• Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Sjećanje na Valerija Jurešića i „Homo volans“

Updated: Feb 11


fotografija: Ferenc Toth


Bile su devedesete. Zračne uzbune, živimo u skučenom društvu tvrdog, autokratskog tuđmanizma, privatizacijska pljačka je na vrhuncu, propale su velike tvrtke, nekadašnji ponosi socijalizma, među njima i nakladničko-knjižarska poduzeća. Nas smo dvoje studenti u Zagrebu, oboje na Filozofskom fakultetu, Natalija studira kroatistiku i komparativnu književnost, Ognjen engleski jezik i indologiju, na istom fakultetu, ali ne znamo jedno za drugo. Puno je studenata, lako se ne prepoznati. Kao što ne znamo da stanujemo u neposrednom susjedstvu, na Utrinama. Natalija sa sestrom Sabinom, studenticom ekonomije, živi na šestom katu visoke zgrade u Katićevom prilazu, dok je Ognjen podstanar u zgradi preko puta, u Fancevljevom prilazu. Po naselju luta Dubravko Ivaniš Ripper, Pipsi, Chipsi & Videoclipsi na vrhuncu su slave. Ivanka Mazurkijević pjeva s bendom u zgradi bivšeg Radničkog narodnog sveučilišta „Moša Pijade“, tik u susjedstvu Fakulteta, oko vrata joj kabaretsko glamurozni, raščupani šal ružičaste boje.


Tražimo se. Jedni druge. Generacija. Njuškamo, osluškujemo. Natalija honorarno radi kao dopisnica "Glasa Istre" iz metropole, tu i tamo napiše koji članak o aktivnostima Kluba studenata Istre „Mate Balota“. Ali ima literarne ambicije, premda si to ne želi priznati. Književnici su mrtvi, oni u školskim udžbenicima, ako želiš biti književnica, najprije umreš i onda te stave u lektiru. U „Vijenac“ šalje nekoliko žanrovski neodređenih crtica iz studentskog života. Nisu zainteresirani za objavljivanje, čini se. Ništa zato, mlada si, preboljet ćeš. Možda i nećeš, ali stisnut ćeš zube i krenuti dalje. Čekaj, čekaj, ne tako brzo! „To je dobro, objavit ćemo. U "Homo volansu". Zdravo, ja sam Valerij!“ Riječi koje su sve promijenile. Prvi korak je učinjen. Vrata moje književne karijere odškrinuta su (doduše, još će se nekoliko puta u međuvremenu čvrsto zatvoriti, pa otvoriti, ali to je neka druga priča).

Leteći čovjek Valerij Jurešić. "Homo volans" će uskoro postati najutjecajnije studentske novine, glas pobunjene mladosti. Tada su tek podlistak „Vijenca“. Objavljuju literarne radove mladih, novinarske članke, književne fragmente, čista je to radost stvaranja.


I za Ognjena je slično iskustvo. Šalje im svoju prvu priču „Eleonor Rigby“. Ognjen nema problema s ambicijom da želi postati književnik. To jasno i glasno kaže i djeluje u tom smjeru. I njega zove Valerij, telefonski, dođi, pridruži se redakciji.


Bilo je ljeto 1996. Hrvatska će početkom kolovoza osvojiti prvo olimpijsko zlato u Atlanti, rukometno. U domovini, „Homo volans“ se ustoličio kao medijsko-kulturno čudo društva koje je monologično, učmalo, ranjeno, nesigurno; Hrvatska je još daleko od članstva u EU, novaca ima samo za izabrane, vladajuću elitu, književno nakladništvo na niskim je granama, malo se objavljuje, ali se zato piše, gerilski odvažno. „Volans“ je, sada potpuno samostalan, u novim prostorijama, smješten u mirnoj ulici kraj Kvatrića. Nisu to samo studentske novine, to je časopis za kulturu i društvo u najboljem i najširem smislu riječi, estetski dojmljiv, lijep, oblikuju ga Greiner&Kropilak što znači da mu je umjetnički direktor Stanislav Habjan u suradnji s Borisom Greinerom, a tu su i radovi Danijela Žeželja. Sjećamo se sastanaka redakcije. Uz glavnog i odgovornog, Valerija, bila je tu pjesnikinja i njegova buduća supruga Katarina Mažuran i cijelo malo odabrano mnoštvo budućih nezaobilaznih imena hrvatske književne scene: Robert Perišić, Darija Žilić, Roman Simić, Igor Štiks, redakcijom se znao prošetati i Miljenko Jergović, bili su tu i Zoran Lazić, Predrag Ličina, Melita Jurkota, o glazbi je s velikim autoritetom pisao pokojni Ante Perković, tajnica je bila uvijek draga Nataša Kocijan iz Sarajeva, u redakciji je radila Dunja Lakuš… Pisalo se s idejom da je za vječnost, da mora imati dubinu i širinu; „Homo volans“ nisu bile novine za jedan dan, tekstovi su imali snagu odvažne mladosti, ljepotu zajedničkog iskustva, radost generacijskog sazrijevanja.


Valerij nas je upoznao, nas dvoje. Natalija, ovo je Ognjen, Ognjen, ovo je Natalija. Najavio nas je jedno drugom već unaprijed kroz dovitljive pričice i šale, da nam zagolica maštu. Ognjen je pisao članke o studentskoj problematici, Natalija je imala svoju kolumnu. Valerij je imao talent da priđe ljudima i da ih potakne na stvaralaštvo. Mnogima je u tom smislu otvorio vrata i to mu nitko ne može osporiti. U društvu u kojem ambicije pojedinaca postaju prijetnja i zapreka za napredak cijele zajednice, on je činio upravo suprotno, stvarao je priliku stvaraocima jer je bio svjestan da samo zajedničkim naporima možemo preobraziti svijet i učiniti ga boljim mjestom.


Sjećamo se tog kasnog srpnja 1996., bilo je oko dva sata ujutro. Nas pet-šest utrpalo se Ognjenu u njegovu desetak godina staru Opel Corsu kojoj je na hladnjaku neprekidno pucalo čas jedno, čas drugo crijevo, srećom, ne i tu večer, bili smo stisnuti jedni uz druge, Ognjen je pričao viceve, pucali smo od smijeha, Valerij nas je svojim očinskim gestama pozivao na pribranost i upozoravao da smo ipak u prometu i da i sutra treba doći na posao. Corsa nas je razvozila, svakog svojoj kući, kao vesele pakete, auto se praznio, put od Kvatrića do Novog Zagreba trajao je kratko, ali sad, iz ove perspektive, čini nam se kao da smo zauvijek ostali zamrznuti u tom trenutku, barem jedan djelić nas, da je naša mladost i njezin nezajažljivi smijeh ostao odzvanjati ulicama Zagreba tog jutra pred zoru pa sve do vječnosti.


Dragi Valerij, putevi su nam se rano razdvojili. Ognjen i ja imali smo potrebu krenuti svojim smjerom, morali smo izgraditi identitet autorskog suradničkog dvojca i životni identitet ljubavnog para. Ti si pokretao druge projekte: časopise Nomad, Op.a., vrativši se u rodni Krk s Katarinom, zasnovali ste obitelj. Pratili smo se izdaleka i bili smo uvjereni da će nam se putevi opet ispreplesti jer smo svi zajedno, svatko sa svoje strane, književnošću pokušavali promijeniti svijet nabolje. No sudbina je htjela drukčije. Srest ćemo se opet, premda ne u ovom prostoru i vremenu. Do onda, putuj sretno i hvala ti.


Natalija i Ognjen

371 views

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by: