Weekly ZiNgers! The Art of Losing / Geography of Life

September 13, 2019

 

"The only real way to understand poetry is to know the life and beliefs of the poet..."

 

Pomalo ironično što je to izjavila pjesnikinja poznata po svojoj samozatajnosti i zaziranju od otkrivanja detalja iz privatnog života u svojim pjesmama. Elizabeth Bishop bitno se razlikovala od svojih kolega i suvremenika jer je izbjegavala tada popularan konfesionalni stil pisanja, premda je imala i više nego dovoljno materijala; otac joj je preminuo prije nego je navršila godinu dana, majka joj je potom doživjela niz živčanih slomova i bila stavljena u ustanovu kad je pjesnikinja imala pet godina te se više nikada nisu vidjele, nakon toga se selila od jednih rođaka do drugih, nikad se ne zadržavajući predugo na jednom mjestu, bila je boležljivo dijete a u odrasloj dobi se borila s alkoholizmom i depresijom dok se ujedno pokušavala nositi s gubitkom bliskih joj osoba. Elizabethin je život bio preplavljen osobnim tragedijama, ali za razliku od njenih kolega, koji su stvarali poeziju strukturiranu oko svoje boli, ona je izbjegavala pisati o privatnom životu, fokusirajući se radije na opservacije i impresije o vanjskom svijetu. No njeni su zatomljeni osjećaji ležali na dnu i s vremena na vrijeme bi isplivali na površinu te uzburkali to naizgled spokojno more njene svakidašnjice koje se trudila tako vjerno dočarati u svojim pjesmama. U ovotjednom ćemo ZiNgeru zaplivati duboko ispod površine i pokušati razumjeti stvaralaštvo Elizabeth Bishop utvrđivanjem nekih detalja iz njenog života koristeći se djelom Poems, prose, and letters (Poems, prose, and letters (Bishop, E. (2008.) Poems, prose, and letters, New York: The Library of America).

 

Elizabeth Bishop (8. veljače 1911. -  6. listopada 1979.) bila je američka pjesnikinja i spisateljica kratkih priča. Poznata po tome što je bila književni perfekcionist, za Bishop nije bilo neuobičajeno da na jednoj pjesmi radi godinama, a objavila ih je tek stotinjak za života. No ono što je na kraju izdala, književni je svijet s oduševljenjem prihvatio i nagradio; bila je poeta laureatus Sjedinjenih Država od 1949. do 1950. godine, dobitnica Pulitzerove nagrade 1956. godine, dobitnica Nacionalne književne nagrade za poeziju 1970. godine i prva žena dobitnica Neustadtove međunarodne nagrade za književnost 1976. godine. Smatra se jednom od najuglednijih američkih pjesnikinja 20. stoljeća.

 

"My father died when I was 8 months old. I lived some with my maternal grandparents in a very small village called Great Village, in Nova Scotia, and started school, just "Primer Class", there. I lived one winter with my paternal grandparents in Worcester. Then I lived with my aunt, married but childless, in and around Boston for several years, until I went away to school. I used to go back to Great Village summers and other times, and also went to a summer camp at Wellfleet (no longer in existence) for six summers where I became passionately fond of sailing. I had very bad health as a child and my schooling was irregular until I got to Walnut Hill - that's why I was a year or two older than average in getting trough college."


Rođena je u Worcesteru u Massachusettsu. Njen otac, William Thomas Bishop preminuo je od Brightove bolesti iste godine kad je Elizabeth rođena, a njena majka, Gertrude May (Bulmer) Bishop, nije mogla preboljeti smrt svog muža zbog čega je doživjela niz živčanih slomova i provela ostatak svog života u mentalnoj ustanovi. Elizabeth se nakon toga preselila u Novu Škotsku, u malo mjestašce nazvano Great Village, gdje je živjela na farmi kod majčine obitelji. No očeva ju je obitelj nakon nekog vremena odvela u Worcester gdje joj se nikako nije dopadalo živjeti. Bila je nesretna, nedostajali su joj njeni baka i djed iz Nove Škotske a i razboljela se, dobila je astmu, bronhitis, ekceme... Elizabeth je kasnije, prisjećajući se tog perioda svog života, izjavila da je razlog zašto je odvedena bio taj što je obitelj s očeve strane bila nezadovoljna uvjetima u kojima je živjela kod majčine obitelji: 


"...horrified to see the only child of their eldest son running about the village in bare feet, eating at the table with grown-ups and drinking tea, and so I was carried of (by train) to Worcester for the one awful winter that was almost the end of me."

 

Nakon što je obitelj shvatila da je Elizabeth tužna zbog novih životnih okolnosti, poslali su je kod tete Maud Sheperdson, koja se posvetila njenoj edukaciji i upoznala je s djelima viktorijanskih pjesnika.

 

"My aunt was paid to take care of me - but she would have anyway, I imagine, if there'd been no money. She really devoted herself to me for years until I got better... I began writing poetry at about 8... I went to school off and on, but remember chiefly lying in bed wheezing and reading - and my dear aunt Maud going out to buy me more books..."

 

Godine koje su uslijedile bile su kudikamo pozitivnije za pjesnikinju; osvojila je nagradu za esej, upisala se u kamp koji je pohađala svako ljeto sljedećih šest godina i gdje je briljirala u raznim aktivnostima vezanim za vodu. Počela je pohađati privatnu školu Walnut Hill i objavljivati pjesme i priče u školskom časopisu te je razvila cjeloživotno prijateljstvo s kolegicom iz razreda Frani Blough (Muser). Nakon što je maturirala upisala je Vassar College 1930. godine gdje je nastavila proširivati svoj društveni, ali i književni krug. Pridružila se uredništvu sveučilišnog časopisa, a u jesen 1932. godine, zajedno s dvoje kolega, pokrenula je časopis Con Spirito

 

Preko sveučilišne knjižničarke upoznala je Marianne Moore, pjesnikinju koja je imala velik utjecaj na njen život i s kojom je održavala prijateljstvo i korespondenciju do kraja Mariannina života. U pismu Anne Stevenson, američkoj pjesnikinji koja je napisala knjigu o njenom radu Five Looks at Elizabeth Bishop, naglasila je važnost svog prijateljstva s Moore, ali i s pjesnicima Robertom Lowellom i Randallom Jarellom.


"By all means say I m a friend of Marianne's! I met her in 1934 trough the college Librarian, an old friend of hers, and it was one of the greatest pieces of good fortune in my life. Also mention Cal (Robert Lowell that is) and Jarell (although I haven't seen him for several years). (If you want to.) Cal is one of my closest friends and I have the greatest admiration for his work."


1934. godine umrla joj je majka, a nakon diplome Elizabeth se preselila u Greenwich Village u New Yorku, gdje je započela rad na pjesmi The Map, koju je Marianne Moore, uz još dvije pjesme, izabrala za antologiju i koja je bila početna pjesma u Elizabethinoj prvoj zbirci North & South objavljenoj 1946. godine (devet godina nakon uslijedila je druga zbirka A Cold Spring i deset godina nakon nje Questions of Travel). Zbog nasljedstva je bila materijalno zbrinuta do kraja svog života i nije morala raditi već je svoje vrijeme mogla posvetiti pisanju, ali i putovanjima na kojima je upoznala razne ljude, a neki od njih bili su slavni. 

 

"I remember Sylvia Beach invited me to a party - or parties - Spender was at one, Joyce at another - and I'd get to the door, lose my nerve and run away...I did meet a lot of famous people I suppose,- even Picasso for a moment."

 

No gdje god otputovala, činilo se da je nesreća prati svugdje. Nakon što je odbila prosidbu Roberta Seavera, s kojim se zbližila na koledžu, Seaver je počinio samoubojstvo. Nakon tog tragičnog događaja Elizabeth je dobila njegovu razglednicu na kojoj je pisalo "Elizabeth, idi u pakao." Sljedeće je godine na jednom od svojih putovanja sudjelovala u prometnoj nesreći gdje je jedna osoba izgubila ruku. 

 

1938. godine kupila je kuću na Key Westu gdje se upoznala i sprijateljila s Pauline Pfeiffer Hemingway, drugom suprugom slavnog pisca Ernesta Hemingwaya o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/07/19/Weekly-ZiNgers-Caught-in-the-Stream.


"Pauline Hemingway (the 2nd Mrs H) a good friend until her death in 1951 was the wittiest person, man or woman, I've ever known. Marianne was very funny - Cummings too, of course. Perhaps I need such people to cheer me up. They are usually stoical, unsentimental and physically courageous...The Pauline Hemingway mentioned above sent my first book to Ernest in Cuba. He wrote her he liked it..."


1941. godine upoznala je Marjorie Carr Stevens s kojom je imala šestogodišnju vezu i s kojom je otputovala u Meksiko gdje je upoznala pjesnika Pabla Nerudu.


"While in Mexico I knew Pablo Neruda and I now realize he had more influence on me than I knew at the time. I studied Spanish with a refugee, a friend of his, and we read a great deal of poetry- Lorca, Neruda, and early Spanish poets, etc."


Godinu dana nakon objave prve zbirke, upoznala je pjesnika Roberta Lowella koji je bio jedan od njenih bliskih prijatelja i snažnih utjecaja, kao i Mariane Moore. 


"He is one of very few people I can talk to about writing freely & naturally, and he is wonderfully quick, intuitive, modest and generous about it. "

 

No nije se često slagala s njegovim korištenjem privatnog života kao okosnice svog stvaralaštva, a za konfesionalnu je poeziju izjavila da je: 


"really something new in the world...You just wish they'd kept some of these thing to themselves."  


Godinu je dana bila konzultant u Kongresnoj knjižnici, a za to je vrijeme ugostila pjesnike Dylana Thomasa, Roberta Frosta i Roberta Penna Warrena. Također je redovito posjećivala književnika Ezru Pounda dok je bio u bolnici St. Elizabeth, gdje je bio smješten nakon optužbe za veleizdaju. Živjela je u New Yorku ali nakon što je dobila stipendiju, zaputila se u Južnu Ameriku. U Brazilu je upoznala arhitekticu Lotu de Macedo Soares s kojom je provela sljedećih petnaest godina, a kasnije je izjavila da je dio tog vremena provedenog u Brazilu s Lotom bila sretnija nego ikad prije. Nastavila je pisati, osvojila brojne nagrade i priznanja, ali ju je njena loša sreća pratila u korak.

 

Naime, Soaresino je zdravstveno stanje postajalo sve lošije, doživjela je mentalni slom nakon čega je hospitalizirana, a godinu dana nakon toga počinila je samoubojstvo. Elizabeth je odlučila ostati u New Yorku, u Lotinom stanu, gdje je u alkoholiziranom stanju pala i slomila lijevu ruku i rame te završila u bolnici. Da bi stvari bile još gore, mnogi od Lotinih članova obitelji i prijatelja krivili su Elizabethu za Lotinu smrt.  

 

1968. godine počela je živjeti u San Francisco s mladom ženom koju je upoznala nekoliko godina ranije i njenim sinom, a nakon dvije godine preselili su se u Brazil. Bishopin se problem s alkoholom nastavio i činilo se kao da se povijest ponavlja kad je ta mlada žena doživjela mentalni slom, nakon čega ju je Elizabeth morala hospitalizirati. Američki pjesnik James Merrill, koji ju je došao posjetiti u Brazilu, prisjetio se da mu je Elizabeth rekla kako je povratak u Brazil bila najveća greška koju je napravila u životu.

 

"The house was always full of Samba music... During our first evening we killed the better part of a bottle, drinking old fashioned by the stove. That's when Jose Alberto Nemer, a painter who was sleeping in the house (while) he was teaching art came in and looked rather horrified because Elizabeth was talking about Lota and crying. "Don't worry Jose Alberto" I understood her to say, "I m only crying in English."


Vratila se u Sjevernu Ameriku i počela je predavati na Harvardu gdje je zamijenila Roberta Lowella, kad ju je pogodila nova tragedija. Lotin nećak, kojeg je poznavala devet godina i koji je preveo jednu od njenih pjesama na portugalski, počinio je samoubojstvo. Dvije godine kasnije šokirana je još jednim samoubojstvom i to pjesnika Johna Berrymana s čijom se samodestruktivnošću i alkoholizmom poistovjećivala. Nastavila je predavati, ali i piti zbog čega je slomila je rame, ovaj put desno, nakon pada niz stube u baru pored njenog stana.

 

Posljednje godine Elizabethina života bile su, kao i sve dotad, ispunjene putovanjima i pisanjem, a književni ju je svijet nastavio nagrađivati za njen rad. 1976. godine objavila je svoju zadnju zbirku, Geography III, a tri godine nakon toga, 6. listopada 1979. godine, preminula je od cerebralne aneurizme u svom stanu u Bostonu. Sahranjena je u Worcesteru, a njoj u čast otvoreno je umjetničko utočište Elizabeth Bishop House u Great Villageu u Novoj Škotskoj.


Premda je objavila relativno malen broj pjesama iz kojih je naizgled gotovo nemoguće iščitati nešto više o njenom privatnom životu, neki od Elizabethinih radova ipak su donekle rasvijetlili unutarnja stanja i teškoće kroz koje je autorica prolazila. A jedna od takvih rijetkih pjesama je One Art, u kojoj Bishop netipično otvoreno progovara o osjećaju gubitka, koji kao da joj je bio dodijeljen rođenjem. Za razliku od većine njenih pjesama, u One Art Bishop čitatelja, barem na trenutak, pušta u svoj unutarnji svijet i pruža mu uvid u svoje najveće boli. Boli koje je godinama pomno skrivala od vanjskog svijeta kojem je zasigurno izgledala kao osoba koja je majstorski ovladala "umijećem gubljenja", no u sebi je itekako osjećala to sidro bola kako je poteže na dno svakim novim danom. Možda se zato cijeli život stalno kretala, jer se bojala da će, ako ostane na jednom mjestu potonuti. No Bishop je većinu vremena uspijevala držati glavu iznad vode, a njene su joj pjesme služile poput kompasa koji ju je vodio kroz sve životne oluje i preko mnogih nemirnih mora, sve do druge strane.


One Art 

 

The art of losing isn't hard to master; 
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

 

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

 

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

 

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

 

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

 

- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster. 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.