- Ana Savković
Charles Bukowski! Školska dvorišta vječnosti/Zabilješke jednog autsajdera
Updated: Feb 13, 2021
"Nakon života u kavezu našao sam otvor i izletio van - kao hitac u nebo." Charles Bukowski jedan je od onih kultnih književnika kojeg većina olako i prebrzo stavlja u određenu kategoriju, no pobliže proučavanje njegova života i djela otkriva drukčiju sliku, onu uokvirenu tugom i samoćom. U svojim je djelima bio izrazito otvoren, a najdraža mu je tematika bila bolna i sumorna svakodnevnica onih koji su poput njega zaglavili između američkog sna i noćne more; u sivoj zoni jada i čemera. Teško odrastanje, loši poslovi, komplicirani odnosi sa ženama, alkohol, klađenje... sve to sačinjavalo je njegov život u jednakoj mjeri kao i svakodnevno pisanje koje je predstavljalo jedinu zraku svjetlosti u tom mračnom svijetu palih anđela. U ovotjednom ćemo ZiNgeru rasvijetliti tamne kuteve piščeva života koristeći se djelom Howarda Sounesa Charles Bukowski: u zagrljaju mahnitog života: biografija ( Sounes, H. (2003.) Charles Bukowski: u zagrljaju mahnitog života: biografija, prev. S. Dimitrijević, Zagreb : V.B.Z.) i zbirkom Užici prokletih: pjesme: 1951. - 1993. (Bukowski, C. (2011.), Užici prokletih: pjesme: 1951. - 1993., prev. D. Šodan, Zagreb: Profil multimedija). Henry Charles Bukowski, Jr. (16. kolovoza 1920. - 9. ožujka 1994.) bio je američki pjesnik, romanopisac i pisac kratkih priča. Napisao je preko šezdeset knjiga a svoja je djela koristio da prikaže živote onih koji su se nalazili na dnu američkog društva te se često oslanjao na iskustva iz vlastitog života. Rodio se u Andernachu u Njemačkoj. Njegov otac, Henry Charles Bukowski bio je narednik koji je služio u vojsci SAD-a kao profesionalni vojnik a majka, Katarina Fett bila je krojačica. I premda je Bukowski tvrdio da je rođen izvan braka, njegovi su se roditelji vjenčali 15. srpnja 1920. godine, a mjesec dana nakon vjenčanja na svijet je došao Heinrich Karl Bukowski koji je, nakon što se obitelj zbog loše ekonomske situacije preselila u Ameriku, postao Henry Charles Bukowski. Obitelj je u početku živjela u Baltimoreu a potom su se preselili u Kaliforniju odakle je bila Henryjeva obitelj. 1924. godine preselili su se u Los Angeles, grad u kojem je Bukowski proveo većinu svog života i čije mu je urbano okružje često služilo kao inspiracija.
"to čudesno mjesto
ta javna knjižnica u L. A.-u
pružila je dakle utočište
jednom liku
koji je već imao dom
od pakla sazdan"
Bukowski je imao teško odrastanje ili kako je on to sam opisao "uvrnuto djetinjstvo". Roditelji mu nisu dali da se igra s drugom djecom jer su smatrali da su bolji od svojih susjeda, a nije se smio igrati niti sam da ne zaprlja odjeću. Druga su mu se djeca često rugala i zvala ga "Heine" te se smijala njemačkom naglasku njegove majke, a bio je i disleksičan. Njegov je otac bio nasilan čovjek koji je tukao Charlesa i njegovu majku, imao ljubavnice i jednom čak napustio svoju obitelj, iznajmio sobu i viđao se s drugim ženama. "moja mati, ta jadna ribica
koja je željela biti sretna, a dobivala batine
dvaput, triput tjedno, neprestano mi je govorila:
" smiješi se, Henry, zašto se nikad ne smiješiš?"
