Susan Sontag! Growing Trough the Pain

"...bolna dihotomija između tijela i duše koja me razapinjala..."

Susan Sontag započela je s pisanjem dnevnika od rane mladosti i nastavila sve do posljednjih nekoliko godina svog života. Nakon smrti, spisateljičin sin David objavio je njene dnevnike u dva (od planirana tri) sveska i svijetu približio onu Susan koju javnost nije imala priliku vidjeti i upoznati. Ispunjeni intimnim zapisima, dnevnici prikazuju puno drugačiju sliku Sontag od one koju je javnost poznavala. Slavna društvena kritičarka privatno je bila ranjiva, nesigurna, samokritična i opterećena vječnim i bolnim nastojanjem da pomiri um i tijelo, kao i nastojanjem da se poboljša na svim razinama što se bitno razlikovalo od one Sontag kakvu je svijet poznavao; hrabre i odlučne intelektualke s mišljenjem o gotovo svakoj relevantnoj temi. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti te zapise i život čuvene američke kritičarke i esejistice Susan Sontag koristeći se djelom Ponovno rođena: dnevnici i bilješke 1947.-1963. (Sontag, S. (2011.) Ponovno rođena: dnevnici i bilješke 1947.-1963. / Susan Sontag; uredio izvorno izdanje David Rieff, prev. B. Radaković, Zagreb: Domino).

Susan Sontag (16. siječnja 1933. - 28. prosinca 2004.) bila je američka spisateljica, kulturna kritičarka, esejistica, publicistkinja, filozofkinja, režiserka, profesorica i politička aktivistkinja. Pisala je romane, kratke priče, filmske scenarije a najpoznatija je po svojim esejima o modernoj kulturi. Sontag je bila jedna od najutjecajnijih literarnih ikona dvadesetog stoljeća.

Rođena je u New Yorku u židovskoj obitelji. Njen otac, Jack Rosenblatt bio je trgovac u Kini a majka Mildred učiteljica. Susanin otac preminuo je od tuberkuloze kad je imala pet godina a sedam godina nakon njegove smrti, Susanina se majka vjenčala s Nathanom Sontagom. Obitelj se preselila u Kaliforniju gdje je Susan završila srednju školu s petnaest godina, nakon čega je upisala Univerzitet Kalifornije (Berkeley) ali se ubrzo premjestila na Sveučilište u Chicagu. Sa sedamnaest se godina vjenčala sa sociologom Philipom Rieffom kojeg je upoznala na sveučilištu i par se preselio u Boston, Massachusetts nakon što je Sontag diplomirala s osamnaest godina. 1952. godine rodio se njihov sin David koji je kasnije postao novinar, pisac i urednik majčina djela.

Sontag je studirala i magistrirala na Harvardu a 1957. godine dobila je stipendiju koja joj je omogućila studiranje na St Anne's College, Oxford no premjestila se na sveučilište Sorbonne u Parizu. Sljedeće godine Philip i ona su se razveli a studija na kojoj su surađivali, Freud: The Mind of the Moralist, objavljena je 1959.godine. Susanin doprinos bio je toliki da se smatra neslužbenom koautoricom. Nekoliko mjeseci nakon razvoda Susan se sa sinom preselila u New York gdje je pisala te predavala na Sveučilištu Connecticut, Sarah Lawrence Collegeu i Department of Religion na Sveučilištu Columbia dok je njena književna reputacija rasla.

1963. godine objavila je svoju prvu knjigu, roman The Benefactor a 1964. godine objavila je eseje Notes on "Camp" i Against Interpretation koji su naišli na široko odobravanje te su joj priskrbili slavu. U godinama koje su uslijedile Susan je osvojila Guggenheimovu stipendiju, objavila drugi roman, posjetila Sjeverni Vijetnam nakon čega je objavila Trip to Hanoi (1968) a sljedeće je godine objavila kolekciju eseja Styles of Radical Will u kojima je raspravljala o raznim temama kao što su film, književnost i politika. Režirala je dva filma (Duet for Cannibals, Brother Carl), posjetila Kinu i Izrael gdje je snimila film Promised Lands tijekom Jomkipurskog rata.

1975. godine je saznala je da ima rak dojke, prošla niz teških tretmana i preživjela unatoč predviđanjima liječnika. 1977. godine, objavila je kolekciju eseja On Photography koji su istraživali vrijednost fotografske slike i sam čin fotografiranja u modernoj kulturi a njeno iskustvo s bolešću potaklo ju je da napiše jedno od njenih najpoznatijih djela, Bolest kao metafora koje je objavljeno je 1978 godine. Objavila je svoju prvu knjigu kratkih priča te iste godine a dvije godine kasnije treću kolekciju eseja Under the Sign of Saturn, u kojima je istraživala neke od najutjecajnijih umjetnika i mislilaca vremena.

Progovorila je o AIDSU-u u kratkoj priči, How We Live Now objavljenoj 1986. godine u časopisu New Yorker, a dvije godine kasnije objavljena je njezina knjiga AIDS and its Metaphors. Bila je politički aktivna te je vodila niz kampanja za podršku potlačenim i zatvorenim piscima širom svijeta. 1993. posjetila je Bosnu tijekom opsade Sarajeva gdje je svjedočila ratnim zbivanjima te režirala predstavu Samuela Becketta (o piscu pročitajte više u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/04/12/Weekly-ZiNgers-Je-ne-sais-pas) U očekivanju Godota. Sljedeće je godine dobila nagradu Montblanc de la culture za svoj rad u Sarajevu. Posthumno je proglašena počasnom građankom Sarajeva i po njoj je nazvan trg ispred Narodnog kazališta.

1998. godine bolest se vratila te se Sontag liječila od raka maternice. 2000. godine dobila je National Book Award za knjigu In America, svoj četvrti i posljednji roman za kojeg je optužena da je plagirala dijelove iz drugih knjiga što je ona negirala. 2001. godine dobila je Jerusalem Prize, a 2003. dobila je Prince of Asturias Prize for Literature i Peace Prize of the German Book Trade .Nakon napada na tornjeve u New Yorku, 9.11.2001. godine, Sontag je objavila članak u New Yorkeru u kojem je kritizirala američku vladu nakon čega je i sama bila meta brojnih kritika. Njezina posljednja knjiga bila je Regarding the Pain of Others (2003), dugački esej koji se nastavio na njen prethodni rad o fotografiji i u kojem polemizira prikaz rata i katastrofa, a jedan od njenih posljednjih objavljenih eseja bio je Regarding the Torture of Others (2004), napisan kao reakcija na američko zlostavljanje iračkih zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib kojem svjedoče brojne mučne fotografije.

Sontag je bila u romantičnoj vezi s fotografkinjom Annie Leibowitz no obje su žene izbjegavale javno govoriti o prirodi svog odnosa. Upoznale su se 1989. godine i bile zajedno sve do Sontagine smrti, 28. prosinca 2004. godine kad je nagrađivana esejistica i društvena kritičarka preminula u New Yorku od leukemije, u dobi od sedamdeset i jedne godine.

Savjeti, kritike i uputstva samoj sebi kako se ponašati, pričati, što čitati, nesigurnost u ljubavnim odnosima i propitivanja vlastite seksualnosti, kao i intelektualna promišljanja o svijetu oko sebe, sve je to u jednakoj mjeri dio Sontagina kompleksnog unutarnjeg života, što saznajemo odmah na samom početku dnevnika.

"...I kako je to biti mlad, a onda se iznenada suočiti s mukom, nuždom života? ... To je poniženje sa svakim lapsusom, besane noći provedene u uvježbavanju sutrašnjeg razgovora i mučenju sebe zbog jučerašnjih... pognuta glava koja se drži u vlastitim dlanovima..."

Podvojenost koju je osjećala pri odlasku od kuće na studij naglasila je osjećaj unutarnjeg razdora koji ju je pratio cijeli život.

"...Emocionalno, htjela sam ostati. Intelektualno, željela sam otići. Kao uvijek, čini se da uživam u tome da kažnjavam samu sebe."

Posjedovala je sposobnost da jednako kritično i racionalno sagleda svijet oko sebe kao i samu sebe te da secira svoju osobnost s bolnom preciznošću i pomalo hladnom distanciranošću promatrača.

"Moje "ja" je slabašno, oprezno, odveć razborito."

Jačina kojom je osjećala stvari oko sebe ponekad je znala poprimati razornu snagu te bi je dovodila u defetistička stanja.

"Ono što se nekoć činilo kao razorna težina, oštro je promijenilo položaj u iznenađujućoj taktici, zaljuljalo mi se pod nogama, pretvorilo se u usisnu silu koja me vuče i kida. Kako čeznem za predajom!"

Kao što su unutarnji sukobi i raskol uma i tijela bili dio njene osobnosti tako je i njena sposobnost da se nanovo reinventira bila sastavni dio njena bića.

"U nekom sam dijelu dobila opuštenije da živim... Sve počinje odsad - ponovno sam rođena."

Ono što ju je uistinu užasavalo i paraliziralo bio je njen strah od vlastite smrtnosti, strah koji je postao stvarnost nakon što je Sontag oboljela od raka. Književnica se hrabro suočila sa svojim najgorim strahovima i nastavila borbu protiv bolesti do kraja života, a njena promišljanja i strahovanja o vlastitoj smrtnosti počela su u ranoj dobi.

"Misao na smrt i odmjeravanje mojih preokupacija mišlju da bih mogla jednog dana umrijeti."

Susan Sontag u svojoj je srži bila podijeljena na dvije ličnosti, jedna je bila njena javna persona s kojom je utjelovila sliku uspješne književnice britka uma i oštra pera koja pozorno promatra svijet oko sebe i vodi bilješke o istom s izuzetnom sigurnošću i preciznošću te ona druga, privatna persona koja je predstavljala ranjivu i bolno samosvjesnu osobu koja uporno traži ljubav i potvrdu. Ta dihotomija između dvije Sontag uzrokovala je unutarnji razdor kod autorice i bol koju je iznosila u svojim dnevnicima i privatnim zapisima. Ono što nam pobliže proučavanje tih zapisa prikazuje jest ranjivo ljudsko biće koja se unatoč svojim ograničenjima neprestano i uporno trudi; trudi da se unaprijedi, razvije, raste te da u isto vrijeme ukaže na promjene koje i svijet treba poduzeti. Susanini dnevnici pisani su trag svega onog što za života nije izgovorila, svega onog što je skrila među recima svojih knjiga te otkrivaju osobu prožetu emocijama i težnjama jednako kao i nesigurnostima i strahovima. Ono gdje je Sontag bila ujedinjena bila su njena nastojanja da promijeni svijet uhvaćen u bolnom i sporom procesu preobrazbe dok ratuje sa samim sobom. I to je zapravo cjelovita slika podvojene Sontag, ljudskog bića koje je učilo i raslo kroz bol.

"Ne smijem razmišljati o Sunčevu sustavu - bezbrojne galaksije protegnute bezbrojnim svjetlosnim godinama - o beskonačnosti svemira - ne smijem gledati u nebo dulje od jednog trenutka - ne smijem misliti na smrt, na zauvijek - ne smijem raditi nijednu od tih stvari pa tako neću uzaznati te strašne trenutke kada mi svijest djeluje kao da je opipljiva stvar - više nego svijest - moj cijeli duh - jedino što me pokreće i što je izvorna i uzvratna žudnja koja konstituira moje "ja" - sve to poprima konačan oblik i mjeru - daleko veliko da bi se moglo strpati u strukturu koju zovem svojim tijelom - Sve to vuče i gura - godine i napon (osjećam ga sada) dok ne budem morala stisnuti šake - ustajem - tko može ostati miran - svaki je mišić napet - teži da se ugradi u neizmjernost - želim kriknuti - osjećam kao da mi je želudac stiješnjen - noge, stopala, palci protežu se do bola. Sve sam bliže i bliže prskanju ove jadne školjke - znam sada - kontemplacija beskonačnosti..."

---

#WeeklyZiNgers #SusanSontag