Maya Angelou! Nasljeđe bola/Pjesme slobode

"Zamisli da stvarno postanem netko važan. Jednog dana."

Maya Angelou ostvarila je svoje snove i postala netko važan i to unatoč teškim i izazovnim životnim okolnostima koje joj nisu išle u prilog. Prije nego je postala pjesnikinja bila je kuharica, kondukterka u tramvaju, plesačica i zabavljačica u noćnom klubu, glumica i pjevačica te novinarka a na samom početku svog života doživjela je traumatično iskustvo nakon kojeg je postala nijema. Naime, kao osmogodišnjakinju seksualno ju zlostavljao majčin partner koji je nakon toga uhićen a kad je izašao iz zatvora preminuo je pod nerazjašnjenim okolnostima. Maya se prepala da njen glas ubija zbog toga što je rekla što joj se dogodilo tj. ime čovjeka koji ju je napastovao te je prestala pričati. Iz njenog ju je oklopa izvukla gospođa Bertha Flowers, "aristokratkinja crnačkog dijela Stampsa" kako ju je Angelou opisala, te je uz njenu pomoć i pomoć knjiga koje su čitale, Maya uspjela donekle ostaviti to strašno iskustvo iza sebe i nastaviti sa svojim djetinjstvom i životom, a kasnije je svoju ljubav prema pisanoj riječi prenijela na papir kroz pjesme i autobiografije koje su je učinile slavnom i priskrbile joj brojna priznanja. Angelou je, između ostaloga, na inauguraciji predsjednika Clintona recitirala svoju pjesmu Osluškujući jutro, Martin Luther King je tražio da pjesnikinja djeluje kao koordinator na sjeveru za Kršćansko vijeće Juga, predsjednik Carter imenovao ju je za člana Nacionalnog odbora tijekom proslave Međunarodne godine žena a predsjednik Ford imenovao ju je za člana Američkog odbora za proslavu dvjestogodišnjice američke revolucije. U ovotjednom ćemo ZiNgeru saznati "zašto ptica u kavezu pjeva" te koliko je težak bio pjesnikinjin životni put i to iz pera same Maye Angelou koristeći se djelima Znam zašto ptica u kavezu pjeva (Angelou, M. (2018.) Znam zašto ptica u kavezu pjeva, prev. Ž. Gorički, Zagreb: Planetopija), Mama, ja i mama: memoari (Angelou, M. (2018.) Mama, ja i mama: memoari, prev. M. Baričević, Zagreb: Iris Illyrica) i And Still I Rise (Angelou, M. (2009.) And Still I Rise, London: Virago).

Maya Angelou, rođena kao Marguerite Annie Johnson (4. travnja 1928. - 28. svibnja 2014.) bila je Afroamerička pjesnikinja, spisateljica, glumica, redateljica i aktivistica. Autorica je sedam autobiografija, tri knjige eseja, nekoliko zbirki poezije a ostavila je svoj trag i u kazalištu, na filmu i u televizijskoj produkciji. Dobitnica je Nacionalne medalje za umjetnost, Predsjedničke medalje slobode i nagrade za životno djelo National Book Award a širem je čitateljstvu najpoznatija po svojim autobiografijama, od kojih joj je prva, Znam zašto ptica u kavezu pjeva, priskrbila svjetsku slavu.

"Moji roditelji uskoro su se uvjerili da ne mogu biti zajedno... Nijedno od njih nije htjelo preuzeti odgovornost za brigu nad dvoje tek prohodale dječice. Rastavili su se i poslali mene i Baileya očevoj majci u Arkansas. Ja sam imala tri a Bailey pet godina kad smo stigli u Stamps u Arkansasu."

Rođena je u St. Louisu kao Marguerite Annie Johnson a ime Maya nadjenuo joj je stariji brat Bailey koji ju je odbijao zvati njenim pravim imenom već ju je zvao Mya Sister što se kasnije svelo na My i na kraju pretvorilo u Maya. Njeni roditelji, otac Bailey Johnson i majka Vivian Baxter su ubrzo nakon vjenčanja shvatili da njihov brak neće funkcionirati te su se razveli, a Bailey je potom poslao trogodišnju Mayu i njenog godinu dana starijeg brata, same vlakom u Stamps u Arkansasu, na skrb kod njihove bake Annie Henderson, tj. Nane kako su je zvali i njenog sina Willieja, koji je bio invalid.

"U Stampsu je segregacija bila toliko potpuna da većina crnačke djece nije uopće znala kako bijelci izgledaju."

