Agatha Christie! A Trip Down Mystery Lane

"Ja sama mislim da nečija sjećanja predstavljaju one trenutke koji, ma kako se mogu činiti beznačajnima, ipak prikazuju čovjeka i njegovu dušu kao najrealnije biće. Ja sam danas ista osoba kao ona ozbiljna mala djevojčica s blijednim lanenoplavim uvojcima. Biće u kojem prebiva duh, raste, razvija instinkte, ukuse, osjećaje i intelektualne mogućnosti, ali sama ja, istinska Agatha, ja sam ista. Ne poznajem čitavu Agathu. Čitava Agatha, tako vjerujem, poznata je samo bogu. Tako smo ovdje, mi sve, mala Agatha Miller i velika Agatha Miller i Agatha Christie i Agatha Mallowan i nastavljamo svoj put. Kamo? To čovjek ne zna...Biti dio nečega što čovjek ni najmanje ne razumije, mislim da je jedna od najzanimljivijih stvari u životu. "

Tim je riječima o životu, koji se u suštini sastoji od niza trenutaka koji postaju sjećanja i potom dijelom naših bića, Agatha Christie započela svoju Autobiografiju. Slavna spisateljica kriminalističkih romana okupila je na jednom mjestu sva svoja sjećanja i oživjela ih na stranicama knjige, pritom zabavljajući čitatelje raznoraznim anegdotama iz svog života, ali ujedno i pružajući uvid u zakulisne radnje koje su se odvijale iza pozornice njenog života. No neke stvari iz njenog života, namjerno ili slučajno, čitateljima ipak ostaju skrivene i nerazjašnjene, a jesu li u potpunosti poznate i samoj Christie ili samo Bogu, ostaje misterijem. U svakom slučaju Christiena Autobiografija zanimljivo je štivo koje nam dočarava ne samo spisateljičino odrastanje i njen bogat i ispunjen život, već i Christiein smisao za humor, ali i dar za ispričati dobru priču koja će vas držati zainteresiranim do samog kraja. U ovotjednom ćemo ZiNgeru prošetati stazom sjećanja skupa s "kraljicom krimića" Agathom Christie koristeći se njenim djelom Autobiografija ( Christie, A. (1980.), Autobiografija, prev. D. Vražić-Stejskal, Zagreb: Globus).

Agatha Christie (15. rujna 1890. - 12. siječnja 1976.) bila je britanska spisateljica kriminalističkih romana i kratkih priča. Napisala je preko šezdeset detektivskih romana i 14 zbirki kratkih priča a njena su djela prodana u milijunskim primjercima, prevedena na brojne jezike i ekranizirana. Autorica je i najduže neprekidno igrane drame na svijetu Mišolovke te je najprodavaniji pisac svih vremena po Guinnessovoj knjizi rekorda, a po njoj se dodjeljuje i "Agatha", nagrada za najbolji kriminalistički roman. Christieni najpoznatiji i legendarni likovi su slavni detektiv Hercule Poirot i Miss Marple.

"Jedna od najsretnijih stvari koje vam se mogu dogoditi u životu jest da imate sretno djetinjstvo. Ja sam imala vrlo sretno djetinjstvo. Imala sam dom i vrt koje sam voljela; mudru i strpljivu dadilju; za oca i majku svoje ljudi koji su se voljeli te su svoj brak i roditeljstvo učinili uspješnim."

Christie je rođena u imućnoj obitelji srednje klase u Torquayu u engleskoj pokrajini Devon. Svog je oca, Fredericka Alvaha Millera, opisala kao dobroćudna i vedra čovjeka koji je po prirodi bio velikodušan i imao smisao za humor. Majku, Claru (Boehmer) Miller, opisala je kao "zagonetnu i očaravajuću ličnost... zapanjujuće originalna u svojim idejama, plaha i bez imalo povjerenja u sebe, a u dnu duše, mislim prirođeno melankolična". Njihovu je ljubav nazvala "tipičnom viktorijanskom romansom, ali s bogatstvom dubokih osjećaja u sebi."

Kuća Ashfield, u kojoj je Agatha rođena i odrastala zauvijek joj je ostala u lijepom sjećanju, tu je provela mnoge sretne dane sa svojim roditeljima, bratom i sestrom a sastavan dio njena života također je bila i dadilja koja se brinula za nju. Agatha je od rane dobi pokazivala ljubav prema čitanju i knjigama te je već u dobi od pet godina naučila čitati tako što bi, nakon što bi joj pročitali priču koja bi joj se svidjela, zatražila knjigu i proučavala stranice. Također bi pitala svoju dadilju što znače riječi napisane iznad trgovina ili na plakatima kad bi bile u šetnji. Christie se prisjetila trenutka kad je dadilja obavijestila njenu majku, koja je smatrala da djetetu ne treba dopustiti čitati prije nego navrši osam godina, o Agathinim čitalačkim sposobnostima.

"Bojim se, gospođo...da gospođica Agatha zna čitati. Majka je bila vrlo nesretna - ali što je, tu je. Nisam još imala pet godina, ali svijet knjiga bio mi je otvoren. Otada nadalje, za Božiće i rođendane tražila sam knjige."

Osim o svom djetinjstvu, Agatha daje zanimljive zabilješke i o vremenu u kojem je odrastala, otkrivajući odgojne metode u kasnom viktorijanskom dobu koje je ona smatrala olakšavajućim i oslobađajućim za djecu.

"Mislim da su roditelji kasnog viktorijanskog razdoblja bili mnogo realističniji i da su više razmišljali o svojoj djeci i o onome što bi im moglo stvoriti sretan i uspješan život...Viktorijanci su promatrali svoje potomke nepristrano i stvarali zaključke o njihovim sposobnostima...Ponekad su, naravno pogriješili, ali u cjelini je to bilo u redu. Osjećate ogromno olakšanje ako od vas ne traže da stvorite nešto što ne možete dati."

Već je u ranoj dobi osjećala privlačnost prema strašnim pričama koje joj je sestra pričala, a prisjećajući se tog detalja, sebi i čitateljima pokušala je razjasniti zašto ljudi vole da ih se zastraši te zašto im je taj osjećaj straha zapravo na nekoj razini i potreban.

"Zašto sam voljela da me se zastrašuje? Koja je instinktivna potreba zadovoljena stravom? Zašto djeca zaista vole priče o medvjedima, vukovima i vješticama?...Treba li čovjek instinktivno nešto s čime bi se borio, što bi svladao, da se, da tako kažemo, dokaže sam pred sobom? Izbacite vuka iz Crvenkapice i recite, hoće li ijedno dijete uživati u njoj? Bilo kako bilo, kao i s većinom stvari u životu, čovjek želi biti malo zastrašen, ali ne previše."

Zbog novčanih problema obitelj se morala seliti, a otac joj je bio zabrinut i zdravlje mu je počelo popuštati. Napustili su Agathin voljeni Ashfield, dom u kojem je provela svoje najranije godine i formirala svoja prva sjećanja i uspomene i mjesto kojem će se kasnije u životu uvijek najradije vraćati u mislima. U narednom su periodu Agatha i njena obitelj putovali inozemstvom, a posjetili su i Pariz gdje je književnica prvi put ugledala preteče automobila, tzv. "automobiles" koji tada nisu ostavili snažan dojam na nju, ali će je zato kasnije oduševiti činjenica da ona, Agatha Christie, može posjedovati automobil.

Već kao dijete imala je bujnu maštu te bi u igri izmišljala imaginarne prijatelje i davala im imena, prvo je izmislila školu pa djevojčice s kojima se igrala i koje su s njom u mašti putovale podzemnom željeznicom, jahale na konjima, vrtlarile, igrale kroket... Imala je bogat unutarnji svijet, a kao što je tada stvarala svoje prijateljice iz mašte, tako je kasnije na sličan način stvarala likove svojih priča; prvo bi razmišljala o njima, kakvi su, kakvi su im životi i pustila ih da se sužive s njom pa bi ih tek onda oživljavala na papiru.

No koliko god joj je njena bujna mašta služila kao djetetu ili kasnije u odrasloj dobi kao spisateljici, u teškim životnim periodima, poput onog nakon očeve smrti, njen joj je izuzetno aktivan um zadavao samo dodatne brige i otežavao život. Njen brat Louise je služio u vojsci u Indiji, a sestra Margaret se udala i odselila tako da su Clara i Agatha ostale same, novca je bilo znatno manje a društveni je obiteljski život zamro. Clara je nakon suprugove smrti imala teške srčane napade, a Agatha se toliko bojala za majčin život da bi se budila usred noći i išla provjeravati da li njena majka diše.

