• ZiN Daily

Ladislav Babić: Ad infinitum


Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/j3R9C-Xqe1w) 01.05.2022.



Otisak


Tjednom odlazim na grob svoje majke, da zapalim lampaš, svijeću i tri „dušice“ iliti „lučice“, kao simbolični znak sjećanja – mojega i moja dva sina - na pokojnicu. Učinih tako i prošle sedmice, kadli otkrih da nisam ponio svijeću. Obično se uznemirim kad mi nešto ne ide po planu, pa tako i ovaj put. Što da učinim, počelo mi se vrzmati po glavi, čineći me sve nemirnijim, kadli, na grobu pored majčinog, primijetih jednu – od vjetra vjerojatno – ugašenu, tek malo nagorjelu svijeću.


Svakojake se misli meni roje u glavi, jer sam tako strukturiran, pa odmah počeh razmišljati o tome, kako bi bilo da umjesto zaboravljene, uzmem svijeću s tuđeg groba. Treba razlikovati procese u glavama ljudi, od djela na koje razmišljanja mogu navesti. Jasno da mi nikada nije padalo na pamet zbiljski prisvojiti ma kakav spomen s tuđih grobova, ali ni ne govorim o tome. Pričam naprosto o tijeku svojih misli, na koje me skrenula zaboravljena svijeća i ona koja se naprosto nudila da je prenesem na majčin grob.


Potaknulo me da počnem misliti o otiscima. Ima njih svakojakih i vjerojatno ljudi prvo pomisle na otiske prstiju, a možda pokoji naivni čitatelj i na moj strah da bi me netko mogao naći preko njih – prije nego bi dogorjela, naravno - ukradem li je (premještanje tuđe stvari u vlastiti zabran nije negoli krađa). Niti govora. Kao što rekoh, otisaka ima različitih; poput spomenutoga tu su – primjerice - i trag u snijegu, otisak olovke na papiru, tiskani primjerak nekog teksta, trag automobilske gume na asfaltu, ili digitalni otisak preko kojega policija može otkriti autora nepoćudnog, a nepotpisanog članka. I ljubav, naročito nesretna ili raskinuta, može ostaviti otiske u duši čovjekovoj, nevidljivi ožiljak kojemu sve policije svijeta (sem možda psihologa) ne bi ušle u trag. Upravo na tu vrstu, oku nedohvatnih, bestjelesnih otisaka, usredotočila se moja misao.


Da uzmem svijeću s tuđeg i premjestim na majčin grob, nitko ne bi ni primijetio, naročito jer bi ona vjerojatno dogorjela. Ne bi opazio ni pokojnik nekog neznanca u čije ime bijaše zapaljena, a niti moja majka. Samo ja bih bio svjestan svojeg čina. Pa, zašto mi onda nije padalo na pamet (sem razmišljanja, kao što rekoh) da je uzmem i na najlakši, najjednostavniji način riješim problem svoje zaboravljivosti? Odgovor je krajnje jednostavan, ne baš za svakoga, doduše. Zato, jer su se na svijeći nalazili otisci, tragovi nikome vidljivi očima, samo ih duša onoga tko je posjeduje, može sagledati. Sjećanja nekog od pokojniku najmilijih, u ime kojih je – prisjećajući se uzajamnih odnosa, moguće i samo prijateljstva s preminulim – položio i upalio titravi plamičak koji, eto, stjecajem meteoroloških prilika nije dogorio. Taj otisak meni nepoznate duše, posvećen njemu dragoj, također mi neznanoj, drugoj duši – za mnoge je jasniji od svih materijalnih otisaka ovoga svijeta. Ukrasti nekome bicikl je lopovluk, no ukrasti bilo što s tuđega groba je krađa nečijih najdubljih osjećaja prema preminulom, otuđenje duše kako živog stvora, ali i one čije se prisjećao paleći voštanicu na njegovu počivalištu. To je uvreda njima, a bila bi uvreda i mojoj majci, koja mi to nikada ne bi oprostila. Iako odavno ne bitiše na ovom svijetu.


Eto, ne da stoga nisam premjestio simbol titravog, prolaznog života, ali i sjećanja na nekoga tko je njime živio, kao i podsjećanja živih da ih isto čeka, već me to nagnalo razmišljati o našoj krhkosti i prolaznosti, koju možemo zauvijek umrljati nepromišljenim činom povređivanja grobova onih koji su bili, a na čijem mjestu ćemo i mi uskoro bitisati. Lagano sam se spustio do obližnjeg dućana i kupio svijeću prepunu otisaka prstiju proizvođača, blagajnice i mojih, ali samo jednih vidljivih isključivo meni. Zapalio sam je, onako kako je to moja majka činila svojoj, ona svojoj, i tako ad infinitum u prošlost i podjednako u beskrajnu budućnost, koje mi se pridijeljeni dio sve neumitnije bliži kraju.



O autoru: Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovijetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“, izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje s internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski, engleski i makedonski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu "Samir Tahirović-DIOGEN 2012"). U elektronskoj zbirci eseja „Lik stvari koje prolaze“ skupljeno je četrdesetak, od više stotina eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa.

 

#LadislavBabić #newprose

27 views

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by: