Weekly ZiNgers! Searching for a Home / Sharing Stories with the World

November 8, 2019

 
"Honest writing always makes people nervous... One day a long time from now you' ll cease to care anymore whom you please or what anybody has to say about you. That's when you'll finally produce the work you're capable of."


Iskreno pisanje ono je što je povučeni i samozatajni J. D. Salinger savjetovao Joyce Maynard, osamnaestogodišnjoj djevojci koja je u periodu dok je živjela s njim radila na svojoj prvoj knjizi, memoarima Looking Back: A Chronicle of Growing Up Old in the Sixties. Maynard je počela pisati i objavljivati od rane dobi a nakon što je objavila priču u New York Timesu, Joyce je dobila pismo od autora čuvenog djela Lovac u žitu nakon čega joj se cijeli život promijenio. Maynard je napustila fakultet i počela živjeti sa Salingerom, uvjerena da je pronašla ljubav svog života, no nakon osam mjeseci pisac joj je rekao da mora napustiti njegov dom bez nekakvog stvarnog objašnjenja zašto prekida njihov odnos. Maynard je bila shrvana a sjena tih osam mjeseci provedenih s piscem progonila ju je u godinama koje su uslijedile u kojima je pokušavala pronaći odgovore i smisao u onome što joj se dogodilo te svoje mjesto u svijetu; dok je pokušavala pronaći dom. At home in the world: a memoir ( Maynard, J. (1998.) At home in the world: a memoir, London : Doubleday) intrigantno je djelo koje ćemo koristiti u ovotjednom ZiNgeru posvećenom američkoj književnici Joyce Maynard.


Daphne Joyce Maynard (5. studenog 1953.) američka je spisateljica i novinarka. Maynardina djela pokrivaju širok raspon književnih žanrova a najzapaženiji su njeni memoari At Home in the World u kojima progovara o svom djetinjstvu, odrastanju i važnim odnosima koji su utjecali na nju i njen život.


"My father taught me how to see. My mother put the pen in my hand."


Maynard je rođena u Durhamu u New Hampshireu. Njena majka, Fredelle bila je novinarka, književnica i učiteljica engleskog jezika a njen otac, Max, slikar i profesor engleskog jezika na sveučilištu u New Hampshireu. Joyce i njena starija sestra Rona odrastale su u istom kućanstvu ali su njihova iskustva bila ponešto drugačija. Dok je Rona odabrala strategiju izbjegavanja neugodnosti koje su iskrsavale u obiteljskom životu te je vrijeme provodila u svojoj sobi čitajući i svirajući gitaru, Joyce je smatrala da će ostajanjem u centru zbivanja moći stvari držati pod kontrolom te je bila jako povezana sa svojim roditeljima a nekad je ta bliskost prelazila granice normalnog ponašanja. Naime, Joyce u knjizi otvoreno progovara o svom odnosu s ocem čija je ovisnost o alkoholu s godinama samo rasla i kako su uloge na trenutke bile zamijenjene te je Joyce radila sve što je u njenoj moći da usreći svog oca i odvrati mu misli od alkohola. No zapravo je njen odnos s majkom bio onaj koji je bio zabrinjavajući. Fredelle se, po svemu sudeći, ponašala nedolično sa svojom kćeri tijekom njihovih "jutarnjih maženja" a neprilično se ponašanje nastavilo kroz njenu mladost i uključivalo druge "rituale" koji su bili jednako zabrinjavajući. Fredelle je bila snažna sila u njenom životu i oblikovala je način na koji je Joyce izgledala, ponašala se, pisala a čak i mislila. 


"We have a day life and a nighttime life."


Dnevni život koji Joyce opisuje ne razlikuje se bitno od života bilo koje prosječne obitelji srednje klase, odgovorni otac koji svaki dan odlazi na posao, majka koja brine za svoju djecu ali noćni život prikazuje drukčiju stvarnost. Stvarnost je to u kojoj je njen otac alkoholiziran i depresivan. Stvarnost je to o kojoj se ne priča na glas a kad Joyce skupi hrabrost i prvi put iskreno zapiše svoje misli u dnevnik, njena majka, koja čita njen dnevnik, joj napiše pismo i ostavi ga u dnevniku da ga Joyce pročita. U njemu Fredelle racionalizira problem svog supruga s alkoholom i to kako on utječe na njihov svakodnevan život te ga svodi na mali postotak vremena kćerina života i potiče je da i sama tako razmišlja o toj bolnoj temi, ne dopuštajući zapravo Joyce slobodu drukčijeg razmišljanja što dovodi do toga da Joyce godinama ne priča o problemima koji su razarali njenu obitelj iznutra.


"But i have never shaken the feeling that I'm an alien in this place... what I long for is a sense of fitting somewhere."


Joyce je pisala članke za časopise, pohađala školu, družila se s vršnjacima no cijelo je vrijeme mučio osjećaj nepripadanja koji se produbio kad je krenula pohađati Yale gdje je još više došla do izražaja njena nemogućnost da se poveže sa svojim kolegama. Jela je sama u svojoj sobi, pisala pisma svojim roditeljima i nije se povjeravala o svojim obiteljskim problemima njenim vršnjacima.  

 
"But what I am thinking about is the search I have been as long as I can remember, to find somebody who will rescue me from my alienation."

 

Nakon članka An Eighteen-Year-Old Looks Back on Life objavljenog u New York Timesu Magazineu, Joyce je dobila pismo i započela korespondenciju zbog kojeg je mislila da je njena potraga za osobom koja će je spasiti od otuđenosti završila i da je pronašla osobu zbog koje se napokon može osjećati kao da pripada negdje. Članak objavljen u New York Timesu govori o raznim socijalnim, društvenim i političkim iskustvima i događajima koji su utjecali na autoricu i njenu generaciju i Joyce je dobila razna pisma od čitatelja kojima se svidio članak i onima kojima baš i nije. Javili su joj se i urednici i tv producenti koji su hvalili njen rad i htjeli je upoznati a među svom tom pristiglom poštom našlo se i jedno pismo koje je zauvijek promijenilo kurs njena života. Autor tog pisma poznati je pisac J. D. Salinger koji je slavu stekao djelom Lovac u žitu i htio je upozoriti Joyce na potencijalne opasnosti i stranputice koje je čekaju na njenom književnom putu. 


"Letters can be dangerous."


Joyce i Salinger započeli su korespondencija i njihova su pisma s vremenom dobila sve osobniji ton a vodili su i redovne telefonske razgovore. Njihov je odnos postao prisniji i Joyce je osjećala da je samo pitanje vremena kad će se konačno vidjeti uživo.


"I know by this point that he and I are bound to meet..."


Susret koji je bio suđen uskoro se i odigrao, a nakon vremena provedenog s piscem u njegovom domu njeni su se osjećaji dodatno produbili.


"Jerry Salinger has moved into my head." 


Joyce se uselila u Salingerovu kuću i tijekom tih osam mjeseci provedenih s piscem upoznala je njegove stavove o svijetu i okolini, poprimila njegove životne navike i radila na svojoj knjizi. Salinger je savjetovao da piše otvoreno i iskreno bez obzira na to što okolina želi i očekuje od nje.


"We set back the clocks and our life together darkens."


Premda je Joyce uviđala da postoje određeni problemi ništa je nije moglo pripremiti na ono što je uslijedilo. Salinger je jedan dan rekao Joyce da ne želi imati djecu, pitanje je to o kojem su prije razgovarali, i da napusti njegov dom. U periodu koji je uslijedio nakon njihova rastanka, Joyce se osjećala izgubljeno te se povukla od svijeta na dvije godine koje je provela u kući izvan grada te je pokušavala dovesti svoj život u red i pronaći nekakav smisao u onome što se odigralo, cijelo vrijeme mučena pitanjima na koja nije imala odgovore. Nakon što se preselila u New York upoznala je Stevea Bethela i pomislila da ipak postoji nada da će duboki osjećaj nepripadanja i alijenacije koji ju je pratio cijeli život i koji se dodatno pojačao nakon prekida odnosa sa Salingerom, napokon nestati. 


"I was finally going to be a part of a happy family."  

 

Uslijedilo je vjenčanje i djeca a za vrijeme braka Maynard je pisala kolumnu "Domestic Affairs" u kojoj je progovarala o svom braku, no na kraju se ispostavilo da su za njen brak bile presudne sve one stvari o kojima nije pisala i koje su na kraju dovele do razvoda. Maynard se preselila, nastavila je pisati a dvije su joj knjige ekranizirane, ponovno se vjenčala no njen je drugi suprug preminuo, vratila se na Yale i dovršila svoju edukaciju. Nekoliko godina nakon njenog razvoda i preko dvadeset pet godina od susreta i života sa Salingerom, Joyce je odlučila napisati memoare u kojima će progovoriti o svom odnosu sa slavnim piscem. Posjetila je Salingera u pokušaju da pronađe odgovore ali i da zatvori to poglavlje svog života, no taj bolni susret ispunjen napetostima okončao se bez pravog razrješenja.


"I still don't feel at home in my body."


Joyce Maynard provela je cijeli život tragajući za domom, mjestom gdje bi se mogla osjećati sigurno i zaštićeno, osjećati kao da pripada negdje. I premda je njena potraga rezultirala gubitcima i brojnim bolnim iskustvima, na kraju je spoznala da, iako možda nikad neće dobiti odgovore na neka pitanja ili se osjećati kao da zapravo u potpunosti pripada negdje, ako svoju istinu i priču stavi na papir i podijeli je sa svijetom, može pomoći drugima koji se osjećaju usamljeno i izolirano poput nje, a možda se nakon tog odvažnog podviga i ona sama više neće osjećati kao tuđinac u svom tijelu, životu i svijetu. 


“To share our stories is not only a worthwhile endeavor for the storyteller, but for those who hear our stories and feel less alone because of it.”

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.