• Aida Šečić Nezirević

Aida Šečić Nezirević: Lopta

Updated: Apr 26


Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/-4Dtq6qPEVo (28.2.2021.)



LOPTA



Asmir Kišević, zvani Buco, nešto je gestikulirao za plastičnim stolom ljetne bašte kraj bazena. Dvojica preko puta njega, jedan riđ pjegan, drugi dugokos, plav, slušala su ga povremeno se gurkajući laktovima.

- Ja u šanel majici smeće iznosim. Eto, to sam mu reko, jarane. Bemu mater, ša misli on ko je.

- Direktor.

- Pusti ti šo je on direktor. Ja njemu kažem: ja, bolan, vozim bemvea, ja imam stan...

- Zar ne živiš ti s tetkom?

Buco porumeni.

- Biće stan moj. Tetka me pazi ko mater.

- Samo ti ne može poso naći.

- Da nije u penziji, mogla bi. Ništa, čekaću da mi se starci vrate.

- A đe su ti starci sada?

- Vani.

- Oni su, ono, morali otić? Stara ti je dobila otkaz, je l' de?

- Nije dobila nego je dala.

- Ja sam isto čuo da je dala. Direktoru banke.

- Hej, jarane, nećemo se sad vrijeđati.

- Ko te vrijeđa – začudi se pjegan, pa pogleda u dugokosog - sam je reko da mu je mater dala otkaz.

- Pa, jes, reko si – ubaci se dugokosi – i kako im je tamo?

- Nako.

- Što, nako? Pa, poslali ti za bemve.

- Moj jarane, al valja živit među divljacima. Kaže mater, tamo žensko ne može ni na plaži u kupaći se skinut, nego nako u onim brk...

- Burkinijima?

- E, ja, u tome se, moš si misliti, kupaju.

- Pa, kako ti je stara podnijela burkini?

- Ma, ne bi se ona u tom okupala. Fuj!

- Ona voli u Evinom kostimu?

- U čijem?

- Ma, ništa – dugokosi munu pjegavca laktom, pa se uozbiljiše.

Vruće. Sunce vrti mozak ko prvomajski slavljenik janje na ražnju. Buco ustade, htjede kao da prošeta uokolo ali se predomisli. Opet sjede.

- A je li, boga ti, Asmire, a šta ti je sa sekom Asjom? - upita pjegavi.

Buco se uzvrpolji.

- Ša će bit... dobila i treće.

- Auuu, pa onda više nije nakva riba?

- Svi smo joj govorili – zakuka Buco - svi. Al džaba, ona vidla samo njegove mišiće.

- Da, bolji su momci bez mišića, mekši, mislim, u duši.

- A pametna. Bila je super učenica.

- Ma, je li?

- Jašta je.

- Mlati li je? – upita pjegan.

Buco se naroguši. Ovaj skrušeno promrmlja:

- Nemoj mi se, bracika, šta naljutit. Ja nemam sestru, pa, eto, brinem za tvoju.

Bi Buci muka što nije jači pa da ovom tačkolikom zguli lice ko krompir. Opet ustade, obiđe jedan krug. Bazeni pršte od naroda, pršti i muzika s razglasa. Šta je njemu, konta, što se ljuti, pa to su njegovi jarani. Zastade s rukama na kukovima, okrenu se oko sebe.

A onda mu se oko zakači za usamljenu priliku u crnoj odjeći, zaškilji kao halapljivo dijete koje je primijetilo slatkiš u ostavi, ugao usana mu se objesi u zluradom poluosmijehu.

***

Selma je sjedila za stolom u uglu i gledala ljude oko sebe. Nekolicina je odlepršala u Neum. Ljudi za susjednim stolom pričaju samo o tome. Kako smiju, ti koji su otišli, igdje otići. Kao da je neumski koronavirus opasniji od ovog bazenskog.

Harun i Hamza navalili su baš danas da idu na bazen.

- Molim te, mama – rekao je Hamza.

Podigla je kauč i uvukavši se do struka, izvadila njihove ljetne stvari. Šlauf, mišiće, kupaće gaćice za djecu. Papuče. Čak i jedan muški šorc, prevelik za Hamzu, koji je brzo vratila u najlonsku kesu i gurnula pod krevet. Brada joj je pritom lagano zadrhtala.

Čim su stigli, dječaci su izjavili da odoše u vodu.

- Nemojte tamo gdje je duboko – doviknula je za njima.

Harun je prošlog mjeseca napunio pet godina i još je tepao. Logoped kojem ga je vodila rekao je da je to od stresa. Proći će, dodao je. S vremenom.

Vrijeme. Uvijek se svi pozivaju na vrijeme. Koje prolazi, a njoj se čini da stoji, kao onaj ormar u njenoj spavaćoj sobi, pun odjeće koju niko ne koristi.

Lamija se u tom trenutku ritnula i probudila je iz tih turobnih misli. Lamija, rekao je Karim onda i pomilovao je po trbuhu. Pitala ga je kako zna da je djevojčica. Mora biti.

Selma je podigla pogled. Neki ljudi su zurili u nju. Posve nesvjesno, stavi ruku na Harunov tricikl, kao da pokazuje ljudima: hej, dovela sam ovdje svoju djecu koja se žele kupati, kao i sva druga djeca. Osjetila je vrelinu guvernala i trznula se. Kome se ona i zašto ima pravdati? Platila je kartu kao i svi drugi. Učinilo joj se da je iz daljine zove mlađi sin. Ustala je i s rukom iznad očiju pogledala prema bazenu.

Tad ga je primijetila.

Mladi čovjek u prugastoj majici bio je udaljen tridesetak metara, možda i više, ali ju je gledao. Netremice. S onim pogledom koji bi se mogao nazvati samo jednim imenom – mržnja.

***

Buco se vratio za sto. Pjegan i dugokosi naglo prekinuše razgovor. Ovaj nasloni široke dlanove na sto i naže se prema njima dvojici.

- Sad ću ja vama reć ša je men problem. Ona mi je problem. Vidi je, molim te. Prikaza. Šejtan. Eto, ša je ona. I vidiš, ono sad može bombu iza pojasa aktivirati, i buuum, svi da stradamo.

Pričao je Buco i pričao, sve mašući rukama. O teroristima i bombašima i došljacima iz kojekakvih zemalja i gradova zbog kojih on, hej, on, ne može da nađe posao. U jednom trenutku, s obližnjeg terena za odbojku na pijesku, do njegove noge doletje lopta. Buco ustade i ignorišući povike bosonogog društva s pješčanog igrališta, šutnu onu loptu pravo prema prilici u crnom.

***

Selma je stajala. Pogledom je tražila Hamzu i Haruna. Hamzi je naručila limunadu, Harunu će sladoled na štapiću. Hoće li Hamza dobro paziti Haruna? Činilo joj se da je u zadnje vrijeme previše obaveza oko malenog prebacila na starijeg sina. Ali šta je mogla? Kuda će s djetetom dok kuha, dok pegla, dok prevodi zgrbljena nad kompjuterom?

Bol.

Savila se prema naprijed kao srp, s rukama na stomaku. Čula je nekog kako govori da je „bezobraznik namjerno pogodio ženu“. Ko ju je pogodio? Šta je kome učinila da je namjerno gađa loptom?

Uspravila se, s rukom na dotad veselom trbuhu, u kojem je odjednom zavladao mir. Osjećaji se u njoj pođoše nizati, kao gosti na kakvoj žalosti. Prvo dođe panika, noseći sa sobom strah i tremor i lupanje srca. Ostade tu koji trenutak pa je zamijeni bol, užasan kao i onog dana kad je policajac na njenim vratima skinuo kapu u znak sućuti. I na kraju je posjeti bijes, istjerujući ove druge goste, bijes, toliko nesvojstven saburu kojem su je učili.

Onaj mladi čovjek posmatrao ju je s podrugljivim osmijehom. Ona se sagnu, dohvati loptu. Baci je.

Lopta pogodi cilj posred čela.

Ljudi za stolovima okrenuše se Buci. On je stajao, kao ošamućen. Zatim, polako, svijest kao da mu se pođe puniti spoznajom o poniženju koje ga je zadesilo. Stisnu šake, napravi nekoliko koraka prema prilici u crnom nikabu. Onda, odjednom, opsova nešto sebi u bradu i ode s bazena.

Glave se, kao na teniskom meču, okrenuše ponovo ženi. Gledali su je i Selma se skoro pa nasmijala. Ne znaju oni. Da je nekad bila rukometašica. Da je diplomirala francuski jezik. Da piše knjige o zdravoj prehrani.

Ne znaju da ona danas loptom nije pogodila samo nekulturnog mladića. Pogodila je i pijanog vozača koji je prije šest mjeseci pobjegao, ostavljajući Karimovo tijelo zgrčeno na asfaltu. I vlastitog oca koji je se prije pet godina službeno odrekao jer nije želio „nindžu za kćerku“. I sve one ljude na ulicama, u tržnim centrima, na bazenima koji su je gledali kao da je čudovište, a ne ljudsko biće.

Ne znaju oni ništa o njoj.

Selma je stajala, s rukama na trbuhu, i čekala. Bila je već očajna, kad je osjetila lagan dodir:

Tu sam.

Tijela slabog od iznenadnog olakšanja, Selma sjede i prisloni leđa uz naslon stolice.



O autorici: Aida Šečić Nezirević rođena u Zenici 1978. godine.

Nagrađena je na konkursu Fondacije „Fra Grgo Martić“ za zbirku poezije „Lutke“, 2011. te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za roman „Vraćanja“, 2020/2021.

Učestvovala je na Književnom festivalu „Na pola puta“ u Užicu, na Sarajevskim danima poezije, te na književnim radionicama u Barceloni i Marseju. Tri puta je osvojila nagradu na konkursu časopisa Avlija, osvojila je i nagradu „Dr. Eso Sadiković“, IK Alma, te 2. nagradu za najbolju bajku Festivala dječje umjetnost.

Uvrštena u zbornike Biber i Lapis Histriae, te u književne časopise Avlija, NEMA, Književne veritkale, Astronaut, Strane i The Split Mind.

Piše poeziju, prozu i bajke.

Živi radi u Sarajevu.

#AidaŠečićNezirević #newprose


43 views

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by: