- Ana Savković
Vergilius! Land of Eternal Serenity
Updated: Feb 13, 2021
"Ovdje je proljeće vječno..."
Zemlja u kojoj vlada vječno proljeće bila je Arkadija, a pjesnik koji ju je opjevao u svojim djelima bio je Vergilije. Slavni rimski pjesnik potražio je bijeg od teškoća svakodnevnice u imaginarnoj zemlji čiji su stanovnici živjeli u vječnom miru i harmoniji, za razliku od stvarnog svijeta u kojem je živio Vergilije i koji je bio obilježen ratovima i previranjima. U ovotjednom ćemo ZiNgeru razmotriti Vergilijev život i stvaralaštvo u okvirima društvenih i političkih prilika vremena u kojem se nalazio koristeći se djelima Povijest svjetske književnosti (Mladost, 1974 - 1982) i Izbor iz antičke poezije: Rim / tekstove odabrala Mira Čaušević ; priredila i komentirala Tamara Škiljan (Zagreb: Naklada Fran, 2002).
Publije Vergilije Maron (15. listopada 70. pr. Kr. - 21. rujna 19. pr. Kr.) bio je rimski pjesnik. Smatra se najvećim i najuglednijim predstavnikom književnosti Augustova doba. Od svih rimskih pisaca, upravo je on ostavio najviše traga u europskoj književnosti i smatran je "ocem" latinskog i europskog stvaralaštva a do 18. st. uzorom epskog pjesništva. Njegovo je najpoznatije djelo junački ep Eneida a autor je i didaktičkog epa Georgike i zbirke deset pjesama Bukolike (Ekloge).
Rođen je blizu Mantue u Italiji a talijanski krajolik i ljudi imali su znatan utjecaj na pjesnika te se njegova ljubav prema jednostavnom, seoskom životu odrazila i u njegovim djelima. Premda je bio skromnog porijekla, Vergilije je dobio kvalitetno obrazovanje. Školovao se u kulturnim središtima Italije te je nastavio retoričke i filozofske studije u Rimu i Napulju. Zbog svoje stidljive prirode nije imao uspjeha kao javni govornik, bio je krhka zdravlja i nije sudjelovao u vojnom i političkom životu tako da je "burna vremena građanskog rata i razračunavanja trijumvira" proveo na očevom imanju gdje je pisao pjesme koje su nakon njegove smrti sakupljene i objavljene u zborniku Dodatak Vergiliju (Appendix Vergiliana) u kojem velik broj pjesama zapravo ne pripada Vergiliju. Za vrijeme građanskih ratova izgubio je očevo imanje, ali mu je kasnije dodijeljeno drugo u Kampaniji na kojem je Vergilije vodio miran i povučen život te se posvetio pisanju.
"So sang I of the tilth of furrowed fields, Of flocks and trees, while Caesar's majesty Launched forth the levin-bolts of war by deep Euphrates, and bare rule o'er willing folk Though vanquished, and essayed the heights of heaven."
Njegovo prvo značajno djelo su Bukolike, zbirka pjesama koje su "dijelom tradicionalne pastirske idile, a dijelom političke alegorije u okviru krajolika "Arkadije" i bezbrižna pastirskog života." koje je napisao po uzoru na grčkog pjesnika Teokrita i njegovu zbirku pjesama Idile. Vergilije u zbirci slavi ljubav i seoski život preko čijeg opisa zapravo alegorijski prikazuje stanje i revolucionarne promjene u rimskoj državi za vrijeme građanskih ratova. S Bukolikama je Vergilije privukao pozornost Gaja Cilnije Mecenata, rimskog diplomata i pokrovitelja umjetnosti po kojem je nastao izraz mecena. Mecenata je okupio književni krug talentiranih pjesnika među kojima su bili Vergilije, Horacije i Propercije a upravo je Mecenatu Vergilije posvetio svoje sljedeće znamenito djelo, didaktički ep u četiri knjige Georgike ili O ratarstvu.
"Zdravo, Saturnova zemljo, junaka i plodova majko Velika, stvari hoću starinske slave kazivat I umijeća otvorit usudiv se izvore svete Pjesmu Askarsku pjevam, a gradi me slušaju Rimski."
Vergilije je Georgike pisao sedam godina i u četiri je knjige opisao po jednu granu poljoprivrede; ratarstvo, voćarstvo, stočarstvo i pčelarstvo. Bukolike, Georgike i Eneida idejno su povezane s istim temeljnim motivom; "ljubavi prema italskom tlu i rimskom narodu". U Georgikama, kao i u Bukolikama, prevladava ideja mira, no u Georgikama je u pitanju stvaralački mir dok je u Bukolikama mir "arkadski".
"Arcadians, that alone have skill to sing. O then how softly would my ashes rest, If of my love, one day, your flutes should tell! "
Od 29. godine pa sve do smrti Vergilije je radio na svom posljednjem i najpoznatijem djelu, junačkom epu Eneida u kojem je opjevao slavu i dostignuća rimskog naroda te porijeklo i razvitak Rimskog Carstva. Car Oktavijan August poticao Vergilija da što prije završi ep koji je trebao proslaviti njegov narod i njega samog ali je Eneida ostala nedovršena. Vergilije je otputovao u Atenu radi dodatnih istraživanja za ep, ali se na povratku u Italiju razbolio i preminuo 22. rujna 19. g. pr. Kr.. I premda je u oporuci odredio da rukopis bude spaljen, Eneida je ipak objavljena na Augustovo inzistiranje.
"Borbe slavim i muža što prvi sa obala Troje stiže - sudbinom gnan - u Laviniju, na italske žale, stradajuć silno na kopnu i moru odredbom višnjih koji ga gonjahu tako zbog srdžbe krute Junone; mnogo pretrpje u boju niklo je pleme Latina, otkle su albanski pređi i visoki zidovi Rima."
Eneida je postala rimskim nacionalnim epom a Vergilije nacionalnim pjesnikom i "uzorom mnogim kasnijim europskim pjesnicima", od Dantea kojeg Vergilije vodi kroz Pakao i Čistilište sve do vrata Raja u njegovoj Božanstvena komediji do Chaucera, Miltona, Voltairea... a imao je i snažan utjecaj na hrvatske latiniste. U srednjem vijeku je zbog IV. ekloge, koja je smatrana mesijanskom i za koju se vjerovalo da je nagovijestila rođenje Isusa Krista, viđen gotovo kao prorok.
"Now the last age of the Cumaean prophecy begins: the great roll-call of the centuries is born anew: now Virgin Justice returns, and Saturn’s reign: now a new race descends from the heavens above. Only favour the child who’s born... under whom the first race of iron shall end, and a golden race rise up throughout the world... ...any traces of our evils that remain will be cancelled, while you lead, and leave the earth free from perpetual fear."
Vječni strah bio je itekako prisutan u vremenu u kojem je Vergilije živio i djelovao, a skromnom i povučenom pjesniku, koji je sanjao o vječnom miru, Arkadija je predstavljala utočište, bijeg od vanjskog svijeta i političkih previranja koja su određivala sudbine mnogih. Bila je simbol jednostavnijeg života kojem su u teškim vremenima on i njegovi suvremenici težili a kao oazu mira i utočište pronalazimo je i u drugim književnim periodima ali i popularnoj kulturi. Vergilije je, kao i mnogi književnici prije i nakon njega, potražio bijeg od poteškoća stvarnog svijeta u onom izmaštanom svijetu, udaljenom od civilizacije i netaknutom strahotama, nepravdama i nedaćama, a talijanski krajolici i priroda koja ga je okruživala zasigurno su mu poslužili kao inspiracija. Arkadija u suštini predstavlja utopiju za sve one koji tragaju za mirom i harmonijom, a ključ koji otvara vrata u taj čarobni svijet su knjige na čijim stranicama započinje putovanje u zemlju u kojoj vlada vječno proljeće i vječni mir.
“I will be gone from here and sing my songs In the forest wilderness where the wild beasts are, And carve in letters on the little trees
The story of my love, and as the trees
Will grow letters too will grow, to cry In a louder voice the story of my love.”
