Molière! Unmasking the Truth/Theatrical Visionary

"Jer ja sam samo iskren i nemam većeg dara;"

Koja je cijena razotkrivanja istine svijetu? Slavni francuski književnik i dramatičar, Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière, saznao je odgovor na to pitanje. Zbog svog nepokolebljivog ispitivanja istinitosti i moralnosti u višim slojevima društva stekao je mnogo protivnika koji se nisu suzdržavali od kritiziranja slavnog komediografa, ali je isto tako uživao naklonost onih koji su neumoljivu istinu prepoznali čim im je prikazana na pozornici. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i stvaralaštvo jednog od najvećih autora francuske i europske književnosti koristeći se djelom Škrtac; Umišljeni bolesnik; Mizantrop; Versailleska improvizacija (Molière (2003.) Škrtac; Umišljeni bolesnik; Mizantrop; Versailleska improvizacija, prev. R. Ivšić, M. Škiljan, V. Gerić, Zagreb: Školska knjiga).

Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière (kršten 15. siječnja 1622. - 17. veljače 1673.) bio je francuski komediograf, scenarist i književnik. Molière je tvorac klasicističke komedije karaktera koju je često kombinirao s komedijom običaja i farsom. Smatra se jednim od velikana humoristične satire a neka od njegovih čuvenih djela su Tartuffe, Škrtac, Mizantrop, Umišljeni bolesnik.

Rođen je u Parizu u situiranoj građanskoj obitelji. Njegov otac, Jean Poquelin, bio je dvorski tapetar a njegova majka, Marie Cresse, preminula je kad je Molière bio dijete. Pohađao je isusovačku gimnaziju u Parizu a studirao pravo u Orleansu. 1642. godine kratko je vrijeme radio kao odvjetnik a godinu dana kasnije, zajedno s Madeleine Bejart, osnovao je kazališnu družinu L’Illustre Théâtre i time prekinuo s "perspektivom lagodnog građanskog života kao mogući očev nasljednik u kraljevskoj službi ili mladi pariški odvjetnik."

Nastupao je s glumačkom obitelji Bejart a 1644. godine uzeo je umjetničko ime Molière. L’Illustre Théâtre je bankrotiralo a Molière je zbog neisplaćenih računa glumcima i vlasnicima dvorana bio osuđen na dužnički zatvor no oslobođen je nakon što je za njega isplaćena jamčevina. Nakon toga je s družinom, kojoj je postao vođa, otišao na jug Francuske, što je trajalo do 1658. godine, za koje je vrijeme Molière usavršavao svoje glumačke, redateljske i dramatičarske vještine. Pod pokroviteljstvom plemića družina je nastupala u Carcassonneu, Nantesu, Toulouseu i Narbonneu, potom je s juga prešao u središnji dio zemlje i gostovao u Lyonu, Grenobleu, zatim ponovno na jug i na kraju je prešao u Rouen. 1658. godine bio je s družinom u Parizu i nastupao pod zaštitom kraljeva brata. Sljedeće godine izvedeno je djelo Kaćiperke, Molièreov prvi veliki književni i kazališni uspjeh, zbog čega je postao „poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.“

20. veljače 1662. godine Molière je stupio u brak s devetnaestogodišnjom Armandom Bejart, za koju se i dalje ne zna zasigurno da li je bila Madeleineina kćer ili mlađa sestra, a njihov je brak izazvao skandal u pariškim krugovima. Molière je bio znatno stariji od Armande, a Škola za žene, koje je praizvedena u prosincu iste te godine, govori o ljubavi postarijeg muškarca prema mladoj djevojci. Uspjeh i polemike oko predstave uzdigle su Molièreovu sliku u javnosti zbog čega se kralj zauzeo za njega i dodijelio mu, kao prvom francuskom glumcu, mjesečnu apanažu. Molière je onima koji su ga napadali, bilo zbog osobnih ili drugih razloga, odgovorio komedijama Kritika Škole za žene i Versailleskom improvizacijom. 19. siječnja 1664. godine rođen je Molièreov sin Louis, koji je umro 10. studenog te iste godine. Njegovom je sinu na krstitkama kum bio i osobno ga držao, kralj Louis XIV. koji je tom gestom iskazao javnu potporu komediografu, koji je postajao sve poznatiji ali i kritiziraniji.

Molière je sudjelovao u organizaciji i aranžiranju velikih dvorskih scenskih priredbi koje su nadmašivale sve što je dotad bilo viđeno na polju „kazališta, plesa, vatrometa i društvenih događaja." 1664. godine izveden je prva inačica komedije Tartuffe no zabranjena je na intervenciju Društva presvetog oltarskog sakramenta, i tada je počela Molièreova borba za dopuštenje javnog izvođenja djela koja je uspješno završila 1669. godine, nakon kraljeve naredbe. 1665. godine praizvedena je komedija Don Juan u kojoj Molière zagovara slobodu odluka i djelovanja a te iste godine njegovoj je družini dodijeljena titula kraljevske.

Molièreova smrt možda najviše pokazuje njegovu posvećenost kazalištu. 17. veljače 1673. godine, tijekom izvedbe Umišljenog bolesnika, gdje je nastupao u glavnoj ulozi Argana, plućna bolest od koje je bolovao pogoršala se i kolabirao je na pozornici zbog napada kašlja tijekom kojeg je iskašljavao krv. Molière je inzistirao da završi nastup, nakon kojeg je ponovno je kolabirao zbog ponovnog krvarenja, te je odveden kući, gdje je preminuo nekoliko sati kasnije. Na kraljev nalog dopušten je pokop velikog komediografa na groblju, a ne izvan njega, zajedno sa samoubojicama, jer u to vrijeme po francuskim zakonima glumcima nije bilo dopušteno da budu pokopani na svetom tlu groblja. Sprovod je održan po noći, u dijelu groblja koje je pripadalo mrtvorođenima tj. nekrštenima. Godine 1792. njegovi ostaci su preneseni u muzej, a 1817. je pokopan na groblju "Père Lachaise" u Parizu, u blizini groba francuskog književnika La Fontainea.

Molièreovo stvaralaštvo podstaklo je razna mišljenja, zapažanja i tumačenja a njegova djela od samih početaka fasciniraju i pozivaju na detaljnije analiziranje. Zanimljiva je činjenica da premda je više želio pisati tragedije, na kraju postao slavan zbog svojih farsi a smatra se jednim od najvećih komediografa uopće. Francuski književni kritičar Charles-Augustin Sainte-Beuve (1804-1869) osvrnuo se na razvitak Molièreove "uzvišene komike":

"Kod Molièrea zapažamo, sve do njegove smrti, neprekidan razvitak "poezije" komičnoga. Da je kod njega postojao razvitak moralne opservacije i onoga što nazivamo uzvišenom komikom - komikom Mizantropa, Tartuffea i Učenih žena - ta je činjenica i suviše očita, i o njoj ne treba mnogo govoriti; ali oko tog rasta, kroz taj rast, u kojemu dolazi do izražaja sva nepokolebljiva inteligencija i sve zrelija moć zapažanja, s divljenjem konstatiramo neprestano jačanje i bujanje luckastog, prebogatog neiscrpnog komičkog žara. U Plemenitom gospodinu Pourceaugnacu, Građaninu plemiću i Umišljenom bolesniku afirmira se u najvećoj mjeri ta prštava i neočekivana komika koja se, na svoj način, po bogatstvu mašte natječe sa Snom ivanjske noći i Olujom..."

Francuski književnik Andre Gide (1869-1951) divio se Molièreovoj prozi koja je za njega bila ekspresivna i iskričava te ispunjena životnošću:

"Od svih Molièreovih komada najviše volim svakako Umišljenog bolesnika, ta mi se komedija čini najoriginalnijom, najsmionijom, najljepšom. To je najljepša proza koju poznajem, Ona neprekidno doseže punoću koja zadivljuje: mišićava je poput Pugetovih atleta ili Michelangelovih robova; sva nabrekla od životnog lirizma, od radosti i zdravlja."

S druge strane francuski povjesničar i književni kritičar Gustave Lanson (1857-1934) ukazao je na važnost ceremonija u izvedbi Molièreovih djela, bez kojih bi ista bila nepotpuna:

"U novim realizacijama nekih farsa i komedija-baleta Molièreov je dijalog ponovno uključen u okvir slikovite ili galantne inscenacije, plesova i glazbe, i zbog toga smo potpunije mogli doživjeti poetičnu atmosferu kojom je on ponekad okruživao svoje slike ljudskog srca ili naravi... Istina Građanina plemića ili Umišljenog bolesnika ne može se izraziti ako se u izvedbi izostave ceremonije koje su logičan završetak komičnih tokova."

Osim proze i izvedbe, bitno je i da se djelo sadržajno dopadne publici, u čemu je Molière bio pravi stručnjak. O njegovom instinktivnom prepoznavanju zahtjeva i potreba publike govori Alfred Bonzon dok se referira na djelo Škrtac: "Da bi se odgovorilo zahtjevima publike, djelo završava sretno." Kao i Jean Garapon koji naglasak stavlja na želju da se dopadne publici: "Molière poznaje zahtjeve publike, i radije odustaje od dramaturške postupnosti, nego od "velikog pravila sviju pravila", a to je - svidjeti se."

Profesor na Université de Paris-Sorbonne, Patrick Dandrey (1950.), vodeći je stručnjak za Molièrea i La Fontainea, a kad govori o djelu Mizantrop, postaje jasna čvrsta poveznice između autora i glavnog lika Alcestea, tj. rasvjetljava se činjenica da su oboje bili u strastvenoj potrazi za istinom.

"Mogli bismo čitati Mizantropa, pa čak ako to činimo i iz pomalo pojednostavljenog očišta, kao razmišljanje o novom moralnom i socijalnom poretku, odnosno kao ispitivanje o novim načelima tog poretka: hedonističkom optimizmu ili razočaranom skepticizmu. Promatran iz takve perspektive, lik Alcestea, manje okrenut prošlosti no što i sam vjeruje, nikako ne djeluje zakašnjelo žaleći nostalgično za sputavajućim i krutim zakonima građanske čestitosti. Dobro poznat na mladome dvoru i u mondenim salonima oko 1660., njegova ga strast u traženju istine pokazuje manje nostalgičnim za vremenom prvih Bourbona već čovjekom suvremenosti koji gotovo razjarenim postupcima nastoji dosegnuti vlastitu vjerodostojnost kakvu potiče priroda njegova vremena."

Molièreovo opsežno poznavanje ljudske prirode, inteligentne i duhovite dosjetke te majstorski način na koji samouvjereno i sigurno usmjerava priču do svog ispunjavajućeg kraja, njegovo čitateljstvo i publiku ostavlja fasciniranim i oduševljenim od samih početaka pa sve do današnjice u jednakoj mjeri. Precizan i nemilosrdan u procjeni karaktera, Molière je bio sposoban detektirati, secirati i prikazati široku lepezu karaktera, i pritom svoju publiku uveseliti i oplemeniti novim spoznajama o ljudskoj naravi. Nije štedio nikoga, bez obzira na društveni status, i zbog toga je bio i omiljen i omražen među svojim suvremenicima. Njegovo tvrdokorno inzistiranje na tome da prikazuje istinu, ma koliko neugodna ona bila, otežalo mu je život ali je zato, dugoročno gledano, bio itekako nagrađen za svoju hrabrost, upornost i vizionarstvo. Pozornica mu je služila da svijetu govori istinu o njemu samom, a na Molièreovoj su pozornici spadale sve maske i u prvi plan istupala Istina.

"The greater the obstacle, the more glory in overcoming it."

---

#WeeklyZiNgers #Molière