"Život se potpuno promijenio nakon očeve smrti. Izašla sam iz svojeg dječjeg svijeta, svijeta sigurnosti i bezbrižnosti, da bih ušla u zamke svijeta realnosti...Budila bih se noću, srce mi je udaralo, sigurna da je majka mrtva...Ustala bih, odvukla se duž hodnika, klekla kraj majčinih vrata s glavom na šarkama, i nastojala čuti disanje...Nisam ispričala majci o tim strašnim napadima uznemirenosti, a mislim da ih nikada nije ni naslutila. Znala sam također strahovati kad je odlazila u grad, da će je nešto pregaziti...Kasnije sam spavala u očevoj sobi za odijevanje, pokraj njezine spavaonice, s malo odškrinutim vratima...Kad sam jednom osjetila da sam na samom mjestu više nisam patila od strašnih muka zabrinutosti. Uvijek sam, mislim,bila preopterećena maštom. To mi je dobro poslužilo u mojem poslu - to zaista mora biti osnova zanata romanopisca - ali vam može priskrbiti teške trenutke na drugim područjima."

Kako je njihov društveni život slabio tako su imale sve manje dodira s vanjskim svijetom te su mnogo vremena provodile skupa, a jedna od stvari u kojoj su majka i kćer uživale bilo je čitanje, bila je to zajednička aktivnost koja je kasnije utjecala na njeno književno stvaralaštvo.

"Naš prvi Dickens bio je Nicholas Nickleby a moj najdraži lik bio je stari gospodin koji je udvarao gospođi Nickleby nabacujući se tikvicama preko zida. Može li to biti jedan od razloga zašto sam Herculea Poirota poslala u mirovinu da uzgaja tikvice?"

Rano dvadeseto stoljeće bilo je doba prepuno izuma a neki od njih oduševili su Agathu. Prvu vožnju automobilom nazvala je jednim od najpustolovnijih dana u njenom životu, a 1911. godine prvi je put letjela avionom što je smatrala "fantastičnim." No u tom periodu velikih promjena u svijetu, nastupila je i osobna promjena u Agathinom životu; odlučila se okušati u pisanju. Njen prvi izlet u spisateljske vode dogodio se jednog zimskog dana kad je ležala u krevetu i oporavljala se od gripe. Pročitala je već mnogo knjiga i majka joj je predložila da napiše priču a Agatha je poslušala njen savjet. Izvukla je sestrin pisaći stroj i napisala svoju prvu priču Kuća ljepote, a nakon toga je nastavila pisati. Svoje je priče slala raznim časopisima, ali nije imala uspjeha i brzo su ih vraćali natrag. Potom je odlučila da će se okušati u pisanju romana. Clara joj je predložila da zatraži savjet od njihova susjeda Edena Phillpottsa, autora romana o Dartmooru koji je tada bio na vrhuncu slave. Phillpotts je pročitao Agathin književni pokušaj i napisao joj pismo u kojem joj je udijelio korisne književne savjete.

"Nešto od noga što si napisala, sjajno je! Imaš velik osjećaj za dijalog. Moraš se držati vedrog, prirodnog dijaloga. Pokušaj izbaciti sva moraliziranja iz svojih romana; suviše ih mnogo voliš, a ništa nije dosadnije od toga. Pokušaj ostaviti svoje karaktere na miru, tako da oni mogu govoriti za sebe, umjesto da stalno navaljuješ i govoriš im što moraju reći, ili objašnjavaš čitaocu što misle time što su rekli. Čitalac to treba sam prosuditi. Ovdje imaš dva zapleta, ali to je pogreška početnika; uskoro nećeš trošiti zaplete na tako olak način."

Philpotts je Agathi predložio i knjige za čitanje za koje je mislio da će joj biti od pomoći, a njegov je književni agent zadržao Agathin rukopis no nekoliko mjeseci kasnije vratio ga je i rekao da ne vjeruje da bi ga mogli plasirati. Christie se "odrekla daljnje borbe", ali je ipak nastavila pisati.

"Sretni ljudi nemaju povijest, zar poslovica tako ne kaže?" Tim je riječima Christie opisala mirno razdoblje u svom životu u kojem se našla. Zaručila se s mladićem Reggijem Lucijem, družila se s prijateljima i čitala, između ostalog o detektivu Sherlocku Holmesu i kradljivcu Arsenu Lupinu, a nakon što su sestra i ona su pročitale detektivsku priču Tajna žute sobe Gastona Le Rouxa, u Agatha se rodila ideja da napiše detektivski roman.

"Nisam ga tada započela pisati, niti zamišljati; posijano je samo sjeme. U dubini moje svijesti, gdje su priče i knjige koje ću napisati zauzimale svoje mjesto mnogo prije no što je proklijalo sjeme, zasađena je ideja: jednog ću dana napisati detektivski roman."

No prije nego što će početi raditi na ostvarenju te ideje, u Agathinom su se privatnom životu dogodile bitne promjene. Upoznala je Archibalda "Archieja" Christieja, zbog čega je raskinula zaruke s Reggyjem i zaručila se s Archiejem. Uslijedilo je još promjena, počeo je Prvi svjetski rat i Agatha se prijavila kao dobrovoljac u bolnici, Archie i ona su se vjenčali, u bolnici je premještena na izdavanje lijekova što joj je kasnije pomoglo kod opisivanja ubojstava otrovima. Također je sve intenzivnije počela razmišljati o pisanju onog detektivskog romana, a inspiraciju za likove je pronalazila u ljudima iz okoline. U knjizi je opisala način i mentalni proces koji je doveo do nastanka njenog najpoznatijeg lika, detektiva Herculea Poirota, a zanimljivo je vidjeti kako su njena okolina i radnje koje je obavljala utjecale na njegovo stvaranje.

"Zašto da moj detektiv ne bude Belgijanac? Razmišljala sam. Bilo je svih vrsta izbjeglica. A da to bude izbjeglički policijski službenik? Umirovljeni policajac. Ne suviše mlad. Kakvu sam pogrešku tada napravila! Rezultat je da mojem izmišljenom detektivu mora danas biti više od sto godina. No, odlučila sam se za belgijskog detektiva. Dopustila sam mu da polako sraste sa svojom ulogom. Morao je ranije biti inspektor, tako da posjeduje određeno znanje o kriminalu. Bit će sitničav i vrlo uredan, razmišljala sam u sebi spremajući mnoge neuredne sitnice u svojoj spavaćoj sobi. Uredan mali muškarac. Mogla sam ga vidjeti kao uredna mala čovjeka koji uvijek nešto sređuje, spaja stvari u parove i slaže ih u četvorine, a ne u krugove. I morat će biti vrlo bistar - morat će imati male sive stanice u mozgu- to je bila dobra fraza: moram je zapamtiti - da, imat će male sive stanice. Imat će i prilično zvučno ime - jedno od onakvih imena kakva su imali Sherlock Holmes i njegova obitelj. Tko je ono bio njegov brat? Mycroft Holmes. A da se moj mali čovjek zove Hercules? Bit će nizak čovjek - Hercules je dobro ime. Prezime je bilo teže naći. Ne znam zašto sam izabrala prezime Poirot; jesam li ga jednostavno utuvila u glavu, ili sam ga vidjela u kakvim novinama, ili negdje napisana - no, pojavilo se. Dobro se slagalo, ali ne s Herculesom nego Herculeom - dakle Hercule Poirot. To je bilo u redu - i odlučeno, hvala nebesima."

I tako je rođen legendarni belgijski detektiv niskog rasta, okupiran urednošću i s posebnim metodama rješavanja zagonetnih slučajeva u čemu su mu pomagale njegove male sive stanice. U tom se periodu život činio ugodnim i bezbrižnim za Agathu jer kako je i sama rekla:" Udala sam se za čovjeka kojeg sam voljela, imali smo dijete, imali smo gdje živjeti i koliko sam ja vidjela, nije bilo razloga da ne bismo zauvijek sretno živjeli."

Njen je rukopis objavljen i Hercule Poirot "imao je prilično uspjeha u Tajanstvenoj aferi u Stylesu" pa joj je predloženo da ga nastavi koristiti, a Archie i Agatha otišli su na put oko svijeta.

"Čini se da je obrazac života uvijek takav, da uvijek zajedno dolaze ili sve loše, ili sve dobre stvari."

Agatha je bila u dobrom periodu i budućnost je izgledala obećavajuća, a s novcem koji je dobila od pisanja kupila je automobil i bio je to jedan od dva najuzbudljivija trenutka u njenom životu, drugi je bio večera s Kraljicom.

"Doista, zašto ne? Bilo je moguće. Ja, Agatha, mogla bih imati automobil, vlastiti automobil. Priznat ću ovdje i sada, da je od dviju stvari koje su me najviše uzbudile u životu, prva bio moj automobil: moj sivi debeljuškasti "morris cowley". Druga je bila - večera s Kraljicom u Buckinghamskoj palači četrdesetak godina kasnije. U oba događaja, vidite, ima nekih odlika bajke. Bilo je to nešto za što sam mislila da se nikada neće moći meni dogoditi: da ću imati vlastiti automobil i da ću večerati s engleskom kraljicom."

Christie je u knjizi pisala o poražavajućem osjećaju s kojim se pisci sreću kad pokušavaju objasniti djelo koje je još u povojima i efekt koji to ima njihovo pisanje. Zaključila je da je najbolje te detalje zadržati za sebe dok knjiga ne bude gotova i tako izbjeći eventualne neprijatnosti.

"Teškoća je u tome, što je jednom piscu neizmjerno teško izraziti stvari riječima, ako to mora učiniti u obliku razgovora. Možete to učiniti s olovkom u ruci ili sjedeći ispred pisaćeg stola - tada se već predmet pojavljuje uobličen onako kako mora biti - ali ne možete opisivati stvari koje se tek spremate napisati; barem ja to nisam mogla. Na kraju sam naučila, da nikada ne govorim ništa o knjizi prije nego je napisana. Kritika je korisna nakon što ste je napisali. Možete se prepirati, možete popustiti, ali barem znate kako je djelovala na čitaoca. Međutim, vaš vlastiti opis, onoga što ćete tek napisati zvuči tako isprazno.."

Neprijatni događaj o kojem Christie ne piše u knjizi njen je misteriozni nestanak na jedanaest dana. Naime, treći prosinca 1926. godine Christie je napustila svoj dom u Berkshireu, sjela u auto i odvezla se u noć. Auto je nađen napušten pored ceste, sa spakiranim kovčegom i vozačkom dozvolom unutra, no Agathi nigdje nije bilo traga. Događaj je bio glavna vijest u engleskim novinama, a Christie, koja je tada već smatrana mrtvom, pronađena je u spa centru Harrogate Hydropathic. Osim policije, u potragu za Agathom uključio se i slavni pisac i tvorac detektiva Sherlocka Holmesa, Arthur Conan Doyle o kojem više možete pročitati u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/05/24/Weekly-ZiNgers-Some-Big-Purpose.

I premda Christie u svojoj knjizi ni jednom riječi ne progovara o tom događaju, ipak piše o određenim bolnim događajima iz tog vremena iz kojih se eventualno da naslutiti razloge njena nestanka. Naime, preminula joj je majka, "jedna od tri osobe koju je voljela najviše na svijetu", njen muž nije bio na sprovodu jer je bio u Španjolskoj. Christie je napisala da je imala razumijevanja za njegovu nesposobnost da se nosi s bolešću, smrti ili neprilikama, ali da je reagirao potpuno krivo sa svojom vedrinom. Nakon toga zaputila se u Ashfield da raščisti kuću a premetanje po prošlosti i sjećanjima te naporan rad, iscrpljenost, usamljenost i neispavanost ostavili su traga na njenoj psihi. Shvatila je da se počela zbunjivati i brkati stvari, čak je i zaboravila svoje ime kad se trebala potpisati na ček a kad nije mogla upaliti auto, briznula je u plač i otrčala u kuću, misleći da ludi.

"Mnogo godina kasnije, netko tko je proživljavao razdoblje nesreće rekao mi je: "Znaš, ne znam što mi je. Plačem ni zbog čega. Neki dan nije stiglo rublje i ja sam se rasplakala. A sljedeći dan nisam mogla upaliti automobil...'"Nešto se tada pokrenulo u meni te sam rekla: '"Mislim da ti valja dobro pripaziti; to je vjerojatno početak živčanog sloma. Moraš s nekim razgovarati o tome."

