Albert Camus! The Meaning of Existence/A Cause for Rebellion

"I proclaim that I believe in nothing and that everything is absurd, but I cannot doubt the validity of my own proclamation and I am compelled to believe, at least, in my own protest."

Osuda nasilja, pobuna protiv postojećeg stanja te samo ukazivanje na nečovječne koncepte ljudskog života koji su općeprihvaćeni kao onaj - vladati ili biti nadvladan, životne su apsurdnosti o kojima je Albert Camus hrabro progovorio u svom djelu Pobunjeni čovjek te je svojim razboritim i direktnim pristupom navukao bijes većine na sebe. Camus je bio zanimljiva ličnost i izražen individualac koji se odbijao pokoravati ili priklanjati ičijim ideologijama već je sam stvarao i oblikovao svoja uvjerenja i svjetonazore i to zdravim razumom koji mu je nalagao da nasilje i tlačenje nemaju opravdanja. Buntovnik ili razuman čovjek? Proklamator apsurdnih ideja ili borac protiv apsurda? Na ta ćemo pitanja pokušati odgovoriti u ovotjednom Zingeru koristeći se djelima The Rebel (Camus, A. (2000.) The Rebel; translated by Anthony Bower; with an introduction by Oliver Todd, London: Penguin Books) i Stranac (Camus, A. (2012.) Stranac, prev. Z. Crnković, Kostrena: Lektira).

Albert Camus (7. studenoga 1913. - 4. siječnja 1960.) bio je francuski romanopisac, dramatičar, esejist i filozof. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. U svojim se djelima bavio filozofijom apsurda ljudske egzistencije a njegovo se stvaralaštvo dijeli na fazu apsurda (filozofski esej Mit o Sizifu, roman Stranac, drame Nesporazum i Kaligula) i fazu pobune (esej Pobunjeni čovjek, romani Kuga i Pad, drame Opsadno stanje i Pravednici).

"Odrastao sam sa svojim vršnjacima uz bubnjeve Prvog svjetskog rata, a naša povijest nije bila drugo do umorstva, nepravda i nasilje."

Rođen je u Mondovi u Alžiru u francusko-alžirskoj obitelji. Njegov otac, Lucien Camus, bio je podrumar u vinariji, potomak alzaške porodice koja se naselila u Alžiru 1871. godine. Njegova majka, Catherine Sintes (Albert je svoju kćer nazvao Catherine a prezime Sintes dao je jednom od likova u djelu Stranac) bila je španjolskog porijekla. Camus je imao starijeg brata Luciena.

Camusov otac Lucien bio je mobiliziran za vrijeme Prvog svjetskog rata te teško ranjen u bici na Marni nakon čega je umro u bolnici u Saint-Brieucu. Catherine se nakon toga vratila u Alžir i nastanili su se u pučkoj četvrti u Belcourtu gdje je Camus odrastao u oskudnim uvjetima u dvosobnom stanu s majkom koja je oglušila i vrlo malo govorila, bakom, ujakom i bratom. Njegov ga je učitelj iz osnovne škole, Louis Germain, podučavao i izvan škole te ga pripremio za stipendiju za srednju školu. Kad je pisac osvojio Nobelovu nagradu za književnost upravo je njemu posvetio svoj govor na primanju nagrade.

Pohađao je srednju školu kao stipendist, bio vratar za nogometnu momčad a nakon što je dobio tuberkulozu morao se preseliti iz roditeljske kuće, u kojoj nije bilo potrebnih higijenskih uvjeta, k ujaku mesaru koji je bio strastven čitač i koji je "djelomice preuzeo skrb" za njegovu naobrazbu i ponekad mu posuđivao knjige, između ostalog i djelo Zemaljska hrana francuskog književnika Andréa Gidea koji je tek kasnije postao Camusova inspiracija. Jedan od profesora u njegovoj školi bio je filozof i pisac Jean Grenier s kojim je pisac sklopio trajno prijateljstvo i kojem je posvetio neka od svojih djela. Grenier mu je dao autobiografski roman francuskog književnika Andréa De Richauda Bol koji je također imao velik utjecaj na njega.

"Ali nikad neću zaboraviti tu lijepu knjigu koja mi je prva progovorila o onome što sam dobro poznavao: o majci, siromaštvu, lijepom večernjem nebu...Pročitao sam je, kao i obično, u jednoj noći, a kad sam se probudio, stupio sam, neodlučno, na nepoznato tlo. Spoznao sam da knjige ne donose samo zaborav i zabavu...Bol mi je načas razotkrila svijet stvaralaštva u koji će me uvesti Gide."

