Mary Oliver: Divlje putovanje/Pjesma graditelja

Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/M6TDQYvMVhE (1.5.2021.)

"Reci mi, što planiraš učiniti

Sa svojim divljim i dragocjenim životom?"

Mary Oliver bila je nježna i iznimna duša. To postaje jasno već pri čitanju prvih stihova njene poezije. U dodiru s prirodom i sa zadivljujućim uvidom u narav stvari, Oliver čitatelja uvodi u svijet delikatnih nijansi postojanja vidljiv samo tankoćutnim dušama poput nje. No Oliverin je početak bio sve samo ne nježan, teško djetinjstvo, nefunkcionalna obitelj, seksualno zlostavljanje... U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti kako su ljubav prema prirodi, želja za samoćom i sjedinjenjem s prirodnim svijetom te traumatično odrastanje utjecali na stvaralaštvo ove jedinstvene pjesnikinje.

"Ne znam zašto sam osjećala takvu povezanost s prirodnim svijetom... I bez obzira na razloge, osjetila sam te prve važne veze, ta prva iskustva koja su stvorena s prirodnim svijetom, a ne s društvenim svijetom." Mary Jane Oliver (10. rujna 1935. - 17. siječnja 2019.) bila je američka pjesnikinja koja je osvojila Nacional Book Award i Pulitzerovu nagradu. Njeno stvaralaštvo inspirirano prirodom proisteklo je iz njene cjeloživotne naklonosti prema usamljenim šetnjama u šumi. Rođena je u Maple Heightsu, u Ohiju u obitelji Edwarda Williama i Helene M. Oliver. Njen je otac bio predavač sociologije i trener atletike u javnim školama u Clevelandu. Dok je odrastala provodila je puno vremena vani uživajući u šetnji ili čitanju. Imala je teško djetinjstvo, svoju je obitelj opisala kao nefunkcionalnu a pisanje joj je pomoglo da stvori vlastiti svijet. Također je otkrila da je bila seksualno zlostavljana kao dijete zbog čega je doživljavala noćne more koje su se ponavljale. Počela je pisati poeziju u dobi od četrnaest godina. Završila je srednju školi u Maple Heightsu. S petnaest je godina pohađala National Music Camp u Interlochenu u Michiganu. Sa sedamnaest je godina posjetila dom pokojne pjesnikinje Edne St. Vincent Millay (pročitajte više o pjesnikinji u ZiNgeru: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/02/25/weekly-zingers-renascence-of-the-soul) u Austerlitzu, u New Yorku te se sprijateljila s pjesnikinjom sestrom Normom. Provela je sljedećih šest do sedam godina na imanju sortirajući Millayine papire skupa s Normom. Sredinom 1950-ih studirala je na Ohio State Universityju i Vassar Collegeu ali nije diplomirala na nijednom od dva fakulteta. Radila je kao tajnica Millayine sestre na imanju Steepletopu u Austerlitzu. Oliverina prva zbirka pjesama No Voyage and Other Poems objavljena je 1963. godine, kad je pjesnikinji bilo dvadeset i osam godina. Tijekom ranih 1980-ih predavala je na sveučilištu Case Western Reserve. Njena peta zbirka American Primitive dobila je 1984. godine Pulitzerovu nagradu. Bila je Poet in Residence na Bucknell Universityju (1986.) i Margaret Banister Writer u rezidenciji na Sweet Briar Collegeu (1991.). Potom se preselila u Bennington. Vermont gdje je do 2001. godine vodila katedru Catherine Osgood Chair za Distinguished Teaching na Bennington Collegeu. Osvojila je brojne nagrade i priznanja za svoje književne uratke. "Još se uvijek ponekad sjetiš, stare staje na farmi svoga djeda, mjesta kojega si jednom posjetila, i ušla unutra, sasvim sama, dok su odrasli sjedili i razgovarali u kući." Njena je poezija utemeljena na sjećanjima na Ohio i njen usvojeni dom iz Nove Engleske te je većina smještena u i oko grada Provincetowna nakon što se onamo doselila šezdesetih godina. Nadahnuće je crpila i pronalazila u prirodi i osjećaju čuđenja koji je ista izazivala u njoj. Oliverine su pjesme ispunjene slikama iz njenih svakodnevnih šetnji u blizini njena doma: "Kad stvari počnu dobro, znate, šetnja ne ide brzo i nigdje ne vodi: u konačnici samo stanem i pišem. To je uspjela šetnja!" Neki od njenih najdražih pjesnika su bili Walt Whitman, Rumi, P.B.Shelley, John Keats... a primjetno je da s njima dijeli slični pjesnički senzibilitet. "Bacila sam jedan pogled (na Cookinu) i pala, zakvačila se i prevrnula." U uzvratnom posjetu Austerlitzu, krajem, 1950-ih upoznala je fotografkinju Molly Malone Cook koja joj je postala partnerica za više od četrdeset godina i koja joj je ujedno bila i književni agent. Živjele su u Provincetownu, u Massachusettsu do Cookine smrti 2005. godine, a Oliver je nastavila tamo živjeti sve do preseljenja na Floridu. 2012. godine dijagnosticiran joj je rak pluća a preminula je 17. siječnja 2019. godine u svom domu na Floridi u dobi od osamdeset i tri godine. "Kad moram umrijeti, željela bih umrijeti na dan kiše - duge kiše, spore kiše, onakve za koju mislite da nikada neće završiti." Pjesnik Petar Opačić preveo je i priredio Izabrane pjesme koje započinju prikladnom poemom za upoznavanje Oliverina stvaralaštva nazvanom "Svijet u kojem živim". U njoj Oliver progovara o širini svojih nazora i vjerovanja koja se kose sa standardom, ali upravo je to ono što je čini posebnom, upravo je to ono što je čini pjesnikinjom.

"Odbila sam živjeti zaključana u urednoj kući razloga i dokazivanja. Svijet u kojem živim i u koji vjerujem Širi je od toga. I svejedno, što nije u redu s Možda." "Putovanje" govori o pronalasku same sebe, hrabroj odluci da se krene na bolni ali prijeko potrebni put samootkrivenja unatoč tome što okolina savjetuje i usprkos vlastitim okovima, jer kao što Oliver govori u "Hladnoj pjesmi": "mi rastemo okrutno, ali iskreno; održavamo se na životu". "Putovanje" govori o pronalasku svog glasa. "Ali malo po malo, dok sam ostavljala njihove glasove iza sebe, zvijezde su počele sjati kroz plahte oblaka, i začuo se jedan novi glas kojeg sam polako prepoznala poput svoga, koji mi je pravio društvo dok sam koračala sve dublje i dublje u svijet, odlučna učiniti jedino što sam mogla učiniti - odlučna spasiti jedini život koji sam mogla spasiti." "Divlje guske" pjesma je u kojoj Oliver obgrljuje čovječanstvo i poziva usamljene ljude natrag u svijet, poziva ih da pustu "meku životinju svog tijela voljeti ono što voli" i budu ono što jesu - dio "obitelji stvari". "Jesenja pjesma" ima pastoralni prizvuk karakterističan za Oliver i progovara o neuništivosti bitka i trenutcima na zemlji koji se prelijevaju iz jednog u drugi, poput duša iz života u život.

" - kako sve živi, prelazeći iz jedne svijetle vizije u drugu, zauvijek na tim trenutnim pašnjacima." "Čaplja izlazi iz mračnoga, ljetnog ribnjaka" nastavlja se na tu spoznaju o beskonačnosti postojanja dok Oliver lamentira o tome kako smrt nije kraj, "rupa u zemlji" te da je uspon u novi život moguć premda se na zemlji sve čini tako fiksno.

"kako je malo vjerovatno da je smrt rupa u zemlji, koliko je nevjerovatno da uspon nije moguć, iako se sve čini tako inertno, tako prikovano" "Vodomar" nosi u sebi predivne stihove poput: "Mislim da je ovo/najljepši svijet - sve dok vam ne smeta/malo umiranja". "Snježne guske" poema je koja se probija kroz krinke i velove ovog svijeta, ravno do središta.

"zadržavala svoj dah kao što i činimo ponekad da zaustavimo vrijeme kada nas nešto divno dotakne kao sa žigicom, koja je upaljena i svijetli, ali ne boli na zajedničkom putu, ali ugodno, kao da je užitak najozbiljnija stvar koju sam ikad osjetila. Guske su

letjele dalje,

nikada ih više nisam vidjela.

Možda hoću, jednog dana, negdje.

Možda i neću.

Nije važno. Ono što je važno jest da sam ih, kad sam ih vidjela, vidjela sam ih kroz veo, potajno, radosno, jasno." Oliver dodjeljuje pojavama i bićima u prirodnom svijetu mistično značenje, dublje od onog poznatog, fantastičnije od svakodnevnog a takav je i slučaj u poemama "Snježna noć" i "Mala sova koja živi u voćnjaku".

"Volim ovaj svijet, ali ne zbog njegovih odgovora. I želim puno sreće sovi, bez obzira na njeno ime - i želim veliku dobrodošlicu snijegu bez obzira na njegovo teško i neugodno i lijepo značenje." "Negdje u svemiru, u galeriji važnih stvari, na postolju sjedi bebasta sova, ogoljena i prodorna sjeda na svoje postolje. Draga, tamna mrljo od pliša! Poruka, koja glasi na etiketi, s tog misterioznog konglomerata: Oblivion and Co. Zakačena glava gleda iz kuće tame, pernate čipke. To bi moglo biti ljubavno pismo. Pjesma graditelja.

Ljetnog jutra

sjela sam na brežuljak

da razmišljam o Bogu -

vrijednom provodu.

U blizini sam vidjela

jednog cvrčka;

pomicao je zrnca brežuljka na

ovaj i onaj način.

Koliko je bila velika njegova energija,

koliko ponizan trud.

Nadajmo se

da će tako uvijek biti, svatko od nas nastavlja na svoje neobjašnjive načine graditi svemir." "Kost" govori o znanju koje ljudskoj vrsti uporno izmiče a pred kraj pjesme Oliver otkriva da je sve zapravo uređeno kako treba biti i da ljudima nije suđeno da znaju u potpunosti, već da osjećaju i doživljavaju, tapkaju u mraku i ljepoti neznanja te odgodi finalne spoznaje.

"Iako se igram po rubovima znanja, istinski znam naš dio nije znanje, već gledanje i dodirivanje i ljubav,"

Oliver u samoći i kontemplaciji te stapanju s prirodom pronalazi odgovore i saznanja o čemu progovara u pjesmi "Na rijeci Clarion". Pjesnikinja dolazi do spoznaje da je Bog prirodni svijet koji je okružuje, šuma, pustinja ali ujedno i geto, muzej, umjetnik poput van Gogha, pjesnik poput Ginsberga, sve i svatko zapravo jer u svemu što postoji obitava djelić Boga.

"Ako Bog postoji on nije samo Crkva i matematika. On je šuma, on je pustinja. On je ledena kapa, koja umire. On je geto i Muzej likovnih umjetnosti. On je van Gogh, i Allen Ginsberg i Robert Motherwell. On je mnogo očajnih ruku, čisti i priprema njihovo oružje. On je svatko od nas, potencijalno. List trave, genijalac, političar, pjesnik. I ako je to istina, nije li to nešto vrlo važno? Da, to bi moglo biti da sam ja mali komadić Boga, i svatko od vas također," "Kad dođe smrt" dirljiva je i odvažna pjesma u kojoj Oliver izražava svoju nakanu da prigrli kraj s istom hrabrošću i znatiželjom kojom je prigrlila život. Pjesma govori o Oliverinoj želji da u potpunosti iskoristi svoje vrijeme na zemlji i napravi nešto posebno, jer pjesnikinja ne želi samo posjetiti ovaj svijet, ona želi ostaviti svoj trag.

"Kad je gotovo, ne želim se pitati jesam li od svoga života napravila nešto posebno i stvarno. Ne želim da se nađem uzdišući ili uplašenom, ili punom argumenata. Ne želim završiti jednostavnim posjećivanjem ovog svijeta." Mary Oliver u svojim je pjesmama brisala granice između prirode i sebstva te su njeno biće i pjesnički identitet jačali kroz povezanost s prirodnim svijetom. Njen znatiželjni um, otvorenost prema naizgled nemogućem i sposobnost da uvidi i spozna ono što rijetki mogu, učinila je njenu poeziju istančanom i upečatljivom, kao i sve ono što je odlučila prešutjeti no neizbježno je isplivalo između redaka njenih pjesama. Jer premda je Oliver birala slaviti život i postojanje u svom stvaralaštvu, ispod te pitoreskne površine leži određena tama i tuga, zatočene na rubovima njenog pastoralnog svijeta, pod slojevima metafora počivaju sve one neizgovorene istine o boli, strahovima i ograničenjima. No unatoč "prikovanosti", Oliver je učinkovito iskoristila svoje vrijeme na zemlji i napravila nešto sa svojim dragocjenim životom, hrabro se uputila na to divlje putovanje, postala graditeljem svog svemira i ostavila trag.

"I jeste li promijenili svoj život?"

Izvor: Izabrane pjesme (Oliver, M. (2020.) Izabrane pjesme, prev. P. Opačić, Split: Naklada Bošković)

---

#WeeklyZiNgers #MaryOliver