• ZiN Daily

Marko Raguž: Znanje=Moć


Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/vhSz50AaFAs) 09.04.2022.



IZVJEŠTAJI IZ PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI


Knjiga „Posljednji spisi“ su svojevrsni izvještaji iz prošlosti i iz budućnosti, a protagonist ove priče je čovjek, s kojim će izumrijeti čovječanstvo.

Roman počinje konstatacijom da živimo u jednom „kasnom“ periodu, u zadnjoj etapi – i da će o tome svjedočiti „Posljednji spisi“. Riječ je o tajnovitoj zaostavštini naratorovog ujaka, koji nakon svoje smrti ostavlja jedan sanduk sa knjigama, među kojima je knjiga „Letztschriften“. O čemu se radi? „Posljednji spisi“ su razglednice iz jedne jako izobličene čovjekove realnosti na zemlji. Ponekad stičemo dojam kao da čitamo o junacima, koji pripadaju nekoj drugoj planeti, ali koja jako podsjeća na našu planetu. Tim fantastičnim narativnim cjelinama se pokušava ponuditi jedan unutrašnji rendgen istorije čovjekovog života na zemlji. Kao da je to bila jedna epizoda života, na jednoj planeti, u jednom jako kratkom vremenskom intervalu, u odnosu na beskrajno trajanje svemira, koje je potrebno osvjedočiti u svoj njenoj jezivoj fantastičnoj nadrealnosti – kroz posljednje spise. Sumrak života se možda bliži, a šta će preostati od ukupnog života, ako ne „posljedni spisi“, koji će biti svjedočanstvo iščezlog života, koje će možda pronaći neke civilizacije budućnosti, koje će sigurno krstariti svemirom, i koje će na kamenoj pustinji, koja se nekada zvala Zemlja, pronaći te „posljednje spise“, koje će dešifrirati, kao što mi danas dešifriramo egipatske papiruse, i preko kojih će se upoznati sa oblicima tog neobičnog života, koji se nekada odvijao na kamenoj stijeni, koja se obrtala oko sunca, a koja se zvala – Zemlja. Djeca su na toj zemlji učila da čitaju u školama, ali je na kraju to učenje ukinuto, jer je postalo preobimno za djecu. Na to mjesto su došli kompjuteri i internetska nastava. Postojeći edukacijski sustav je ne samo odavno prevaziđen nego je i smiješan, i održava se samo zbog toga što država ne zna šta i kuda sa armijom prosvjetnih radnika, koji će postati tehnološki višak.

U knjizi „Posljednji spisi“ se govori o tom novom vremenu. Vremena kada su djeca po dvadeset godina sjedila u školskim klupama su odavno zaboravljena. Izmišljene su super moderne sprave za učenje, koje su primjenjivane na djeci. Djeca su samo padala u san, i budila se nakon pola dana, napunjena znanjem. Ta procedura se ponavljala svakih pet dana, tako je bilo određeno zakonom. Nakon više godina bi djeca bila spremna, sa programiranom razinom znanja, za život u tom naprednom tehnološkom svijetu – primjer je koji je naveden u jednom od „posljednjih spisa“.

Priče opisuju i živote u kolonijama, koje prepliću ljubavne priče, i druge zaista neobične sudbine. Zaljubljivanje u djevojku iz divljeg plemena urođenika nije ništa neobično, ali kad se to sagleda kroz durbin „Fantastičnog“ u ovome romanu, a stvarnost je, zaista, mnogo više Fantastična, nego je stvarna (jer se njena istina krije na tim fantastičnim nivoima), onda sama ljudska povijest na zemlji izgleda mnogo drugačije – barem je rakurs posmatranja u ovom narativu izmješten u polje nadrealnog. Postojanje čovjeka na zemlji je jako nadrealno, sa svim tim divljim plemenima i urođenicima, koji su se voljeli, borili za neke svoje istine, a potom odlazili u nestanak, produžavajući svoje pleme kroz tu ljubav. Zaista, sve je to jako banalno, ali to je ljudski život na toj kamenoj stijeni, koja se zove Zemlja. Čovjek dugo vremena nije bio svjestan da živi na planeti, da je on biće svemira, a da strukturu svemira prožimaju nama nepoznate niti Fantastičnog, koje upravljaju svakim segmentom našeg života, čak i onda kad nismo toga svjesni.

„Posljednji spisi“ daju presjek jedne unutrašnje slike života na zemlji kroz vrijeme, posmatrane kroz dioptriju nadrealnog, jer je sada posmatrač svjestan da život na zemlji možda naginje prema posljednjim danima. U tom slučaju nada ostaje tek u „posljednjim spisima“, koji će biti jedno svjedočanstvo, zameteno pustinjskim pijeskom, milionima godina, kada ne bude čovjeka na zemlji, ali koji možda prenesu poruku nekim novim „Bićima budućnosti“, koji će se pojaviti nakon više miliona godina na tlu planete Zemlje, ili će je pak ta bića pohoditi iz svemira. „Posljednji spisi“, Christiana von Kampa nas suočavaju sa tom gorkom istinom – sa slabim izgledima na preživljavanje i opstanak današnjeg čovjeka. U petom spisu pratimo doživljanje protagoniste i njegove djevojke s imenom Alanea. Opisuje se u tom spisu jedan futuristički oblik bio-politike, na način da je naš protagonist bio jedan od odabranih, jedan koji je posjedovao „ispravan“ genetski kod, koji je kao takav imao neograničenu mogućnost reprodukcije, jer je bio odabran od vlade. To je jedno fantastično, iz današnjeg ugla, društvo budućnosti – sa nadrealnim, futurističkim gradovima, zasnovanim na teroru tehnologije. U tom društvu je zabranjeno čitanje knjiga, jer knjige sadrže znanje, a znanje podrazumijeva moć. To se ne dopada svjetskoj vladi, jer ona u tome vidi opasnost, i mogućnost da se promijene uspostavljeni odnosi vladavine. Život je premješten i na druge planete, do kojih naši junaci dolaze putovanjem svemirskom sondom, što je postalo sastavni dio života. Sistem kontrole nad stanovništvom je nemilosrdan, jer ljudi bivaju nadzirani i praćeni putem specijalnih čipova, koji su im ugrađivani.

Tako naši junaci sreću jednog čovjeka, koji im predlaže da im postavi jedan mali čip na kožu od glave kako bi bili „spašeni“. Nakon „ugradnje“ implantata oni gube svijest i potom se sve troje pronalaze u jednom čudnom, svijetlom prostoru. Tačnije oni nisu izgubili svijest, nego su čipovi proizveli efekat da im je sjećanje izbrisano, u trenutku kad su spojeni. Time im je taj misteriozni čovjek omogućio da prikriju identitet, a to ima za posljedicu da ih progonitelji ne mogu pronaći pomoću identifikacionih podataka. Oni nisu znali gdje se nalaze, da li na svemirskoj stanici ili nekoj planeti. To je svijet u kojem međuplanetarni letovi nisu nikakav problem, već sastavni dio svakodnevnice. Mnogi ljudi su živjeli u svemirskim kolonijama, a ne na zemlji. Protagonisti ove priče su buntovnici protiv tog nemilosrdnog, totalitarnog sistema zasnovanog na tehnologiji, koja je ljude pretvorila u robote-robove. Zapravo, oni su bili futuristički kršćani: Progonjeni smo, jer smo posjedovali i čitali knjige. Progonjeni smo, jer smo htjeli biti slobodni, jer smo dovodili u pitanje pravo države na diktaturu, jer smo vjerovali u jednu Višu moć od čovjekove; toliko smo hiljada godina bili progonjeni, kulture i kulture su tonule, ali mi smo preživjeli, kao kršćani – tako se završava ova priča.

U priči „Vučja djeca“ se govori o eksperimentu, kojeg provode znanstvenici, kako bi kreirali „čovjeka novog vremena“, pri čemu sam život postaje neka vrsta eksperimenta, stalnog nadzora s unaprijed utvrđenom statistikom životnih činjenica. Po svemu sudeći se pred nama, u modernom svijetu, zaista odvija jedan inženjering, jedno plansko projektovanje „čovjeka novog vremena“, koji će biti rob tehnologije. Sedmi i zadnji „posljednji spis“ govori o jednoj neobičnoj drogi mira. Izvjesni znanstvenik je pronašao jednu biljnu supstancu u šumama Amazona, od koje je napravio drogu ili medikament, koji je imao specijalno dejstvo, koje je procjenjeno kao pozitivno. Tu drogu je počelo da uzima ukupno stanovništvo planete. Međutim, premda je ta droga predviđena za napredak čovječanstva, nije se računalo sa nus-pojavama, a nus-pojave su se odrazile na plodnost, tj. nakon određenog vremena je stopa nataliteta počela da pada, djeca su se rađala mrtva ili se nisu nikako rađala. A prosječni životni vijek čovjeka je drastično opao. Opskrba gradova je zakazala, kao i zdravstveni sistem. Zavladalo je stanje stradanja, stanje izumiranja i apokalipse. Protagonist ove priče je čovjek, s kojim će izumrijeti čovječanstvo. S tim da možda postoje neke izolirane kulture na zabačenim otocima ove planete, iz kojih će jednog dana iznići jedna sasvim nova kultura.

„Posljednji spisi“ su svojevrsni izvještaji iz prošlosti i iz budućnosti, i oko njih se plete neobična radnja na prividno realnoj razini narativa, koja se tiče te zaostavštine ujaka samoga naratora, jer ti spisi postaju predmet sumnjivih radnji, neki ljudi žele da ukradu te spise... A naš junak pokušava da sakrije te dragocjene dokumente, o kojima ovisi sudbina čovječanstva. Međutim, na kraju se ispostavlja da je narator Christian sve to sanjao, jer se budi u svome krevetu tokom noći, i postaje svjestan da su svi ti čudnovati događaji oko „posljednjih spisa“ bili samo san. Nakon nekog vremena sretan odlazi na odmor, ali nakon povratka saznaje da je njegov ujak umro, i da je ostavio iza sebe kao zaostavštinu neke sanduke s knjigama. Time se priča vraća na početak, odnosno sugerira se da bi „posljednji spisi“ ipak mogli biti istinita priča. Međutim, ako išta okonča postojanje čovječanstva, to će biti neka glupost, neki virus ili „droga mira“, koju će proizvesti nesmotreni asistent nekog znanstvenika. Glupost je neuništiva kao plastična boca – pisao je Danilo Kiš. Glupost je najvjerniji pratilac čovjeka u njegovom putu kroz istoriju, i ona će mu na kraju, po svemu sudeći, presuditi.


U nastavku slijedi futuristička priča o životu u svemirskim kolonijama iz knjige „Letztschriften“ (Posljednji spisi), njemačkog autora Christiana von Kampa, koju je Raguž preveo sa njemačkog jezika:


Slučaj Alanea


Moje ime je Jaro. Jaro Pawo. Ja sam broj sedam treće gerenacije oplođivača. Ili bolje rečeno: To sam bio. Oplodio sam više od 1000 žena. Bilo je to gotovo jedanaest zemaljskih godina rada. Sada sam se povukao. Tačnije: Dezertirao sam. Živim sa Alaneom u jednom skrovištu na zemlji, već više od 36 mjesečevih faza. Šanse da ne budemo otkriveni ostaju neizvjesne. Uostalom, sve je više znakova skorog kolapsa sistema.

Ali ne želim predviđati, nego pokušati, izvijestiti od početka.

Mi, 144. 000 muškaraca iz grupe oplođivača, bili smo odabrani od vlade, kao sedmogodišnjaci. Iznad svega, presudne su bile naše genetske predispozicije. To je vladi carstva, barem što se tiče muškog dijela nasljednih čimbenika, omogućilo da predvidi zdravo i snažno potomstvo.

Naši vladari su povećanje stanovništva vidjeli kao potrebu, nakon što je stopa nataliteta u opasnoj mjeri opala u zadnjih 50 godina, a kolaps se pojavio u jedanaest od dvanaest državnih okruga tokom sljedeća tri desetljeća.

Naš glavni zadatak je bio: proizvesti što je moguće više djece. Od toga je ovisila i naša zarada. Sa povećanjem broja djece, rasli bi i naši prihodi. Sa „učinkom“ koji je bio nešto viši od „stotke“ na godišnjoj razini, nalazio sam se gotovo stalno među „top ten“. U prvoj sezoni najviša pozicija je brojala 80 komada.

Prije nego smo „uvedeni“ u posao, mi regruti smo bili podvrgnuti strogoj edukaciji. Najteži dio nam je bio pun odmak od senzualnog užitka, koji nas je, kao što mogu reći retrospektivno, držao u đavolskoj ovisnosti o umjetnim osjetilnim dojmovima, koji su u nama vještački proizvedeni. Ovi čipovi, implantirani ispod sljepoočnica, proizvode posebno kod ljudi iz naroda, što tek sad vidim i priznajem, jednu stalnu ovisnost, raznolika opijanja, ali prije svega paralizu, ili barem anesteziju, koja potiskuje svaku slobodnu misao i djelovanje. Naši instruktori su govorili o čuvanju sreće ljudi. Radi naše misije su svi osjetilni impulsi sreće, koji bi nas mogli odvratiti, bili isključeni, dok je naša seksualna želja utrostručena. Nama je teško padalo, odreći se svih raznolikih vizija i osjeta, ali naša herojska zadaća spašavanja svijeta je zahtijevala ovu žrtvu.

Istraživanja su pokazala: Senzualni užitak nije bio jedini, ali je bio jedan od razloga, što je natalitet pao do te mjere da je postao prijetnja državi. Izuzetno zadovoljni svojim životom, ljudi su rado odustajali od spolnih odnosa, i to nisu doživljavali kao odricanje. Pokušaj adaptacije od prije nekoliko decenija kroz promicanje seksualnog nagona i snižavanje ostalih senzualnih užitaka je nesretno propao, jer je to izbacivalo ljude iz ravnoteže i poticalo nezadovoljstvo i agresiju. Za razliku od nas regruta, koji smo sa sobom donijeli idealne dispozicije i radili sa znanjem i voljom povučeno, neželjena i nevoljna promjena među ljudima nije mogla uspjeti. Tako je vlada pronašla rješenje sa generacijama oplođivača.

Naše klijentice, koje smo tražili nakon isteka jednogodišnje edukacije, bile su mlade djevojke od 16 do 28 godina, odabrane na temelju genetskog materijala, koji je bio na raspolaganju. Službeno su obaviještene da ih je država odabrala za rađanje djece budućnosti. Za svako potomstvo koje su žene davale svijetu nudile su im se povlastice, medalje i povećana zaliha sreće, a od trećeg djeteta su smjele nositi titulu plemenito oplođene. Većina ih je rado pristajala na tu primamljivu ponudu.

Vrlo su rijetko eventualni partneri žena imali prigovoriti nešto protivno takvoj oplodnji. Uostalom i oni su imali koristi od prednosti koje su dobili njihovi partneri, a kratki susret s jednim od zgodnih oplođivača, koji je trajao od nekoliko sati do maksimalno tri dana, samo je neznatno poremetio svakodnevne navike.

Sretan sam što mogu priznati da je ispunjenje mojih zadataka i obaveza meni priređivalo veliko zadovoljstvo. Naravno pri tome ne mislim na tjelesna zadovoljstva. Ali upoznavanje raznih djevojaka i žena, međusobne rasprave koje su trebale poslužiti pripremi za izgradnju povjerenja, a također su bile planirane u tu svrhu, isto tako su mi značile. Većina ih je rado koristila priliku za razgovor, samo su rijetke odustajale od toga. Inače, zaljubljenost je rijetko igrala ulogu. To se povremeno događalo mojim klijenticama; tri do pet puta godišnje mi je bilo posebno teško pronaći odgovore na njihova emocionalna očekivanja. Naravno da nas je naša edukacija pripremala na takve situacije, unatoč tome zahtijevano je od nas da budemo svaki put posebno osjetljivi. Mi sami smo bili najbolje trenirani da ne podlegnemo osjećaju zaljubljenosti. Stoga su se ta neželjena stanja javljala kod nas oplođivača svake dvije to tri godine. Tada smo se odmah morali javiti u naš stožer i bili smo podvrgnuti višednevnom maratonu emocionalnih promjena, kako bi prevazišli osjećaj zaljubljenosti. I tada, nakon dobre tri zemaljske godine, tokom obavljanja mojih obaveza, došao sam u vezu sa Alaneom. Ona je bila, prema mojem planu, zadnja klijentica prije jednog dužeg odmora, koji sam namjeravao provesti na rajskoj stanici. Odmah prilikom našeg prvog susreta meni je palo u oči da je Alanea bila jedna neobična osoba; razloge tome sam spoznao kasnije.

