Susret: Tamara Bakran

September 26, 2019

 

 

Donosimo novu priču bajkospisateljice, pjesnikinje u stihu i prozi, Tamare Bakran. Tamara je upravo objavila svoju novu zbirku pjesama naslovljenu "BršljanDuša" u nakladi Biakova, Zagreb.

 

Tamara Bakran (rođ. 1979.) za svoju je prvu zbirku Mjesečevo cvijeće nagrađena nagradom Slavić Društva hrvatskih književnika za najbolji autorski prvijenac objavljen u 2012. u nakladi Meandarmedije i Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić nakon što je isti rukopis pobijedio na natječaju Milivoj Cvetnić. Drugu zbirku pjesama Pastirica skakavaca objavljuje 2014. u nakladi Istarskog ogranka DHK (knjigu je 2014. Ministarstvo kulture RH izabralo u 20 najboljih te godine). Autorica je pet slikovnica za djecu, a to su: Kruna kraljice vrana (Sipar, 2014.), Dječak, čudesni rogač i tajanstveni kovčeg (Sipar, 2015.), Ruša je slutila (Ibis grafika, 2016.). Pobunjena teglenica (Sipar 2016.) i Posvojeni faunčić Žarko (Sipar 2016.). Tamara vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

 

SUSRET

 

(PREPJEV GALOVIĆA)

 

 

Godinama je zidala kulu na tom proplanku usred tamnih, sanjivih, borovih šuma. Kula je bila uska i visoka, toliko visoka kao da se želi zabiti u nebo i usisati svu njegovu plavu svježinu. Kula podignuta u krvi i znoju i patnji da zaštiti od patnje. Kula skučena. Kula ustobočena na putu lutajućih, zapravo izgubljenih vitezova. Zamak, ali zamka.

 

S gospodaricom živi tek jedna služavka, stara i do groba odana, u potpunosti bez svojeg ja. Samo jedno ja može stati među hladne škrip-zidove ove skučene kule. Gospodarica čeka u vječno zasjenjenoj odaji visokog stropa. Okružuju je prenaraslo, prašinom prekriveno bilje i preparirane, prašne životinje. Pred kaminom zijeva glava oderanog medvjeda. Najživlja pak u toj odaji je vatra koja palucavom narančastom boji njene zjenice i staklene zjenice ptica, košuta, veprova. Oko ležaljke gospodarice gomilaju se drangulije od kristala, srebra,  perli, perja (gnijezdo). Toči ona u te predmete svoju dušu, kap po kap, i tako će činiti sve dok ne dođe muškarac u kojeg će se najzad istočiti sva, kao rijeka, i odahnuti. Ponekad joj se čini, naime, da se utapa u vlastitom tijelu. Dani prolaze, huje brzi vjetrovi i oblaci, grakću vrane, tamne se borovi.

 

Tog je dana padala gusta kiša. Kroz nju i blato koje je stvarala jedva je krčio put konjanik. On je izgubio svoju domovinu i svoju Gospu. Je li domovina tamo gdje je Gospa ili je Gospa tek u domovini? Kako mu se dogodio taj gubitak i kada, on nije znao. Ostalo mu je samo sjećanje na tu puninu i sad već godinama luta, u svojim svetogralskim potragama, s prazninom u prsnom košu. Pred konjanikom se na kraju ovog kišnog tunela najzad ukaže malo crveno svjetlo. Bio je to fenjer obješen nad vrata kule. Konjanik se jedva dovuče, mokar do kože, sjaše i pokuca, držeći iscrpljenog i gladnog konja za uzde. Otvori mu starica i propusti ga unutra pa usmjeri strmim, spiralnim stepenicama (ssssss) da se javi gospodarici, ne, nije kasno, samo hrabro gore,  a ona će skloniti njegovog konja pod ograđenu strehu u šumi. Vrijeme je takvo da je čak i vukove nagnalo u jazbine, nek' bude bez brige. Da vitez nije bio silno umoran, možda bi vidio u očima starice lakomost pomiješanu s podrugljivošću, led. Uspeo se stepenicama do hodnika, ali to je bezdan. Koliko vrata! Samo su jedna bila odškrinuta. Kroz pukotinu je curilo narančastocrveno svjetlo, zasijecajući polutamu.  Na ta se odlučio pokucati. Glas, dalek, a bliz, omotan šaptom, je li to jeka?, pozove ga Uđite

