Robert Louis Stevenson! My Body, Which My Dungeon Is/Teller of Tales

"My body which my dungeon is, And yet my parks and palaces: - Which is so great that there I go All the day long to and fro,"

Škotski pisac Robert Louis Stevenson cijeli je život bio krhka zdravlja, no unatoč tome nastavio je putovati i pisati, pronalazeći inspiraciju na svojim putovanjima i stvarajući djela koja su postala klasici svjetske književnosti. Premda je slavu stekao svojim pustolovnim romanima i pripovijestima, Stevenson je također pisao i poeziju, a u ovotjednom ćemo ZiNgeru pobliže proučiti neke od njegovih pjesama.

Robert Louis Stevenson (13. studenog 1850. – 3. prosinca 1894.) bio je škotski romanopisac, esejist i pjesnik. Stevenson je svjetskoj književnosti doprinio s nekoliko klasika od kojih su najpoznatiji Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea i Otok s blagom.

Rođen je u Edinburghu u Škotskoj, u uglednoj obitelji srednje klase. Robert je bio jedino dijete Thomasa i Margaret Stevenson. Proveo je teško djetinjstvo trpeći kronične zdravstvene probleme zbog kojih je uglavnom bio vezan za krevet. Boležljivost ga je nastavila pratiti većinu njegova odraslog života a trajni zdravstveni problemi učinili su ga izuzetno mršavim. Premda točna priroda njegove bolesti ostaje nejasna, kao jedna od mogućih bolesti navodi se tuberkuloza.

Dizajn svjetionika bio je zanimanje njegovog oca i obitelji, pa je tako u dobi od sedamnaest godina upisao sveučilište u Edinburghu u namjeri da studira inženjerstvo. No obiteljski posao nikad nije privlačio Stevensona koji je preferirao književnost te je obznanio ocu svoje namjere da postane pisac. Stevensonov se otac protivio sinovljevom književnom pozivu te je pisac na kraju pristao studirati pravo kao kompromis. Za vrijeme boravka u Engleskoj upoznao je kritičara Sidneya Colvina koji je postao njegov književni savjetnik. Colvin je objavio Stevensonov esej u magazinu The Portfolio i pisac je uskoro postao aktivan u londonskim književnim krugovima. Upoznao se s književnicima kao što su Andrew Lang, Edmund Gosse, Leslie Stephen, koji je bio otac Virginije Woolf (više o književnici možete pročitati u Zingeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/01/25/Weekly-ZiNgers-Sezona-ti%C5%A1ine) i W. E. Henley, za kojeg se smatra da je poslužio kao model za lik Dugog Johna Silvera u Otoku s blagom. Henley je bio utjecajni viktorijanski pjesnik i kritičar koji je bolovao od tuberkuloze kostiju zbog koje mu je amputirana lijeva noga ispod koljena, a njegova je najpoznatija pjesma ona o snazi ljudskog duha nazvana Invictus. Slavna pjesma kao da opisuje ustrajnost samog Stevensona koji nije dopustio da ga krhko zdravlje i ograničenja koja mu je nametalo njegovo tijelo zaustave u ostvarenju književne karijere te sputaju njegov pustolovni duh.

Out of the night that covers me Black as the pit from pole to pole, I thank whatever gods may be For my unconquerable soul.

In the fell clutch of circumstance, I have not winced nor cried aloud. Under the bludgeonings of chance My head is bloody, but unbow’d.

Beyond this place of wrath and tears Looms but the Horror of the shade, And yet the menace of the years Finds, and shall find me, unafraid.

It matters not how strait the gate, How charged with punishments the scroll, I am the master of my fate: I am the captain of my soul.

Stevensonov se avanturistički duh počeo pojavljivati za vrijeme studija te je tijekom ljetnih praznika otputovao u Francusku gdje je upoznao mlade umjetnike, pisce i slikare. 1875. godine završio je pravni fakultet no nije prakticirao pravo jer je osjećao da je njegov pravi poziv da bude pisac. 1878. godine objavljena je piščeva prva knjiga, Inland Voyage inspirirana njegovim avanturama tijekom izleta kanuom u Belgiji i Francuskoj. Izlet kanuom doveo je i do njegova susreta s Amerikankom Fanny Osbourne 1876. godine, koja mu je postala suprugom tri godine kasnije. Osbourne je bila majka troje djece od kojih je jedno umrlo od tuberkuloze i razdvojena od supruga koji je bio sklon izvanbračnim aferama. Stevenson se vratio u Britaniju ubrzo nakon njihova prvog susreta, a ponovno su se sreli početkom 1877. godine i stupili su u romantični odnos. Stevenson je veći dio sljedeće godine proveo s Fanny i njenom djecom u Francuskoj. Fanny se potom vratila natrag u Ameriku a Stevenson ju je slijedio te ga je njegovo putovanje inspiriralo i povoljno utjecalo na njegovo književno stvaralaštvo, no ozbiljno je narušilo njegovo zdravlje.

In The States

With half a heart I wander here As from an age gone by A brother yet— though young in years, An elder brother, I.

You speak another tongue than mine, Though both were English born. I towards the night of time decline, You mount into the morn.

You shall grow great and strong and free, But age must still decay: To-morrow for the States— for me, England and Yesterday.

Nakon što su se vjenčali, proveli su medeni mjesec u napuštenom rudniku srebra u Napa Valleyu u Kaliforniji, što je inspiriralo nastanak djela The Silverado Squatters. Nakon povratka iz Amerike pisac je živio na raznim mjestima, od Škotske, Engleske, Francuske pa sve do Švicarske, Stevenson je bio u potrazi za prebivalištem s pogodnom klimom a unatoč njegovom lošem zdravlju ovaj se period pokazao veoma književno produktivnim te je napisao neka od svojih najpopularnijih djela; Otok s blagom (1883), Otmica (1886), Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea (1886) i Crna strijela (1888).

Fifteen men on the Dead Man's Chest — Yo-ho-ho, and a bottle of rum! Drink and the devil had done for the rest — Yo-ho-ho, and a bottle of rum!

Na pisanje romana Otok s blagom potaknuo ga je zemljovid koji je izradio sa svojim pastorkom Lloydom Osborneom a djelo je doživjelo veliki uspjeh, kao i pripovijetka Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea koja je bila zamišljena kao kritika viktorijanskog dvostrukog morala i koja je u šest mjeseci prodana u približno četrdeset tisuća primjeraka. Nakon očeve smrti 1887. godine, pisac je ponovno otputovao u Ameriku ali ovaj put radi zdravlja. Godinu je dana živio je na jezeru Saranac u New York, u planinama Adirondack gdje je napisao neke od svojih najboljih eseja. Godine 1888. Stevenson i njegova obitelj krenuli su na krstarenje tihooceanskim otocima, zaustavljajući se i boraveći na Havajskim otocima. 1889. godine stigli su na samoanske otoke gdje su se odlučili nastaniti. Stevenson je kupio plantažu (Vaililma), sagradio kuću a domorodci su ga prozvali Tusitala ("Teller of Tales"). Bio je značajna figura u otočkim poslovima. a otočno je okruženje povoljno utjecalo na njegovo pisanje. Preminuo je u dobi od četrdeset i četiri godine od moždanog udara, 3. prosinca 1894. godine a pokopan je na vrhu planine Vaea, s pogledom na more.

Stevensonova poezija je poezija osjećaja i trenutka; osjećaji su različitog raspona, variraju od melankolije do ushita a trenutci koje opisuje su oni iz uobičajenog života te se često tiču jednostavnih i univerzalnih tema kao što su djetinjstvo, prijateljstvo, putovanje... Stevenson odabire poezijom ovjekovječiti te trenutke koji zapravo sačinjavaju tapiseriju života. Pjesma The Sick Child opisuje upravo jedan takav trenutak u kojem bolesno dijete zaziva svoju majku i traži utjehu, osjećaj je to koji je itekako bio poznat piscu čije je djetinjstvo bilo obilježeno bolešću.

CHILD. O Mother, lay your hand on my brow! O mother, mother, where am I now? Why is the room so gaunt and great? Why am I lying awake so late?

MOTHER. Fear not at all: the night is still. Nothing is here that means you ill - Nothing but lamps the whole town through, And never a child awake but you.

CHILD. Mother, mother, speak low in my ear, Some of the things are so great and near, Some are so small and far away, I have a fear that I cannot say, What have I done, and what do I fear, And why are you crying, mother dear?

MOTHER. Out in the city, sounds begin Thank the kind God, the carts come in! An hour or two more, and God is so kind, The day shall be blue in the window-blind, Then shall my child go sweetly asleep, And dream of the birds and the hills of sheep.