Ubrzo se ispostavilo da je ona preko greške dospjela na listu, koja je pripremljena za mene. Pošto sam, međutim, već bio spreman za svoj godišnji odmor i stoga mi je jedno – vjerovatno dugotrajno – objašnjenje te stvari kod nadležnog tijela, bilo neželjeno, i budući da sam Alaneu smatrao neobično simpatičnom, a razgovori s njom su me zaokupili, pustio sam stvar na miru i – neistinito – u svom popisu zabilježio da je pokušana oplodnja. Uostalom – unatoč proračunu ciklusa – nije svaki pokušaj dovodio do uspjeha, i iako se u takvim slučajevima predviđa popravka, koja se mora pretvoriti u pravilo, nije prihvatala svaka žena ponudu ponavljanja. Tako bi se i „Alanea proces“ trebao svrstati u neuspješne pokušaje. Šta me je fasciniralo kod te – mjereno prema idealnoj formi ženskog tijela – poprilično neizgledne 24 godišnje djevojke? Njena duga tamnosmeđa kosa je mogla igrati neku ulogu, kao i njeno nestašno lice sa velikim očima, koje se uvijek činilo spremnim na jedan osmjeh. Ili je to bilo zbog izuzetne živosti izraza lica, živosti pogleda – osobine, koje su se kod ljudi iz naroda rijetko nalazile. Vjerujem, prije svega, toplina, kojom je zračila, proizvela je u meni, dobronamjernost, koju nisam nepravedno primijenio na sebe. Moram priznati, nakon kratkog boravka sa njom, zaljubio sam se u nju, i brzo je ona u meni razvila jednu veliku želju, da s njom ostanem. Takav osjećaj do tada nisam poznavao. Postao sam svjestan da sam učinio jedan težak prekršaj u službi, i kad ništa povodom toga nisam poduzeo, o tome sam prestao dalje razmišljati.

Alanea me je mnogo ispitivala o mojim putovanjima i doživljajima, a putovao sam puno. Taj „dugi put“ sam prošao zbog „posla“. Rado sam joj o tome pričao, sve dok nisam prekršio svoju zakletvu o povjerljivosti. Zauzvrat mi je veselo pričala o njenom svakodnevnom životu u gradu kao i pojedinosti iz biografije, i ja sam visio na njenim usnama kao opčinjen. Prije toga je dvije godine radila u stanici za analizu svemirskih tijela dok nije zadobila prilikom pada ozbiljnu ozljedu glave, zbog čega je bila četvrtinu godine u komi. Zbog skupog obrazovanja njoj je dato to vrijeme, i srećom se probudila nekoliko dana prije isključenja sistema koji joj je održavao život. Vrlo brzo je dobila novu snagu, ali je neko vrijeme pokazivala neobično živahne emotivne izraze, koji su joj onemogućili nastavak zahtjevne profesije. Stoga je poslata u koloniju na Marsu radi posla jednostavnog održavnja mašina. U gradu u kojem je živjela ubrzo se sprijateljila sa susjedima, koji su uglavnom bili kvalificirani radnici. Većina razgovora sa Alaneom se odvijala u njenoj pustoj dnevnoj sobi, koja je kao namještaj sadržavala samo nekoliko podmetača za sjedenje i ormara, ali je barem posjedovala i jednu pravu drvenu škrinju, a na srebrnim svjetlucavim zidovima nije bilo uobičajenih animiranih ukrasa, samo antička fotografija jedne zelene zemaljske doline, na kojoj se vide živahne šume. Dobro, staro vrijeme.

Jednom me je Alanea vodila kroz vještački osvjetljene ulice pustog grada sa kuboidnim prenoćištima, a iznad nas je bilo simulirano plavo nebo, za koje su svi znali da nije stvarno, budući da smo bili hiljadama metara ispod površine Marsa. Koliko sam takvih jednoličnih gradova i ulica već vidio. I kako drugačije, kako mnogo raskošnije i raznovrsnije, su bile osmišljene općine glavnog grada, da ne spominjem Novalis, središnji vladin grad, kojeg sam samo jednom vidio.

Alanea me je predstavila jednom paru, s kojim smo se sprijateljili. Ne znam, zašto je to bilo, ali to dvoje je imalo nešto posebno na sebi, što sigurno nije imalo veze sa njihovim budnim pogledima ili otmjenim ponašanjem; gotovo bih mogao reći da su odisali izuzetnom harizmom. Kada je nakon tri dana našeg zajedničkog boravka došlo vrijeme da se oprostimo, pitao sam Alaneu – i mene je samog iznenadila moja smjelost –, da li bi htjela ići sa mnom na odmor. Žudio sam da budem s njom. Isprva je oklijevala, a onda je rekla – da, neočekivano, a opet s nadom. Da je odbila, ja bih vjerovatno odustao od putovanja, i ostao bih, ukoliko bi pristala, sa njom u jalovom gradu.

Sa jednom klijenticom ući u odnos, na način koji nadilazi potrebno vrijeme čina oplodnje i njegove pripreme i praćenja, nama je bilo strogo zabranjeno, jer je to ugrožavalo našu misiju. Čuo sam za jedan takav slučaj u cijeloj svojoj karijeri. Navodi se da je prekršitelj prebačen u kaznenu koloniju i da je tamo umro nakon nekoliko godina. U dobrom raspoloženju, u kojem sam se u tom vremenu nalazio, nisam smatrao svoj rizik osobito velikim. Na odmoru smo mi smjeli, pod određenim uvjetima, upražnjavati seksualne odnose, koji su morali biti okončani ponovnim stupanjem u službu. Najvažnije je bilo da ti odnosi ostanu površni i da ne rezultiraju ljubavnom vezom. Postojala je samo jedna iznimka: ukoliko bi se naša dvanaestogodišnja služba okončala u jednom ili dva Mjesečeva vremena, vlasti su zatvarale oči. Čak i ako bih na rajskoj stanici susreo kolegu ili nadređenog, niko ne bi znao da je Alanea zapravo moja klijentica. Izvana se očito razlikovala od tamošnjih brojnih kurtizana, ali bilo je ljubavnih sluškinja za posebne ukuse.

Svako je imao slobodan pristup Raju. No, općenito su samo pripadnici više klase sebi mogli priuštiti odmor na ovom izvrsnom mjestu. Zbog manje maglovitog stava prema njihovim senzualnim užitcima, boravak na stanici im je priređivao mnogo više zadovoljstva nego običnim ljudima iz naroda. Kako bih prikrio Alaneino narodno porijeklo dao sam joj neke sofisticirane haljine. Odmor je bio poput sna: Nikada u svome životu se nisam na taj način tako dobro osjećao. To je bilo zbog stanice, ali sigurno, još više zbog Alanee. Za razliku od uobičajenih svemirskih stanica, Raj je bio gigantske veličine, koja je nadmašivala i onih naših 300 ogromnih kolonija-teretnjaka. U pravilu je tu bilo smješteno 60. 000 gostiju. Stanica je bila u obliku dva debela prstena, od kojih je jedan stalno kružio oko vlastitog središta, pri čemu je nastala centrifugalna sila bestežinskog stanja, koja je djelovala suprotno i koja je stvorila zamjenu za gravitaciju, dok je drugi prsten, koji je stajao okomito u odnosu na prvi, prolazeći kroz njegovo središte, i pričvršćen, okretao se oko njega, tako da jedan dio drugog prstena nema nikakve snage, osim što razvija gravitacionu snagu, koja odgovara zemljinoj teži. Između dva prstena su saobraćale bez prestanka svemirske letjelice.

Prsten Jedan s jednakim silama privlačnosti je pored prenoćišta i sala za objedovanje posjedovao još i sve vrste sadržaja za opuštanje i zabavu, dok je nasuprot tome prsten Dva, u kojem se nalazio prostor bestežinskog stanja, bio rezerviran za avanturiste i ljubitelje aktivnog sporta. Ali iskustva poput „pada u težinu“ nisu bila ono, što smo Alanea i ja zamišljali kao poželjno. Također, „1/4-G-Golf“ nije odgovarao najbolje našem ukusu; radije smo to prepuštali starijima, da se šepure u tom području.

Ono što je nama dvoma pričinjavalo veliko zadovoljstvo, bila je voda za ronjenje u bestežinskoj zoni. Zahvaljujući stabilnoj pjeni za odvajanje osmoze, koja je držala vodu u obliku jedne ogromne lopte, tako da se nije mogla razletjeti u svim pravcima, lebjdeli smo goli u toploj vlazi i s rukom u ruci se kretali između divovskih mjehurića zraka. Sve dok smo mogli držati zrak, dopuštali smo da kliznemo u mjehur. Alanea se svaki put nasmijala i veselila kao malo dijete. Bilo je čudno, kako ju je malo njen senzualni užitak odvajao od zadovoljstava vanjskog svijeta. Možda je to bilo zbog njene prijašnje zahtjevne profesije. U središtu vodene lopte plutao je najveći mjehur zraka, poznat kao ljubavni raj, koji je bio posebno za zaljubljene omiljeno mjesto. Teško je povjerovati, ali baš tu smo se Alanea i ja prvi put poljubili. Htio sam više od nje, ali je nježno odbila. Nisam razumio njeno ponašanje, budući da smo se oboje tako dobro slagali, ali zato što mi se jako sviđala – a svakim danom je moja potreba da budem sa njom bila sve jača – suzdržao sam se, da je ne uznemiravam. Išli smo u ljubavni raj skoro svaki dan, ali svaki put je odbijala Alanea daljnja milovanja, pri čemu me je molećivo posmatrala. Jedne večeri kad smo otišli u krevet, pitao sam je zašto, jer nisam mogao da objasnim njezno neobično odbijanje, koje nije pristajalo za ženu njene dobi, pogotovo što smo nedvojbeno bili zaljubljeni jedno u drugo. Ona je rekla samo, opet s molećivim pogledom u očima: „Molim te, provedimo divno, nezaboravno vrijeme ovdje. Možda će se u budućnosti to popraviti.“

„Ali šta je s tobom? Šta te to spriječava, da se potpuno predamo jedno drugom?“ Sa njom spavati za mene je značilo mnogo više od fizičkog zadovoljstva, koje sam doživljavao na svome poslu. Ali ona je samo odgovorila: „Molim te: Ne pitaj me.“ Uprkos njenom nerazumljivom držanju smo proveli prelijepe dane na stanici. Posebno smo uživali u boravku u „Crvenoj zoni“, gdje su se reproducirali krajolici stare dobre Zemlje. U školi su nam pričali mnoge priče o porijeklu naše planete, o kontaminaciji čitavih plodnih kontitnenata, o povlačenju preostale ljudske rase na veliki otok, koji se nekada zvao Grenland. Ovdje na stanici smo šetali parkovima, hodali ruku pod ruku ispod palmi na plaži i sjeli smo jedno uz drugo na obali rijeke, gdje sam stavio ruku oko Alanee. Ona je to tolerirala, ne, uživala je. Ali onda smo, pred kraj našeg odmora, na putu prema našem prenoćištu sreli tog čovjeka. Alanea se okrenula nastranu, kako je on ne bi prepoznao, i sagela se prema zemlji, kao da joj je nešto ispalo. Srećom sam odmah dobro procijenio situaciju i postavio se tako da taj čovjek ne prepozna njeno lice. Prošao je bezopasno pored nas – barem se nama to tako učinilo.

„Ko je to bio? Zašto ga se bojiš?“, pitao sam Alaneu, kada smo dospjeli u naše prenoćište. Zapravo se ona tokom posljednjeg komada puta uvijek prestrašeno okretala.

„Ako me on otkrije, gotovo je sa nama. Za sebe se ne bojim mnogo, stalno računam sa tim, da mogu biti otkrivena. Ali ti padaš u istu opasnost, jer smo zajedno.“ Zatim me je pogledala u oči i ništa nije rekla.

„Molim te, konačno reci o čemu se radi!“, odbrusio sam joj sa zabrinutim nestrpljenjem.

„On je tragač.“ To su bile njene jedine riječi. Prepao sam se. Jedan tragač. Čovjek uvijek o njima čuje, uglavnom na temelju glasina. Sam nikada još nisam sreo niti jednog, barem nisam primijetio. Koliko sam ja znao, tragali su za prekršiteljima zakona, ali ne za manje prekršaje, već u slučajevima poput masovnog ubojstva ili izdaje. Tada su svojoj žrtvi pristupali surovo, sa svom mogućom obavještajnom tehnologijom, često godinama, a obično je njihov lov bio uspješan. Dakle, Alanea je zacijelo počinila vrlo težak zločin, ili – tračak nade se pojavio – bila je – ili se tako osjećala – greškom progonjena.

„Ali odakle... Jesi li ih ikada... srela?“, promucao sam.

„Ne, ali prepoznajem ga kao tragača po tri urođena znaka na lijevoj ušnoj resici. Ovaj znak nije poznat široj javnosti.“

„I... šta si ti... uradila?“, upitno i molećivo sam gledao u nju.

Tada je ona otvorila džep na hlačama i izvukla predmet veličine ruke, koji mi je pružila. „Uzmi i pogledaj. Bilo je iluzorno od mene da vjerujem da te mogu držati podalje.“ Tužnim glasom je još tiho dodala: „Trebala sam otkazati. Ali sam se nadala, da te mogu ubijediti, pravom prilikom. I naša ljubav... i onda bismo imali...“ Njen glas se prekinuo.

Potpuno zbunjen, prihvatio sam ulogu, nisam je više posmatrao, nego sam uzeo Alaneu za ruku, kako bih je utješio.

„Šta god je razlog, zašto si progonjena: bit ću s tobom. Mislim, da sada znam, da pripadamo jedno drugom. Vjeruj mi. I... i kad bih trebao skupa sa tobom pobjeći.“ U tom trenutku još nisam vjerovao u nužnost jednog bijega. Alanea se povratila. „Provjeri.“, pokazala je na predmet. Nisam imao pojma, šta je to. „Jedna knjiga.“, objasnila je Alanea. To mi nije pomoglo. Nikad prije nisam čuo za knjigu.

„Posjedovanje knjiga je već trideset godina najstrožije zabranjeno i bilo je strogo kažnjavano. Međutim, ta zabrana nikada nije javno objavljena, kako se ne bi pojavio „apetit“ za zabranjenim. Mnogo prije zabrane su knjige bile uništavane i prešućivane, a u isto vrijeme su učenici sve manje učili, a na kraju više nikako nisu bili poučavani čitanju i pisanju. Pisanje je zamijenjeno koordinatama i listama simbola.“

Čitanje? Pisanje? Pismo? Sve manje sam razumio.

Alanea mi je objasnila pojedinačne pojmove.

„A čemu ćutnja? Zabrana? Šta nije u redu sa tim kada ljudi čitaju knjige?“

„Vrlo jednostavno: Knjige sadrže znanje, a znanje znači moć. To se nije dopalo svjetskoj vladi, jer je ona vidjela opasnost, da će se uz pomoć znanja postojeći odnosi moći promijeniti. Vlada je htjela učvrstiti svoju vlast i zamrznuti je na toj razini.“

„Odakle... odakle ti sve te misli, kako znaš sve ovo?“

„Samo znam.“, odgovorila je Alanea pomalo tajnovito. Ali joj je bilo žao, pa je dodala tiho: „Nemoj se ljutiti, ali mislim da sada nije pravi momenat da to objelodanim. Ti... ili bolje rečeno: vrijeme još uvijek nije zrelo za to.“

„I kada će, molim te, biti dovoljno zrelo?“ Ta tajnovitost je me uznemiravala. Samo sam joj zaista želio pomoći! Zato sam hitno rekao: „Zaista ti samo želim pomoći! Zar ne primjećuješ da te volim?“

„Ja tebe, također.“, rekla je ona i pogledala me prepuna nježnosti. Onda je ona počela da pakuje stvari, kojih je bilo malo. „Sada i ovdje nemam vremena za daljnja pojašnjenja. Ti si siguran da želiš ostati sa mnom? To za tebe znači, da moraš sve napustiti. Još imaš mogućnost da se bez štete izvučeš iz ove situacije. U slučaju da me tragač nije primijetio. Ili u slučaju ako nađeš opravdavajuće objašnjenje zašto si sa mnom“. Odbio sam i insistirao da ostanem s njom. Alanea me je zagrlila, ali se odmah odmakla od mene.

„Mi moramo požuriti, i u najkraćem vremenu napustiti stanicu, posebno ako me „on“ još danas nije prepoznao.“, rekla je ona. Također sam i ja prikupio svoje stvari.

Kratko nakon toga našli smo se u jednom svemirskom šatlu.

Naravno tragaču ne bi bilo teško pratiti naše tragove, jer smo osobne podatke ostavili na svim svemirskim transporterima. Samo na jednoj planeti – u slučaju da prilikom dolaska ne budemo primijećeni – možemo pješke ili uz pomoć malog vozila nestati, bez da ostavimo tragove. Alanea me je razočarala u toj nadi.

„Na taj način ne bismo imali nikakve šanse. U svim ljudskim objektima postoje uređaji za čitanje podataka, koji očitavaju naš identitet.“

„Kako? Uistinu?“ Kako je ona to znala? „Čak i onda kada odbacimo naše lične karte?“, izgovorio sam jednu spasonosnu misao.

„To nažalost ne pomaže. Senzualni užitak otkriva boravak svakog pojedinačnog čovjeka, čak i na velikoj udaljenosti.“

Osjećao sam se kao da sam udaren u glavu. Ako je bilo tačno, to što je rekla – a ona je to rekla sa velikim ubjeđenjem –, onda smo pod stalnom prismotrom. Mi, koji smo bili slobodni, čak i onda kada su ljudi iz višeg staleža imali veći čin nego ljudi iz naroda. Zašto niko nije obavijestio javnost o stalnom promatranju? Čak i mi oplođivači, koji smo bili heroji po narudžbi države? Sad sam bio poražen. Sjedili smo u kabini za dvoje i mogli smo neometano razgovarati. Kroz staklene zidove, koje nismo zatamnili, mogli smo vidjeti posvuda naše susede iz drugih kabina. Primijetio sam da ih je Alanea, otkako smo dospjeli tu, pažljivo posmatrala. Posmatrao sam njeno lice, u kojem se ogledala bespomoćnost, ali mi se istodobno činilo da prepoznajem naznake nade. Odjednom se njeno raspoloženje promijenilo. „Nema razloga da gubimo hrabrost.“ Glas joj je bio opušten, gotovo sretan.

