Weekly ZiNgers! Dark Soul and Idle Hours

January 17, 2020

 
"My soul is dark – Oh! quickly string
The harp I yet can brook to hear;
And let thy gentle fingers fling
Its melting murmurs o’er mine ear.
If in this heart a hope be dear,
That sound shall charm it forth again:
If in these eyes there lurk a tear,
‘Twill flow, and cease to burn my brain."

 

George Gordon Byron bio je jedna od vodećih ličnosti romantičarskog pokreta u Engleskoj s početka 19. stoljeća. Svojim je djelima, ali i razuzdanim načinom života, pomogao izgraditi sliku tzv. demonskog pjesnika; izmučene duše koja je svoj nemir i bunt izražavala u emocijama nabijenim poemama. Ideja romantičarskog junaka koji "živi kratko i ubrzanog daha" ostala je prisutna i u današnjoj popularnoj kulturi a čini se da neće tako skoro izblijediti, kao ni djela Byrona i ostalih demonskih pjesnika koja su poslužila kao inspiracija mnogim pjesnicima koji su uslijedili nakon njih. Dugovi, brojne ljubavne afere, politički skandali... kakvi su to točno unutarnji mehanizmi tjerali pjesnika da konstantno živi na rubu te da uporno odbija konvencionalni način života i razmišljanja. Da li je njegova buntovnost počivala u osjećaju manje vrijednosti koji je nosio duboko u sebi od djetinjstva ili je Byron jednostavno predstavljao novu generaciju pjesnika koji se nisu ustručavali izraziti svoje nezadovoljstvo društvenim uređenjem te živjeti po vlastitim pravilima. U ovotjednom ćemo ZiNgeru nastojati pronaći odgovor na to pitanje koristeći se djelom Poezija: izbor (Byron, G. G. (1987.) Poezija: izbor, prev. R. Kuić, Sarajevo: Veselin Masleša).


George Gordon Byron (22. siječnja 1788. - 19. travnja 1824.) bio je engleski pjesnik i političar. Smatra se jednim od najistaknutijih predstavnika engleskog romantizma a njegova najpoznatija djela su spjev Don Juan i epska pjesma Hodočašće Childea Harolda.

 

Rodio se u Londonu u aristokratskoj obitelji, kao sin jedinac Johna "Mad Jack" Byrona i njegove druge supruge, Catherine Gordon, koja je bila potomak kardinala Beatona i nasljednica imanja u Aberdeenshireu u Škotskoj. John je oba puta stupio u brak iz koristoljublja, a Catherine je bila primorana prodati zemlju i titulu kako bi otplatila suprugove dugove. John je preminuo 1791. godine dok je George bio još dijete te je pjesnika odgajala majka; tašta i ćudljiva osoba koja je imala česte promjene raspoloženja i svog je sina često kritizirala zbog deformacije stopala s kojom se rodio.


Byron je živio u novčanoj oskudici sve dok nije navršio desetu godinu kad se njegovo materijalno stanje znatno poboljšalo jer je naslijedio titulu lorda. U trinaestoj je godini poslan u školu Harrow koju je pohađao četiri godine. Za vrijeme školovanja razvio je romantične osjećaje prema svojoj rođakinji, Mary Chaworth, no ona mu nije uzvraćala istom mjerom a Byron je svoje osjećaje prema njoj kasnije izrazio u pjesmi The Dream.


"The maid was on the eve of womanhood;

 The boy had fewer summers, but his heart    

Had far outgrown his years, and to his eye

There was but one beloved face on earth,...


But she in these fond feelings had no share:    

Her sighs were not for him; to her he was    

Even as a brother—but no more; ’twas much,...

 

A change came o’er the spirit of my dream.    

The Boy was sprung to manhood: in the wilds    

Of fiery climes he made himself a home,    

And his Soul drank their sunbeams: he was girt    

With strange and dusky aspects; he was not    

Himself like what he had been; on the sea    

And on the shore he was a wanderer;..."