 

Zavaljena na divanu poput lijene, uspavane, ali ipak divlje mačke, promatrala ga je gospodarica. Kako si lijep! govorile su njene ushićene oči. Doista, onako mokar i promrzao, drhturav, a stasit, širokih ramena (koja su svojom širinom obećavala zaštitu od životnih oluja),  stajao je pred njom krhak i snažan. Najprivlačnije od svega bile su ipak te njegove oči, ispunjene svjetlom čežnje i tamom patnje razsredištenih, podsjećale su je takve na vlastitu glad i dodatno je raspirivale. Do sada je bila smrt, od sada započinje život - tijelo joj neprimjetno trese histerija te misli. Dok mu toči vino u čašu i nijemo rukom poziva pred vatru (u vatru), svila njene haljine prianjajući odaje nadraženu čulnost njenog bića. Gustu, mirisnu tamu svoje kose, prebacila je preko ramena, a misao joj je još od jučer dupkom prožeta mističnom ljepotom Posljednjih pjesama, i danas će biti rječita. Nema li ona sve potrebno da zatravi? Daje ipak lutajućem vitezu vremena da predahne prije nego što će rasprostrti ispred njega sva svoja hipnotizirajuća, čudesna pera i nema veze što je u životinjskom svijetu drugačije. Šute tako oboje zagledani u vatru. Njegova se odjeća i kosa polako suše.

 

A vrijeme je stalo…

 

…pa ne znamo kada se on to našao na rubu divana, zarumenjenih obraza od vatre, vina i da, od ove žene koja već rukom dotiče najskrivenije (čak i njemu samom do sad skrivene) točke užitka na njegovom vratu i ruci. Pijan sam, ponavlja on u transu, od užitka razbuđenih, čula. Baškare se u razgovoru koji ih spaja u neku čudnu intimnost duha, a uskoro i tijela, jer sve je to povezano. Oboje trepere od trenutka ove i buduće razmjene. Ona ga omata kosom, riječima, dodirima, razumijevanjem sâme njegove bîti, primiče mu zatim svoje lice, usta… riječ u riječ, dah u dah, slina u slinu, on poseže rukom pod njenu haljinu, odvažno hitajući k vlažnom, usijanom središtu. Vatra je visoka, a sve su preparirane životinje u odaji oživjele, razbuđene se njihove sjene glasaju iskonskim zovom.

 

Ekstaza…i! skučena su sebstva napuštena, a zatim… slijedi slatki san za, od užitka klonule, pripijene

 

