ZVONA i NARI
Bells & Pomegranates
ZLATNA ZRNAJCA Mande Vojnić
Zlatna zrnajca, spis mudrih narodnih izreka u interpretaciji i s autorskim potpisom Mande Vojnić (1889. – 1961.), samouke Ližnjanke, nastao je 1933. godine i ubraja se u djela pučke didaktične književnost. Nošena zanosom narodnog prosvjetiteljstva i kulturne obnove čije je sjeme u Istri posijao još krajem devetnaestog stoljeća biskup Juraj Dobrila, Manda Vojnić je uz svoju sestru Stanu te Ljudmilu Vodinelić, i njezinu sestru Mariju, jedna od najistaknutijih osoba zaslužnih za očuvanje narodnog i kršćanskog identiteta svoje neposredne zajednice u mučnim vremenima fašističkog gušenja hrvatskog nacionalnog identiteta. Njezino je postignuće tim veće što se radi o ženi koja je, bez sustavnog školovanja u velikim gradovima, cijeli svoj život provela u rodnom selu samoprijegorno vršeći svoje svakodnevne težačke dužnosti na zemlji i one domaćice, u kućanstvu. Mandu njezini suvremenici pamte kao uzornu ženu visokih moralnih vrijednosti koja je znala uvijek biti na pravoj strani, na strani Boga i čovjeka, i u uvjetima kada je to bilo jako teško.
Naslovna stranica originalnog prijepisa iz 1933.
Tekst koji imate pred sobom digitalizirana je verzija rukopisa originalno zapisanog na pisaćem stroju čiju nam je kopiju prije jednog desetljeća ustupio Vojmir Perković koji Mandu pamti kao prijateljicu svoje obitelji. Uz Vojmira još je jedna osoba izuzetno zaslužna da ovaj tekst imate pred sobom, a to je naša, sada blagopokojna u Gospodinu, teta Milka Boljun. Teta Milka Boljun nastavlja tradiciju gore spomenutih snažnih i samozatajnih kršćanskih žena, društvenih, kulturnih i duhovnih aktivistica koje su svojim nenametljvim, ali plodonosnim radom dale veliki doprinos svojoj zajednici poticanjem obrazovanja, kulture i odgoja prožetih kršćanskim vrijednostima. Sjećamo se kako nam je teta Milka svjedočila da su Manda i Stana zajedno s Ljudmilom uvijek organizirale žene i muškarce u zajedničke akcije, od sađenja stabala, uređivanja okoliša do tečajeva kuhanja i šivanja i organizacije crkvenih procesija. Bile su to žene koje su na svoj skroman, ali duhovno bogat i inspirativan način preuzele odgovornost kada je bilo najpotrebnije. Bile su predvodnice u očuvanju kršćanskog katoličkog identiteta naroda u izazovnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata kada su, poput biblijskih žena, prvih svjedokinja Kristova uskrsnuća, neustrašivo, dosljedno i uporno razglašavale i živjele Radosnu vijest.
Posebno je dirljiv odnos između Mande i Ljudmile, njezine „mile ptičice”, kako ju Manda naziva, ponosna na to što joj je kao mladoj djevojci pružila potporu i ohrabrila je da se školuje za učiteljicu. Upravo su Ljudmilin prijepis pisma, a kasnije i Ljudmilin tekst o Mandinu životu i radu, svjedočanstva ovog nježnog prijateljstva i suradništva na dobrobit cijele zajednice. Zahvaljujući Mandinoj potpori mnogi su Ližnjanci uspjeli pobjeći pred fašizmom na Sušak, u Jugoslaviju i školovati se na hrvatskom jeziku, među njima i Mandin i Stanin brat, Jakov Vojnić koji je također postao učitelj.
Iz jednog od pisama koje ovdje imate priliku čitati, onog Jane Balde, sugerira se da su Zlatna zrnajca plod suradnje između autorice, Mande Vojnić, Ližnjanke Marije Klunić koja je, vjerojatno, svojom dobrom memorijom narodnih poslovica potvrđivala autoričino znanje te učiteljice, očekivano u ulozi savjetnice i urednice, Ljudmile Vodinelić. Jana Balde, rođena Klunić, tako svjedoči: „Moja domišljanja na tetu Mandu gredu i dosežu u moje rano ditinjstvo. Ona je na gusto dohađala u moju rodnu hižu. Prijateljivala je s mojon teton, očevon starijon sestron Marijon. One bi se zaprle u kamaru da in mi dica ne bi zapačivali i skupa bi pisale. Tako su nastala i Zlatna zrnajca. Na gusto bi došla i učiteljica Ljudmila Vodinelić. Sve tri prez mužih, neoženjene, prirodno nadarene, inteligentne, a teta Ljudmila uz to još i školovana, skupa su se nadopunjavale i jako dobro slagale. U pisanju bi skupa provele i do po dana.” Očito se suradnja ovih hrabrih i mudrih žena ostvarivala u različitim sferama društvenog aktivizma te se tako dotakla i ove zbirke izreka.
Manda je bila vješta u pisanju i spisateljsko iskustvo stjecala je cijeli život. Kako navodi Ljudmila, Mandu u svojoj knjizi Puna je Pula (str. 177. u izdanju Amforapress-a 2005.) spominje i Mate Balota koji piše: “Javlja se prva ženska dopisnica sa sela Manda Vojnić Jakovljeva iz Ližnjana.“
Čitajući ovo dinamično i zanimljivo djelce zajedno s popratnim pismima, pred nama se otvara jedan davno prohujali svijet pa tako između redaka i kroz njih saznajemo autentične detalje o narodnim običajima, radnim navikama, obiteljskim i društvenim vrednotama, položaju muškaraca i žena, borbi za narodni identitet i ekonomski opstanak našeg naroda. Na površinu posredno izlazi priča o jednom selu, našem selu, Ližnjanu i njegovim stanovnicima u izazovima svakodnevice na povijesnoj vjetrometini, baš kao i priča o borbi žena da se usprkos društveno nametnutim ograničenjima i pritiscima izbore za vječne vrijednosti: slobodu, obrazovanje, pravicu, ljubav i mir. Naime, na stroju otisnuti primjerak Zlatnih zrnajca koji je s posebnom pažnjom i autentičnim grafičkim ornamentima utipkala vjerojatno sama Manda Vojnić nastao je u vrijeme najžešćih progona svega što je bilo hrvatsko. Drugim riječima, Manda je pisala i raspačavala subverzivnu literaturu zbog koje je pod Mussolinijem mogla završiti u zatvoru. Ali nije jer su je štitile njezine Ližnjanke i Ližnjanci. Čuvali su je znajući da čuvajući primjerke Zlatnih zrnajca čuvaju svoj identitet, jezik, kulturu, vjeru, ono što jesu.
Prijepis Zlatnih zrnajca i popratnog materijala (mahom pisama) izveo je Vojmir Perković. Tekstove su, vodeći računa o povijesnim jezičnim okolnostima, baš kao i socijano-etnološkim vrijednostima s minimalnim intervencijama u živo tkivo dokumenata lektorirali, korigirali, stilski i grafički uredili Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen.
Tekstove nismo gramatički prilagođavali suvremenom standardnom hrvatskom jeziku osim u nekoliko pojedinosti, a to su: odvajanje glagola i negacije (umjesto autoričinih „nemože”, pisali smo „ne može”, umjesto „nesmijem” koristili smo „ne smijem” itd.) te smo interpunkciju, naročito zareze, donekle prilagodili današnjim jezično-stilskim pravilima. Čitatelji će primijetiti da se u originalnom tekstu često miješaju jezične karakteristike čakavskog i štokavskog narječja – osobito je to vidljivo u uporabi prislonjenica i naslonjenica te u ikavskom leksiku („živili”, „misto”, „viditi” itd.). Također, ostavili smo izraze koji ne postoje u standardnom hrvatskom jeziku kao što su: „isrknji”, „zdravnik”, „lenoba”, „ostrpljivost” itd. Time smo htjeli sačuvati autentičnost izraza koja svjedoči o socijalnim uvjetima neformalnog obrazovanja u vremenu u kojem je tekst Zlatnih zrnajca nastao – uradak je to jedne snažne, samouke seoske žene koja na valu prosvjetiteljskog zanosa predaje sav svoj život u službu naroda. Zlatna zrnajca, svojevrsna pučka verzija biblijske Knjige Sirahove, vrlo su zanimljiv doprinos povijesti hrvatske kršćanske i didaktične književnosti te povijesti hrvatskog jezika.
Posebno su zanimljiva pisma, mnoga pisana u žurbi, stilski neizbrušena, narativno razlomljena, u dijelovima nedovršena; ona odaju dubinu duhovnog života, snažnu emotivnu povezanost, obiteljsku blizinu i prijateljsku privrženost Mande i Ljudmile i ostalih potpisnika i potpisnica tih svjedočanstava jedne prohujale mikropovijesti. Svakodnevica, baš kao i epski zahvati historijskih turbulencija u životima tzv. običnih, malih ljudi tim su impresivniji jer sa svake stranice izbija nepokolebljivi i zarazni entuzijazam koji svjedoči o zadatku što su ga na sebe preuzele te naše učiteljice, težakinje, majke, sestre, tete, bake, susjede - kako, naime, sve trebamo činiti za Boga i za narod. Pod svetom i snažnom zaštitom voljene Divice Marije, Majke Božje, njihove i naše zagovornice, te nas žene uče kako kroz predanost i služenje povesti cijeli narod u smjeru istine, slobode i svjetlosti. Put kojim kroče put je ljubavi i oprosta, put života. Slijedimo ih.
Ovo digitalno izdanje objavljujemo povodom 136. rođendana Mande Vojnić koja je rođena 24. svibnja 1889. te u znak zahvalnosti i sjećanja na tetu Milku Boljun koja je od samih početaka svojim redovitim dolascima i aktivističkim angažmanom podržavala rad knjižnice i književnog svratišta ZVONA i NARI. Neka obje, baš kao i svi naši pokojni bake i djedovi, prabake i pradjedovi, u nebeskoj domovini uživaju u zagrljaju vječne Ljubavi Božje!
N.G. & O.R.