Jasmina Mujkić (Virovitica, 1982.) sudjelovala je na međunarodnom festivalu suvremene poezije u organizaciji udruge Brutal 2009. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zbirku "Topla tama među prstima". Objavljivala je u brojnim časopisima, sudjelovala na čitanjima te bila sudionica radionice pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić 2014. godine, koja se kasnije prometnula u pjesnički kružok. Vodi yogu, pleše suvremeno, pjeva u zboru. Živi i radi u Zagrebu.
O svom radu Jasmina kaže: "Poezija, uranjanje u neke dublje sfere sebe. Pokušaj dijaloga same sa sobom i svijeta kako ga vidim/osjećam."
tijelo jezera
***
Izdržis dah negdje duboko u korijenu povučeš hranjivo Bogato koje povlačiš s tlom u samu skromnost Napajaš kao životinju Sakriješ kao ime Jednom si ga nosio teških suglasnika koji su lupali o caklinu Sada zaključao kao tajnu. na pristaništu saginješ preko ograde olovne šake prijeteći odrazu ali ipak zaključiš da to lice pripada drugome i da je to što vidiš tek nečije upadanje u prizor Netko se nametnuo u konačnom poretku stvari I ništa ne možeš učiniti. Izdržiš dah negdje duboko u sebi pustiš da padnu prijeđu u dlan i čudiš se jer imaš tijelo koje posjeduješ ime koje te nosi Uvijek žedno divlje. Na što ćeš poleći pticu koju si progutao Kome se navraćati jednom kad odustaneš zapamti, sve ovisi o tempu kojim hodaš o žeđi koja prijeti raspadanjem tada te tijelo pušta na drugim mjestima i napokon možeš odahnuti tamo odakle si dugo bježao.
***
Treba ugađati dušu svakoga dana ugađati zimu na tišinu riječi nespretno promrzlo spoticanje o zvukove. vlak odnekud doprema tijela i ona se vuku svojim težinama prema rijeci, prema rubovima hvataju odraz olovnog tla i nestaju u svoja druga tijela tople oblike prostore koje su slamala prema sebi kamo su zasijala misao u jastuk zašila okna spustila noć kao ribe na površinu jezera da bi dočekala drugu nijansu tame biljege farova rastočenih po ustrajnom zidova neprestanu živost u očima onoga koji nikako da usne na rubovima nastupa događaj i grad sanja mjesto procijepa gdje svi oblici postaju jedno meso kao kocka šećera koja odgađa slatkoću tako i grad odbija djelovati naglo sve ti se nešto pričinja, tebi koji ne možeš usnuti sada su farovi slike kuckanja, kapanja nečeg živog što u tebi teče što struji van u usta ribe u tijelo jezera da se napokon smjesti i usne.
***
Pred njim se to ne spominje Nalet riječi Šapat šum Udarac Pred njim se nemoć cijedi U rukavce Penjemo se prema nekom većem prostoru Čistini po kojoj ćemo Posložiti svoje Međuvrijeme Kupljeno od usoljene Šutnje Godinama tovljene Do povraćanja naša tijela Upiru kako bi rasula Svu tu buku u noć Predala biljkama Predala (s užasom, kada shvatimo kakva je to čistina kakav prazan hod počiva u svemu) Pred njim se usta uvlače u sebe U sebe se zamotaš U kuću iz koje si potekao Iz zemlje u koju su te bacili U riječi kojih se ne sjećaš Nalik si ribi Izloženoj bespomoćnoj Ribi Samo te još oči odaju.