„Zar jednostavno ne bismo trebali onog gospodina tamo pozadi, na kraju hodnika, pozvati da nam se pridruži?“ I objašnjavajući je dodala: „Gotovo sam sigurna da bi nam on mogao pomoći.“ Taj stariji gospodin u njegovom tamnom odjelu je meni pao u oči, jer je, očito u mislima, zaigrano uvijek iznova prekrižio kažiprste – jedna rijetka navika, koju sam viđao na svojim putovanjima. Alanea je mahnula prema njegovoj kabini, a zatim je, kao slučajno, prekrižila i svoja dva kažiprsta. Odmah je ustao, diskretno nam se nasmiješio, prišao nam odmjerenim tempom, i ušao u kabinu kroz osmozni zid, koji je Alanea aktivirala. „Pomoć odozgo.“, pozdravio je čovjek. I Alanea je odgovorila: „Pomoć odozgo.“ „A on?“, pitao je. „Potiče sa zemlje.“, glasio je odgovor. Sve se odigralo tako brzo i tiho, da ne bih mogao pratiti sa sigurnošću, da nisam imao svoje izvrsne genetske predispozicije i da nisam imao izvrsno obrazovanje. Normalni ljudi iz naroda ne bi primijetili ovaj dijalog. Šta se ovdje događalo? Bio sam potpuno zbunjen.

„Moje ime je Bisch. Bisch Off.“, predstavio nam se gospodin, koji je sjeo pored nas, nakon što smo mu obznanili naša imena.

„Imaš li sa sobom svoj alat?“, pitala ga je Alanea, nakon što je zidove učinila neprozirnim. Gospodin Off se potapšao po džepu na kuku, a Alanea je ispustila jedan uzdah olakšanja.

„Zna li već?“, pitao ju je gospodin Off.

„Ne.“, rekla je ona kratko.

„Trebamo biti oprezni.“, rekao je on brzo. To sam razumio.

„Molim Vas, gospodine Off, pomozite nam. Mi smo u jednoj nuždi!“, preklinjala je. A onda mu je dala kratak opis naše trenutne situacije.

Zapanjila me je količina povjerenja, koje je ukazivala ovom stranom čovjeku.

„Razumjećete“, obratio se meni, „da moram biti nepovjerljiv, posebno prema jednom državnom službeniku. Stoga se osjećam obaveznim poduzeti određene mjere opreza – prema oboma. Ako ste iskreni, prihvatit ćete moj prijedlog. Otići ćemo na jedno mjesto, gdje mi, za razliku od ovog ovdje, imamo dovoljno vremena na raspolaganju da razjasnimo razne stvari, i vi i ja, i da poduzmemo korektne mjere, ako je potrebno. Niko neće znati, gdje je to mjesto. Dozvoljavate li da vam na kožu glave pričvrstim ovaj mali čip?“

Alanea je kimnula s nadom, i ja sam potvrdio, više iz povjerenja prema Alanei nego prema gospodinu Off-u, čije su me riječi još više zbunile.

Kad sam se osvijestio, nas je troje bilo u jednoj svijetloj prostoriji, opremljenoj sa garniturom za sjedenje. Ili tačnije: Alanea i ja sve vrijeme nismo izgubili svijest, nego su čipovi djelovali na način da su izbrisali naše sjećanje. Osim toga su oni, kako nam je gospodin Off pričao, naše identitete zamaglili i time je progoniteljima onemogućeno da nam uđu u trag, koristeći naše podatke o identitetu. Sada smo se našli, kako smo dalje saznali, iza debelih zaštitnih zidova, koji su sprečavali da budemo „pročitani“ izvana. S druge strane, bez pomoći gospodina Off-a, ne bismo mogli napustiti ovu lokaciju i nismo znali gdje smo, da li na svemirskoj stanici ili planeti. Na taj način je gospodin Off u početku mogao biti siguran da, ako smo bili tragači, ne bi bili u stanju dobiti informacije o njemu ili o ovom tajnom mjestu i proslijediti ih vani. Pored toga što sam bio nemiran, u vezi onoga što se može dogoditi, bio sam siguran da smo se otarasili tragača iz Raja. Uslijedilo je ispitivanje. Dok je gospodin Off rekao da vjeruje Alanei, nakon nekoliko njenih informacija, ja sam dugo odgovarao na njegova pitanja. Pretpostavljam da je on istinitost mojih izjava i iskrenost moga govora mogao dokazati uz pomoć tehnologije, čak i ako nisam otkrio takvu opremu u ovoj prostoriji, koja mi se učinila najvjerovatnije kao dio stambenog prostora. Napokon se činilo da je gospodin Off zadovoljan. Očigledno je utvrdio da mi nismo bili špijuni, i da nisam imao namjeru, njega i njegove, ko god da su oni bili, izdati, još više što sam zbog Alaneine volje bio odlučan, moju prošlost kao državnog heroja da ostavim iza sebe.

„Jesi li ikada čuo za gubavce?“, pitao me je on, dok nam je u vrčevima pružao vodu s okusom anisa.

„Da, tijekom moga treninga. Govorilo se da su oboljeli od zarazne bolesti, koja je bila neizlječiva, i da su zbog toga bili obavezni da žive odvojeno od drugih ljudi. Niko ne zna, gdje su se skrivali. Ako se ipak usude biti viđeni u ljudskim naseljima, bili bi kažnjeni strogim kaznama.“

„Smjesta bi bili ubijeni.“, ispravio me je gospodin Off. „Pod uvjetom da budu prepoznati kao gubavci“, dodao je.

