Joseph Conrad! The Struggles of a Soul/Trough the Darkness

"Vidio sam nepojmljiv misterij duše koja nije poznavala ni ograde, ni vjere, a ni straha, a ipak se slijepo mučila sama sa sobom."  

Premda je na prvi pogled fokus djela Josepha Conrada bio na morskim avanturama i pustolovinama u egzotičnim krajevima, nakon pomnijeg proučavanja postaje jasna piščeva fascinacija i preokupacija pojedincem u trenutcima kad je suočen s nemilosrdnom i okrutnom prirodom, vlastitom naravi te unutarnjim iskušenjima i bitkama između dobra i zla. No koje su bile Conradove osobne bitke, unutarnja previranja i kako su piščeva vlastita svjedočanstva o tamnoj strani ljudske prirode doprinijela njegovom stvaralaštvu te na kraju, kako se sam pisac nosio s tamom? U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i stvaralaštvo čuvenog književnika, kao i njegove mehanizme nošenja s teškoćama bitka, koristeći se djelima Joseph Conrad Srce tame (Conrad J. (2001.) Srce tame, prev. C. Sever, Zagreb: Zagrebačka naklada) i Jessie Conrad Moj život s Josephom Conradom (Conrad J. (2017.) Moj život s Josephom Conradom, prev. B. Romić, Zagreb: Mala zvona).

Joseph Conrad, pravim imenom Józef Teodor Konrad Nałęcz Korzeniowsk (3. prosinca 1857. - 3. kolovoza 1924.) bio je engleski književnik poljskog porijekla. Njegova najpoznatija djela su romani Lord Jim, Nostromo, Tajni agent te čuvena novela Srce tame koja se svrstava u začetke moderne književnosti. Conrad se smatra jednim od najboljih romanopisaca, djela su mu prevedena na desetke jezika a svojim je književnim radom utjecao na brojne pisce.

"On mora živjeti usred nespoznatljivoga...."

Rođen je u Bedričevu, u Ukrajini, u poljskoj vlastelinskoj obitelji. Kao dijete proveo je nekoliko godina u progonstvu u sjevernoj Rusiji jer je njegov otac, poljski književnik, prevoditelj i politički aktivist Apollo Korzeniowski, bio uhićen u Varšavi kao suradnik poljskih ustanika protiv ruskoga cara. Nakon što su se vratili u Ukrajinu, Apollova supruga i Josephova majka, Ewa Brobowska preminula je od tuberkuloze 1865. godine. Apollo je podučavao svog sina doma i upoznao ga s književnicima Victorom Hugom i Shakespeareom a Joseph je na očev nagovor čitao i poljsku romantičnu poeziju što je kasnije utjecalo na njegovu književnost. 1869. godine smjestili su se u Krakovu a nekoliko mjeseci kasnije Apollo, koji je također bolovao od tuberkuloze, je preminuo te je Joseph ostao bez oboje roditelja. Skrb za dječaka preuzeo je njegov ujac, Ewin brat Tadeusz Bobrowski koji ga je kao šesnaestogodišnjaka, koji je tečno govorio francuski, poslao u Marseilles, u skladu s Josephovim željama da postane mornar.

"... jer pomorcu ništa nije tajanstveno do samoga mora, koje je vladarica njegova postojanja, neumoljivo poput Sudbine."   Plovio je četiri godine na francuskim brodovima, a nakon razdoblja dugova i neuspjelog pokušaja samoubojstva 1878. godine, Conrad je prešao na brod britanske trgovačke mornarice. Na svojim je putovanjima posjetio sve kontinente a iskustva koja je stekao, mjesta koja je posjetio i osobe koje je susreo ili čuo o njima, poslužili su mu kao inspiracija za njegova djela. Premda je njegovo znanje engleskog jezika u početku bilo ograničeno, Joseph je uspio u šesnaest godina službe napredovati od mornara do kapetana trgovačke mornarice. Na kraju je zbog zdravstvenih problema, nedostupnosti brodova i želje da ostvari književnu karijeru, napustio flotu u trideset i šestoj godini nakon čega se posvetio pisanju u nadi da će poboljšati svoju materijalnu situaciju a umjesto na materinjem, odlučio je pisati na engleskom jeziku. 

"Čovjekov um je sposoban za sve - zato što je sve u njemu, sva prošlost baš kao i sva budućnost."   1895. godine objavljeno je njegovo prvo djelo, Almayerova ludost u kojem se usredotočio na život nizozemskog trgovca Kaspara Almayera u džungli Borneo i njegov odnos s kćerkom malajskog porijekla. Priča je to o osobnoj tragediji, kao i kontemplacija o učincima i posljedicama kolonijalizma, što je bila Conradova česta tema. Radnja njegova drugog romana, An Outcast of the Islands, objavljenog 1896. godine, odvija se na otoku Makassar i oko njega a prati Petera Willemsa koji, bježeći od skandala na Makassaru, pronalazi utočište u selu te izdaje svoje dobročinitelje zbog požude za kćerkom poglavara. Conradu su njegove prve dvije knjige pomogle da razvije ugled pripovjedača egzotičnih priča što mu je predstavljalo izvor nezadovoljstva ostatak karijere jer je htio da ga se percipira kao ozbiljnog pisca engleske književnosti .

"Perhaps you won't find it presumption if, after 22 years of work,I may say that I have not been ver well understood. I have been called a writer of the sea, of the tropics, a descriptive writer - and also a realist. But as a matter of fact all my concern has been with the "ideal" value of things, events and people. That and nothing else."     1896. godine Conrad je stupio u brak s Jessie George a par je imao dva sina, Borysa i Johna. Conrad je nastavio pisati i do Prvog svjetskog rata nastala je većina njegovih izuzetnih djela, među kojima su Crnac s Narcisa (1897) gdje "u bogatim opisima slavi solidarnost mornara suočenih s pogibelji putovanja i unutarnjim iskušenjima za vrijeme plovidbe od Indije do Engleske", Srce tame (1899) koji se odvija u Africi i u kojem prikazuje kolonijalno ugnjetavanje koje je Conrad spoznao za vrijeme kratkog boravka na rijeci Kongo, a prema scenariju inspiriranom Srcem tame snimljen je američki ratni film Apokalipsa danas. Uslijedili su Lord Jim (1900), Nostromo (1904) ), Tajni agent (1907) i Under Western Eyes (1911). Conradu je financijski uspjeh dugo vremena izmicao a tek kad mu je dodijeljena državna potpora 1910. godine njegove su materijalne brige bile donekle ublažene. 1913. godine doživio je komercijalni uspjeh objavljivanjem romana Chance koji mu je donio financijsku sigurnost, nakon čega je uslijedio roman Pobjeda (1915) koji je nastavio komercijalni uspjeh.

Conrad je cijelog života bio slabijeg zdravlja te je patio od niza fizičkih bolesti, od kojih je većina bila začeta tijekom njegovih godina u trgovačkoj mornarici, a borio se i s depresijom. Među piščevim prijateljima bili su književnici John Galsworthy, Henry James, George Bernard Shaw (o irskom dramatičaru pročitajte više u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/post/2019/07/26/weekly-zingers-the-man-of-destinyheartbreak-house) i suradnik na dva romana, Ford Madox Ford. Njegov posljednji roman The Rover objavljen je 1923. godine. U travnju 1924. odbio je ponudu viteštva od premijera Ramsayja MacDonalda. Također je već odbio ponude počasnih diploma s pet prestižnih sveučilišta. 

"Kraj je došao poput duge stanke zaustavljenog daha - stanke koja kao da još traje."  

U kolovozu 1924. Joseph Conrad preminuo je u svom domu u Bishopsbourneu u Engleskoj. Sprovod je bio skroman a na nadgrobnom mu je spomeniku bilo krivo napisano njegovo izvorno poljsko ime te je pisalo Joseph Teador Conrad Korzeniowski. Conradova supruga Jessie preminula je dvanaest godina kasnije, 6. prosinca 1936. godine i sahranjena je sa svojim suprugom.

Moj život s Josephom Conradom otkriva privatni život čuvenog književnika u jednakoj mjeri koliko i razotkriva literarne sposobnosti njegove supruge. Jessie Conrad poznavala je Josepha "trideset dvije godine, a dijelila s njim dobro i zlo dvadeset i devet". Početak njihova braka i sama prosidba bili su pomalo neuobičajeni, do prosidbe je došlo nakon dugog razmaka između njihovih susreta, nakon čega su se oboje razboljeli a Conrad je nestao na nekoliko dana i Jessie se pitala je li promijenio mišljenje. Također ju je  zbunjivao svojim ponašanjem i izjavama da ne želi djecu i da predviđa svoju skoru smrt i sl., no njihova je bračna zajednica bila sretna. Joseph je bio privržen suprug, u konstantnoj brizi za Jessino zdravlje a smirena i pragmatična Jessie olakšavala je život svom suprugu brinući za materijalne stvari i ublažavajući njegovu razdražljivost.

Na samom početku knjige Jessie navodi kako Joseph "nije bio sretne naravi i često je predviđao nevolju mnogo prije nego bi došla." Također konstatira kako se "Joseph povlačio iz zbilje na neobičan način kad bi se morao suočiti s patnjom". Narav svog supruga opisala je kao "odveć osjetljivu i mrzovoljno suzdržanu".

"Sve što imam reći, pričice koje želim ispričati, samo će vidljivije predočiti neobičnu, snažnu osobnost Conradovu - osobnost koja je bila istodobno jednostavna i složena. ... Njegov ukupni odnos prema životu bio je u suprotnosti sa svakom zamisli o predahu; odavao je dojam stalnog nemira."

Nemir koji je Conrad osjećao u kombinaciji s njegovom aktivnom i bujnom maštom, obogatio je njegovu književnost no po svemu sudeći, otežavao mu je svakodnevni život. No. srećom za Conrada njegova je supruga bila stalni oslonac te se brinula da pisac ima uvjete u kojima može neometano stvarati, preuzimajući na sebe svakodnevne brige i poslove a također je prepisivala, komentirala i bila prvi čitalac njegovih knjiga. 

"Malo je umjetnika sposobno baviti se običnim životnim poteškoćama, a Conrad je imao odveć živahnu maštu za svakodnevne događaje. Živio je svoj život kao roman; preuveličavao je obične sitnice, premda posve nesvjesno. Ali njegova ga je mašta činila čudesnim pripovjedačem."  

Jessie je s vremenom došla do zaključka kako su Conradova najranija iskustva u djetinjstvu "urezala osjećaj tragičnosti u njegov djetinji um", osjećaj tragičnosti koji se nastavio i u odrasloj dobi. I premda je Conrad od rane dobi bio upoznat s patnjama, zbog čega bi za pretpostaviti bilo da je razvio nekakvu rezistenciju ili mehanizme nošenja s istim, on je naprotiv, bio i ostao hipersenzibilan pojedinac te bi s "osjetljivošću ustuknuo pred prizorima boli i nesreće".  

"Ta je nevoljkost bila njemu tako svojstvena; uvijek mu je trebao silan napor da se suoči s patnjom u bilo kojem obliku."

Poput svih umjetnika, Conrad je bio senzibilna duša te se teško suočavao sa životnim nedaćama, a kad bi one nastupile pisac je izražavao svoju nevoljkost da se suoči s njima. Bijeg je to iz i od realnosti koji zapravo ne pruža spokoj, no ne označava izostanka hrabrosti već Conradovu nespremnost da se izloži dodatnim patnjama nakon što je već zarana svjedočio istim.

"Ali duša mu je bila luda. Dok je samovala u divljini, bila je pogledala u sebe, i nebesa mi! kažem vam, poludjela je." I gdje je na kraju srce tame? U čovjekovoj prirodi, u njegovoj želji da vlada, dominira, uništava ili u samom zlu koje je eterska pojava i kao takvo preuzima mnoga lica i obličja, između ostalog i ljudsko? Kako se Conrad nosio s tamom? Kao i kod svake senzibilne, umjetničke duše ujedno zaokupljene i prestravljene istom, ona se reflektirala u njegovom stvaralaštvu dok je pisac u isto vrijeme pokušavao pobjeći od nje u stvarnom životu. Tamu koja predstavlja suštinu zla, ali i jedan polaritet ljudske prirode, Conrad je već zarana otkrio u samoj srži čovječanstva i to ga je prestravilo i preokupiralo u toj mjeri da se cijelu svoju književnu karijeru bavio istom, razotkrivajući u svojim djelima ono što mu je i samom razotkriveno. Bila je to njegova vlastita, neprestana unutarnja bitka koja ga je proganjala ali i činila čovjekom jer što je egzistencija doli borba sa samim sobom, sa svojom naravi i s (vlastitom) tamom. Bitka je to koja traje od postanka i nastavlja se kroz vječnost.

"Mi živimo u treptaju - potrajao on sve dok se stara Zemlja bude kotrljala! Ali tama je još jučer bila ovdje."  

---

#WeeklyZiNgers #JosephConrad