Weekly ZiNgers! Magical Moments and Blue Nights

January 31, 2020

 
"Htjela sam više od tek noći uzdaha i sjećanja. Htjela sam vrištati. Htjela sam da se vrati."


Joan Didion je nakon smrti svog supruga, pisca Johna Gregory Dunnea, provela godinu dana u "magičnom razmišljanju", nemoćna da se pomiri s gubitkom i prihvati Johnovu smrt, Joan je živjela u očekivanju, zaokupljena razmišljanjima o mogućnosti promjene ishoda događaja, a svoj je bolni proces žalovanja opisala u djelu Godina magičnog razmišljanja (Godina magičnog razmišljanja (Didion, J. (2009.) Godina magičnog razmišljanja, prev. L. Hölbling Matković, Zaprešić : Fraktura) koje ćemo koristiti u ovotjednom ZiNgeru posvećenom američkoj esejistici.


Joan Didion (5. prosinca 1934.) američka je književnica poznata po svojim romanima i esejima u kojima je glavna tema individualna i društvena fragmentacija. Za djelo Godina magičnog razmišljanja nagrađena je američkom Nacionalnom književnom nagradom 2005. godine, a 2007.godine je od Nacionalne zaklade za knjigu primila medalju za izniman doprinos američkoj književnosti.


"Cijelu svoj život pišem. Kao spisateljica, čak i kao dijete, davno prije nego što su počeli objavljivati što pišem, razvila sam neki osjećaj da samo značenje nastanjuje ritam riječi, i rečenica, i odlomaka..."


Rođena je u Sacramentu u Kaliforniji. Od rane je dobi iskazivala izraženu naklonost prema pisanju te je bila entuzijastičan čitatelj. Joanina se obitelj često selila i to je utjecalo na njenu edukaciju koja je u početku bila neredovita, no obitelj se na kraju smjestila u Kaliforniji gdje je Joan stekla visoku naobrazbu na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. Potom se zaposlila u New Yorku kao copywriter za magazin Vogue gdje je za isti, ali i za druge časopise kao što su Esquire, Saturday Evening Post, The New York Times Magazine... pisala eseje i osvrte o američkoj politici, popularnoj kulturi i medijima, kao i kolumne o privatnom životu. 


1963. godine izdala je svoj prvi roman, Run River a godinu dana kasnije vjenčala se s piscem Johnom Gregoryjem Dunneom. Upoznali su se u New Yorku dok je Joan radila za Vogue a John pisao za magazin Time. Par se potom preselilo u Kaliforniju a 1966. godine posvojili su kćer, Quintanu Roo Dunne. 1968. godine Joan je objavila kolekciju eseja iz magazina Slouching Towards Betlehem koja je utvrdila njenu reputaciju esejistice. Joan i John zajedno su pisali osobne članke i priključili se generaciji pisaca koja je stvarala tzv. Novo novinarstvo a koja se povezivala s književnicima kao što su Hunter Thompson, Norman Mailer i Tom Wolfe. Novo novinarstvo je stil pisanja vijesti i novinarstva, razvijen u 1960-im i 1970-ima, koji je kombinirao novinarska istraživanja s tehnikama pisanja fikcije u izvještavanju priča o stvarnim događajima. Didionin Slouching Towards Betlehem, u kojem je na subjektivan način pristupila pisanju eseja i uključila svoje osobne osjećaje i sjećanja, klasičan je primjer takvog stila. 


“I remember walking across Sixty-second Street one twilight that first spring, or the second spring, they were all alike for a while. I was late to meet someone but I stopped at Lexington Avenue and bought a peach and stood on the corner eating it and knew that I had come out out of the West and reached the mirage. I could taste the peach and feel the soft air blowing from a subway grating on my legs and I could smell lilac and garbage and expensive perfume and I knew that it would cost something sooner or later—because I did not belong there, did not come from there—but when you are twenty-two or twenty-three, you figure that later you will have a high emotional balance, and be able to pay whatever it costs. I still believed in possibilities then, still had the sense, so peculiar to New York, that something extraordinary would happen any minute, any day, any month.”


Dvije godine nakon Slouching Towards Betlehem objavila je roman Play It As It Lays koji je postao bestseller i bio nominirano za National Book Award, potom je uslijedio roman Common Prayer objavljen 1977. godine, nakon čega je objavila drugu kolekciju eseja White Album (1979) u kojoj je dokumentirala povijest i politiku Kalifornije u kasnim 1960-ima i ranim 70-ima, kao i svoje psihičke poteškoće, a ova je kolekcija etablirala Didion kao istaknutog pisca kalifornijske kulture te se smatra "znamenitim književnim mozaikom". Djelo Salvador (1983) kronika je osobnih zapažanja koje je Didion napisala nakon što su John i ona posjetili, građanskim ratom rastrgan, El Salvador. Naredne je godine objavila je roman Democracy koji je postao bestseller a 1987. knjigu društvene i političke analize Miami u kojoj se osvrnula na kubansku iseljeničku zajednicu u tom gradu. After Henry (također objavljeno kao Sentimental Journeys) je kolekcija eseja objavljena 1992.godine, posvećena njenom preminulom prijatelju, uredniku i mentoru Henryju Robbinsu, nakon čega je uslijedio romantični triler The Last Thing He Wanted (1966). 


"Život se mijenja u trenu. Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov."


30. prosinca 2003. godine Joanin se život zauvijek promijenio u jednom trenutku. John je preminuo od srčanog udara za stolom u dnevnoj sobi za kojim su Joan i on upravo sjedali da večeraju nakon što su se vratili iz posjeta Quintani, koja je ležala u bolnici bez svijesti zbog septičkog šoka kao posljedice upale pluća. Joan je u knjizi Godina magičnog razmišljanja opisala proces žalovanja i prolazak kroz bolno razdoblje nakon suprugove smrti, ali i njihov brak i odnos. Dvije godine nakon Johnove smrti, Didion je doživjela još jednu tragediju, Quintana je preminula od akutnog pankreatitisa, tijekom Joanine promocije knjige Godina magičnog razmišljanja u New Yorku. Didion je izjavila da joj je promocije knjige pomogla da se nosi s teškim razdobljem, a kasnije je o Quintanovoj smrti pisala u knjizi Blue Nights (2011).


“This book is called "Blue Nights" because at the time I began it I found my mind turning increasingly to illness, to the end of promise, the dwindling of the days, the inevitability of the fading, the dying of the brightness. Blue nights are the opposite of the dying of the brightness, but they are also its warning.”  


Didion i Dunne većinu su svojih karijera blisko surađivali, savjetovali se, zajedno putovali na zadatke iz novinarstva, kolaborirali na scenarijima za filmove... Bliskost i povezanost koju su osjećali u svom odnosu i braku, vidljiva je kroz Joanine reminiscencije u djelu Godina magičnog razmišljanja gdje opisuje njihov zajednički život.


"John i ja bili smo u braku četrdeset godina. Tijekom svih njih, osim prvih pet mjeseci našeg braka, kad je John još radio u Timeu, oboje smo radili kod kuće. Bili smo zajedno dvadeset četiri sata dnevno... Ne bih mogla izbrojiti trenutke tijekom prosječnog dana kad bi se pojavilo nešto što sam mu morala reći."


U Godini magičnog razmišljanja, Didion je opisala stadije kroz koje je prošla u svom procesu žalovanja, počevši od prve noći, kad je počelo njeno tzv. magično razmišljanje tj. uvjerenje da će se John vratiti. U tom je uvjerenju nastavila živjeti sljedećih godinu dana, nemoćna da prihvati taj kolosalni gubitak.


"Naravno da sam znala da je John mrtav... Ipak, samo nisam bila nimalo spremna prihvatiti tu vijest kao finalnu; postojala je neka razina na kojoj sam vjerovala kako se to što se dogodilo može obrnuti. Zato sam morala biti sama...te prve noći morala sam biti sama. Morala sam biti sama, tako da se on može vratiti. To je bio početak moje godine magičnog razmišljanja."


Utjehu je tražila u literaturi ("U crne dane, tako su me učili do djetinjstva, čitaj, uči, razradi, potraži u literaturi..), a ono što joj je ponekad pomagalo da se nosi s boli i osjećajem koji je Philippe Ariès precizno opisao; "Vama nedostaje jedna osoba i cijeli svijet je prazan.", bili su određeni odlomci i stihovi iz raznih knjiga poput Čarobne gore Thomasa Manna, C. S. Lewisovo Promatranje žalosti, koje je napisao nakon smrti svoje supruge (o slavnom piscu pročitajte više u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/11/30/Weekly-ZiNgers-Hodo%C4%8Dasnik-u-drugom-svijetu-The-Inklings-were-here). Ponekad bi poezija bila ono što joj je pružalo utjehu, onda bi se oslanjala na stihove poeme The Forsaken Merman engleskog pjesnika Matthewa Arnolda ili Pogrebni bluz W. H. Audena, a nekoliko tjedana nakon Johnove smrti neprestano si je ponavljala stihove poeme Rose Aylmer, engleskog književnika Waltera Savagea Landora.


Ah, what avails the sceptred race!  
  Ah, what the form divine!  
What every virtue, every grace!  
  Rose Aylmer, all were thine.  
 
Rose Aylmer, whom these wakeful eyes
  May weep, but never see,  
A night of memories and sighs  
  I consecrate to thee.

 

"Noći uzdaha i sjećanja" bile su sve što joj je preostalo nakon Johnova odlaska. Morala se naučiti nositi s gubitkom koji je odbijala u potpunosti prihvatiti, kao i činjenicu da se određene stvari i događaji u životu ne mogu kontrolirati te da su izvan njene moći, a proces žalovanja joj je pomogao da prepozna strah kao izvor te želje za kontrolom.


"Ipak sam uvijek na nekoj razini strepjela, jer rođena sam strašljiva, da će neki događaji u životu ostati s onu stranu moje sposobnosti da ih kontroliram ili njima upravljam. Neki događaji jednostavno će se zbiti. Ovo je bio jedan od tih događaja. Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov."


Epifanija je došla nakon što je pročitala članak u New Yorku Timesu o fizičaru Stephenu Hawking, u kojem je navedeno kako je dr. Hawking izjavio da je pogriješio kad je prije trideset godina tvrdio da se informacija koju proguta crna rupa nikad ne bi mogla ponovno izvući iz nje. Times je tvrdio da ta izjava ima "velike posljedice za znanost" jer ako je dr. Hawking u pravu, "narušio bi temeljnu postavku moderne fizike: da je uvijek moguće obrnuti vrijeme, odvrtjeti poslovični unazad i rekonstruirati što se dogodilo, recimo, u sudaru dvaju automobila ili urušavanju mrtve zvijezde u crnu rupu." Didion se nešto u toj priči činilo bitno, ali tek je mjesec dana kasnije shvatila što i kako se to odnosilo na njen život i stanje u kojem je bila nakon suprugove smrti.


"Shvatila sam da od posljednjeg jutra 2003. godine, jutra nakon što je umro, pokušavala vratiti vrijeme, odvrtjeti film unazad. Sada je bilo prošlo osam mjeseci, 30. kolovoza 2004., i još sam pokušavala. Razlika je bila u tome što sam u tih proteklih osam mjeseci pokušavala umjesto ovog filma staviti zamjensku rolu. Sada sam pokušavala rekonstruirati sudar, urušavanje mrtve zvijezde."


Joan Didion izgubila je polovicu svog bića u jednom trenutku, trenutku koji je okupirao sve njene misli dugo vremena nakon što se dogodio. Provela je bezbrojne sate i dane u promišljanjima kako je mogla spriječiti taj trenutak, vratiti vrijeme unatrag, postupiti drukčije i možda zaustaviti tragediju koja joj je promijenila život zauvijek. Razrješenje je pronašla tek kad je prihvatila da su neke stvari u životu izvan njene moći i da ih ne može kontrolirati. Mir je došao sa spoznajom da se život sastoji od niza trenutaka koji neizbježno prolaze, ali se ne gube i iščezavaju već postaju vječne uspomene i sjećanja te da je sam život jedan magičan trenutak koji u svojoj srži obuhvaća svu strahotu gubitka i ljepotu ljubavi.

 

"Quintana sjedi na suncu u dnevnoj sobi dok joj plete kosu. John me pita koja mi je od dvije kravate draža. Otvaranje kutija s cvijećem na travi pred katedralom i otresanje vode s leija. John nazdravlja prije nego što Quintana reže tortu.."

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.