Od 1932. do 1940. godine njegov je život bio ispunjen dinamičnim promjenama. Hitler je preuzeo vlast u Njemačkoj a Camus se pridružio Antifašističkom pokretu Amsterdam-Pleyel. Stupio je u brak koji je potrajao dvije godine, pristupio Komunističkoj partiji, započeo pisati Naličje i lice koje je objavljeno 1937. godine i u kojem je Camus opisao svoje odrastanje u sirotinjskoj četvrti u Alžiru i skromne ljude čije su ga životne lekcije oblikovale kao čovjeka, pisca i filozofa. Dovršio je diplomsku radnju iz filozofije i putovao po srednjoj Europi. Osnovao je i Kazalište rada s nekoliko prijatelja te je pisao, režirao i nastupao kao glumac. Radio je kao novinar, strastveno čitao, pisao i objavljivao a 1940. godine stupio je u bračnu zajednicu po drugi put. Napustio je Alžir i novinarski posao jer se odbio pokoriti zahtjevima cenzura, preselio se u Francusku gdje se bavio novinarstvom a potom isključivo književnošću te dovršio Stranca.

"Pitate me iz kojih sam razloga stao na stranu Otpora? To pitanje nema smisla za neke ljude kojima i ja pripadam. Činilo mi se, a čini mi se i danas, da čovjek ne može biti na strani koncentracionih logora."

Dok je za vrijeme Drugog svjetskog rata živio u okupiranoj Francuskoj bio je aktivan u Pokretu otpora no nerado je govorio o svom udjelu, a od 1944. do 1947. bio je glavni urednik lista Combat. Njegova tri romana (Stranac, Kuga i Pad) i dva filozofska eseja (Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek), osigurala su mu međunarodnu reputaciju i čitateljstvo. Upravo je u tim djelima uveo i razvio ideje koje su ga učinile slavnim - koncept apsurda i pojam pobune. Koncept apsurda prevladavao je u prvoj fazi njegova stvaralaštva te je Camus u svojim djelima izražavao pojedinčev osjećaj bespomoćnosti pred životnim nelogičnostima i patnjama te prihvaćanje istih, dok je u drugoj fazi, pobune, smisao pronalazio u protivljenju tim sumornim stanjima ljudske egzistencije. Nakon što je 1951. godine izašao Pobunjeni čovjek reakcije su bile burne a njegov odnos s francuskim filozofom, književnikom i egzistencijalistom Sartreom, s kojim se upoznao u okupiranom Parizu i zbližio nakon Drugog svjetskog rata, bio je narušen.

"Velik pisac donosi uvijek sa sobom svoj svijet i svoje proročanstvo."

Camus je u Pobunjenom čovjeku osudio nasilje i totalitarizam komunizma te se zalagao za mirnu revoluciju dok su Sartre i istomišljenici smatrali da komunizam zahtjeva revolucijsko nasilje da bi se uništio postojeći poredak. Razilaženje dvojice poznatih književnika bila je medijska senzacija i premda su Camusa i Sartrea stavljali u istu skupinu egzinsecijalističkih pisaca (književni pokret za čiji je nastanak zaslužan Sartre i koji se bavio ljudskom egzistencijom tj. postojanjem) Camus se protivio svakoj sličnosti.

"Ne, ja nisam egzistencijalist. Sartre i ja uvijek se čudimo kad vidimo kako nas povezuju...Sartre i ja objavili smo sve svoje knjige, bez iznimke, prije nego što smo se upoznali. Kad smo se napokon upoznali, konstatirali smo razlike koje postoje među nama, Sartre je egzistencijalist, a jedina knjiga u kojoj ja iznosim svoje ideje, Mit o Sizifu, uperena je protiv filozofa zvanih egzistencijalisti."

Camus je preostale godine svog života proveo pišući, objavljujući, povukao se iz političkog života, ali i onog književnog no samo na godinu dana, vratio se novinarstvu pa ga ponovno napustio, putovao, između ostaloga i u Alžir, dobio Nobelovu nagradu a tri godine nakon toga, 4.siječnja 1960. godine, poginuo je u automobilskoj nesreći nedaleko od Montreala, Pokopan je u malom provansalskom mjestu Lourmarinu, a njegov je nadgrobni spomenik jednostavan i skroman.

Neke od ideja koje je iznio u svom djelu Pobunjeni čovjek ticale su se ne samo pobune protiv nasilja koje uvijek traži samo još više nasilja, već i pobune protiv poretka stvari na višim razinama. Kad piše o metafizičkoj pobuni on govori o ljudskoj želji za jedinstvom, ujedinjenosti kojom se nadvladavaju životne nedaće.

"Metaphysical rebellion is the justified claim of desire for unity against the suffering of life and death - in that it protests against the incompleteness of human life, expressed by death, and its dispersion, expressed by evil.."

Zakon života na zemlji koji Camus opisuje je onaj u kojem jači vlada i u kojem jedna mala skupina neutemeljeno posjeduje svu moć. Ako se pojedinac pobuni, on biva izopćen, a upravo je to ono što se dogodilo Camusu nakon objave Pobunjenog čovjeka i ukazivanja na nepravednosti i nelogičnosti koje tvore same temelje društva.