„Zašto ne bi bili prepoznati? Zar ih njihova bolest ne karakterizira?“

„Tako? Jeste li spoznali da je Alanea gubavac? I da ja bolujem od te bolesti?“

„Ali to je nemoguće. Alanea... je zdrava. To si ti, zar ne?“, gledao sam je prestrašeno.

„Možda se bolest osjeća i na drugi način. Zar nisi primijetio da je tvoja djevojka drugačija od ljudi koje poznaješ?“ Meni se učinilo da gospodin Off priča dvosmisleno.

Alanea me je uzela za ruku. „Nemoj se brinuti.“, rekla je ona umirujućim tonom. „Nisam bolesna, a ni gospodin Off. Takva bolest je jedna laž.“

„Ali govorio je o tome da si drugačija.“, rekao sam, napola se dvoumeći.

„Dragi, mi smo drugačiji, zato što smo slobodni. Slobodni smo od uticaja senzualnog užitka, od manipulacija, njihove generacije ovisnosti. Nama je uspjelo da se isključimo.“

Sada sam se osjećao kao da mi je pao zastor sa očiju. Otuda njena živost, njen budni pogled! Ali šta je stajalo iza ovog pokreta gubavaca? Zašto su njihove pristalice progonjene? I zašto je vlada lagala nas državne službenike? Obasuo sam gospodina Off-a i Alaneu pitanjima.

„Svako od nas je na svoj način postao gubavac.“, objasnila je ona. „Pričala sam ti o svojoj nesreći i ozljedi glave. Pri tome je moj senzualni užitak bio tako mnogo oštećen, da me više nije mogao opskrbljivati vještačkim osjetilnim impulsima. Očito je čip nastavio javljati prema vani da je bio netaknut, da nije popravljen ili zamijenjen. Moje neobično ponašanje nakon buđenja iz kome bilo je zbog povlačenja. Vjerujem da to možeš razumjeti, jer si ti uradio slično, kad si se stavio dobrovoljno, kontrolirano u službu jedne stvari, što ne mogu odobriti, a koju „mi“ smatramo nedostojnom. Do sada nisam ništa govorila o tome.“ Prvi put od našeg upoznavanja sam čuo kritiku od Alanee, koju ja – još uvijek – nisam razumio. Ona je nastavila sa svojim izvještajem: „Nakon toga sam shvatila da sam – potpuno nenaviknuta na slobodno razmišljanje. Nikome nisam o tome govorila, jer se nisam htjela vratiti u staro stanje. A onda sam upoznala tokom jednog leta stariju gospođu, čiji mi se budni izraz lica dopao i koja je isto prepoznala u meni, da sam drugačija od većine ostalih. Ova žena je bila – kao što možete odmah pretpostaviti – naravno, gubavac. Od nje sam postepeno puno naučila o pokretu na našim kasnijim redovnim sastancima, a onda sam im se pridružila. Usput: svoje prijatelje sa Marsa, koje sam ti predstavila, tek sam nedavno regrutirala kao pristaše gubavaca.“

Još uvijek nisam znao šta je bilo sa tim gubavcima. Jesu li oni sebe vidjeli kao oslobodilačku vojsku ili ljude iz naroda? Ili šta je bio njihov zadnji cilj?

***


Mnogo godina kasnije, na Zemlji. Rastanak od Alanee mi je teško pao, posebno što je ona bila trudna. Ali morao sam ispuniti svoj zadatak, i ako je sve dobro išlo, trebao sam se vratiti nakon isteka jedne Mjesečeve faze. Napustio sam svoj rodni planet u teretnom brodu za sirovine. Prevoznik je bio jedan od nas, tako da nam međuplanetarni letovi nisu bili problem. To je bio moj treći let zbog misije. Nadao sam se i na ovom putovanju, da ću pronaći još pristalica. Posljednjih nekoliko godina je tajna kolonija na zemlji znatno narasla. Niko ovdje nije brzo posumnjao na nas, ovdje, na kontinentu, koji se nekada zvao „Europa“, a sada smo ga nazvali “Nada“. Okoliš je još uvijek bio zagađen, i svako, ko je ovdje živio, morao je da računa sa kraćim životnim vijekom. Ali smo zato bili slobodni. Čak i da nas traže ovdje, ne bi bilo lako pronaći naša sela u pećinama. Niko sebi ne bi mogao priuštiti da jednostavno čitav kontinent razori oružjem, jer bi to uništilo previše sirovina. Hiljade nas putuje prostorom sa deaktiviranim senzualnim užicima i promijenjenim podacima o identitetu, uvijek s težnjom, da i druge ljude oslobodimo, da ih učinimo neovisnim, bilo da pripadaju višoj klasi ili narodu. Mnogi od nas stalno žive u svemirskim kolonijama, kako bismo tamo pridobili sljedbenike, kao što je činila i Alanea do sada – sve dok mene nije upoznala, i dok se nismo vjenčali. Mi smo bili progonjeni, zato što smo posjedovali i čitali knjige. Mi smo bili progonjeni, jer smo željeli biti slobodni i jer smo dovodili u pitanje pravo države na diktaturu. Bili smo progonjeni, jer smo vjerovali u jednu višu silu od državne. Toliko smo hiljada godina bili progonjeni, kulture i kulture su tonule, ali mi smo preživjeli. Tako ćemo preživjeti i ovu propadajuću kulturu, kao kršćani.



O autoru: Marko Raguž, rođen je 1986. godine u Sarajevu. Magistrirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književne tekstove objavljivao u više regionalnih časopisa i portala, a neki od njih su: Sarajevske sveske, Novi Izraz, Odjek, Beton, Zarez, Booksa, XXZ magazin, Zvona i Nari, Strane, Zeničke sveske, Prometej. Učestvovao je u nekoliko regionalnih umjetničkih projekata. Piše romane, kratke priče, poeziju, eseje i kritike, i autor je devet knjiga. Prevodi s njemačkog jezika.


 

#MarkoRaguž #reviews #translations






115 views

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by: