Weekly ZiNgers! Deserted Boy

October 11, 2019

 

"I remember it all in such detail. At this very moment I can see those rooms in St. Louis and New Orleans. That's when my claustrophobia and abandonment began. She locked me in and I still can't get out. She was the cause of all my anxiety... I live with it constantly. I'm never ever free from it."  


Strah od napuštanja i anksioznosti koje su proganjale Trumana Capotea cijeli život rođene su u njegovu djetinjstvu. Zapostavljen i napušten od strane oba roditelja, žrtva zlostavljanja zbog svog specifičnog izgleda...Truman je s vremenom razvio jedinstven način ophođenja sa svijetom i okolinom, no rane koje su mu nanesene kao djetetu i koje je nosio duboko u sebi nikad nisu zacijelile, a svaki put kad bi se osjećao napuštenim i povrijeđenim od bliskih mu ljudi, ti bi stari i bolni podsjetnici isplivali iz dubina i pokazali svoje pravo lice; bilo je to lice napuštenog i usamljenog dječaka. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti pravo lice američkog književnika Trumana Capotea koristeći se djelom Geralda Clarka Capote: a biography (Clark, G. (2006.) Capote: a biography, London: Abacus).


Truman Garcia Capote, rođen kao Truman Streckfus Persons (30. rujna 1924. - 25. kolovoza 1984.) bio je američki romanopisac, pisac kratkih priča, scenarist, dramatičar i glumac. Jedan je od najslavnijih i najkontroverznijih pisaca u suvremenoj američkoj književnosti a njegova najpoznatija djela su Doručak kod Tiffanyja i Hladnokrvno ubojstvo.


Rođen je u New Orleansu u Louisiani. Njegova majka, Lillie Mae Faulk imala je samo sedamnaest godina kad je stupila u brak s dvadesetšestogodišnjim prodavačem Archulusom Personsom, a godinu dana nakon vjenčanja na svijet je došao Truman Streckfus Persons. Arch mu je dao ime Truman po starom prijatelju iz vojne škole, a Strefukus po obitelji koja ga je zaposlila. Lillie je očekivala da će joj Arch pružiti stabilan obiteljski život a kad se to nije dogodilo počela se viđati s drugim muškarcima. Oboje zauzeti ostvarivanjem vlastitih snova i ambicija, Arch i Lillie nisu posvećivali previše vremena svom sinu te su ga ostavljali kod rodbine zbog čega se Truman često osjećao napuštenim i anksioznim. 


"Every day was a nightmare, because I was afraid that they would leave me when it turned dark. I had an intense fear of being abandoned, and I remember practically all of my childhood as being lived in a state of constant tension and fear."   

 

Na kraju se njegov najgori strah ostvario; nekoliko mjeseci prije šestog rođendana njegovi su ga roditelji ostavili kod Lilline rodbine u Monroevilleu u Alabami. Truman je proveo nekoliko godina u kućanstvu koje se sastojalo od tri sestre u srednjim godinama; Jennie, Callie i Sook s kojom se Truman najviše povezao i njihovog povučenog starijeg brata Buda. Dok je odrastao u Alabami Truman je imao samo jednog pravog prijatelja, bila je to djevojčica koja je živjela u kući do i koja se zvala Harper Lee. Harper je poput Trumana postala spisateljica a slavu je stekla romanom Ubiti pticu rugalicu u kojoj je lik dječaka Dilla oblikovala upravo po Trumanu koji je napravio istu stvar u knjizi Drugi glasovi, Druge sobe gdje je lik djevojčice Idabel bazirao na Harper. Harper je također imala problematično djetinjstvo, njena je majka imala psihičkih problema te je ju je dva puta pokušala utopiti u kadi. Oboje su bili usamljeni i odbačeni a ono što je dodatno ojačalo njihovu povezanost bio je osjećaj koji su dijelili; osjećaj iznevjerenosti od strane onih koji su trebali biti tu za njih te bol zbog usamljenosti.

 
"When they talk about Southern grotesque, they're not kidding!"


Lillie je na kraju pronašla ono što je tražila, uspješnog supruga koji će se skrbiti za nju te će joj pružiti financijsku sigurnost i društveni status. Kubanski biznismen Joseph Capote bio je potpuno očaran s njom, no prije nego što su mogli započeti zajednički život morali su se razvesti od svojih supružnika. Arch se u pismima obitelji i prijateljima tužio kako je on "deserted boy", ne videći ironiju onoga što govori. Nakon razvoda Lillie i Arch dijelili su skrbništvo nad Trumanom no činilo se da nitko od njih dvoje nije žurio da preuzme brigu za svog sina te je Truman i dalje bio kod rođaka u Alabami, a svoje je roditelje viđao tek povremeno. Nakon što je prošlo nekoliko mjeseci,Truman se napokon pridružio svojoj majci i njenom novom suprugu u New Yorku te je započela pravna bitka između Archa i Lillie za puno skrbništvo nad Trumanom. No bitka koja se odvijala za Trumana nije bila ona dvoje roditelja od kojih svatko očajno želi svoje dijete, već bitka dvoje ljudi koji koriste svog sina da povrijede jedan drugog.


