- Ana Savković
Dante Alighieri! Divine Love and Intervention/Visions of Inevitable Fate
Updated: Feb 13, 2021
“Do not be afraid; our fate Cannot be taken from us; it is a gift.”
Sudbina koja je bila darovana i koja nije mogla biti oduzeta Danteu bila je ona pjesnika koji će stvoriti djelo čiji će utjecaj biti svevremen i koje će svom tvorcu podariti besmrtnost. Život ispunjen mističnim i božanskim intervencijama, Dante Alighieri kao da je bio predodređen da napiše svoju Božanstvenu komediju i potom napusti ovaj svijet, iza sebe ostavljajući djelo od neprocjenjive važnosti. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučavanjem života i stvaralaštva velikog talijanskog pjesnika na trenutak ugledati ruku Providnosti koja ga je usmjeravala i vodila kroz cijeli život, koristeći se djelima Novi život = La vita nova /Dante Alighieri( Alighieri D., (1986.), Novi život = La vita nova; prepjev i pogovor Tonko Maroević, Mirko Tomasović, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske) i Život Danteov: raspravica / Giovanni Boccaccio ( Boccaccio G., (2013), Život Danteov: raspravica, prev. M. Maras, V. Vratović, Koprivnica: Šareni dućan).
Dante Alighieri (1265.- rujan 1321.) bio je najveći talijanski nacionalni pjesnik čiji je utjecaj na literaturu bio višestruk i dalekosežan. Njegov epski spjev Božanstvena komedija smatra se najvećim djelom talijanske književnosti i najvažnijim djelom srednjeg vijeka. Za razliku od njegovih suvremenika koji su pisali na latinskom, Dante je svoju Božanstvenu komediju napisao na talijanskom pučkom, narodnom jeziku, i time je svoje djelo i njegovu poruku učinio dostupnijim, ali i pomogao utemeljiti talijanski književni jezik.
"Od njega, pošto mnogi sinovi i unuci i od unuka sinovi izađoše, za vladavine cara Fridrika II., rodi se jedan kojemu bijaše ime Alighieri, i on morade postati slavan više zbog budućeg poroda nego zbog svojih zasluga; njegova bremenita žena, kad ne bješe već daleko od časa rađanja, vidje u snu kakav je trebao biti plod utrobe njezine; premda onda to ne znahu, ni ona ni drugi, danas je po posljedicama koje su uslijedile bjelodano svima."
Rođen je u Italiji u firentinskoj plemenitaškoj obitelji koja je bila ugledna ali ne osobito utjecajna i imućna. Njegov otac, Alighiero di Bellincione, pripadao je staroj gvelfskoj obitelji a njegova majka, Bella, bila je kćerka Duranta di Scolaia Abatija, pripadnika gibelinske vlastele. Ženu koja će postati njegova muza i veliko nadahnuće, Beatrice (Bice di Folco Portinari), sreo je kad je imao devet godina i odmah je razvio romantične osjećaje prema njoj, a devet godina nakon tog prvog susreta ponovno su se sreli i Beatrice je tom prigodom pozdravila Dantea što je kod pjesnika izazvalo snažnu emotivnu reakciju. Naime, njegova je ljubav prema Beatrice bila isključivo platonska, pjesnik joj se divio iz daljine a poštovanje i ljubav koju je osjećao prema njoj izrazio je u svojim djelima. Beatrice se udala za drugoga a Dante je stupio u brak koji je bio dogovoren od njegove dvanaeste godine, s plemićkom kćeri Gemmom Donati s kojom je dobio i djecu. Beatrice je umrla vrlo mlada, s dvadeset i četiri godine, a Dante je bio skrhan te je svoje osjećaje izrazio u djelu Novi život.
Njegovo je obrazovanje uključivalo gramatiku, književnost i retoriku a s prijateljem Guidom Cavalcantiem razmjenjivao je stihove koje je pisao nadahnut ljubavlju. Opisujući Danteovo dječaštvo i mladenaštvo, Boccaccio navodi kako se pjesnik od rane dobi ozbiljno posvetio slobodnim umijećima tj. gramatici, dijalektici i retorici te muzici, aritmetici, geometriji i astronomiji a s godinama i medicini i pravu. Nakon Beatricine smrti posvetio se studiju filozofije, pohađao je samostanske škole te proučavao Cicerona, Tomu Akvinskog, Svetog Augustina, Svetog Franju Asiškog.
Bio je aktivan u političkom životu Firence; sudjelovao je u bitci kod Campaldina i opsadi pizanske tvrđave Caprone o čemu govori u Paklu, a 1295. godine, kad je imao trideset godina, počeo je sudjelovati u upravljanju gradom. Bio je član više gradskih vijeća i pristaša Bijelih gvelfa koji su se zalagali za samoupravu Firence te je bio nepristran i gorljiv borac za neovisnost Firence o papinskom utjecaju, a kad su papine pristaše, Crni gibelini, došli na vlast Dante je osuđen na prognanstvo. U tom se trenutku nalazio u Rimu kao član izaslanstva a dok je izaslanstvo još bilo u Rimu papa je poslao svog izaslanika u Firencu pod krinkom pomirenja zavađenih strana, no zapravo je trebao dovesti Crne gibeline na vlast, što mu je na kraju i uspjelo. Dante je u odsutnosti optužen za prisvajanje javnog novca, ucjenjivanje i javno djelovanje protiv pape te je osuđen na dvije godine progonstva a kasnije i na smrt.
"Jednom sam nogom već s onu stranu života, preko koje se ne može ići dalje s nakanom da se vrati."
Pjesnik se više nikad nije vratio u Firencu, boravio je kod raznih utjecajnih i bogatih zaštitnika u Veroni, Padovi, Bologni itd. Pokušao se vratiti u grad s ostalim prognanim Bijelim gvelfima, no uskoro se i od njih odvojio. Nakon što je napisao Božanstvenu komediju, preminuo je u Ravenni, 1321. godine.
Dante je Novi život napisao potaknut svojim snažnim osjećajima prema Beatrice a djelo je zapravo svojevrsni dnevnički zapis njegove ljubavi. Već na samom početku saznajemo koliko su bitnu ulogu igrali brojevi, točnije broj devet, u pjesnikovom životu. Naime, Dante je Beatrice prvi put sreo kad su oboje imali devet godina.
"Devet se puta nakon mojeg rođenja sunčevo nebo vratilo gotovo na istu točku svoje vlastite putanje, kada se prvi put pred mojim očima pojavila dična vladarica moje duše, koju mnogi i ne znajući joj imena nazivahu Beatrice... tako da mi se ukazala kada je zakoračila u devetu godinu, a ja je vidjeh pri kraj moje devete... Od tada unaprijed, kažem, Amor zavlada mojom dušom, koja se odmah njemu predade, i uze nada mnom toliku vlast i toliku sigurnost po snazi koju mu je davala moja mašta, da mi nije preostalo ništa do li potpuno izvršavati njegove prohtjeve. I mnogo mi puta naredi da uznastojim vidjeti ovo anđeosko premlado biće; stoga sam je tijekom svojeg djetinjstva mnogo puta tražio... Njena slika neprestance bijaše u meni i gospodarila je sa mnom smionošću Amora..."
Sljedeći put kad je Dante ugledao Beatrice prošlo je devet godina i ovaj ga je put ona pozdravila. Dante je bio silno dirnut tim događajem te je u snu imao viziju a broj devet je opet igrao bitnu ulogu.
"Bijaše prošlo upravo toliko dana, da se navršio devet godina što mi se prikaza ova najplemenitija... Sat u kojem primih najslađi pozdrav, bijaše upravo deveti onog dana...učinilo mi se da vidim u sobi ognjen oblak u kojem razabrah lik jednog gospodina takva izgleda da je zadavao strah onomu koji bi ga gledao; a izgledaše mi toliko veseo da je to bilo čudno; i mnogo toga reče u svojem govoru od čega tek ponešto razabrah; a između ostalog i ovo: "Ego dominus tuus". ("Ja sam gospodar tvoj.") U njegovu naručju, činilo mi se, vidjeh neku osobu kako spava naga, ogrnuta samo svijetlom tkaninom rumene boje; a motreći pozorno u njoj prepoznaj gospoju spasa, koja se dan prije udostoja da me pozdravi. U jednoj ruci, činilo mi se, držaše ovaj nešto rasplamsalo, a reče mi ove riječi: " Vide cor tuum". ("Gledaj srce svoje"). I kada je tako postojao neko vrijeme, učini mi se da budi onu koja spavaše; i mnogo se trudio u nakani da je navede jesti ono što mu je u ruci plamtjelo, a ona je neodlučno jela. Malo nakon toga, njegova se veselost preobrati u gorak plač; i tako plačući primi ovu gospoju u naručaj, i učini mi se da se s njom diže put nebesa; to me toliko potreslo da mi se krhak san ne mogaše održati, nego se prekinu, i probudih se...ustanovih da je sat, u kojem mi se prikaza ovo priviđenje četvrti noćni; tako da se očevidno nađe da to bijaše prvi od devet noćnih sati."
Nakon toga Dante opisuje prikazanja i vizije koje je imao a jedno od prikazanja bilo je u "devetom satu dana". Drugo prikazanje koje je opisao imao je nakon "devet dana ponajteže muke". Osjećao je bol i slabost u svom biću a misao koja se pojavila u njegovu umu u tim teškom trenutcima, prestravila je pjesnika. Bila je to misao o smrtnosti njegove voljene ("Suđeno je da i najplemenitija Beatrice prije ili poslije umre.") što je kod njega potaklo još jedno prikazanje. Vidio je "razbarušene žene" koje su mu govorile da će i on umrijeti i da je mrtav, vidio je "sunce kako tamni", činilo mu se da "ptice leteći zrakom padaju mrtve i da nastadoše strašni potresi". Nakon te vizije pripovijeda kako mu je u susret došao prijatelj i rekao mu da je njegova "čudesna gospoja otišla s ovog svijeta." Dante je na te tužne vijesti počeo plakati, duboko potresen te je dobio viziju, ovaj put anđela koji se vraćaju na nebo a između njih je bio bijeli oblak kojem su anđeli pjevali i Dante je u sebi znao da je istina to što mu je prijatelj rekao. Nato mu se učinilo da je vidio Beatricino tijelo i dušu a osjećaj koji je prevladavao bio je onaj mira.
"U rajsku slavu Beatrice pođe,
gdje s anđelima vječan mir uživa,"
Ponovno se pojavljuje broj devet kojeg Dante povezuje sa samom Beatrice, a dok obrazlože to uvjerenje postaje jasno da je ono oblikovalo strukturu Božanstvene komedije.
"Kažem da joj se najplemenitija duša preselila u prvi sat devetog dana u mjesecu po arapskom kalendaru, a po sirijskom kalendaru ona se preseli u devetom mjesecu godine... a po našem kalendaru ona se preseli u onoj godini naše ere, to će reći ljeta gospodnjeg u kojem se savršen broj devet puta navrši u onom stoljeću, u kojem ona dođe na ovaj svijet, a to biva po kršćanskom brojenju trinaesto stoljeće...taj je broj bio njezin prijatelj da bi objavio da joj je kod rođenja svih devet pokretnih nebasa bilo o najpovoljnijem položaju. To je jedan od razloga; ali potanje razmišljajući, a prema nepogrešivoj istini, taj broj bijaše ona sama; po sličnosti kažem, a to shvaćam ovako. Broj tri je korijen broju devet, budući da bez ikakva drugog broja sam sobom daje devet, kao što se jasno vidi da je tri puta tri devet. Ako je dakle, tri sam po sebi čimbenik broju devet, a tri ja sam po sebi čimbenik čuda, to jest Oca, Sina i Duha Svetoga, koji su trojstvo i jedinstvo, ovu je gospoju pratio brij devet da objavi da je ona isto što i devet, to će reći čudo, korijen kojega je samo čudesno Trojstvo."
Na kraju djela opisuje još jedno prikazanje i svoja nadanja da će imati dovoljno vremena na zemlji da "doličnije" oda počasti svojoj voljenoj Beatrice i time se praktički navješćuje dolazak Komedije.
"...javi mi se čudesno prikazanje u kojem me nešto pozivaše da više ne govorim o ovoj blaženoj, sve dok je ne uzmognem doličnije častiti... tako da se nadam, ako se svidi onomu od kojeg sve stvari proistječu, da mi život potraje još nekoliko godina da ću reći o njoj ono što nikada o nijednoj nije bilo izrečeno. Neka mi zatim podade onaj što je kralj milosti da se moja duše preseli gledati slavu svoje gospoje, to jest blagoslovljene Beatrice, koja u vječnoj slavi gleda lice onoga qui est per omnia saecula benedictus." (koji je blagoslovljen u vijeke)
Život Danteov fascinantno je i važno književno djelo koje nam pruža uvid u živote, misli i ideje obojice pjesnika. Boccacciova knjiga je rani primjer Danteove biografije a zanimljivo je da je upravo Boccaccio Komediju nazvao božanstvenom, naziv koji se ustalio od šesnaestog stoljeća. Boccaccio je samo nekoliko godina bio Danteov suvremenik no osjećao je veliko divljenje i poštovanje prema talijanskom pjesniku te je u svojoj knjizi više puta izrazio svoje osjećaje. Čitajući knjigu saznajemo mnoštvo detalja o pjesnikovu životu a čini se da je misticizam bio prisutan od samog početka Danteova života. Boccaccio je opisao viziju koju je imala Danteova majka u snu:
"Pričini se toj ljupkoj ženi u snu da bješe pod veoma velikim lovorom, na zelenoj livadi, kraj prebistra izvora, i tu spazi da porodi djetića koji za veoma kratko vrijeme, hraneći se samo bobicama koje padahu s lovora i valima bistrog izvora, postade regbi pastir i svim se silama upinjaše da se domogne hvoje s onog drveta koje ga plodovima hranjaše; i učini joj se da ga vidje kako, moreći se time, pade, a kad se podiže vidje da ne bijaše više čovjek nego da paunom postade. Od toga nju toliko čuđenje spopadne, da prekide san; a malo vremena prođe i stiže dužni čas njezina rađanja, i ona porodi djetića kojemu uz pristanak njegova oca nadjenuše ime Dante..."
Daljnjim čitanjem biografije na trenutke se čini da je sudbina Božanstvene komedije doista bila u božanskim rukama. Boccaccio opisuje kako je Dante započeo pisati Pakao no nakon što je prognan njegovo je djelo ostalo iza njega. Netko je među Danteovim stvarima u škrinjama pronašao tih prvih sedam pjevanja koja su bila sačuvana od bjesne rulje koja mu je nasrnula na kuću i sklonjena u samostanu, a nakon što ih je pročitao nadasve su mu se svidjela te ih je iznio iz njihova skrovišta i predao pjesniku Dinu Frescobaldiju koji je procijenio da su ona Danteovo djelo te je odlučio saznati gdje je pjesnik da mu ih preda. Nakon što je saznao da se nalazi kod markiza Mourella pisao mu je i poslao tih sedam pjevanja, kojima je naravno i markiz bio zadivljen te ih je predao Danteu i zamolio ga da dovrši svoje djelo.
Priča o tome kako je pronađeno zadnjih trinaest pjevanja jednako je fascinantna. Danteov je običaj bio da kad bi napisao nekoliko pjevanja, poslao bi ih gospodinu Caneu della Scali, prvaku gibelinskih vlasti i vikaru u Veroni, poznat kao zaštitnik umjetnika i književnika. Kad bi ih on vidio, pravio je prijepis onomu tko ih je želio. Dante mu je na taj način poslao sva, do zadnjih trinaest pjevanja jer je preminuo. Tijekom više mjeseci ta su pjevanja bila predmetom bezuspješne potrage da bi se na kraju odustalo od daljnjih traganja misleći da je pjesnik preminuo prije nego ih je dovršio. No kad su se Danteovi sinovi, Iacopo i Pietro, odlučili, na nagovor prijatelja, sami dovršiti djelo Iacopo je imao priviđenje nakon kojeg je otišao Ravenjaninu Pieru Giardinu, Danteovom učeniku. Ispričao mu je kako je te noći u snu vidio svog oca Dantea, obučenog u "prebijele haljine i svjetlom neobičnim bliještećim u licu". Iacopo ga je pitao "da li živi" na što mu je otac odgovorio da živi ali istinskim životom, a ne našim, pitao ga je i da li je dovršio svoje djelo i ako ga je dovršio "gdje je ono što mu nedostaje a što oni ne mogu nikako naći." Dante je odgovorio da ga je dovršio i uzeo ga za ruku i odveo u sobu gdje je običavao spavati i pokazao na mjesto i rekao:"Ovdje je ono što ste toliko tražili." Nakon toga se Iacopu učinilo da Dante i san iščezavaju. Još su te noći Iacopo i Pier krenuli u potragu i na pokazanom mjestu pronašli "rogožinu na zid pribijenu" koju su podignuli i vidjeli u zidu prozorčić koji nitko do tada nije uočio i u njemu našli spise koji su bili pljesnivi od vlage u zidu te bi se ubrzo raspali da su tamo ostali. Nakon što su ih očistili vidjeli su da spisi sadrže onih trinaest pjevanja koje su tražili te su ih prepisali, prvo poslali gospodinu Caneu a zatim ih dodali Komediji.
Božanstvena komedija trebala je biti napisana, kao što je Dante trebao sresti svoju Beatrice, a broj devet je u tome svemu bio kao mali blagoslov s nebesa, putokaz i otkrivenje. Čitajući o pjesnikovom životu stvara se slika o pojedincu koji je cijeli život navođen nevidljivom božanskom rukom. Dante je došao na svijet pod znamenom vizije a vizije su ga i pratile kroz cijeli život, otkrivajući mu dijelove njegove sudbine, moglo bi se reći da je to bila božanska intervencija kroz snove. Njegova kolosalna ljubav i patnja potakle su ga i nadahnule da stvori veličanstveno djelo, a nakon što je ispunio svoju sudbinu, napustio je ovaj svijet i otišao u naručje svoje voljene Beatrice.
"Ali pošto dođe ona njegova ura koja je svakomu određena... predade svomu Tvorcu umorni duh; koji ne sumnjam da ne bješe primljen u ruke njegove prejasne Beatrice, s kojom pred licem Onoga koji je višnje dobro, ostavivši nevolje ovoga života, sada s velikim veseljem živi u onom životu gdje sreća nikad ne prestaje."