Vani kiša polako prestaje, rudi zora, oni se bude, Lutajući se brzo diže s divana pa se stane hitro oblačiti kao da kasni. Služavka ulazi s pladnjem natovarenim obilnim doručkom, služi ih ne gledajući ih, zatim odlazi. Njih dvoje sjede za stolom i šutke jedu. Ona ga obožava jer već mu pripada, za nju je to neupitno, dušom i tijelom mu pripada… Pa ipak u njenom pogledu ima neke strahovite budnosti, nekog zastrašujućeg čitalačkog opreza, čak straha dok promatra njegovo lice, svaki njegov i najmanji trzaj-sigurno znak. On je već daleko u svojim mislima, gospodarica se jedva nazire iz te daljine, njemu posve prirodne. Ne sluti da tom daljinom ljuto dubi onu njenu pradavnu ranu, otvorenu, upaljenu, plačnu. Ova me žena razumije- misli si vitez, gotovo ga razumije kao najbolji prijatelj kojeg nikada nije imao, i zato joj priča, nehajno, punim ustima, o svojoj potrazi za domovinom koja se nakon doručka nastavlja, o Gospi,  plavokosoj, nježnoj i nevinoj, o toj mladoj rosi koja će natopiti konačno njegova naduta jedra i tako smiriti njegova lutanja… Lice gospodarice je nepomično dok skriva razdiruću misao da je odbijena, da je njeno srce, ponuđeno na pladnju, odbijenoisusekakopečeOn neće (o)stati, neće. Gospodarica razmazuje maslac po kruhu, glumi znatiželju i prirodnost, zapitkuje naoko ravnodušno o Gospi, gotovo muškarački, saveznički, dok ju svaka njegova riječ siječe i reže i zarezuje i buši i truje. Koliko joj samo snage treba da to sakrije. Sva se zgrčila u jauku iza skamenjene maske ravnodušnosti – zar je to moje lice, kako mi je teško to moje lice!-

 

Vani njišti konj, presušeno korito rijeke odjednom biva ispunjeno silnom blatnom bujicom. Po tlu se vuku one šumske one niske magle, jutro je, ali sve tamniji bivaju borovi, sve brži oblaci, grakću borovi, grakću oblaci, kroz blago razgrnute zavjese u njene odaje ulazi neka čudna svjetlost i izdužuje njenu sjenu preko zida. Da je vitez pažljivije promotrio tu sjenu, kladio bi se da nalikuje na paučicu. Usprkos njenom nepomičnom licu i himbenom smiješku, nešto je nevidljivo, neopipljivo iz nje ipak naraslo i svu ju okružilo, i to Nevidljivo poseže, steže ga, omata… Putnika namjernika hvata jeza, osjeća kao da se guši, ali ne želi to pokazati, glumi smirenost, međutim brzo ustaje, spreman je na pozdrav, pun neizmjerne zahvalnosti za predivno druženje, za slastan doručak i toplo (zapravo vruće, pecpec) gostoprimstvo i već se klanja (umaći!, pod hitno umaći!, nešto je grozno, užasno u ovoj ženi, u ženama, u prostorijama, u krvi i mesu, toj tamnici duše, zato  sna! sna kao zraka! da ne umre, Gospo!?, gdje si već jednom draga da se sklonim u tvoje oazasto krilo!).

 

U svojem naklonu do poda on ne vidi kako gospodarica kule munjevitom brzinom poteže vrpcu koja je visjela sa stropa, i ne čuje on zvonce duboko dolje u sluškinjinoj sobici…Po spiralnim strmim stepenicama (sssssss) već odzvanjaju hitri koraci, sluškinja zajapurena upada u odaje, gospodarice vaš muž dolazi ranije, gospodarica vrisne, brzo viteže, sakrijte se, brzo, iza ovih vrata, on uplašen i nimalo junačan hita, gospodarica izbezumljena otvara vrata, on je okrenut leđima prostoriji u koju se misli sakriti jer mu gospodarica još jednom daje žarki cjelov u čelo, cjelov u koji se skupilo svo njeno ranjeno pretužno pakosno osvetničko tamno biće, on se čudi suzama u njenim očima, a već idući tren, o Lutajući!, gubi tlo pod nogama i pada (vrata su bila prozor), s visoke kule, u ponor pada, nabujala ga rijeka prihvaća svojim hladnim vodama-rukama i drobi mu lubanju svojim kamenim dnom među čijim isturenim stijenjem zalelujaju dronjci s drugih lutajućih kostura, kao trava.

 

To je tvoja Gospa, (ona koja ima nevinije ruke), govori blijeda dršćuća govori gospodarica dok joj vjetar, nagnutoj nad ponorom, izvlači svilenu spavaćicu kroz prozor pa je nadima, dok joj vjetar izvlači kosu iz bujne punđe i vitla njome u svim smjerovima.

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.