Život na Jugu za veliku većinu crnaca je bio neopisivo težak, rasizam, segregacija, siromaštvo, sve je to nažalost bio dio njihove surove svakodnevnice. Maya i njen brat imali su sreće jer je njihova baka imala Trgovinu ("o kojoj se uvijek govorilo s velikim početnim slovom"), i prihode dovoljne da im osigura razmjerno normalnu egzistenciju ali svejedno nisu mogli izbjeći sve ono što je život na Jugu za većinu crnaca predstavljao. Jednom im je prilikom pred kuću došao nekadašnji šerif da ih obavijesti da je "neki crnac napao bjelkinju" i da će zbog toga "neki od dečkiju kasnije sigurno navratiti". Nakon što je otišao, Maya i Bailey su po uputstvu njihove bake i u strahu od linčovanja, skrili njihova strica Willieja tako da su ga prekrili s krumpirom i lukom u jednoj od košara u Trgovini. Imali su sreće jer im tu noć ipak nitko nije došao na vrata, ali njihov je stric cijelu noć plakao toliko glasno da ga je Maya čula.

"U St. Louisu je bilo vruće i prljavo kao što ikad prije nisam doživjela. Nisam nikad prije vidjela takve zbijene, čađave zgrade. Ako se mene pitalo, bili smo na putu u pakao..."

Maya kao da je doista bila na putu za pakao. Četiri godine nakon što ih je doveo u Stamps, Mayin otac došao je po svoju djecu te ih vratio natrag njihovoj majci u St. Louis. Tamo je osmogodišnja Maya doživjela grozomorno i traumatično iskustvo. Seksualno ju je zlostavljao majčin partner, Freeman, a nakon što je rekla svom bratu Baileyu što joj se dogodilo on je to prenio baki Baxter, Vivianinoj majci i Freeman je uhićen, no u zatvoru je proveo samo jedan dan a četiri dana nakon što je pušten iz zatvora pronađen je mrtav. Maya je sumnjala da su njeni zaštitnički nastrojeni ujčevi bili odgovorni za njegovo ubojstvo te je zanijemila od šoka, straha i pomisli da njen glas ubija.

"Jedino što sam mogla učiniti je bilo prestati razgovarati sa svima osim s Baileyem...no budem li razgovarala s bilo kim drugim, ta bi osoba mogla umrijeti. Sam moj dah, koji bi nosio moje riječi, mogao je otrovati ljude i oni bi se sklupčali i umrli... Morala sam prestati govoriti."

Nakon tog strašnog događaja ona i njen brat su ponovno vraćeni u Stamps te je Maya narednih nekoliko godina bila nijema za ostatak svijeta, pričala je samo sa svojim bratom, sve dok se u njenom životu nije pojavila gospođa Bertha Flowers.

"A zatim sam srela, odnosno upoznala ženu koja mi je bacila moj prvi pojas za spašavanje u životu...Bila je jedna od rijetkih dama koje sam upoznala, i tijekom cijeloga života ostala mi je mjerilo za sve što ljudsko biće može postati."

Gospođa Flowers pomogla je Mayi da se oslobodi svojih okova nametnutih strahom i traumom te ponovno progovori tako što ju je poticala da čita naglas, a Maya je od gospođe Flowers također naučila neke važne životne mudrosti.

"Tvoja mi baka kaže da puno čitaš. Kad god uhvatiš priliku. To je dobro, ali ne dovoljno dobro. Riječi su više od onog što piše na papiru. Samo ih ljudski glas može ispuniti dubljim značenjem."

Maya je "zapamtila taj dio o ljudskom glasu koji riječi ispunjava značenjem" te joj se "činio tako istinitim i poetičnim."

Život na Jugu za crnce je bio zastrašujuć a Mayin je brat već kao dječak spoznao koliko daleko ljudska netolerancija može otići kad je "vidio obojenog čovjeka kojeg nitko nije spasio...bio je mrtav..." dok ga je grupa muškaraca vadila iz ribnjaka.

"Bio je izgubljen u misteriju, zbunjen zagonetkom koju mladi crni dječaci s Juga počinju shvaćati, počinju se truditi shvatiti je, od sedam godina pa do smrti. Tužna zagonetka o nejednakosti i mržnji."

Četrnaestogodišnja Maya i Bailey poslani su natrag njihovoj majci koja je tad živjela u Oaklandu u Kaliforniji a kad se Vivian ponovno udala, preselili su se u San Francisco. Prilikom posjeta svom ocu, Mayu je napala očeva partnerica i ozlijedila ju a Maya je nakon tog nesretnog događaja pobjegla i jedno vrijeme živjela s djecom beskućnicima. Vrijeme provedeno s tom djecom bez doma koja su pripadala raznim rasama ali su se svi slagali, imali svoj moralni kodeks te tretirali jedni druge jednako, mladoj je Mayi otvorilo oči prema jednakosti ljudske rase. Kad joj je rana zacijelila nazvala je majku koja joj je poslala kartu te se vratila doma u San Francisco.

"Baš čudno da su me upravo djeca beskućnici i ratno bezumlje naučili o bratstvu svih ljudi."

Maya je u San Franciscu pohađala školu i zaposlila se kao kondukterka u tramvaju zahvaljujući svojoj ustrajnosti te je sa šesnaest godina postala prva Afroamerikanka kondukterka u tramvaju u San Franciscu. Dolazila je svaki dan i čekala dok je trpjela ponižavanja od djevojaka iz njene škole koje su tamo već radile, no nakon nekog su joj vremena dali posao. Bailey je napustio dom, a Maya se osjećala bespomoćno i tužno zbog odlaska brata kojeg je silno voljela.

"Pomalo čudan osjećaj: činjenica da svjedočite kraju svijeta otvara put opipljivim stvarima. Čak i ako ono što uslijedi nije uobičajeno, barem više nije obavijeno velom tajne."

Počele su je mučiti misli o njenoj seksualnosti te se upustila u odnos s dečkom iz susjedstva nakon čega je zatrudnjela. Tri tjedna nakon što je završila školu rodila je sina, odselila se od majke i zaposlila. Vjenčala se s Toshom Angelosom no brak je završio razvodom a Maya se počela profesionalno baviti plesom i pjevanjem te promijenila ime u Maya Angelou. Ponuđena joj je uloga u operi Porgy i Bess te je odradila turneju po Europi a snimila je i svoj prvi album Miss Calypso.

"U Los Angelesu počela sam pjevati u noćnom klubu Cosmos Alley. Upoznala sam pjesnika Langstona Hughesa i romanopisca Johna Killensa. Rekla sam im da sam pjesnikinja i da želim pisati. "Zašto ne dođeš u New York?" upitao me John Killens. Dodao je: "Dođi i doznaj znaš li doista pisati."

1959. godine upoznala je književnika Johna Olivera Killensa i započela je njena spisateljska karijera. Preselila se u New York i učlanila u Udruženje pisaca Harlema. Sudjelovala je u radu Pokreta za građanska prava s Martinom Lutherom Kingom i Malcolmom X, živjela je u Kairu i Gani, a 1969. godine izdala je svoju prvu autobiografiju pod nazivom Znam zašto ptica pjeva u kavezu. Djelo joj je donijelo slavu i međunarodni uspjeh te je postala njen najupečatljiviji memoar a osim autobiografija, pisala je i drame te scenarije za film i TV te se bavila glumom i režijom.

"Upoznavala sam nove ljubavi i napuštala ih. Usudila sam se otputovati u Afriku kako bi moj sin završio srednju školu u Kairu, u Egiptu. Živjela sam s južnoafričkim borcem za slobodu kojeg sam upoznala kad je u Ujedinjenim narodima predao peticiju za ukidanje apartheida u Južnoafričkoj Republici. Oboje smo se trudili... neko vrijeme naši su pokušaji bili uspješni. Kad su propali, odvela sam sina u Ganu, a borac za slobodu vratio se u Južnu Afriku. Guy se upisao na gansko Sveučilište. "

Odlučila se preseliti iz Gane u Južnu Karolinu a ponuđeno joj je doživotno mjesto profesorice na Sveučilištu Wake Forest.

"Shvatila sam nakon prve godine da sam krivo protumačila svoj poziv. Nekad sam mislila da sam književnica koja zna podučavati. na vlastito iznenađenje, shvatila sam da sam, zapravo, učiteljica koja zna pisati. Ostala sam na Wake Forestu i podučavala ostatak svojeg života."

Maya Angelou preminula je 28. svibnja 2014. godine. Njen je utjecaj na afroameričku i američku književnost bio neizmjeran, a osim autobiografija poznata je i po svojoj poeziji. Zbirka pjesama And Still I Rise kronika je njenog života u jednakoj mjeri kao i njene autobiografije. U pjesmi My Arkansas progovara u duboko usađenim problemima u društvu i zajednici s kojima se suočavala od rane dobi.

"There is a deep brooding

In Arkansas.

Old crimes like moss pend

From poplar trees.

The sullen earth

Is too much too

Red for comfort."

Pjesma Willie posvećena je njenom stricu čiji je duh bio neslomljiv, unatoč invaliditetu i predrasudama s kojim se nosio svakodnevno.

Willie was a man without fame

Hardly anybody knew his name.

Crippled and limping, always walking lame,

He said, “I keep on movin’Movin’ just the same.

”Solitude was the climate in his head

Emptiness was the partner in his bed,

Pain echoed in the steps of his tread,

He said, “I keep on followin’Where the leaders led.

”I may cry and I will die,

But my spirit is the soul of every spring,

Watch for me and you will see

That I’m present in the songs that children sing.

”People called him “Uncle,” “Boy” and “Hey,”

Said, “You can’t live through this another day.

”Then, they waited to hear what he would say.

He said, “I’m living

In the games that children play.

“You may enter my sleep, people my dreams,

Threaten my early morning’s ease,

But I keep comin’ followin’ laughin’ cryin’,

Sure as a summer breeze.

“Wait for me, watch for me.

My spirit is the surge of open seas.

Look for me, ask for me,

I’m the rustle in the autumn leaves.

“When the sun rises

I am the time.

When the children sing

I am the Rhyme.

One more round šalje otvorenu poruku tj. suprostavlja se ropstvu ali opisuje i osjećaje zadovoljstva koje donosi rad.

"There ain't no pay beneath the sun As sweet as rest when a job's well done.

I was born to work up to my grave

But I was not born To be a slave."

Pjesma Kin posvećena je njenom bratu Baileyu i govori o njihovoj povezanosti i ljubavi te zajedničkom iskustvu odrastanja.

We were entwined in red rings

Of blood and loneliness before

The first snows fell

Before muddy rivers seeded clouds

Above a virgin forest, and

Men ran naked, blue and black

Skinned into the warm embraces

Of Sheba, Eve and Lilith.

I was your sister.

You left me to force strangers

Into brother molds, exacting

Taxations they never

Owed or could ever pay.

You fought to die, thinking

In destruction lies the seed

Of birth. You may be right.

I will remember silent walks in

Southern woods and long talks

In low voices

Shielding meaning from the big ears

Of overcurious adults.

You may be right.

Your slow return from

Regions of terror and bloody

Screams, races my heart.

I hear again the laughter

Of children and see fireflies

Bursting tiny explosions in

An Arkansas twilight.

The lesson jedinstvena je pjesma koja na jezgrovit način progovara o životu i smrti te vječnim povratcima.

I keep on dying again.

Veins collapse, opening like the

Small fists of sleeping

Children.

Memory of old tombs,

Rotting flesh and worms do

Not convince me against

The challenge. The years

And cold defeat live deep in

Lines along my face.

They dull my eyes, yet

I keep on dying,

Because I love to live.

Maya shvaća i naglašava važnost svih njenih prethodnika, poznatih ili ne, čije su riječi njoj i mnogima donijele utjehu i pomogle da izdrže teška vremena. Povijest je to i nasljeđe, kojeg se želi sjećati i koje želi slaviti, a i ona je sama na kraju postala dio te bogate tradicije "ptica" koje su pjevale o slobodi dok su bile zatočene u kavezu:

"O, vi poznati i nepoznati crni pjesnici, koliko često su nam vaše pretrpljene boli dale snagu? Tko će pobrojati sve one usamljene noći koje zbog vaših stihova nisu bile tako strašne, ili prazne zdjele koje su vaše priče ispunile i nahranile nas? Da smo kao ljudi skloni otkrivanju vlastitih tajni, dizali bismo spomenike i odavali počasti našim pjesnicima, no ropstvo nas je odvratilo od toga. Dovoljno je samo reći da smo preživjeli upravo zahvaljujući našim pjesnicima (među koje brojim i propovjednike, glazbenike i izvođače bluesa)."

I na kraju, zašto ptica u kavezu pjeva? Jer mora, jer nema drugog načina da ostane na životu osim da pusti svoj glas i ispriča svoju bolnu pripovijest. Priča je to nasljeđu koje joj je dodijeljeno rođenjem; nasljeđu bola koje ju je pokušalo okovati no ona ga je svojom pjesmom nadišla i proširila glas o nadi sa svojim pjesmama o slobodi, slobodi da se leti izvan kaveza. Maya Angelou zanijemila je od strahota i boli koje joj je život nanio, no kad je odlučila slomiti svoje okove i pustiti svoj glas, njena se pjesma pročula cijelim svijetom i vinula do samih nebesa i i dalje se uzdiže.

"Out of the huts of history’s shame

I rise

Up from a past that’s rooted in pain

I rise

I'm a black ocean, leaping and wide,

Welling and swelling I bear in the tide.

Leaving behind nights of terror and fear

I rise

Into a daybreak that’s wondrously clear

I rise

Bringing the gifts that my ancestors gave,

I am the dream and the hope of the slave.

I rise

I rise

I rise. "

---

#WeeklyZiNgers #MayaAngelou