Charles uistinu nije imao previše razloga za smijeh a najgori period njegova odrastanja uslijedio je kad su se preselili na Longwood Avenue broj 2122, u kuću koju je Bukowski kasnije zvao "kućom bola". I premda je napokon bio prihvaćen od druge djece u susjedstvu, koja su mu sad dala pravi američki nadima "Hank" kojim će ga njegovi prijatelji zvati do kraja života, njegove su prave patnje tek počele. Henry bi Charlesa svake subote tražio da pokosi travnjak i kad bi završio, Henry bi uvijek pronašao nekakvu grešku te bi nakon toga naredio Charlesu da ode u kupaonicu, skine hlače i potom bi ga istukao kožnim remenom. Po Charlesovim riječima, njegove su kazne bile skoro pa svakodnevne i to zbog raznih stvari, a njegova je majka samo stajala i promatrala kako suprug tuče njihova sina jedinca, niti ne pokušavajući zaustaviti tu torturu, zbog čega je Bukowski s vremenom prestao osjećati poštovanje i ljubav prema svojoj majci. "Ne možeš da ne vrištiš, osobito ako imaš šest ili sedam godina... Kad me posljednji put tukao uopće nisam vrištao. Nisam ispustio ni zvuk i čini mi se da ga je to uplašilo jer je to bio posljednji put da me udario." Osim očeva kažnjavanja, drugi nesretni čimbenik koji je snažno oblikovao njegov karakter bile su akne koje je dobio s trinaest godina. Točnije, najgori oblik akni koje su doktori vidjeli a nalazile su se svugdje; na kapcima, nosu, u kosi, licu i gornjem dijelu tijela. Bio je podvrgnuti bolnom tretmanu u bolnici gdje su mu električnom iglom izvlačili gnoj i krv. Sestra koja mu je zavijala rane rekla je da su ga se njegovi roditelji sramili i osjećali averziju prema svom sinu. "Oni su ga se stidjeli. Bio im je odbojan. Bilo je užasno to što su mu učinili i to ga je vjerojatno pretvorilo u ono što je kasnije postao." Njegova je bol izbijala po koži i ostavljala trajne i vidljive podsjetnike u obliku ožiljaka na njegovom licu, ali oni unutarnji bili su duboko skriveni i postali su vidljivi tek godinama kasnije i to u njegovoj poeziji. Problem s aknama se s vremenom pogoršao i Charles je morao izostajati iz škole. Vrijeme je provodio u javnoj knjižnici i postao je strastven čitatelj, a knjige koje je tada čitao (Hemingway, Turgenjev, D.H.Lawrence...) oblikovale su njegov književni ukus. Stanje kod kuće je i dalje bilo loše i obitelj je morala živjeti skromno jer je Henry bio bez posla. No to ga nije spriječilo da se svaki dan pravi pred susjedima da ide raditi, zbog čega je još više pao u očima svog sina. Henry je Charlesa, zbog svog snobizma, upisao u elitnu gradsku školu gdje se Bukowski našao u okruženju u kojem se uistinu osjećao kao autsajder - među bogatom djecom čija je budućnost bila unaprijed isplanirana; fakultet pa uspješna poslovna karijera. Njegova je obitelj bila znatno siromašnija i imao je ozbiljne probleme s kožom što je njegov društven život učinilo gotovo nepostojećim. "Akne su mu bile prilično zamjetljive... Bio je to težak slučaj i to nije bilo lako za dečka tih godina. Zato je bio tako tih i povučen. Bio bi tu negdje blizu i pozdravio bi se ali se nikada zapravo nije pridružio našem krugu. Nije bio osobito sretan. Ni previše društven." Nakon što je maturirao nije namjeravao ići na maturalnu zabavu i to djelomično zbog toga što nije imao djevojku. No tu se noć našao u grmlju pred dvoranom i promatrao iz mraka svoje vršnjake kako se zabavljaju, znajući da takav lagodan i opušten život njemu nije namijenjen. Počeo je tražiti posao i dok je bio u centru nastavio je redovno posjećivati javnu knjižnicu koja mu je postala utočištem, a otkriće romana Johna Fantea Zapitaj prah imalo je trajan utjecaj na njegovo stvaralaštvo i život. Poistovjetio se s glavnim likom, Arthurom Bandinijem, dvadesetogodišnjim sinom imigranta koji se osjeća odsječenim od ostatka svijeta i želi postati pisac, no nema previše iskustva pa odlazi živjeti u ruševnu kuću u mjestu nazvanom Bunker Hill. Ogoljen stil pisanja, kratki odjeljci i poglavlja bili su nešto što je Bukowski kasnije preuzeo u svom pisanju. "Fante je bio moj Bog. Taj će roman postati doživotni utjecaj na moje pisanje." 1939. godine upisao se na koledž no nije bio uspješan student i nije uspijevao zadržati poslove koje je pronalazio zbog čega su njegovi roditelji bili sve nezadovoljniji. Otac mu je bacio pisaći stroj, priče, rukopise i odjeću na travnjak nakon što je saznao da piše priče na pisaćem stroju koji su mu kupili za studij umjesto da priprema studentske radove. Bukowski je sjeo na bus i iznajmio "drvenu straćaru" na Bunker Hillu, nakon toga je odlučio istraživati Ameriku kako bi mogao pisati o "stvarnom svijetu" i počeo je živjeti poput junaka svog omiljenog romana. U narednom se periodu selio iz grada u grad, gubio i pronalazio poslove, pisao, slao svoje radove, provodio vrijeme po barovima a čak se prijavio u vojsku no nije prošao psihijatrijski test. Napisali su da je nesposoban za vojsku djelomično jer je "ekstremno osjetljiv". U apsurdnom razvoju događaja završio je u zatvoru nakon što su ga posjetila dva FBI-jeva agenta da provjere zašto se nije prijavio za novačenje. On im je odgovorio da se prijavio ali da nije prošao psihijatrijski test, no oni su svejedno sumnjali da izbjegava novačenje jer nije ostao u kontaktu s odborom i odveli ga u pritvor. Još apsurdnih događaja uslijedilo je nakon Charlesova povratka u roditeljsku kuću. Henry je saznao da je njegov sin objavljivani autor i odnio časopis u kojem je bio Charlesov rad na svoj posao u muzej gdje je radio ako čuvar te se pretvarao se da je on autor i čak dobio i promaknuće. Šokirani se Bukowski nakon toga ponovno odselio od kuće. Vrijeme je provodio u barovima, točnije The Gleneview baru gdje je upoznao Jane Cooney Baker. Jane je bila Charlesova prva ljubav, a preminula je prije nego je pisac postao slavan no bila je inspiracija za neke od njegovih najboljih radova, između ostalog i knjigu poezije Dani nestaju kao divlji konji preko planina, koja je ispunjena sjećanjima na nju. Jane je imala problematičnu prošlost, njen je suprug bio alkoholičar koji je poginuo u automobilskoj nesreći, a ona je nakon toga krivila sebe i počela piti. Bila je nasilna prema muškarcima koji joj se nisu sviđali no Bukowskom je dopustila da pije s njom, a on je uskoro saznao da može popiti više i od njega. Počeli su živjeti skupa a čini se da su ta prva ljubavna iskustva oblikovala piščev stav prema svim ženama u budućnosti. Dok je on bio na poslu, Jane je provodila dosta vremena u barovima i to u društvu drugih muškaraca zbog čega je Bukowski bio ljubomoran, a svađe su im bile toliko burne da bi često znao završiti u pritvoru. Zaposlio se u pošti nakon što mu je netko rekao da zapošljavaju bilo koga, a iskustva s tog posla opisao je u romanu Poštanski ured. Sve je više pio a jednog mu je dana pozlilo na poslu i povraćao je krv zbog čega je završio u bolnici gdje su mu rekli da ima čir i da mu treba transfuzija no kako nije bio davatelj krvi nije mogao dobiti krv. Na kraju je dobio transfuziju i to od svog oca koji je jedini bio davatelj krvi u obitelj. Bukowski je izjavio da su mu tada doktori rekli da će umrijeti ako ne stane piti i to ga je zaustavilo na neko vrijeme, ali nakon toga je samo jedan porok zamijenio drugim; klađenjem na konje. Ubrzo je ostao bez novca a Jane ga je ostavila jer je mislila da se viđa s drugim ženama. Sam i bez novca, svoje je vrijeme posvetio pisanju. "Nakon što u nekoliko sati izgubite tjednu plaću vrlo je teško vratiti se u sobu, suočiti s pisaćim strojem i proizvesti gomilu čipkastih sr...." Bez obzira na to što se događalo u njegovom životu, Bukowski je svaki dan sjedao za pisaći stroj i proizvodio velike količine radova koje je potom slao raznim časopisima, no u ranim pedesetima nije imao sreće s objavama. Barbara Frye bila je urednica časopisa Harlequin koja je pristala objaviti njegove pjesme, a Bukowski i ona započeli su dopisivanje koje je rezultiralo brakom. Barbari su nedostajala dva kralješka i imala je laganu zakrivljenost kralježnice zbog čega se brinula da nikad neće pronaći muža što je u pismima često ponavljala. Bukowski joj je jednom prilikom odgovorio da ne brine i da će je on oženiti a već je idući dan zaboravio na to. No Barbara nije i odgovorila mu je da prihvaća njegovu ponudu. Brak koji je sklopljen ubrzo nakon toga završio je tako što je Barbara ostavila Bukowskog jer nije ispao onakav kakav je ona mislila da će biti. Smetalo joj je što po cijele dane pije, kladi se i nije bila impresionirana kad je ponovno počeo raditi u pošti kao pripravnik. Nakon razvoda Bukowski se ponovno našao u siromašnom djelu grada. U narednim godinama umrli su mu roditelji i on je naslijedio nešto novca kojeg je oprezno trošio. Njegove su se pjesme počele sve češće pojavljivati u manjim časopisima, a u život su mu se ponovno vratile dvije ljubavi - piće i Jane. Piće je ostalo no Jane je nažalost preminula i bio je to gubitak koji nikad nije prebolio. Jane je mrtva već 31 godinu nikad ne bi pomislio da ću napisati filmski scenarij o našim pijanim danima provedenim zajedno i da će potom po njemu snimiti film i da će jedna prekrasna filmska zvijezda igrati nju. ali kao da je čujem, Jane, kako uzvraća: "prekrasna filmska zvijezda? ma daj, čovječe!" ali Jane, to je šou - biz, zato se vrat natrag na počinak, dušo, jer koliko god da su se trudili jednostavno nisu mogli naći nikoga tko bi bio poput tebe. a ne mogu ni ja. Svoju je tugu utapao u alkoholu, klađenju i pisanju nakon što bi se vratio iz noćne smjene u kojoj je na svakog bijelog radnika dolazilo deset Afroamerikanaca zbog čega su je drugi bijelci izbjegavali. Bilo im je ispod časti raditi s njima, ali Bukowski nije imao problema s tim. Njegove su bivše kolege rekle da je on bio jedan od bijelaca s najmanje predrasuda u cijeloj zgradi. Napokon mu je objavljena zbirka pjesama i počeo se dopisivati sa ženom koja će postati majkom njegova jedinog djeteta. Frances Elizabeth Dean ili FrancEyE bila je oduševljena njegovim radovima i počela se dopisivati s pjesnikom. Sastali su se i on joj je pričao o Jane i tuzi i krivnji koju je osjećao te su se zbližili preko svoje usamljenosti i boli. "Ja sam bila očajnički usamljena. Ta bol me ubijala i cijelo vrijeme sam bila na rubu samoubojstva jer nisam bila sa svojom djecom. Nisam imala život. A on je bio otprilike u istoj situaciji." Ono što ga je izvuklo iz depresije bila je nenadana gesta bračnog para Jon i Louise "Gypsy" Lou Webb. Webbovi su bili mali izdavači koji su već objavljivali radove od Bukowskog u svom časopisu The Outsider i toliko im se sviđao njegov realizam i iskrenost da su ga odlučili proglasiti prvim "Autsajderom godine" i poslali su mu plaketu istoimenog naziva koju je on ponosno držao na zidu. Također su odlučili objaviti antologiju njegovih najboljih pjesama, a sam proces nastanka knjige bio je poprilično mukotrpan. Radionica u kojoj se nalazio tiskarski stroj, u kojeg su Webbovi ručno ubacivali stranice to sparno ljeto, bila je u očajnom stanju; štakori su trčali po krovu, tiskarski stroj se kvario, instalacije su se dva puta zapalile, žohari po podu, bube u tinti... Bukowski je bio začuđen i zbunjen velikodušnošću ljudi koje nikad nije sreo, a rezultat njihova truda i muke bila je knjiga Uzima mi srce u ruke objavljena 1963. godine. "Godine jada, depresije, i osjećaja gubitka bile su vrijedne svog tog bola jer je dočekao nešto ovako prekrasno... To ga je stvorilo...Naravno, kasnije je zaradio mnogo novca ali mi smo mu pomogli da krene." Nakon toga Webbovi su mu objavili još jednu knjigu (Raspelo u mrtvoj ruci), njegove su pjesme postajale sve poznatije među čitateljima a njegov ugled među pjesnicima je rastao. Frances je zatrudnjela i počeli su živjeti skupa, a Bukowski je toliko zavolio Webbove da je obećao Gypsy da će dijete nazvati po njoj ako bude djevojčica. Marina Louise Bukowski rođena je 7. rujna 1964. godine a Bukowski je bio predan otac koji se brinuo za svoju kćer, no njegov odnos s Frances postajao je sve mučniji. Vikendi provedeni po barovima, upadanje u tuče i završavanje u zatvoru, sve je to bilo previše za Frances koja je odlučila da je vrijeme da se rastanu. Činjenica da je prva riječ koju je njegova kćer naučila pročitati bila piće govori o tome koliku je ulogu alkohol igrao u njegovom životu, no Frances i Marina su se uvijek mogle osloniti na njegovu pomoć i Bukowski se trudio biti što boljim ocem. "Nemam nikakva nesretna sjećanja iz tog razdoblja a očito da se tako nešto dogodilo godinu ili dvije kasnije bila bih, barem u početku, strašno nesretna... Način na koji su me odgojili bio je prilično nekonvencionalan, sama činjenica da oni nisu bili zajedno, bila je jedan dio zagonetke, ali sam uvijek osjećala snažnu povezanost s ocem. Davao mi je do znanja i svojim riječima i svojim ponašanjem da me voli više od ičega, tako da sam kao dijete to uvijek uzimala kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. To je nešto toliko osnovno i toliko bitno da je jednostavno zbog toga sve drugo na svijetu bilo okej." John Martin bio je direktor tvrtke uredskog materijala koji je pročitao pjesme od Bukowskog i odlučio biti njegovim izdavačem. Osnovao je Black Sparrow Press i promijenio svoj i njegov život. Martin je bio sušta suprotnost Bukowskom, za početak nije uopće pio alkohol, no njihov je odnos bio jedan od dugotrajnijih u životu pisca koji je imao tendenciju povrjeđivanja i otuđivanja od bliskih mu ljudi. "Kad sam osnovao Black Sparrow Press objavljivao sam tipove koji su mislili da su francuski simbolisti. Objavljivao sam tipove koji su mislili da su nadrealisti i čovjek bi morao sjesti i poraditi na toj pjesmi kako bi shvatio o čemu govore... I onda se odnikud stvorio taj novi glas i dok ga čitate vi uopće ne sumnjate u ono o čemu govori i što vam pokušava reći." Osim pjesama i proze pisao je i kolumnu Zabilješke starog pokvarenjaka u časopisu Open City zbog koje je postao popularan i imao problema na poslu, ali i upoznao Neala Cassadyja, bitnika prema kojem je Jack Kerouac utemeljio lik Deana Moriartyja iz svog slavnog romana Na cesti (o piscu možete više pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/03/15/Weekly-ZiNgers-Immortal-wanderer). Bukowski i Neal imali su mnogo toga zajedničkog; voljeli su piće i klađenje na konje, bili u zatvoru, obojici im je bio poznat težak rad - Cassady je radio u tvornicama, Bukowski u pošti... Proveli su neko vrijeme skupa, a kad su se trebali rastati, Bukowski je rekao Nealu da je Kerouac napisao glavna poglavlja njegova života ali da bi možda on mogao napisati posljednje. Nekoliko tjedana kasnije saznao je da je Cassady preminuo u Meksiku. Ono što ga je napokon oslobodilo napornog posla u pošti, za kojeg je mislio da će ga koštati zdravlja i života, bio je dogovor sklopljen s Martinom. Izračunali su da će 100 dolara mjesečno biti dovoljno da pokrije njegove troškove života koji su uključivali stanarinu, hranu, pivo i cigarete, telefonski račun, Marininu alimentaciju i Bukowski je u četrdeset i devetoj godini prestao raditi u pošti da bi se u potpunosti posvetio pisanju. Također je počeo prihvaćati pozive na književne večeri, što je prije izbjegavao no sad je bio bez stalnog posla i morao je plaćati račune, a užasno se bojao dugovanja te je bio jako štedljiva osoba. Sjeo je za svoj pisaći stroj i bacio se na posao, a ono što je nastalo bio je uspješan i originalan roman Poštanski ured koji je u nekoliko godina nakon objavljivanja preveden na petnaest jezika. Sljedeća žena u njegovom životu bila je Linda King, razvedena tridesetogodišnja kiparica i pjesnikinja s dvoje djece koja je doživjela živčani slom i došla u Los Angeles da bi postala glumica što joj nije uspjelo pa se posvetila kiparstvu i poeziji. Kad je upoznala Bukowskog nije bila impresionirana pjesnikom i čak mu nije ni rekla svoje pravo ime. No to se uskoro promijenilo i Linda se zaljubila u Bukowskog, a njihov je odnos bio jednako problematičan i buran kao i većina pjesnikovih odnosa sa ženama. "Bio je jako duhovit. Imao je neki poseban način života, kod njega je svaki trenutak bio stvaran. Nekad bi bio stvarno tvrdoglav i ne bi uopće govorio, ali većinom biste u njegovom društvu osjećali tu živost." Bukowski i Linda su prekidali i vraćali se jedno drugom bezbroj puta, a bista Bukowskog koju je ona izradila i poklonila mu, tada bi selila od Linde do pisca i natrag. Njegovi su prijatelji znali da ima problema s Lindom ako bista nije u kući. Ljubomora i prekidi bili su konstanta u njihovom odnosu, a nisu im bile strane i nasilne svađe. Jednom takvom prilikom policija je pozvana i došla po pjesnika koji je zbog svoje kolumne u Open Cityju imao obožavatelje posvuda, pa tako i među policijom. Dok je čekao da Linda dođe po njega, pričao je na telefon s Martinom kojem su policajci kasnije rekli da se dobro brinu za pisca i da svi cijene njegov rad. Nisu ga uopće stavili u ćeliju. Mračna strana Bukowskog, točnije još mračnija od one koju je prikazivao, bila je njegova nesmotrenost prema ljudima u njegovom životu. William Wantling bio je bivši marinac koji je imao problema s alkoholom i drogom. Bukowski i on su se dopisivali ali se nikad nisu upoznali i Wantling ga je pozvao da čita svoje radove na koledžu na kojem je predavao. Bukowski je održao loše javno čitanje, bio je očito pijan i ignorirao je Wantlinga i njegovu suprugu Ruth, a kasnije mu se i izrugao u svojoj kolumni. Wantling je u tom periodu imao privatne probleme i veselio se susretu sa svojim idolom no doživio je veliko razočaranje. Dva tjedna nakon objave kolumne William je bio mrtav; pio je dan i noć sve dok nije dobio srčani udar. Bukowski je nakon toga neuspješno pokušao zavesti njegovu udovicu. Ruth je također bila jedna od žena koje je Bukowski na nezahvalan način prikazao u svom romanu Žene, ali je izostavio onaj dio sa smrću njenog muža. Također je degutantna njegova priča Prijatelj koju je napisao iz perspektive pedofila, a kasnije je izjavio da je utemeljena na stvarnom događaju tj. njegovoj želji da napastuje malenu djevojčicu. Ostaje nejasno da li je to rekao da izazove reakciju, što je često radio, no doista ostavlja bez riječi. Nakon godina pisanja i objavljivanja novac je počeo pristizati. Njegove su se knjige prodavale, bio je pozivan na književne večeri gdje bi zabavljao publiku vrijeđajući ih jer je to bilo ono što su htjeli, pijanog i opscenog Bukowskog a ne onog koji čita svoje ozbiljne pjesme. Žene su ga opsjedale, pisali su se članci o njemu, čak je i posjetio Njemačku i svoju širu obitelj, a uskoro je upoznao i svoju drugu suprugu. Linda Lee vodila je restoran zdravom hranom i bila je obožavateljica njegova rada. Upoznali su se na večeri poezije i započeli vezu koja je završila brakom. U to mu se vrijeme i prihod znatno povećao i uskoro je mogao kupiti auto i kuću nakon što je cijeli život bio podstanar. Upoznao je i svog književnog idola Johna Fantea koji je tada bio slijep i bez obje noge. Bukowski je počeo preporučivati njegovu knjigu koju su i ponovno tiskali zbog čega je nakon Fanteove smrti njegova udovica bila zbrinuta. Hollywood je također pokucao na vrata, no njemu se taj svijet oduvijek činio lažnim i prijetvornim i nisu ga uspjeli impresionirati. Snimljen je polu-biografski film Barska mušica utemeljen na njegovim barskim danima s Jane, a iste noći nakon premijere filma Bukowski je pokušao izazvati tuču u baru i bio uhićen jer je vozio pijan. "Konačno su počeli priznavati moj rad. I još uvijek sam pisao onako kako sam htio i kako sam osjećao da moram. Još uvijek sam pisao zato da ne poludim, još uvijek sam pisao pokušavajući si objasniti prokleti život." Bukowski je živio u predgrađu sa suprugom, vodio relativno zdrav život, dane provodio u svom vrtu, hranio ulične mačke i pisao na računalu koje mu je Linda kupila te se čudio kako ispravlja njegove greške i veselio tome kako mu je pisanje sad olakšano. No kad ga je prvi put ugledao izjavio je: "Izgubit ću dušu." S obzirom na to kakav je život vodio zapravo je začuđujuće koliko je dugo uspijevao ostati zdravim. No 1993. godine saznao je da ima rak i pristao je na liječenje te se podvrgao kemoterapiji a rak se povukao. Prestao je pušiti cigarete, alkohol je zamijenio biljnim čajevima, iskušao je i alternativne metode liječenja no bolest se na kraju ipak vratila. Bukowski se borio do samog kraja i pisao dokle god je mogao. "prekasno je: mene su sasjekli." Preminuo je u pet do dvanaest, 9. ožujka 1944. godine. Na sahrani su se okupili njegovi prijatelji a Linda je dovela budističke svećenike da vode službu. Na kraju je to ispao pomalo apsurdan posljednji ispraćaj. Jedan od svećenika je stalno spominjao broj sedam jer je valjda mislio da mrtvac ima sedam godina, a unutar je kapelice smrdjelo na tvora.
"Gotovo da ste mogli osjetiti Hanka kako se smije iz sanduka zbog apsurdnosti te cijele sahrane." Čovjek koji se na konjskim trkama volio kladiti na konje koji nikad nisu bili među favoritima, na autsajdere, većinu je svog života i sam bio autsajder. Ono što je uvelike oblikovalo njegov karakter bila su bolna iskustva odrastanja i prve ljubavi koja je bila problematična i zbog koje je nastala njegova krivo konstruirana slika o ženama. Odbačen od roditelja, vršnjaka i okoline, većinu je svog života proveo na marginama društva koje je tako realno prikazao u svojim djelima, skupa s onim osjećajima koji žive u ljudima koji su zbog svog društvenog položaja postali gotovo nevidljivi ostatku svijeta i za koje kao da nigdje nije bilo mjesta - osjećajima usamljenosti i nepripadanja. "ovo je pust svijet pun isprepadanih ljudi. tako je uostalom bilo oduvijek."