Lillie je na kraju dobila skrbništvo nad sinom i Archie je pristao da Joseph posvoji Trumana ali imao je samo jedan uvjet; da se dječak i dalje preziva Persons. No Lillie nije htjela popustiti ni u tome te je Truman Persons postao Truman Capote. Ako se Truman i veselio životu s majkom, uskoro je uvidio da se njegovi snovi i želje ne poklapaju s realnošću situacije u kojoj se našao. Lillie je u svom životu imala mjesta samo za jednog muškarca; njenog supruga Josepha kojem je posvećivala većinu svog vremena i pažnje. Novopečeni su mladenci uživali u bračnoj sreći, odlascima u kazalište i noćne klubove, putovanjima, Lillie je čak promijenila ime u Nina u želji da ostavi stari život iza sebe. No jedan dio svog starog života nikako nije mogla ostaviti iza sebe, njen je sin svakim danom osjećao njene podvojene osjećaje prema njemu, osjećaje koji su oscilirali između ljubavi i pažnje do ambivalentnosti i okrutnosti. Lillie je u svom sinu tražila neželjene očeve osobine i napadala ga, a ono što mu je najviše zamjerala bila je njegova feminiziranost. Kritizirala ga je, odvela dvojici psihijatara u nadi da će mu dati lijek ili terapiju, a čak je imala i dva pobačaja jer "nije htjela imati još jedno dijete poput Trumana", no nešto je pošlo krivo i kad se godinama kasnije predomislila i htjela još jedno dijete, više nije mogla zanijeti.


Ako je život kod kuće bio težak, boravak u vanjskom svijetu bio je još gori. Trumana je ponovno iznevjerila odrasla osoba; jedan od profesora iz privatne škole koju je Truman pohađao ga je seksualno zlostavljao, a kad je Nina svog sina poslala u vojnu školu u želji da postane dječakom kakvim je oduvijek htjela da bude, Truman je doživio još seksualnih zlostavljanja od strane kadeta. "It was as if I were in prison." 

 

"Then one day, when I was nine or ten, I was walking along the road, kicking stones, and I realized that I wanted to be a writer, an artist. How did it happen? That's what I ask myself."


Truman je otkrio ljubav prema čitanju dok je boravio kod rođaka u Alabami a spoznaja da želi biti pisac kad odraste uslijedila je ubrzo nakon toga. I kao što je od rane dobi znao da želi biti pisac tako je još kao dječak znao da je njegovo opredjeljenje homoseksualno. No Nina se nije mogla pomiriti s tim da je njen sin nije heteroseksualac te ga je čak htjela odvesti doktoru da mu da injekcije muških hormona. Truman joj je nakon žučne rasprave jasno dao do znanja koje je njegovo opredjeljenje i Nina ga je napokon ostavila na miru, no nije prestala prigovarati svakome tko je htio slušati da ima sina homoseksualca.  

 

Dok je još pohađao srednju školu počeo je raditi u umjetničkom odjelu časopisa The New Yorker. Nakon dvije godine zaputio se u Alabamu i započeo rad na svojoj prvoj noveli no taj je rukopis stavio sa strane te se prihvatio druge knjige. Prije nego što je objavio svoju prvu knjigu, Drugi glasovi, druge sobe Truman je objavljivao kratke priče u ženskim modnim časopisima i njegov je spisateljski talent ubrzo primijećen. Primljen je u književni krug i ostvario je mnoge društvene kontakte, između ostalog upoznao je Doris Lilly koja je bila jedna od žena po kojima je oblikovao lik Holly Golightly u romanu Doručak kod Tiffanyja. Upoznao je i književnicu Carson Mccullers, autoricu knjige Srce je lovac samotan, koja je uz pomoć svoje sestre Rite Trumanu pronašla književnog agenta i napisala pismo preporuke uredniku u izdavačkoj kući Random House što je rezultiralo Trumanovim potpisivanjem ugovora za objavu svoje prve knjige.


"Other Voices, Other Rooms was an attempt to exorcise demons, an unconscious, altogether intuitive attempt, for I was not aware, except for a few incidents and descriptions, of its being in any serious degree autobiographical."

 

Knjiga kojom se, svjesno ili ne, Capote obračunao s demonima prošlosti donijela mu je brojna priznanja. Truman ju je posvetio kritičaru i akademiku Newtonu Arvinu s kojim je bio u vezi i koji je imao velik utjecaj na pisca i njegovu književnu naobrazbu. Newton je bio jedan od prvih muškaraca s kojim je Truman bio u ozbiljnom odnosu, a drugi muškarac s kojim će provesti veliki dio svog života bio je pisac Jack Dunphy. 

 

"I read poetry before I met Newton, but I read a lot more afterwards. He made poetry accessible to me, whereas it had not been entirely so before. I remember one period of two months when I read dozens of American poets, from Walt Whitman to Wallace Stevens. We would talk about whatever I was reading, and he would open things up for me, showing me that what I thought was obvious was not necessarily so. He had a very original and curious mind, and he gave me a perspective on my reading." 

 

Trumanov književni uspon je doista bio brz a njegov suvremenik i svojevrsni književni suparnik, pisac Gore Vidal ponudio je svoje viđenje:


"After the war everybody was waiting for the next Hemingway-Fitzgerald generation to appear. That's why so much attention was devoted to novelists and poets, and that's why a new novel by one of us was considered an interesting event."

 

I premda je njihovo rivalstvo bilo javna stvar, Truman je smatrao da između Vidala i njega postoji dosta sličnosti koje ih zapravo povezuju.


"I rather liked Gore. He was amusing, bright and always very vinegary, and we had a lot of things in common. His mother was an alcoholic, and my mother was an alcoholic. His mother's name was Nina, and my mother's name was Nina. Those things sound superficial, but they're not. And we were both terribly young and at the same time very knowledgeable about what we were doing."  


Vidal je na putovanju Europom s piscem Tennesseejem Williamsom većinu vremena proveo negodujući protiv Trumana, a Tennessee je izjavio da Vidalu njegova kompetitivnost nije dopuštala da se raduje uspjehu kolega pisaca. S druge strane, Trumanov je put u Europu prošao puno spokojnije i poticajnije. Pisac je proveo tri mjeseca u Europi a taj kratki boravak imao je dubok učinka na njega te je probudio ono dijete u njemu koje se još uvijek moglo diviti svijetu oko sebe. 


"It was right that I had gone to Europe if only because I could look again with wonder. Past certain ages or ceratin wisdoms it is very difficult to look with wonder; it is best done when one is a child; after that, and if you are lucky, you will find a bridge of childhood and walk across it. Going to Europe was like that. It was a bridge of childhood, one that led over the seas and trough the forests straight to my imaginations earliest landscapes."  

 

Još jedan pisac s kojim Truman nije uspio ostvariti uspješan odnos bio je William Faulkner. Truman je, u želji da se poveže s Faulknerom, započeo razgovor o Hemingwayevoj novoj knjizi, no Faulkner nije bio impresioniran njegovim kritikama djela čuvenog pisca.


"Young man, I haven't read this new one. And though it may not be the best thing Hemingway ever wrote, I know it will be carefully done and it will have quality."


Capote je nastavio pisati, bavio se adaptacijama i scenarijima, a 1958. godine objavljena je njegov najslavniji i najutjecajniji roman Doručak kod Tiffanyja koji je ekraniziran nekoliko godina kasnije. Njegov je odnos s majkom ostao tegoban, a kad je Joseph ostao bez posla i novca, Nina je počela sve više piti i izbjegavati poznanike jer se sramila svog novog društvenog statusa. Na kraju je počinila samoubojstvo a Truman je bio shrvan.

 

"She didn't have to do it. She didn't have to die. I've got money."


Sljedeća knjiga koju je napisao postala je bestseller i donijela je Trumanu slavu i bogatstvo, ali je i probudila piščevu destruktivnu stranu. Roman Hladnokrvno ubojstvo opisuje stvarno ubojstvo četveročlane farmerske obitelji u Kansasu od strane dvojice bivših zatvorenika Richarda Hickocka i Perryja Smitha. Nakon što je pročitao o događaju u novinama, Truman je poveo Harper sa sobom i započeo opsežno i dugogodišnje istraživanje koje je rezultiralo knjigom koja mu je donijela brojna priznanja.


 "Well, the whole thing was the most interesting experience of my life, and indeed has changed my life, altered my point of view about almost everything - it is a Big Work, Believe me, and if I fail I still will have succeeded."

 

Dok je radio na knjizi probudili su se njegovi stari demoni i ponovno je počeo osjećati tjeskobu i strahove. Svakodnevno uranjanje u tu zastrašujući i tragičnu priču imalo je negativan učinak na pisca.


"The writing of the book wasn't as difficult as living with it all the time. The whole damn thing, day by day by day by day. It was just excruciating, so anxiety-making, so wearing, so debilitating, and so... sad."


Ono što ga je dodatno gurnulo preko ruba bilo je svjedočenje vješanju počinitelja kojem je prisustvovao na njihovu molbu.


"I was there. I stayed with Perry to the end... It was a terrible experience and I will never get over it."

 

Nakon tog iskustva Truman više nije bio ista osoba, nešto se u njemu promijenilo i prema riječima Phyllis Cerf, supruge osnivača Random Housea; izdavačke kuće koja je objavila prvu Capoteovu knjigu, "počeo je živjeti nesmotreno".


"He never really recovered from that book. Until then he had been able to cope with all of his problems extremely well. But it was very destructive for him, especially when those boys wanted him to witness their hanging... He thought he was tougher than he was and that he could take it. But he couldn't. That book started the unsettling of his life. he began to love... recklessly."


Sam je Truman progovorio o devastirajućem učinku koji je pisanje te knjige imao na njega i njegovu psihu.


"No one will ever know what In Cold Blood took out of me... It scraped me right down to the marrow of my bones. It nearly killed me. I think, in a way, it did kill me. Before I began it, I was a stable person, comparatively speaking. Afterward, something happened to me. I just can't forget it, particularly the hangings at the end."  

 

Nakon što je Nina umrla, Truman je novčano pomagao Josephu no u jednom je trenutku odlučio da je vrijeme da prestane s tim.  


"You sometimes have to perform a little lobotomy and cut people out of your mind or they will drag you down."  

 

Jedna od osoba koje je odsjekao iz svog života bio je i njegov otac Arch koji je nakon gubitka posla i pretrpljene ozljede tražio svog sina godišnji džeparac od deset tisuća dolara i kuću u Coloradu. Truman ga je odbio a Arch je bio začuđen sinovljevom reakcijom te je smatrao da mu nikad nije napravio ništa nažao, s čim se Truman očito nije slagao.  


"It's awful to have one son and have him turn his back on you, especially for no reason at all. It's one of the mysteries of the world and I'm just flabbergasted. It hurts like hell, I'll say that. I never did him anything in my life but good."  

 

Nakon Hladnokrvnog ubojstva Truman nije dovršio nijednu knjigu do kraja a sredinom sedamdesetih godina objavio je nekoliko poglavlja nedovršene novele Answered Prayers u časopisu Esquire i navukao bijes prijatelja i poznanika na sebe. Truman je nekoliko godina bio progonjen idejom pisanja te knjige, a kad je napokon realizirao svoje zamisli požalio je svoju odluku istog trenutka kad su prva poglavlja bila objavljena.


 "If an idea is really haunting you, it will stay with you for years and years. Drain you like a vampire until you get rid of it by writing it down." 


Naime, Answered Prayers bila je kronika života bogatih ljudi koje je poznavao i u čijim se društvenim krugovima kretao. Objavljene priče otkrivale su intimne detalje iz života bliskih mu ljudi zbog čega su se oni osjećali izdanima i odbijali kontakt s piscem. Truman, s druge strane, nije bio svjestan efekta koji će njegove priče imati na njegov, ali i živote ljudi oko njega te je bio iznimno uzrujan egzodusom iz društva i u njemu se ponovno javio onaj osjećaj napuštenosti.


 "Because of my childhood, because I always had the sense of being abandoned, certain things have fantastic effects on me, beyond what someone else might feel... They don't know that what they are doing is cruel because they don't know I spent three or four years of my childhood locked up in hotel rooms..."  

 

Kad je Truman izjavio da "jedina osoba koja može uništiti snažnog i talentiranog pisca je on sam", vjerovatno nije ni slutio koliko će proročka ta izjava biti za njegov život. Slava je u jednom trenutku postala zatvor za pisca, nakon Hladnokrvnog ubojstva više nije mogao dozvati čaroliju djetinjstva u svoj život i maštu te je dijete u njemu, suočeno s okrutnostima života, patilo. Odao se alkoholu i drugama te se liječio od ovisnosti a njegovo je ponašanje bilo sve ekscentričnije i stari su ga demoni mučili svaki dan.  

 

"Every morning I wake up and in about two minutes I'm weeping. I just cry and cry. And every night the same thing happens... There's just so much pain somebody can endure. How can I carry it around all the time? " 

 
Pred kraj je života bio tužan i usamljen i molio je Jacka da bude pored njega, no on je, baš poput Nine godinama prije, bio ambivalentan prema Trumanu te je odbijao ili nerado provodio vrijeme s piscem. Truman je preminuo 25. kolovoza 1984. godine od bolesti jetre u domu prijateljice Joanne Carson. U posljednjim je trenutcima života dozivao svoju majku te se na kraju života ponovno pretvorio u onog malog dječaka koji čeka da se njegova majka vrati po njega, no ona nikako ne dolazi.

 

"But after three or four days she left and I stood in the road, watching her drive away in a black Buick, which got smaller and smaller and smaller. Imagine a dog, watching and waiting and hoping to be taken away. That is the picture of me then."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.