“Tell me, Muse, of the man of many ways,
who was driven far journeys...”
Tko je bio legendarni grčki pjesnik Homer, da li je uopće postojao i je li on autor (ili jedini autor) slavnih epova Ilijada i Odiseja te kad i gdje su oni nastali? Mnogi su pokušali pronaći odgovor na homersko pitanje što je rezultiralo raznim teorijama no ono je još uvijek neriješeno i ostaje otvoreno za sve one koji žele pokušati odgonetnuti tu književnu misteriju. Slijepi bard božanskog nadahnuća ili pak tvorevina ljudske imaginacije? Tko god on bio jedno je sigurno, Ilijada i Odiseja imale su kolosalan učinak na pisanu riječ, čineći je umjetnošću samom po sebi i nadahnjujući bezbrojne buduće umjetnike pisane riječi da se i sami odvaže na to dugo lutajuće književno putovanje u nepoznato, gdje ih s druge strane čeka možebitna slava ili zaborav, a sve to zahvaljujući zagonetnom Homeru i njegovoj velikoj književnoj ostavštini. U ovom ćemo ZiNgeru proučiti "homerski utjecaj" koristeći se djelom Ilijada; Odiseja: [izbor] / Homer; preveo Tomo Maretić; priredio Zdeslav Duka (Homer, (2000.) Ilijada; Odiseja: [izbor] / Homer, prev. T. Maretić, Zagreb: SysPrint).
Homer (pretpostavlja se - 7. i 8. st. pr. Kr.) bio je drevni grči pjesnik. Autor je dvaju najstarijih sačuvanih djela grčke književnosti, epova Ilijade i Odiseje. U antici su mu se pripisivala i druga djela (ciklički epovi, Homeric Hymns, životinjski ep Batrachomyomachia, Margites...). Smatra se najstarijim poznatim grčkim pjesnikom a njegovi su epovi snažno utjecali na antičku kulturu kao i na razvoj europske književnosti.
Ne zna se sa sigurnošću kad je živio i preminuo. Pretpostavlja se da je to bilo negdje u 7. i 8. st. pr. Kr., jer su tada, na temelju "arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija", datirani njegovi epovi Ilijada i Odiseja. Grčki povjesničar Herodot (oko 484. - 425. pr. Kr.), prozvan ocem povijesti, smjestio je Homera, kao i antičkog grčkog pjesnika Hesioda, oko 850. pr. Kr.. Djelo Life of Homer, čijeg se nepoznatog autora zove Pseudo-Herodot, kao Homerovo vrijeme rođenja navodi 1102. pr. Kr.. Drevna Homerova biografija, Contest of Homer and Hesiod, opisuje živote Homera i Hesioda te njihovo zamišljeno pjesničko natjecanje. Njemački filozof Friedrich Nietzsche je za djelo Contest of Homer i Hesiod smatrao da je poteklo iz Mouseiona grčkog sofista i retorika Alcidamasa (4.stoljeće prije Krista). Grčki matematičar, geograf i astronom Eratosten stavio je razaranje Troje u 1184. godinu prije Krista a po njemu Homer je živio sto godina poslije Trojanskog rata.
Homerovo rodno mjesto također je predmet spekulacija. Zbog dijalekta u Ilijadi i Odiseji smatra se da bi se moglo nalaziti u maloazijsko Joniji no to nije utvrđeno. Kao ni pretpostavke da bi pjesnikovo rodno mjesto moglo biti Smirna ili otok Chios ili to da je preminuo na otoku Ios (postoji legenda da je preminuo na Iosu nakon što nije uspio riješiti zagonetku). Zapravo, nekoliko se grčkih gradova (Smirna, Chios, Colophon, Salamis, Rodos, Argos i Atena) natjecalo se za čast da budu nazvani Homerovim rodnim mjestom. Poveznica sa Smirnom može se pronaći u legendi koja kaže da je njegovo izvorno ime bilo Melesigenes, da je rođen na obali rijeke Meles koja je tekla tim gradom te da mu je majka bila nimfa Kretheis. Prema toj legendi ime Homer nije preuzeo sve dok nije izgubio vid u odrasloj dobi, iz lokalnog dijalekta za slijepca. Njegovo ime je možda pridonijelo teoriji o sljepoći, ho mè orōn znači "onaj koji ne vidi" dok hómēros znači "zatočenik". Postoji teorija da je Demodok, lik slijepog pjevača na dvoru feačkog kralja Alkinoja u Odiseji, zapravo autobiografski lik. Govorilo se i o"slijepcu s Hija" a na otoku Hiju (Chios) postojalo je rapsodsko udruženje Homeridi (rapsod - putujući pjevač u antičkoj Grčkoj koji je recitirao epske pjesme) koji su se smatrali Homerovim potomcima, održavali njegov kult i recitirali njegove pjesme.
“He is a blind man, and dwells in rocky Chios: his lays are evermore supreme.” Hymn to Apollo
U antici se Homera smatralo povijesnom ličnošću i autorom dvaju epova, osim jedne struje koja je posumnjala u to da je on autor oba epa nazvana Chorizontes ili "separators". Krajem 18. stoljeća djelo Friedricha Augusta Wolfa Uvod u Homera (1795), u kojem je razvio tezu da su epovi nastali spajanjem većeg broja manjih pjesama te da ne mogu biti djelo jednog autora, pokrenulo je homersko pitanje. Istraživači su se podijelili na analitičare koji su zastupali mišljenje da pojedini dijelovi homerskih epova potječu od raznih autora i unitariste koji su branili jedinstvo epova Ilijade i Odiseje i Homerovo autorstvo. Kasnije su se dogodile daljnje podjele a homersko je pitanje ostalo neriješeno.
Ilijada i Odiseja su najstariji književni izvori grčke mitologije. Oni su utjecali su na oblikovanje grčke kulture a Plato je Homera opisao kao grčkog učitelja. Drugi bitan izvor su Hesiodova Teogonija (Postanak bogova) koja opisuje podrijetlo i genealogiju grčkih bogova te pruža potpun prikaz najstarijih grčkih mitova koji se bave postankom svijeta i postankom bogova Titana i divova te didaktička pjesma Works and Days koja obrađuje mitove o Prometeju i Pandori te naraštajima ljudskog roda (Five Ages). Mitovi su sačuvani i u Homeric Hymns, u fragmentima pjesama koje su pripadale cikličkim epovima, u lirskoj poeziji, u spisima učenjaka i pjesnika helenističkog razdoblja i drugim izvorima.
Homerov stil je uzvišen i svečan a jezik (homerski grčki) umjetan koji se nikad nije govorio u narodu (stari jonski dijalekt u kojem ima i novojonskih oblika i eolskih elemenata, ali i atičkih dijalektizama). Njegovi epovi obiluju formulaičnim načinom izražavanja, stalnim epitetima, čestim poredbama koje opisuju i produbljuju događaje, brojni se stihovi ponavljaju u nekoliko pjevanja, retardacijom se postiže usporavanje radnje a brojne epizode pripremaju nove događaje. Česti su motivi gozbe, žrtve, sahrane i naoružavanja. Epovi započinju zazivanjem muze, otpočinju iz središnjeg dijela priče (in medias res) i prikazuju božansku upletenost u ljudske poslove. Sastavljeni su u epskom heksametru (daktilski heksametar, herojski stih) - stih od šest metričkih jedinica (stopa), podijeljeni na 24 pjevanja, podjela za koju se smatra da je nastala kasnije, u aleksandrijskom dobu. Ilijada je tipičan ratnički, junački ep prepun bojeva i ratničkih podviga, dok se Odiseja više bavi pustolovnim lutanjima i doživljajima, životom za vrijeme mira te obiteljskim životom i sredinom, no u oba epu ima određenih elemenata iz onog drugog. Ilijada je centrirana oko Ahilejeve srdžbe dok je primarni pokretač radnje u Odiseji sam Odisej, njegova domišljatost te želja za povratkom doma.
Trojanski rat (1194. pr. Kr. – 1184. pr. Kr.) bio je legendarni desetogodišnji rat između udruženih Grka pod vodstvom mikenskog vladara Agamemnona protiv stanovnika grada Troje. Prema legendi, povod ratu bila je otmica Helene, supruge spartanskoga kralja Menelaja, Agamemnonova brata. Helenu je oteo Paris, sin trojanskoga kralja Prijama. Nakon deset godina opsade, Grci su grad osvojili prevarom: pretvarajući se da napuštaju opsadu, pred gradom su ostavili velikoga drvenoga konja (Trojanskog konja) čija je gradnja bila Odisejeva ideja i u kojem su bili sakriveni njihovi ratnici. Trojanci su dovukli konja u grad čime je grčkim ratnicima bilo omogućeno njegovo osvajanje. U Ilijadi se opisuje navedena borba Grka i Trojanaca pod Ilijem ili Trojom, dok Odiseja prikazuje lutanja grčkog junaka Odiseja nakon pada Troje i njegov povratak kući na Itaku.
Stari Grci su vjerovali da Homer opisuje stvarni rat za koji su smatrali da se dogodio u 13. ili 12. stoljeću prije Krista. U 19. stoljeću mišljenje o ratu i gradu većinom je bilo suprotno, što se promijenilo nakon iskopavanja Heinricha Schliemanna. Njemački trgovac i pionir na polju arheologije fasciniran Homerovim epovima 1870. godine započeo je iskopavanja kraj Hissarlika u Turskoj, mjesto za koje se vjeruje da je Troja koju je opisao Homer. Schliemann je iskopao ruševine drevnih zdanja a bio je uvjeren da je pronašao blago kralja Prijama. Schliemann je bio zagovornik povijesnosti mjesta koja se spominju u Homerovim radovima a njegov je rad dao težinu ideji da Homerova Ilijada odražava povijesne događaje.
"And fate? No one alive has ever escaped it, neither brave man nor coward, I tell you - it’s born with us the day that we are born.”
U Ilijadi i Odiseji Homer je prikazao karakternu raznolikost svojih epskih junaka i njihove individualne interne i eksterne borbe - Ahileja sa svojom "krizom herojskog morala" kad odbija Agamemnovu ponudu što rezultira daljnjim pogibeljima. Hektorovu "tragičnost" epskog junaka koji je suočen s neizbježnom sudbinom unutar koje mora "graditi svoje postupke". I na kraju Odiseja kao "netipičnog junaka" čija znatiželja, istraživački duh i snalažljivost pokreću radnju i vode je svom kraju. Odisej je intuitivno predosjećao opasnost a njegova mu je razborita domišljatost pomogla da se izvuče iz pogibeljnih situacija te je nakon deset godina lutanja napokon došao doma. Ilijada i Odiseja označile su kraj duge tradicije usmene predaje i usmene epike te početak ne samo grčke književnosti, već cjelokupne europske književne tradicije. Smatra se da je pjesništvo prije Homera bilo razvijeno no Homer je bio pjesnički pionir koji se nalazio na ključnoj točci u evoluciji grčkog društva od predpismenog do pismenog, tj. od stoljetne bardske tradicije usmenog stiha do tehnike pisanja.
Homerov utjecaj na književnost i kulturu je doista neizmjeran i seže sve do današnjice. Grčki i rimski autori bili su pod velikim utjecajem Homerovih djela. Kasnije se Homerov utjecaj proširio i u zapadnu kulturu a pjesnik je nadahnuo brojna književna djela, djela likovne umjetnosti, filmove... Priča o trojanskom ratu nadahnula je rimskog pjesnika Vergilija za ep Eneida u kojem je glavni lik Trojanac Eneja, koji se spasio iz poražene Troje. Homerov je utjecaj preko Vergilija u kasnijoj europskoj književnosti bio golem. Eneida je postala rimskim nacionalnim epom a Vergilije nacionalnim pjesnikom i "uzorom mnogim kasnijim europskim pjesnicima", od Dantea kojeg Vergilije vodi kroz Pakao i Čistilište sve do vrata Raja u njegovoj Božanstvenoj komediji, do Chaucera, Miltona, Voltairea. (Više o Vergiliju u ZiNgeru na linku: https://www.zvonainari.hr/post/2019/10/04/weekly-zingers-land-of-eternal-serenity)
Homerova su djela nadahnula Sofokla (Ajant, Elektra, Filoktet), Euripida (Ifigenija u Aulidi, Ifigenija na Tauridi), Eshila (Orestija), Ovidija, Jean Racinea (Ifigenija u Aulidi), Goethea (Ifigenija na Tauridi), Shakespearea (Troilo i Kresida), Alfred, lord Tennysona (poema Ulysses), Williama Butlera Yeatsa (No second Troy), Jeana Giraudouxa (The Trojan War Will Not Take Place), Christophera Loguea (War Music, Kings...), Dereka Walcotta (Omeros), Margaret Atwood (The Penelopiad)... Naravno, na popisu "homerovih utjecaja" nezaobilazan je monumentalan roman Uliks irskog književnika Jamesa Joycea, koji se smatra remek-djelom te je koncipiran kao moderna paralela Homerovoj Odiseji.
Homerov se utjecaj od antike proširio kroz razne vidove umjetnosti a njegovim su epovima bili nadahnuti mnogi umjetnici kao npr. slikari John William Waterhouse (Ulysses and the Sirens, Circe Offering the Cup to Ulysses, Penelope and the Suitors), El Greco (Laocoön), Rubens (The Life of Achilles, Ulysses and Nausicaa on the Island of the Phaeacians), Renoir (The Judgment of Paris), Jacques Louis David (The Loves of Paris and Helen, Andromache Mourning Hector) Gauguin (Leda), Cézanne (Leda and the Swan). Motiv Lede i labuda možemo pronaći i u fotografiji Leda and the Swan, nevjerovatno nadarene američke fotografkinje Francesce Woodman (1958. -1981.), koja je prerano napustila svijet no njena ostavština i danas nastavlja fascinirati i inspirirati.
"Let me not then die ingloriously and without a struggle, but let me first do some great thing that shall be told among men hereafter.”
Stvari o kojim je Homer pisao su univerzalne i bezvremene, ljubav, rat, mir, patnja, egzistencijalni strahovi, izbori koji sa sobom nose posljedice i koji su zapravo isprepleteni sa zadanim usudom te sudbinski preobrati teme su koje su učinile njegove epove jednako aktualnim danas kao i u prošlosti. Ilijada i Odiseja obuhvatile su mnoge kontradiktorne aspekte ljudskog postojanja što ove slavne epove čini univerzalno privlačnima čitateljstvu. Ljudska bića su u njima prikazana fragilna i snažna u isto vrijeme, mudra i nerazborita u svojim odlukama a životi su im određeni vlastitim postupcima te sudbinom unutar koje su doneseni. Kao i u njegovim epovima, gdje su sudbine epskih junaka veće od njih samih, tako je i Homerovo djelo zapravo postalo veće od svog autora. Na neki je način pitanje autorstva Ilijade i Odiseje zapravo primjer o prvenstvu djela nad autorom, jer kako nam piščev identitet ostaje nerazjašnjen, tako se pažnja usmjerava na njegovo stvaralaštvo, koje potom zauzima centralno mjesto. I tako autor ostaje iza zastora, skriva se iza vela svojih riječi dok im prepušta da preuzmu pozornicu i osvoje svijet a misterij njegova identiteta postaje misterij začetka književnosti, te čudesne umjetnosti koja osjećaje, misli i ideje prenosi iz središta bića izravno na papir i pretvara ih u magiju koja budi i potiče maštu, opčarava duh i pruža utjehu i nadu u mračnim vremenima.
"The journey is its own reward."
"Praotac grčke i europske književne tradicije" i čovjek koji je "Grcima dao bogove", grčki pjesnik Homer bio je i ostao nerješiva zagonetka svim štovateljima pisane riječi a pjesnikov ju utjecaj na budućnost književnosti (i kulture općenito) neprocjenjiv i dalekosežan. Iz današnje perspektive homersko pitanje postaje pitanje značaja "homerskog utjecaja" jer ono što su njegovi slavni epovi potaknuli postalo je veće od misterija njihova podrijetla. Nakon Ilijade i Odiseje mnogi su se odvažili i krenuli na vlastiti književni put ne znajući kakva će njihova sudbina biti i da li će njihova imena ostati zapisana u povijesti, obavijena velom besmrtnosti koju pruža pisana riječ, ili će izblijediti poput riječi na stranicama starih i zaboravljenih knjiga, možda da bi jednom bili otkriveni nekakvim sudbonosnim spletom okolnosti a možda izgubljeni zauvijek. Homer je svojim epovima započeo književno putovanje na koje su se mnogi nakon njega priključili, i koje još uvijek traje, jednu beskonačnu odiseju pisane riječi. I tako je starac koji nije vidio, vidio dovoljno daleko da utaba put onima koji su došli nakon njega, neki posrćući, neki zaostajući i odustajući, neki gubeći se i ponovno pronalazeći na toj beskonačnoj cesti riječi koja nema kraja i koja se samo nastavlja...
“Like the generations of leaves, the lives of mortal men. Now the wind scatters the old leaves across the earth, now the living timber bursts with the new buds and spring comes round again.”
