Rainer Maria Rilke! Pjesme vječnog gledaoca/U samotnoj potrazi

"O, kako je sve, s čim se borimo, sitno,

što s nama se bori, hrli k visini;

o, da smo ko stvari, tek ono bitno,

da vihor nas svlada slavodobitno;

tad rasli bi ušir, bezimeni."

Poznat kao pjesnik unutrašnjeg života, Rainer Maria Rilke bio je čovjek nemirna duha a razne egzistencijalne i umjetničke faze kroz koje je prolazio na svom putovanju prema samoostvarenju utjecale su na njegovo stvaralaštvo kao i na pogled na svijet. U svojim je pjesmama, ali i životu, između ostalog i opservacijskim pristupom pokušao prodrijeti u bit stvari a dubina njegovih promišljanja i spretnost izričaja ono je što ga je izdvojilo kao jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća. Život ispunjen putovanjima, u vječnoj potrazi za odgovorima na pitanja metafizičke prirode, jednako obuzet umjetnošću kao i književnošću, austrijsko-njemački pjesnik fascinantna je književna figura čije ćemo refleksivne pjesme proučiti u ovotjednom ZiNgeru koristeći se djelom Lirika (Rilke, R. (1953.) Lirika, prev. B. Begović, Zagreb: Zora).

Rainer Maria Rilke (4. prosinca 1875. - 29. prosinca 1926.) bio je austrijsko-njemački književnik. Smatra se jednim od najutjecajnijih pjesnika njemačkog izraza dvadesetog stoljeća a njegova su najpoznatija djela zbirke pjesama Devinske elegije i Soneti Orfeju, roman Zapisci Maltea Lauridsa Briggea i kolekcija od deset pisama objavljena nakon njegove smrti pod naslovom Pisma mladom pjesniku.

"U sjećanja misli tonu,

mog djetinjstva vidim dom,

gdje u modrom salonu

sjeđah sa slikovnicom."

Rođen je kao René Karl Wilhelm Johann Josef Maria Rilke, u obitelji srednje klase. Njegov je otac Josef bio bivši austrijski časnik i činovnik željezničke kompanije a brak sa Sophie „Phie“ Entz, kao i Rilkeovo djetinjstvo, nije bio pretjerano sretan te je par živio odvojeno. Rilkea je majka odgajala i odijevala kao djevojčicu, vjerovatno još uvijek potresena ranim gubitkom kćeri, Rilkeove sestre koja je preminula tjedan dana nakon rođenja.

Rilke je na očev zahtjev počeo pohađati vojnu školu s jedanaest godina no bio je povučene i osjetljive naravi te se nije uspijevao prilagoditi vojničkom životu. Pjesnik je preferirao književnost i povijest umjetnosti. Nakon što je sa šesnaest godina prebačen u drugu vojnu školu, otpušten je zbog boležljivosti koja ga je pratila cijeli život. Pohađao je predavanja na sveučilištima u Pragu, Münchenu i Berlinu.1894. godine, u dobi od devetnaest godina, objavio je svoju prvu zbirku; Život i pjesme, za kojom su uslijedile Žrtva Larima i Okrunjen snom a tri godine kasnije objavio je i četvrtu zbirku Advent. U to je vrijeme upoznao i rusko-njemačku psihoanalitičarku, književnicu i intelektualku Lou Andreas-Salomé. Rilke se zaljubio u petnaest godina stariju Lou i premda je ona bila u braku, započeli su odnos koji je trajao nekoliko godine a nastavili su dopisivanje do kraja života te mu je Lou bila velika inspiracija kao i zemlja s kojom ga je upoznala. Rilke i Lou su otputovali u Rusiju, prvi put u društvu njena supruga, drugi put sami a pjesnika je zemlja očarala i nadahnula. Tamo se susreo s književnikom Leom Tolstojom, slikarom Leonidom Pasternakom i mnogim drugim kulturnim ličnostima a putovanje u Rusiju pokazalo se kao prekretnica u Rilkeovom životu te je značajno utjecalo na smjer u kojem se kretala njegova poezija.

"Izmijenit život tvoj se mora."