Potom se dogodilo nešto što ju je još više potreslo. Archie je stigao u Ashfield i obznanio joj da se zaljubio u drugu ženu i da želi razvod, označivši tako kraj jednog dijela Agathina života.

"Mislim da je s tim riječima završio dio mog života - moga sretnog, uspješnog i pouzdanog života. Nije to bilo tako brzo, naravno - jer nisam mogla povjerovati. Mislila sam da je to nešto što će proći."

Doista je trebalo neko vrijeme da Agatha povjeruje u bolne činjenice svog života te ih prihvati i na kraju se pomiri s njima. A kad je to učinila nova etapa njenog života je započela. Sudbina se umiješala i na preporuku mladog bračnog para odlučila je sama putovati Orijent-ekspresom do Istanbula, od Istanbula do Damaska pa do Bagdada preko pustinje i na tom je putovanju Agatha upoznala arheologa Maxa Mallowana koji je postao njen drugi suprug. Vjenčali su se a Max je isplanirao medeni mjesec. Prva stanica bila je Venecija, putovali su Orijent-ekspresom a posjetili su, između ostalog, i Dubrovnik i Split.

"Naš medeni mjesec odveo nas je u Dubrovnik, a zatim u Split. Split nikad nisam zaboravila. Šetali smo jedne večeri mjestom izašavši iz hotela, zađosmo iza ugla na jedan trg. Tamo je, dižući se prema nebu, bio lik Grgura Ninskog, jedan od najljepših radova kipara Meštrovića. Uzdizao se iznad svega i bio jedna od onih stvari koje ostaju u čovjekovu sjećanju kao stalni putokazi."

Agatha je pronašla bračnu sreću s Maxom, a osim na privatnom planu, imala je uspjeha i na onom poslovnom. Knjige su joj objavljivane, prihodi su stizali a interesantno je kako je, premda je cijeli život pisala, nikad zapravo nije imala svoju radnu sobu što je zbunjivalo novinare. Pitali bi je gdje je mjesto na kojem piše svoje knjige na što bi im ona odgovarala da ga nema i da piše svugdje.

"Nisam ga imala. Sve što sam trebala bio je solidan stol i pisaći stroj."

No premda je bila veoma produktivan pisac, Christie bi prije početka pisanja knjiga patila od neke vrste spisateljske blokade, točnije bojala bi se da je zaboravila pisati samo da bi nakon nekog vremena shvatila da je njen spisateljski dar itekako tu, samo se "omaglica" trebala raščistiti.

"Zaboravljate svaki put što ste prije osjećali, kad se to ponovno pojavi. Takav jad i očaj, takva nesposobnost da učinite nešto što bi bilo ma i najmanje stvaralačko. A ipak se čini da je potrebno proživjeti to posebno stanje nevolje...Sve dok ne prođete kroz teške unutrašnje nemire, dok ne provedete duge sate mučenja - ne možete se osjećati normalno...Tada vas, iz nekog nepoznatog razloga, neki unutrašnji "starter" odjednom pokrene. Počinjete funkcionirati, znate da "ono" dolazi, omaglica se raščišćava."

Drugom je prilikom opisala kako je jednu knjigu napisala za tri dana nakon čega je pala na krevet iscrpljena i spavala dvadeset i četiri sata bez prekida.

"Čudan je osjećaj kad knjiga raste u vama, možda šest ili sedam godina, i kad znate da ćete je jednog dana napisati, znate da raste, cijelo vrijeme, prema nečemu što već jest. Da, sve već postoji - potrebno je samo da se probije jasnije iz omaglice. Svi su ljudi tu, spremni, čekaju iza kulisa, pripravni da izađu na scenu kad dobiju znak - i tada, iznenada, čovjek dobiva jasnu i nenadanu zapovijed: Sada! Sada je onda kad ste spremni. Sada znate sve o tome."

Agatha je doživjela još jedan svjetski rat, brojne objave i priznanja, ali i uspjeh drame Mišolovka koji je pokušala objasniti u knjizi.

"Ljudi me uvijek pitaju čemu pripisujem uspjeh Mišolovke. Osim što dajem razumljiv odgovor, da je to sreća - jer to jest sreća, najmanje devedeset posto sreća, rekla bih - jedini razlog koji mogu naći jest, da u njoj ima ponešto za gotovo svakoga - ljudi različitih dobnih skupina i ukusa mogu uživati gledajući je... Ali kad razmišljam o njoj i pokušavam da ne budem ni uobražena niti suviše skromna, smatram da je u svojoj vrsti - a to je, može se reći, zabavna drama s obilježjima humora i napetosti - dobro konstruirana. Stvar se tako razvija da želite znati što se dalje događa i nije vam sasvim jasno kamo će vas odvesti sljedećih nekoliko minuta."

Gledajući unatrag, sedamdesetogodišnja Agatha zapitala se u čemu to čovjek najviša uživa u životu. Naravno, odgovor na to pitanje se razlikuje od osobe do osobe, a književnica je utvrdila da je najviše uživala u "mirnim trenutcima svakodnevna života". Vrijeme provedeno s dadiljom, maštanje, igranje s majkom i čitanje... jednostavni trenutci kao ti od kojih se sastojao njen život, činili su je najsretnijom i obogaćivali njen duh.

Jesen svog života provela je neopterećeno uživajući u ljudima oko sebe i životu.

"To je kao da se u vama budi nova životna snaga ideja i misli. S tim naravno ide i kazna sve veće starosti - otkriće da vas tijelo gotovo uvijek negdje boli... Ali mislim da je čovjekova zahvalnost za dar života jača i vitalnija u tim godinama nego što je bila ikad prije. Ima u tome neke realnosti i intenzivnosti snova - a ja još silno volim sanjati."

A što je to Christie sanjala pred kraj života? Bio je to njen dom iz djetinjstva, voljeni Ashfield.

"Kad sanjam...Uvijek je to Ashfield, stara obiteljska postojbina gdje ste prvi put osjetili život, čak iako su ljudi u snu ljudi današnjice. Kako dobro poznajem svaku sitnicu tamo: izlizanu crvenu zavjesu koja je vodila u kuhinju, mjedeni suncokret na ogradi kamina u predsoblju, turski prostirač na stubama, veliku otrcanu učionicu s tamnoplavim i zlatnim ispupčenim tapetama...Zbogom, dragi Ashfield."

Agatha Christie umrla je prirodnom smrću 12. siječnja 1976. u osamdeset i petoj godini života, u svom domu u Winterbrooku. Iza sebe je ostavila bogat književni opus i stvorila neke od nezaboravnih likova, a njene su knjige postale nezaobilazne stanice na putu svakog ljubitelja čitanja. Ova se engleska dama s britkim umom i profinjenim smislom za humor na kraju svog života ukrcala na sljedeću stanicu mirna i spokojna, a jednu je misteriju ipak odlučila ostaviti svijetu da sam odgonetne te koristeći svoje male sive stanice dođe do odgovora na pitanje zašto dame ponekad plaču kad im se automobil neće upali.

"Sjetila sam se, pretpostavljam, onoga čega sam se željela sjetiti; mnogo smiješnih stvari koje čine smisao bez ikakva razloga. To je način na koji smo stvoreni mi, ljudska stvorenja... Sada sam spremna prihvatiti smrt. Imala sam jedinstvenu sreću. Sa mnom su moj muž, moja kći, unuk, moj dragi zet - ljudi koji čine moj svijet. Još nisam dosegla vrijeme u kojem ću im svima biti samo na smetnju... Naravno, lako je napisati te velike riječi. A zapravo će se dogoditi da ću vjerovatno živjeti do devedeset i treće godine, dovodeći sve do ludila time što neću moći čuti ono što mi govore; žalit ću se ogorčeno na najnovija znanstvena sredstva za poboljšanje sluha, postavljati bezbrojna pitanja, smjesta zaboravljati odgovore i opet postavljati sita pitanja. Žestoko ću se prepirati s nekom strpljivom njegovateljicom i optuživati je da me truje, ili ću izaći iz najsuvremenije ustanove za otmjene stare dame, stvarajući beskrajne neprilike mojoj jadnoj obitelji... Do tada, dok još udobno čekam u predvorju Smrti, do tada ću se zabavljati."

---

#WeeklyZiNgers #AgathaChristie