Za boležljivo dijete kao što je bio Stevenson, knjige su predstavljale bijeg, vrata u čarobni svijet u kojem nije bilo ograničenja koje mu je nametalo njegovo krhko tijelo u stvarnom životu. Njegova bi se mašta tada budila i sanjario bi o udaljenim, egzotičnim mjestima koje će jednog dana posjetiti.

The Land of Story-books

At evening when the lamp is lit, Around the fire my parents sit; They sit at home and talk and sing, And do not play at anything.

Now, with my little gun, I crawl All in the dark along the wall, And follow round the forest track Away behind the sofa back.

There, in the night, where none can spy, All in my hunter's camp I lie, And play at books that I have read Till it is time to go to bed.

These are the hills, these are the woods, These are my starry solitudes; And there the river by whose brink The roaring lions come to drink.

I see the others far away As if in firelit camp they lay, And I, like to an Indian scout, Around their party prowled about.

So, when my nurse comes in for me, Home I return across the sea, And go to bed with backward looks At my dear land of Story-books.

My Wife je pjesma u kojoj Stevenson izražava svoje osjećaje prema supruzi. Fanny se skrbila za pisca i pokušavala ga održati zdravim a nakon što je preminula, njena kćer Isobel odnijela je majčin pepeo na Samou kako bi bila sahranjena pored Stevensona na vrhu planine. Fannyno samoansko ime bilo je Aolele ("Flying Cloud").

My Wife

Trusty, dusky, vivid, true,

With eyes of gold and bramble-dew,

Steel-true and blade-straight,

The great artificer

Made my mate.

Honour, anger, valour, fire;

A love that life could never tire,

Death quench or evil stir,

The mighty master

Gave to her.

Teacher, tender, comrade, wife,

A fellow-farer true through life,

Heart-whole and soul-free

The august father

Gave to me.

Unatoč konstantnoj prijetnji od preranog napuštanja ovog svijeta, Stevenson nije pokleknuo niti se obeshrabrio. Naprotiv, pisac se hrabro uhvatio u koštac sa svojom bolešću te nije dopustio da ga sputa i onemogući mu da živi normalnim životom a svoja je promišljanja o smrtnosti koju je prihvaćao i s kojom se pomirio opisao u pjesmi Death, To The Dead For Evermore.

DEATH, to the dead for evermore A King, a God, the last, the best of friends - Whene'er this mortal journey ends Death, like a host, comes smiling to the door; Smiling, he greets us, on that tranquil shore Where neither piping bird nor peeping dawn Disturbs the eternal sleep, But in the stillness far withdrawn Our dreamless rest for evermore we keep.

For as from open windows forth we peep Upon the night-time star beset And with dews for ever wet; So from this garish life the spirit peers; And lo! as a sleeping city death outspread, Where breathe the sleepers evenly; and lo! After the loud wars, triumphs, trumpets, tears And clamour of man's passion, Death appears, And we must rise and go.

Soon are eyes tired with sunshine; soon the ears Weary of utterance, seeing all is said; Soon, racked by hopes and fears, The all-pondering, all-contriving head, Weary with all things, wearies of the years; And our sad spirits turn toward the dead; And the tired child, the body, longs for bed.

Robert Louise Stevenson nije se prepustio malodušnosti kad je njegova bolest bila u pitanju, odlučio je živjeti svoj život punim plućima, koliko god je to bilo moguće u njegovom slučaju. Dugi periodi koje je proveo okovan za krevet doprinijeli su stvaranju priča u jednakoj mjeri kao i brojna putovanja na koja je išao u potrazi za povoljnom klimom, ali i pustolovinama. Koliko god mu je bolest otežala živo, toliko je pomogla njegovoj književnoj karijeri i to zahvaljujući snazi piščeva neslomljiva duha i neuništivoj volji i želji da živi i stvara. Premda je njegov boravak na zemlji bio relativno kratak, Stevenson je iza sebe ostavio bogatu književnu ostavštinu koja je inspirirala mnoge pisce nakon njega te obogatila živote brojnih čitatelja, a piščeva su djela postali njegovi neizbrisivi tragovi u povijesti svijeta kojim je tako hrabro koračao.

Hail, Guest, And Enter Freely!

HAIL, guest, and enter freely! All you see Is, for your momentary visit, yours; and we Who welcome you are but the guests of God, And know not our departure.

---

#WeeklyZiNgers #RobertLouisStevenson