1900. godine nastanio se u koloniji slikara Worpswede i oženio se kiparicom Clarom Westhoff. Rilke i Clara dobili su kćer Ruth, Rilke je zarađivao za život pišući novinske članke o književnosti, umjetnosti i kazalištu, napisao je i dramu i prozno djelo a 1902. godine objavio zbirku Slikovnica s kojom je postigao uspjeh i koja ga je učinila poznatim. Služio je kao tajnik slavnog francuskog kipara Françoisa-Augustea-Renéa Rodina a vrijeme provedeno s Rodinom utjecalo je na Rilkeov život i stvaralaštvo te ga je upravo Rodin usmjerio prema opservacijskom pristupu umjetnosti i stvaralaštvu. Rilke i Clara su se na kraju razdvojili i posvetili osobnim putovanjima u potrazi za načinima da se izraze umjetnički no povremeno su se susretali. Rilke se preselio u Pariz, koji je tijekom sljedećih dvanaest godina više-manje bio njegovo stalno boravište. Njegovo prvo veliko djelo, Knjiga sati, pojavilo se 1905. godine, nakon kojeg su uslijedila djela Nove pjesme i Zapisci Maltea Lauridsa Briggea (1907.). Nastavio je putovati cijeli život; posjetio je Italiju, Španjolsku i Egipat ali i mnoga druga mjesta, no Pariz je bio svojevrsno "zemljopisno središte njegova života", gdje je počeo razvijati novi stil lirske poezije, pod utjecajem likovne umjetnosti. Tijekom Prvog svjetskog rata živio je u Münchenu a kratko je vrijeme bio u austrijskoj vojsci. Nakon rata živio je u Švicarskoj gdje je proveo posljednje godine svog života. Upravo je ondje napisao zbirke Devinske elegije (1923.) i Sonete Orfeju (1923.) koje se smatraju njegovim najboljim djelima. Njegovo se loše zdravstveno stanje pogoršalo nakon što se ubo na trn berući ružu, a dana 29. prosinca 1926. preminuo je od leukemije u klinici Valmont u Švicarskoj. Rilke je kao epitaf odabrao pjesmu koja je, s obzirom na priču o ubodu na trn ruže prije smrti, doista znakovit odabir.

Ružo, oh čisto opiranje, slast,

ničiji san da budem kraj toliko

vjeđa.

Rilkeov je život bio ispunjen beskrajnim putovanjima, neumornim obogaćivanjem i proširivanjem svog znanja, stvaranjem i proučavanjem, živio je pod skrbi raznih mecena i premda je bio u romantičnim odnosima, preminuo je osamljen i izmučen.

"Padamo svi. I moja ruka pada.

Pogledaj gore: kob ih ista goni."

Rilkeov umjetnički razvojni put može se pratiti kroz njegovo literarno stvaralaštvo. Zbirka pjesama Slikovnica predstavlja sazrijevanje u izražavanju ali i životu, dotad je već dva puta bio u Rusiji, objavio je već preko dvanaest knjiga, većinom lirike, proputovao Europom... Slikovnica se smatra početkom "velikog razdoblja u njegovom radu."

Pjesma Napredak nastala je u Worpswedeu a u prvoj se verziji zvala Molitva. Vidljiv je Rilkeov prepoznatljiv stil a pjesma progovara o duhovnom napretku ali i težini postojanja i osjećanja.

Ojača šum dubinu mog bića,

ko da mu obala poraste šira.

A bit svih stvari sve me dublje dira

i sve su slike prisnija otkrića.

Sve bezimeno nešto blisko priča:

misli moje poput ptica lake

iz hrasta lete nebu pod oblake,

kad dan se skonča, tone u ribnjake

- ko ribe gazeć - moje osjećaje.

Pjesma Predosjećaj, nastala oko dvije godine kasnije, bavi se sličnom temom i dočarava tankoćutnost pjesnika koji osjeća svijet oko sebe na dubljim razinama koje mu omogućuju drukčiji uvid u stvarnost, no i otežavaju bitak.

Ja sam ko barjak, prožet daljinom i mukom.

Vjetre slutim i njinim mi živjet je hukom,

dok stvari, još mrtve, ja gledam s visina:

vrata tiha, u ognjištu vlada tišina,

okno još spi, a prašina traje do zore.

Već ćutim buru, i uzburkan kao more

rastem i rušim se u se,

odbacim sebe i tu se

borim sa bijesom oluje.

Zbirku Knjiga o satima Rilke je započeo pisati nakon povratka iz Rusije a opisao je kao "spjev, jednu jedinu pjesmu, u kojoj nijedna pjesma ne može biti pomaknuta sa svog mjesta; jednako kao žile lista ili glasovi kora..." Knjiga o satima posjeduje jasnu poetsku kvalitetu i dubinu koja zaokuplja a posvećena je Lou Andreas-Salomé. Pjesme Ja živim u kruzima koji se šire, Ja volim tamne časke moga bića, U svim te nalazim stvarima i Moj život nisu ove strme ure pripadaju ciklusu Knjiga o monaškom životu i najbolje predstavljaju Rilkeovo umijeće da sažme bit svojih osjećanja i zapažanja na dojmljiv i jedinstven način.

Ja živim u kruzima koji se šire

Ja živim u kruzima, koji se šire,

i njima sve više obuhvatit žudim.

Ja možda i ne ću polučit zadnji,

konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,

tog prastarog tornja, već hiljade ljeta,

i ne znam još, jesam li soko il vihor,

il velika pjesma ovog svijeta.

Ja volim tamne časke moga bića

Ja volim tamne časke moga bića,

u kojima se moja čula dubu,

u njima nađoh, starom pismu sličan,

svoj dnevni život, proživljen zaludu

i preboljen i dalek kao priča.

I iz njih dođe spoznaja mi, da sam

za jedan drugi život, širok, vječan.

I katkad kao jedno stablo ja sam,

što zrelo, šumno iznad groba stasa,

ispunjuju si san, što mrtvi dječak

(kom korijenje sad toplo grije kosti)

u pjesmi izgubi i u žalosti.

U svim te nalazim stvarima ovim

U svim te nalazim stvarima ovim,

kojima brat sam i koje volim.

U neznatnom se ko sjeme suncu predaješ,

a u velikom velik se daješ.

To prastare snage igra čista,

služeći tako prolazi kroz stvari,

u korijenju raste, u deblima stari,

kao uskrsnuće vrhuncima blista.

Moj život nisu ove strme ure

Moj život nisu ove strme ure,

gdje vidiš moje misli, kako jure.

Pred pozadinom lik sam jednog drva;

od mnogih mojih usta, ja sam ona

što sklopit će se prva.

Ja tamni muk sam između dva tona,

što jedan drugom priviknu se loše,

jer ton se smrti jače čuti hoće -

Al zvuk im se u intervalima sliva

i drhti.

Pjesma dalje lijepa biva.

Nove pjesme nastale su za vrijeme boravka u Italiji i predstavljaju "novi korak" te se "nadograđuju se na nove mogućnosti". Rilke inspiraciju pronalazi u svom okruženju, romantičnim osjećajima a izražena su i introspektivna propitivanja.

Pjesnik

Udaljuješ se od mene, ti satu.

Otkucavaš u meni ranu za ranom.

Sam sam: što ću s usnama svojim?

Svojom noći? svojim danom?

Ni ljubavi ni doma nemam,

u životu nema mjesta za me.

Svaka stvar, kojoj sebe dajem

obogaćuje se i napušta me.

Ljubavna pjesma

Kako da zadržim dušu svoju,

da se k tvojoj ne vine? Kako bih je

preko tebe uznio u visine?

O, kako bi je sklonuti htio

uz nešto izgubljeno na dnu tmine,

na jedno mjesto, strano i tho,

čiji se talas ne bi raznjiho

kad se talasaju tvoje dubine.

Al sve što dirne tebe i mene

ko gudalo nas zajedno prene.

Glas dviju struna, o mi to jesmo!

Čijeg smo samo to glazbala zvuci

i koji nas svirač drži u ruci?

O, slatka pjesmo!

Uvijek nanovo, Ti unaprijed izgubljena ljubavi i Glazba nastale su između 1913. i 1926. godine i predstavljaju kasniju stvaralačku fazu. Rilke je sad donekle pomiren sa svijetom i gubitcima te prihvaća okolnosti svog postojanja no još je uvijek prisutna težnja poimanja tog nečeg neizrecivog, većeg od njega samog jer "on želi biti pobijeđen od nečeg, što uvijek raste, u veće iz većeg.".

Uvijek nanovo

Uvijek nanovo, iako znamo krajinu ljubavi

i maleno groblje s tužnim natpisima

i strašni bezdan, pun tajnovitosti, u kojemu

svi drugi nestaju: uvijek nanovo

pod staro drveće u dvoje mi izlazimo,

uvijek nanovo međ cvijeće sjedamo,

suprot nebu.

Ti unaprijed izgubljena ljubavi

"Ti unaprijed izgubljena ljubavi,

nikad ne došla,

ne znam koji zvui su ti dragi.

Dok ono što dolazi talasa, ne kušam više

da te prepoznam. Sve velike slike u meni,

u daljini spoznati srajolici,

gradovi i tornjevi i mostovi

i naslućeni zaokreti putova

i silnost onih, bogovima

nekoć prožetih zemalja:

raste u meni smisao,

tvoj, ti koja izmičeš."

Glazba

"O tako strana: glazba. Ti iz nas izrasli

prostoru srca. Najprisnije naše, što prerastav nas

iz nas težiš - sveti oproštaj:

jer unutrašnje nas okružuje

ko daljina na koju smo navikli,

ko druga strana zraka,

čista,

golema,

nenastanjiva više."

Rainer Maria Rilke život je proveo tragajući za odgovorima, stalno se krećući u smjeru te nedokučive i nedostižne istine. Njegovo je putovanje prema spoznaji na trenutke bilo bolno i samotno no pjesnik nikad nije prestajao gledati oko sebe, unutar sebe i u visinu, tragajući za onim nečim većim, od svijeta i njega samog. "Vječnom gledaocu" Rilkeu nisu promicali ni najsitniji detalji, oni isti detalji koji zapravo sačinjavaju život te ih je pomno oslikavao u svojim pjesmama i djelima. A ta nedokučiva i nedostižna istina za kojom je tragao? Ona bi ponekad pokazala svoje tajanstveno lice među recima njegovih bezvremenskih pjesama i zagonetno se nasmiješila onima koji je uporno traže a ne vide.

Završna pjesma

Smrt je golema.

I mi nismo drugo

do njena nasmijana usta.

A kad mnimo, da živjet ćemo dugo.

ona, puna plača gusta,

sred nas je posvema.

---

#WeeklyZiNgers #RainerMariaRilke