Zdenka Bilobrk o sebi i svom radu: "Rođena sam krajem 1960. u selu Otok pokraj Sinja, živim u selu Obrovac Sinjski, udana i mama četvero odrasle djece. Pisati sam počela jednog hladnog siječnja 2012. i odtad sam objavila jednu zbirku pjesama za odrasle. Neke od pjesama uvrštene su u Zbornike MH iz Gruda. Pri kraju sam jednoj podužoj dječjoj poemi/priči u kojoj kroz dogodovštine jednoga dječaka opisujem ovaj naš lijepi kraj.
Šumski zakon napisala sam 2013. Počela sam s jednom pjesmom na koju sam se nadovezala onoga trena kad su mi moja djeca kazala da su primijetili kako kod nas više nema svraka. I tako je eto nastao taj moj mali Švrakan ( nepopravljiv, buntovan, svrakav ) s urođenim talentom za uvalit se u nevolje. " Donosimo ulomke iz poeme za djecu Šumski zakon:
ŠUMSKI ZAKON 2.
Ljetu je polako dolazio kraj
i tonuo otok u blaženi smiraj...
Odvezao trajekt i zadnjeg turistu
i ostane Švrakan sam na pristaništu.
Otežao, krupan i pomalo sit svega,
i spize i slikavanja i koječega,
vrati se na granu da malo odmori,
kad li se nešto ispred njega stvori.
A bila to čudna životinjica,
oštrih pandža i zlobnih očica.
Gledajuć ga netremice pravo u oči,
ljutito frkne i na njeg skoči.
Ali, nije ni Švrakan bio od juče
i prošao do sad mnoge je tuče.
Nebrojeno puta branio manje ptice,
kad su ih u Šumi napadale grabljivice.
Kljunom je snažno po glavi kljucne
i beštija bez glasa na zemlju frcne.
Strašna mu slika pred oči sine
i žalobna srca u zrak se vine.
Zato na Mljetu ni traga od ptica,
ni pjevica, ni rodbine, ni selica.
Okrene se, odleti ka obali,
gdje su bezbrižno odmarali galebovi.
Nešto si se danas okljunio Švrakcu
i što ne praviš društvo prijatelju magarcu?
Biće si garant na mungose naletio?!
Kako sam samo pametan, jesam se odmah sjetio!
Zvonkim glasom javi se glavni,
Najveći od njih, galeb Slavni.
Od silnog smijeha padnu na guze
Nekima čak vrcale i suze.
Slavni je nadimak časno izborio,
kad je u luci srdele lovio.
Poslije su ostali sa stravom pričali,
da takav želudac još nisu vidjeli.
Tu je već ojađeni Švrakan izgubio živce,
riješen da istinu im saspe u brk, u lice!
I gore od tog! Odvaži se, zube stisne
i pravednim gnjevom na njih vrisne!
Vi ste mi neke velike ptice,
a brinete se samo za svoje želudce!
Baš kao ljudi... ne zna se čiji apetit je veći...
Samo pričaju o novcu i kako ga steći!
Žilama njihovim ni bunta ni žara,
zaboraviše da potomci su slavnih Neretvanskih gusara!
Teutine vale mungosima napučiše,
a oni im gusarske lađe do dna izbušiše!
Da mi je po sata, vaša visina i snaga,
ne bi od mungosa ostalo ni traga!
Prepadom gusarskim ih stjerao do trajektne luke
i oslobodio otok bez po muke!
Nestade smijeha, nasta tajac!
Fali ti daska u glavi malac!
Hoćeš li pomoć, e onda plati,
Daj to iz nosa, to što se zlati!
ŠUMSKI ZAKON 3.
Stigao Slavni u cik zore,
kod mungosa na pregovore.
S naušnicom u nosu i brojnom pratnjom
i sa punom opremom ratnom.
Još sinoć je Slavni galebovima poslao Okružnicu;
Svi galebovi neka se spreme za vojnicu!
Od oružja da ponesu sve što probaviti mogu,
kako bi već u porvom naletu, potukli mungose do nogu!
Naznačivši pritom, kako ne priznaje izgovore,
te posebne kaznene mjere za neodlučne i dezertere!
Za lijenčine koje ne mare rano raniti,
sve koji su se prejeli pa su im trbusi naduti!
Upavčio je pritom i na rođene zabušante,
one koji će to tek postati, dočim opernate.
U prvom je ešalonu Slavni predvodio Veteranski zdrug;
Raspoređeni u leteće formacije, tvorili su krug!
Slijedile mlade snage Kampanjske jedinice,
pripravne za nenadne ulete i precizne hitce.
Katapult prošvercali na neprijateljski teritorij pod okriljem mraka
i furgon usmrđenog brodeta za napadajne akcije iz zraka!
Okrunjeni Slavni uputio je okupljenima dramatičnu notu!
Predstoji nam gospodo, najvažnija bitka u životu!
Očito smo odabrani od same sudbine;
Razmašimo se stoga, prije velike vrućine!
A vi iz dinastije Herpestida, molim, pamet u glavu!
The Three Nornir of Faith, moju su predvidjele slavu!
Spominje me se u staronordijskim pjesničkim sagama!
Čak četri puta ime Slavni u mitskim je, Snorrijevim Eddama!
O mojemu imenu, pjevali su bardi,
i kada poje o meni, zbore o miru, istini i pravdi...
Dojavila mi to još jučer moja rodbina iz Skandinavije,
pa dok sam dobre volje, ciao, arrivederci i put Italije!
A o mladom Švrakanu znaju ne samo na Mljetu;
puno šire, u cijelom ptičjem svijetu!
Ptice moraju imati svoja gnijezda i svoj dom;
ili će nas nestati, il' ćemo biti svoj na svom!
.A vas se je čak i vaš Vaisravana odrekao,
i čudi me da vam to još nitko nije rekao!
Ogriješili ste se o ratnički kodeks časti,
I krajnje je vrijeme, da sjašite sa vlasti!
Stoga, dok nisam pokrenuo Auroru Borealis,
put pod noge, pa ako želite i na Stellu Minoris!
Možemo na lijepe il' na ružne, kako vam je draže!
Adio mrski i nedragi, mahat ću vam s plaže!
Uvidjeli mungosi da prikučila se kraju vladavina duga
i s katamaranom otplovili tražiti ozemlja druga!
Otišli su ni jednom se osvrnuvši, prepuni ogorčenja!
Bez pozdravne riječi, posljednjega Zbogom, ili doviđenja!?
Da je bitka brzo protekla
i riješila bez ispaljenog metka
zna danas i vrabac na grani
kako u Šumi, tako i onaj strani.
O nesvakidašnjem događaju na Mljetu,
pročulo se po cijelome svijetu.
U Hong Kongu mu je spomenik predstavila Kineska vlast,
odmah do onog podignutog u Bruce Leejevu čast.
I tako je Švrakac zbog svoje odvažnosti
postao simbolom snage i hrabrosti.
Borac za pravdu, za svakog stvora,
oličenje nade, prkosa, otpora.
ŠUMSKI ZAKON 4.
Bilo je to vrijeme koje nosilo je tugu-
u ta doba su slavuji odlazili k jugu...
Ostajala pusta gnijezda u lugu
i slutnja na zimu, crnu i dugu.
Spuštala se jata prema Mljetu,
pozdravljajuć Švrakca u niskom letu.
Doleprša do njeg jedna mala ptica,
iz njegove Šume, ona ista lastavica.
Letjela dugo, dobrih šest sati,
pa riješila do njeg, da malo svrati.
Uruči mu pozdrave od njegove rodbine,
i odleprša dalje, put druge domovine.
Društven, kakav je već Švrakan bio,
pet je dana s galebovima slavio.
Istina, napravio je dobro djelo,
al, na kraju, na šta se sve to svelo...
Pričali kako pripravit koje jelo,
takmičili koji će više ubacit u ždrijelo
i koji će što glasnije da podrigne...
Pa kad lasta ode, riješi da i on krila digne.
Veliko mišljenje o ljudima i nije stekao,
i da odlazi, nije ništa rekao.
Dočim su djeca bila druga vrsta,
potpuno iskrena, uvjerenja su imala čvrsta.
Da odlazi zauvijek, nekako su znala
i ručicama za njim dugo, dugo mahala.
Nikada više neće bit takve ptice,
prošaptalo je jedno malo, uplakano lice.
Jedva je dočekao da kući stigne
i cijelu Šumu na noge digne.
Pozdravio i izljubio sa svima,
i znanima i neznanima.
Morao im ponavljat nekoliko puta
kako se odvijala bitka ljuta.
Iznenada, njegovo srce ludo skoči
zabuljen u njene velike oči!
A bila to prava krasotica
sjajnog perja i blijedoga lica.
Gledala ga jedan trenutak dugi
pa se okrene i nekud izgubi.
Svi drugi postanu manji od makovog zrna,
pred očima vidio samo njena pera crna.
Poslije toga više ništa nije bilo isto,
promjenio se Švrakan, skroz, načisto.
Sjedio satima zagledan u rijeku,
pokušavajuć smislit pjesmu neku.
Napokon se sjeti jedne, što je učio u školi,
o Romeu i Juliji, patnji i boli.
Al to baš i nije bila neka fora,
da se zbog ljubavi umrijeti mora.
I nikad se ne bi ponio kao Romeo,
da bi svoju draganu u smrt poveo.
Sjeti se, pero u tintu smoči
i ljubavno pismo joj sroči.
Ne boj se, nije onaj Shakespeare, njega nema više,
ovo ti tvoj, samo tvoj, Švrakan piše.
Otkad te vidjeh, nisam više svoj!
U meni, draga, tek je, nespokoj!
Pošalji mi bar pisamce, ja te molim,
jer ja tebe jako, jako volim.
A dočim bane proljeće,
svaki ću ti dan brati cvijeće.
I šaljem ti spomenar, Švrakano mala,
i čuvaj ga dobro, to mi je baka dala.
Tu sve o djedu i baki piše
i takve ljubavi nisam vidio više.
I znaš šta još? Kažu da sam na djedu,
i po naravi i po izgledu...
Slijedeća tri dana nije ni jeo ni spavao,
čekao poštara i pomalo očajavao.
Kad je skoro već nadu izgubio,
poštar se s pismom pojavio.
Mirisalo na ljubav, na nadu, proljeće...
Otvori ga ustreptao, pun zanosa i sreće.
Dragi Švrakane! Naslov da bolje ne može!
Čitajući dalje, pocrveni od kandže do gole kože...
Hvala ti za spomenar, kakav divan dar.
Zaista su ti djed i baka bili rijedak par.
Ne treba nam Shakespeare, ovo je poezija.
Nađimo se večeras, spomenar, ti i ja.
Bilo je kasno veče. Vidio je samo njenu sjenu...
Pričala je dugo, zaneseno, o svemu.
Slušaj, rekla je –čut ćeš rijeku gdje teče,
i vjetar što piri, i nosi dašak sreće...
I mjesec što viri i nemir unosi,
i lisku goni pred vodomara, pa se uznosi.
Ništa nije govorio. Gledao je i slušao...
Ako to nije bila ljubav, onda on ništa nije znao.
Kasno je reče-i slijedeće što je pamtio
bio je poljubac majušni... Koji je žario...
Slijedećih dana odlazio do ogledala često,
satima motrio svoje lice i ono mjesto.
Čuvao onaj osjećaj, mali poljubac na obrazu.
Al, nije je htio zvati vani, po ovom mrazu.
Pritiskla zima I studen okovala šumu;
Ni putnika namjernika, na snijegom zastrtom drumu.
To jutro ustane i napiše pismo...
Jedina moja, dugo se vidjeli nismo.
Znaš, Švrakano moja, mi smo rijetka vrsta
i spasiti nas može samo ljubav čvrsta.
Zato budi strpljiva i čekaj proljeće...
Kad vidiš da mraz niz rijeku kreće
doći ću i donijeti jaglace i ljubičice,
i ukrasit tvoje lijepo, drago, lice.
Gledao je za poštarom, dok je odmicao brijegom
s pismom u torbi, stazom prekrivenom snijegom.
Nekakav ga nemir držao ispred kuće...
Kad jeknu Šuma! Gromovito prasne! Puče!
Slutnja ga zgromi, srce mu stane,
kad prestravljen poštar pred njega bane.
Ono je lovac s puškom bio
i bojim se, da je Švrakanu ubio!
Baš sam joj pismo bio donio,
kad se podmuklo, niotkuda stvorio.
Mislim da je zapravo, htio mene pogodit,
ali, na žalost, tako se zna dogodit.
Obnevidio od suza i boli,
jurne kroz grmlje, do one koju voli!
Ležala nepomično! Crvenim snijegom prekrivena.
I spomenar, kraj pisma njegova, neotvorena...
ŠUMSKI ZAKON 5.
U Šumi mrtva tišina, praznina i muk...
Tek pucanja leda zlosutan zvuk
i daleki lelek promače zrakom-
zadrhta Šuma opet, sama pred crnim mrakom.
