Weekly ZiNgers! An Interview with Mr. Fitzgerald

September 27, 2019

 

 

"The history of my life is the history of the struggle between an overwhelming urge to write and a combination of circumstances bent on keeping me from it."


I koje su to bile okolnosti koje su sprječavale F. Scotta Fitzgeralda da piše svoje romane i novele? Je li to bio buran odnos sa suprugom Zeldom, piščeva ovisnost o alkoholu, činjenica da je morao posvećivati velik dio vremena pisanju za časopise da priskrbi za svoju obitelj, ali i da održava luksuzni životni stil na koji su Zelda i on bili navikli? Ili je to jednostavno bila kombinacija svega navedenog? Kakve god bile te okolnosti i distrakcije, Fitzgerald je na kraju ipak uspio iza sebe ostaviti značajnu književnu ostavštinu, a u svojim je djelima prikazao sav sjaj, taštinu i ekstravaganciju svog doba tj. "sav taj jazz". U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti povijest života američkog književnika F. Scotta Fitzgeralda koristeći se djelom A short autobiography / F. Scott Fitzgerald; edited by James L. W. West III (Fitzgerald, F. (2011.) A short autobiography / F. Scott Fitzgerald; edited by James L. W. West III, New York: Scribner). 


Francis Scott Key Fitzgerald (24. rujna 1896. - 21. prosinca 1940.) bio je američki pisac romana i novela. Bio je pripadnik grupe umjetnika i pisaca poznatih kao "Izgubljena generacija", a njegova su djela svojevrsna povijesna zabilješka tzv. Doba jazza; perioda u povijesti SAD-a od 1918. do 1929. godine, čije je ime popularizirao sam Fitzgerald. Njegov najpoznatiji i najistaknutiji roman je Veliki Gatsby a u svojim se djelima bavio ljubavnim i društvenim temama, klasnim razlikama, materijalizmom te idealizmima mladosti i očajanjima starosti. Osim po književnom stvaralaštvu, bio je poznat i po svom turbulentnom privatnom životu. 


"When I lived in St. Paul and was about twelve I wrote all trough every class in school in the back of my geography book and first year Latin and on the margins of themes and declensions and mathematic problems. Two years later a family congress decided that the only way to force me to study was to send me to boarding school. This was a mistake. It took my mind of writing. I decided to play football, to smoke, to go to college, to do all sorts of irrelevant things that had nothing to do with the real business of life, which, of course, was the proper mixture of description and dialogue in the short story."


Rođen je u St. Paulu u Minnesoti u obitelji srednje klase. Njegov otac, Edward Fitzgerald, bio je prodavač, a majka, Mary "Molly" McQuillan Fitzgerald, nasljednica uspješne trgovine prehrambenih proizvoda u Minnesoti. Francis je dobio ime po svom rođaku Francisu Scottu Keyu čija je poema postala stihovima američke nacionalne himne i Louise Scott, jednoj od njegove dvije sestre koje su preminule prije njegova rođenja.


Djetinjstvo je proveo u New Yorku, sve do 1908. godine kad se obitelj vratila natrag u Minnesotu jer je Edward izgubio posao. Francis je već kao dijete pokazivao literarni interes a svoju je prvu priču objavio s trinaest godina; bila je to detektivska priča objavljena u školskim novinama. Mary je svom sinu nastojala priuštiti kvalitetno obrazovanje i osigurati mu sve prednosti odgoja koje su imala djeca iz obitelji više srednje klase.

 

Upisan je u prestižnu katoličku školu Newman School a nakon toga je pohađao sveučilište Princeton gdje je nastavio usavršavati svoj spisateljski zanat. No zbog svojih je literarnih nastojanja s vremenom zapostavio studij da bi na kraju u potpunosti odustao od Princetona i pridružio se vojsci. Počeo se bojati se da će poginuti u ratu bez da je ostvario književne snove te je neposredno prije prijave na dužnost napisao svoj prvi roman. Izdavač je odbio Romantičnog egoista, ali je Fitzgerald bio ohrabren da nastavi slati svoje radove dalje. 


Na kraju ipak nije bio poslan u Europu a dok je obavljao vojnu službu u Campu Sheridanu u Alabami upoznao je Zeldu Sayre i zaljubio se. Zelda se odbila udati za pisca dok je ne bude mogao financijski uzdržavati. Fitzgerald se potom preselio u New York gdje je radio u reklamnoj agenciji i posvetio se pisanju kratkih priča, no njegovo mu pisanje nije donosilo značajnu zaradu zbog čega je Zelda raskinula zaruke. Pisac je danju smišljao slogane, a noću pisao priče i slao časopisima no dobivao je samo odbijenice. Na kraju uspio prodati samo jednu priču za trideset dolara i tad je donio odluku da će dati otkaz i posvetiti se pisanju romana.


"On the Forth of July, utterly disgusted with myself and all the editors, I went home to St. Paul and informed family and friends that I have given up my position and had come home to write a novel. They nodded politely, changed the subject and spoke of me very gently. But this time I knew what I was doing. I had a novel to write at last, and all trough two hot months I wrote and revised and compiled and bolide down. On September fifteenth "This Side Of Paradise" was accepted by special delivery."


Vratio se u roditeljski dom i radio na Romantičnom egoistu kojeg je postao Ova strana raja i kojeg je 1919. godine prihvatila izdavačka kuća Scribner. Fitzgerald i Zelda obnovili su svoje zaruke, a par se vjenčao u New Yorku tjedan dana nakon objave romana, 1920. godine. Njihova kćerka, Frances Scott Fitzgerald, rođena je godinu dana kasnije. Pisac je nastavio pisati i prodavati svoje priče časopisima koji su počeli prihvaćati njegove radove. 


"Then, in November, I sold my first story to the editors of the "Saturday Evening Post." By February I had sold them half a dozen. Then my novel came out. Then I got married. Now I spend my time wondering how it all happened."


Roman Ova strana raja postigao je veliki uspjeh te je svom autoru osigurao književnu slavu i bogatstvo s kojim se pojavila i sklonost bračnog para Fitzgerald prema rastrošnom životu. Scott i Zelda imali su problematičan brak obilježen alkoholizmom, depresijom, Zeldinim psihičkim problemima i sklonost da žive iznad svojih mogućnosti što je dovela do toga da je pisac stalno morao uzimati zajmove od svog književnog agenta i uzdržavati obitelj pišući priče za časopise kad je htio svoje vrijeme posvećivati pisanju romana. Par se nakon Prvog svjetskog rata preselio u Francusku gdje se Fitzgerald sprijateljio s Ernestom Hemingwayom i gdje je napisao roman Veliki Gatsby, koji je stekao status remek-djela tek nakon piščeve smrti.


Scott je patio od alkoholizma i spisateljske blokade, a Zeldino se mentalno zdravlje pogoršavalo te joj je 1930. godine dijagnosticirana šizofrenija nakon čega je bila hospitalizirana. Dvije godine nakon toga objavila je poluautobiografski roman Save Me the Waltz u kojem je opisala zajednički život para što je duboko uznemirilo Fitzgeralda premda je on napravio istu stvar u djelu Blaga je noć, objavljenom dvije godine kasnije. Roman u kojem je opisan brak psihijatra koji tone sve dublje u alkoholizam i njegove žene koja pati od shizofrenije za vrijeme objave nije postigao komercijalni uspjeha, ali se danas smatra jednim od Fitzgeraldovih najboljih djela.

Bračni se par na dva mjeseca preselio u Hollywood no to je samo produbilo njihove bračne probleme, a u godinama koje su uslijedile Zeldino se mentalno zdravlje pogoršalo te je 1937. godine smještena u bolnicu u Sjevernoj Karolini, nakon čega se Scott, opterećen financijskim brigama, preselio u Hollywood i okušao se u pisanju scenarija. 1939. godine započeo je rad na romanu Posljednji filmski magnat koji je objavljen posthumno jer je pisac preminuo 21. prosinca 1940. godine od srčanog udara. Fitzgerald je napustio ovaj svijet vjerujući da je podbacio kao pisac jer su njegovi radovi postigli samo skroman komercijalan uspjeh, ali je nakon smrti priznat kao jedan od najvećih pisaca dvadesetog stoljeća.

A Short Autobiography sastoji se od devetnaest eseja i članaka u kojima se kroz Fitzgeraldove refleksije o njegovu životu, čitatelju dočarava piščev razvojni put od samouvjerenog mladića do zrelog i kontemplativnog pisca starije dobi. An Interview with Mr. Fitzgerald by F. Scott Fitzgerald duhovit je rad u kojem kroz niz pitanja, koje autor postavlja sam sebi, čitatelj doznaje više o piščevim unutarnjim procesima. Odgovor na prvo pitanje, koliko mu je trebalo da napiše svoje knjige, otkriva koliko je zapravo crpio iz svog života.


"To write it - three month, to conceive it - three minutes. To collect the data in it - all my life. The idea of writing occurred to me on the first of last July. It was sort of substitute form of dissipation."


Na pitanje koji su mu planovi za budućnost, odgovara pomalo rezignirano, svjestan svojih mladenačkih propusta, ali i trenutnih restrikcija.


"Well, you know if you've read my book. I've swum in various seas of adolescent egotism. But what I meant was that if the big things never grip me - well, it simply means I'm not cut out to be big."


Na pitanje očekuje li da će biti dio velike književne tradicije odgovara da ne postoji takvo što i da "književni sin ubija svog oca", a taj otrežnjujući pogled na svijet karakterističan je i za ostale pripadnike "Izgubljene generacije" čija su djela zrcalila beznađe i "dezorijentiranost" koju su osjećali u postratnom periodu te su ukazivala na ispraznost modernog svijeta. 


"It began in Paris, that impression-fleeting, chiefly literary, unprofound - that the world was growing darker."


U What I Think and Feel at 25 progovara o očekivanjima koje je okolina imala od njega, a koja su se kosila s njegovom istinskom prirodom i sprječavala ga da radi ono što želi. 


"When I wrote stories I wrote them secretly, and felt like a criminal...The worst of it is that this same business went on until I was twenty- two. That is, I'd be perfectly happy doing what I wanted to do, when somebody would begin shaking his head and saying: ... you mustn't go on doing that... so I quit what I wanted to do and what is good for me to do, and did what some other fellow wanted me to do."


Pitanje zarađivanja i trošenja novca opterećivalo je Fitzgeralda cijeli život te ga je sprječavalo da se posveti pisanju romana jer je većinu vremena morao pisati priče za časopise da uzdrži svoju obitelj, ali i da održi glamurozan životni stil na koji su supruga i on bili navikli i kojem su težili.


"My wife and I were married in New York in the spring of 1920, when prices were higher than they had been within the memory of man. In the light of after events it seems fitting that our career should have started at that precise point in time."


Ta točka u vremenu je period znan kao Jazz Age ili Doba jazza kojeg su savršeno opisala i sumirala upravo Fitzgeraldova djela. U How to Live on $36,000 a Year na duhovit način opisuje Zeldinu i njegovu nesposobnost da žive unutar svojih mogućnosti.


"I was now a successful author, and when successful authors ran out of money all they had to do was to sign checks. I wasn't poor - they couldn't fool me."


No uskoro je saznao da je on bio taj koji se duboko vara što je precizno opisao u How to Live on Practically Nothing a Year.


"Exactly where the money went we don't know - we never do."


U Wait Till You Have Children of Your Own progovara o nepremostivim generacijskim razlikama i želji da se postupi mudrije od svojih prethodnika.


"We can only try to do better at it than the last generation did - when a generation succeeds in doing it completely, in handing down all its discoveries and none of its delusions, its children shall inherit the earth."


One Hundred False Starts govori o težini pronalaska književne inspiracije.

"I may write my story in three days or, as is more frequently the case, it may be six weeks before I have assembled anything worthy to be sent out. I can open a volume from a criminal-law library and find a thousand plots. I can go into highway and byway, parlor and kitchen, and listen to personal revelations that, at the hands of other writers, might endure forever. But all that is nothing—not even enough for a false start."

Authors House kroz jednostavan, ali genijalan prikaz kuće u kojoj svaki kutak zapravo predstavlja neki dio piščeva života i uma, donosi odgovor na fundamentalno pitanje; kako nastaje pisac.


“It’s everything I’ve forgotten—all the complicated dark mixture of my youth and infancy that made me a fiction writer instead of a fireman or a soldier...Well, three months before I was born my mother lost her other two children and I think that came first of all though I don’t know how it worked exactly. I think I started then to be a writer.”


My Generation je "pogled unatrag na vremena u kojima je pisac živio i ljude koji su oblikovali njegovu eru."


"We were the great believers...So we inherited two worlds—the one of hope to which we had been bred; the one of disillusion which we had discovered early for ourselves."

"Wolfe was a grievous loss. With Hemingway, Dos Passos, Wilder and Faulkner he was one of a group of talents for fiction such as rarely appear in a single hatching. Each of these authors created a world quite his own and lived in it convincingly."

"Well—many are dead, and some I have quarreled with and don’t see anymore. But I have never cared for any men as much as for these who felt the first springs when I did, and saw death ahead, and were reprieved—and who now walk the long stormy summer. It is a generation staunch by inheritance, sophisticated by fact—and rather deeply wise. More than that what I feel about them is summed up in a line of Willa Сather’s: “We possess together the precious, the incommunicable past.”

F. Scott Fitzgerald u svojim je djelima savršeno prikazao duh vremena u kojem se nalazio, tzv. Doba jazza i sav njegov glamur i raskoš te ekstravagantni životni stil u koji je i sam bio uhvaćen i čiji ga je sjaj zaslijepilo i odvraćao od njegove karijere pisca dok joj je u isto vrijeme bio i gorivo koje ju je pokretalo. Scott i Zelda na kraju su izgorjeli pokušavajući doseći taj besmrtan američki san koji je ostao nedostižan njihovoj generaciji ali i mnogima koje su uslijedile, no sama ideja je itekako ostala živa da privlači nove sanjare. Kad je zabava napokon završila i glazba utihnula, Fitzgerald je ostao nasamo sa svojim mislima te osluškujući i preispitujući samog sebe došao do neizbježne spoznaje da svaka generacija može posjedovati svijet samo na jedan kratak, blještav i  prolazan trenutak, ali da je i to zapravo još jedna iluzija koja biva razbijena ulaskom u staru dob. No dok je došao do tog saznanja bitka je za njega već bila gotova i mogao se samo pomiriti s činjenicama života i prepustiti svoje mjesto novim generacijama tj. nestrpljivoj mladosti koja je uvijek gluha na priče onih koji su već prošli kroz tu bitku.


"Good luck to you and good-bye, for I owned this world of yours once, but I own it no longer. Go your way now strenuously into the fight, and leave me in peace, among all the warm wrong things that I have loved, for I am old, and my work is done."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.