1805. godine upisao se na Trinity College, Cambridge koji je pohađao tri godine a godinu dana prije završetka školovanja objavio je zbirku pjesama Sati dokolice (Hours of Idleness). Na oštre kritike koje je zbirka dobila Byron je odgovorio satirom Engleski bardovi i škotski kritičari (English Bards and Scotch Reviewers, 1809).

 

"Thus much I've dared; if my incondite lay [lxxx]

Hath wronged these righteous times, let others say:

This, let the world, which knows not how to spare,

Yet rarely blames unjustly, now declare."

 

Kad je navršio dvadeset i jednu godinu, naslijedio je lordovsko imanje te počeo živjeti razuzdano. Krenuo je na dvogodišnje krstarenje po Europi, posjetio je Portugal, Španjolsku, Maltu, Grčku (gdje je počeo pisati Childea Harolda) i Tursku, a o njegovim pothvatima svjedoče pisma i pjesme poput one Atinjanko, pre neg napustim tvoj kraj... (Maid of Athens, ere we part).


"Pre neg' napustim tvoj kraj,

ti mi moje srce daj,

il' kad samotan mi grud,

pa sa njime nemam kud,

ti ga uzmi i uz to

Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ." (Živote moj, ja te volim)


1811. godine vratio se u Englesku a njegova majka više nije bila među živima. Nakon objave Hodočašća Childea Harolda Byron postao je glavna književna ličnost Engleske, ali i Europe. Imao je niz ljubavnih avantura, postao je član Gornjeg doma, održao svoj prvi govor u Parlamentu i žestoko napao vladajuću klasu. Nastavio je pisati i objavljivati a djelo Gusar (The Corsair, 1814) prodalo se u deset tisuća primjeraka isti dan kad je objavljeno. Byronova je slava nastavila rasti a pjesnik je nastavio živjeti rasipno i razuzdano. Smatra se da je bio u romantičnoj vezi sa svojom polusestrom Augustom Leigh kojoj je posvetio pjesmu Epistle to Augusta.

 
"My sister! my sweet sister! if a name
Dearer and purer were, it should be thine.
Mountains and seas divide us, but I claim
No tears, but tenderness to answer mine:
Go where I will, to me thou art the same
A lov'd regret which I would not resign.
There yet are two things in my destiny—
A world to roam through, and a home with thee."

 

Byron je upoznao Augustu 1813. godine a da bi ušutkao glasine o prirodi njihova odnosa te pobjegao od dugova, 1815. godine Byron je stupio u bračnu zajednicu s Anne Isabell Milbanke s kojom je dobio kćer Adu, koja se smatra prvom računalnom programerkom jer je napisala algoritam za prvi kompjuterski programski jezik. Byron je ubrzo nastavio sa svojim starim načinom života i par se razveo nakon godinu dana braka. Nakon skandaloznog razvoda britanska ga je javnost osudila te je Byron, opterećen pritiskom i rastućim dugovanjima, napustio domovinu 1816. godine i nikad se više nije vratio u nju. Otišao je u Švicarsku a u Ženevi je neko vrijeme boravio s drugim velikim engleskim romantičarskim pjesnikom, Percyjem Bysshe Shelleyem koji ga je upoznao s remek djelom Goethea (o književniku više pročitajte u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/08/30/Weekly-ZiNgers-Osje%C4%87am-i-stvaram-dakle-jesam) i čiji je Faust ostavio duboki utisak na Byrona. U to su vrijeme nastale i Byronove poeme Prometej (Prometheus) i Šijonski sužanj (Prisoner of Chillon).  


"Ti večni duše uma neslomiva,

u tamnici sjaš, Slobodo, snagom svom,

jer u njoj tebi samo je srce dom;

tek ljubav za te to srce okiva.."


1816. godine nastanio se u Veneciji gdje je nastavio živjeti neobuzdano. U Italiji je boravio nešto više od šest godina, pogotovo u Veneciji, Pisi i Ravenni, napisao je neka od svojih najzrelijih djela ( The Lament of Tasso), dovršio djela Manfred i Bepo, komponirao pjesmu Mazzepa. U Italiji su nastala i djela Danteovo proročanstvo, Marino Faliero, Kain, Nebo i zemlja i Vizija strašnog suda. Također je radio na svom remek djelu, Don Juan, započetom 1818. godine, koje je slavo izdavaču dio po dio, i koje je ostalo nedovršeno zbog pjesnikove smrti. 


"O, zbogom, zemljo moja - dugo te videt' neću,           

         I možda ti se nikad ja neću vratit' više,

Već k'o izgnanik mnogi možda ja i umreću          

       Od želje žal da vidim kog' mnogi napustiše." 


1823. godine otputovao je u Grčku, potaknut idejom oslobođenja Grčke od turske vlasti. Naglo se razbolio i preminuo od groznice 19. travnja 1824. godine. Nekoliko mjeseci prije smrti, 22. siječnja 1824. godine napisao je pjesmu, Danas navršavam trideset šest godina koja se može promatrati kao pjesnikova rekapitulacija vlastita života.


"Mog srca zaludan je trud,

Sad ono mora postat' kam;...


I palog borca traži kob,

Bez napora ćeš naći nju;

Pa biraj za se tle i grob,         

        I umri tu."


Don Juan ostaje Byronovo najveće djelo, započeto 1818. godine i prekinuto njegovom smrću. U slavnom spjevu Byron je u potpunosti razotkrio svoj nutrinu, dotad ograđenu "oklopom cinizma" i skrivanu pomno građenim imidžom buntovnika. I premda se Byron kroz Don Juana zapravo htio afirmirati kao romantičarski junak, također je, namjerno ili ne, prikazao i svoju drugu stranu; onu osjećajnu koja pati "zbog rastanka, smrti i prolaznosti mladosti". Buntovnik koji želi srušiti sve ono što je loše i ograničavajuće u društvu, borac protiv tiranije i zaljubljenik u slobodu, svojim satiričnim epom Byron je želio potaknuti prijeko potrebne promjene u društvu, a njegova nastojanja nisu prošla nezamijećena.


Jedan je od najslavnijih i najpoznatijih njemačkih književnika, Johann Wolfgang von Goethe rekao je da je Don Juan "djelo bezgraničnog genija" čija je tehnika stiha "sasvim u skladu s neobičnim, neobuzdanim i bespoštednim sadržajem".


Percy Bysshe Shelley u pismu Byronu napisao je sljedeće o slavnom spjevu:


"Još nikad na engleskom jeziku nije napisano nešto što bi bilo slično njoj... Ti gradiš jednu dramu, kakvu Engleska još nije vidjela..."


Škotski pisac John G. Lockhart spjevu je, koji se smatra "jedinstvenom satirom u stihovima" i "dubokom moralnom poemom", prorekao blistavu budućnost a s obzirom na to da je Don Juan postao neizostavni dio svjetske književnosti, Lockhartovo je predviđanje bilo i više nego ispravno. 

 

"Don Žuan se prodaje, i prodavat će se dok je svijeta i vijeka..."


S. C. Chew and R. D. Altick su u djelu Literary History of England savršeno saželi život i djelo "pjesnika ljudskog roda".

 

"...Strahovitom snagom on nam prenosi veličanstvenost i pustoš povijesti... U te znake njegove veličine ubrajamo i njegov neprijateljski stav prema ublažavanju stvari i prema kompromisu... Kao čovjek, on će i dalje predstavljati problem koji budućim naraštajima neće pružiti sveopšte prihvatljivo rješenje. Kao pjesnik, on je sjajno i bez iskrivljavanja odrazio jedan svijet kojim smo svi zaokupljeni." 


Byron je svojim poemama ali i načinom života, gradio i potencirao mit demonskog pjesnika koji nosi breme u sebi koje ga sprječava da živi i bude poput ostatka svijeta. Svoju je kritiku društva u kojem je živio bespoštedno iskazivao u djelima a odmetnički imidž koji je godinama kultivirao svoje je temelje pronalazio u pjesnikovom odbijanju da se pokori normama društva koje je smatrao nepravednim. Gdje leži uzrok tom buntu, u pjesnikovu djetinjstvu i osjećaju otuđenosti koji je nosio cijeli život ili u činjenici da je bio izražen individualac s oštrim opservacijskim sposobnostima koje su mu pomagale da razluči sve nedostatke postojećeg poretka. Precizan odgovor na to pitanje ne postoji, već je najvjerovatnije kombinacija svega navedenog a ono što je darovitog pjesnika činilo slavnim, ali i zloglasnim, upravo je ta nedorečenost koja je poticala imaginaciju njegovih suvremenika. Byron je svijet vidio kao mračno mjesto a tama o kojoj je pričao u svojim pjesmama ista je ona koja ga je obuzimala u njegovim najmučnijim satima, satima dokolice kad bi njegove misli vrludale mračnim zakutcima uma. Nemirni bi pjesnik tad uzimao pero u ruku i na papir stavljao sve svoje demone.  

 

Darkness

 

I had a dream, which was not all a dream.
The bright sun was extinguish'd, and the stars
Did wander darkling in the eternal space,
Rayless, and pathless, and the icy earth
Swung blind and blackening in the moonless air;
Morn came and went—and came, and brought no day,
And men forgot their passions in the dread
Of this their desolation; and all hearts
Were chill'd into a selfish prayer for light:
And they did live by watchfires—and the thrones,
The palaces of crowned kings—the huts,
The habitations of all things which dwell,
Were burnt for beacons; cities were consum'd,
And men were gather'd round their blazing homes
To look once more into each other's face;
Happy were those who dwelt within the eye
Of the volcanos, and their mountain-torch:
A fearful hope was all the world contain'd;
Forests were set on fire—but hour by hour
They fell and faded—and the crackling trunks
Extinguish'd with a crash—and all was black.
The brows of men by the despairing light
Wore an unearthly aspect, as by fits
The flashes fell upon them; some lay down
And hid their eyes and wept; and some did rest
Their chins upon their clenched hands, and smil'd;
And others hurried to and fro, and fed
Their funeral piles with fuel, and look'd up
With mad disquietude on the dull sky,
The pall of a past world; and then again
With curses cast them down upon the dust,
And gnash'd their teeth and howl'd: the wild birds shriek'd
And, terrified, did flutter on the ground,
And flap their useless wings; the wildest brutes
Came tame and tremulous; and vipers crawl'd
And twin'd themselves among the multitude,
Hissing, but stingless—they were slain for food.
And War, which for a moment was no more,
Did glut himself again: a meal was bought
With blood, and each sate sullenly apart
Gorging himself in gloom: no love was left;
All earth was but one thought—and that was death
Immediate and inglorious; and the pang
Of famine fed upon all entrails—men
Died, and their bones were tombless as their flesh;
The meagre by the meagre were devour'd,
Even dogs assail'd their masters, all save one,
And he was faithful to a corse, and kept
The birds and beasts and famish'd men at bay,
Till hunger clung them, or the dropping dead
Lur'd their lank jaws; himself sought out no food,
But with a piteous and perpetual moan,
And a quick desolate cry, licking the hand
Which answer'd not with a caress—he died.
The crowd was famish'd by degrees; but two
Of an enormous city did survive,
And they were enemies: they met beside
The dying embers of an altar-place
Where had been heap'd a mass of holy things
For an unholy usage; they rak'd up,
And shivering scrap'd with their cold skeleton hands
The feeble ashes, and their feeble breath
Blew for a little life, and made a flame
Which was a mockery; then they lifted up
Their eyes as it grew lighter, and beheld
Each other's aspects—saw, and shriek'd, and died—
Even of their mutual hideousness they died,
Unknowing who he was upon whose brow
Famine had written Fiend. The world was void,
The populous and the powerful was a lump,
Seasonless, herbless, treeless, manless, lifeless—
A lump of death—a chaos of hard clay.
The rivers, lakes and ocean all stood still,
And nothing stirr'd within their silent depths;
Ships sailorless lay rotting on the sea,
And their masts fell down piecemeal: as they dropp'd
They slept on the abyss without a surge—
The waves were dead; the tides were in their grave,
The moon, their mistress, had expir'd before;
The winds were wither'd in the stagnant air,
And the clouds perish'd; Darkness had no need
Of aid from them—She was the Universe.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.