"The law of this world is nothing but the law of strength; its driving fore the will to power...This powerful little group of initiates know that they have all the rights. Anyone who doubts, even for a second, in his formidable privileges, is immediately driven from the flock, and once more becomes the victim. Thus a sort of aristocratic morality is created where a little group of men and women entrench themselves above a caste of slaves because they withhold the secret of a strange knowledge."

Nelogičnosti života kako ih Camus vidi, mogu biti opisane i obuhvaćene samo u umjetnosti jer je ona sama po sebi jednako nelogična tj. neobjašnjiva.

"The world is divine because the world is illogical. That is why art alone, by being equally illogical, is capable of grasping it. It is impossible to give a clear account of the world, but art can teach us to reproduce it - just as the world reproduces itself in the course of its eternal gyrations.The primordial sea indefatigable repeats the same words and casts up the same astonished beings on the sam sea-shore. But at least he who consents to his own return and to the return of all things, who becomes an echo and an exalts echo, participates in the divinity of the world."

Kad Camus govori o odnosu moći na zemlji prikazuje ga kroz odnos vlasnika i roba te opisuje tužnu životnu istinu, a ta je da instinkt za dominacijom većinom prevladava te da kad se uloge zamjene, onaj koji je potlačen bira tretirati onoga koji ga je tlačio na isti način. Okrutna je to životna istina o bićima koja su osuđena na borbu za prevlast kroz stoljeća, prevlast koja kratko traje jer se uloge stalno izmjenjuju no to ne sprječava participante u toj tragediji da se stalno trude ostati na vrhu piramide ne birajući sredstva pomoću kojih će se uspeti gore.

"When a slave rebels against his master the situation presented is of one man pitted against another, under a cruel sky, far from the exalted realms of principles."

Nejednake mogućnosti stvaraju ogromne klasne razlike a oni koji su na vrhu piramide te raspolažu svim resursima, nemaju nikakvu želju za promjenom poretka stvari. To tužna slika povijest ljudske civilizacije, ali i nažalost slika budućnost.

"Man is born into a world of production and social relations.The unequal opportunities of different lands, the more or less rapid improvements in the means of production, and the struggle for life have rapidly created social inequalities that have been crystallized into antagonisms between production and distribution; and consequently into class struggles. These struggles and antagonisms are the motive power of history. Slavery in ancient times and feudal bondage were stages on a long road that led to the artisanship of the classical centuries when the producer was master of the means of production."

I što pobuna na kraju donosi pobunjeniku? Po Camusu ta priča završava samo na dva načina, onaj koji je bio na dnu, pobunio se i uspio srušiti svog tlačitelja s vrha, zauzima njegovo mjesto i sam postaje tlačitelj. Druga opcija je da s vremenom prestaje vjerovati u mogućnost ikakve promjene i s nadom gubi i razum te ostaje sam i izopćen iz društva u kojem vlada apsurd.

"Every revolutionary ends by becoming either an opresor or a heretic. In the purely historical universe that they have chosen, rebellion and revolution end in the same dilemma. either police rule or insanity."

Camusu nije trebala nikakva ideologija da bi postojao i opravdao svoje postojanje sebi i svijetu. Već samo to što jeste i kontemplira o svom bitku i te misli iznosi na papir bilo mu je dovoljno. Povod za pobunu protiv poretka stvari u svijetu nije trebao tražiti daleko, dovoljno je bilo samo da se osvrne oko sebe, pogleda svoj život i odrastanje te uvidi da je svijet ispunjen ne samo nepravdama i nejednakošću već i nadmoćnim porivom jedne skupine da vlada nad drugom tj. pojedinca nad pojedincem. Camus je uvidio da poriv za vladanjem sprječava ljudsku vrstu da živi u jednakosti te nije prihvaćao i podržavao nasilje kao sredstvo uspostavljanja reda i vladanja jer ono traži i proizvodi samo još više nasilja i tako se ciklus samo nastavlja iz generacije u generaciju, stoljeća u stoljeće. Pitanje egzistencije po njemu je bilo pitanje nadvladavanja tog nasilnog poriva a pobuna je bila ona misaonog čovjeka koji se osvrće oko sebe i vidi svijet u kojem pristaje sudjelovati ali ga ne razumije u potpunosti a odgovor na pitanje postojanja koji ga proganja saznaje tek nakon što prestane postojati, što je sama definicija apsurda.

"Što se mene tiče, mislim da se moj izvor nalazi u Naličju i licu, tom svijetu siromaštva i svjetlosti u kojem sam dugo živio..Ali o samom životu ne znam ništa više od onoga što sam onako nespretno izrazio u Naličju i licu."

---

#WeeklyZiNgers #AlbertCamus