Devin Juraj rođen je 20. prosinca 2000. u Puli. Ide u treći razred u Školu za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu u Puli. U slobodno vrijeme Devin pleše, glumi i uz uvijek prisutnu glazbu, radi na svojoj prvoj knjizi.
Svoju prvu priču o Mariji Antoaneti napisao je u trećem razredu osnovne škole i to na talijanskom jeziku. Još je tada pokazivao veliki interes za povijesne teme pa tako često radnju svojih priča smješta u srednji vijek i renesansu. U svojoj “spisateljskoj bilježnici” ima i mnogo kratkih tekstova na engleskom jeziku u kojima pripovijeda o dalekim zemljama, fantastičnim bićima, ljubavnim zapletima. Priča Legenda o Lipi dio je školskog projekta “Šumski dnevnik” umjetničke radionice Studio “ŠTUT” u kojoj je Devin aktivan član. Pričom "Legenda o Lipi" Devin je htio prikazati važnost prihvaćanja različitosti, prijateljstva i zajedništva među narodima.
Legenda o Lipi
Jedne hladne zimske večeri, pri samom kraju dana, veliko se mnoštvo polako okupljalo kod starog stabla Lipe. Mnogo mlađih i starijih ljudi odjevenih u kapute od životinjske kože polagano je koračalo uzbrdo da bi zauzeli mjesto i bolje čuli priču. Naime, svaki pripadnik plemena poznaje legendu o stoljetnoj šumi. Neki ju čak smatraju i vlastitom prošlošću. Ubrzo, više od dvije tisuće ljudi nalazilo se ispod stabla Lipe i nestrpljivo čekalo da starješina započne priču. Starješina se svake godine u isto doba veselio prilici da ponovo ispriča legendu o stoljetnoj šumi. Nije mu smetala hladnoća, a ni starost jer ga je toplina naroda pomlađivala i grijala. U potpunoj tišini ispunjenoj poštovanjem i ljubavlju, svi, čak i oni na najudaljenijim mjestima, mogli su dobro čuti njegov glas. Starješina zadnji put pogleda u plamen vatre ispred sebe, nasloni leđa na stablo te glasno započne priču.
Meki glas zavijorio je zrakom: „Prije pet stotina godina, na ovoj zemlji nitko nije živio. Tu je vladao samo stvoritelj, a živjela samo - priroda. Godine su prolazile, mir je vladao šumama i svuda uokolo, sve do jednog ljetnog jutra. Tada su se pojavila četiri plemena. Svako pleme pronašlo je svoj kut šume i među njima nije bilo svađe, premda se s vremenom kod njihovih vladara javila nezaustavljiva želja za osvajanjem drugih prostora. Narodi su postajali veći, a mjesta je u šumi bilo sve manje, stoga su počeli rezati stabla i graditi kuće. Šuma je postajala sve manja, a ljudi sve brojniji. Uz stabla, nestajale su i životinje, ali ljudi na to nisu obraćali pažnju. Uskoro je stigla i zima, a šuma je skoro iščezla. Ostala je samo šaka stabala i jedno veliko staro stablo Lipe s pokojim suhim, srcolikim listom. U njemu je živjelo jedno jako staro biće - čuvar, gospodar Lipe. On je tamo živio od davnina, a u njegovim je očima šuma uvijek bila snažna i zdrava. Gospodar je bio miroljubiv i nije mogao zaustaviti ljude kada su uništavali šumu. Tako je ožalošćeni, stari gospodar vidio da se zima približava te smogao ono malo snage i prikupio sve lišće sa stabla Lipe pa se vratio u svoje skrovište u drvetu. Nakon toga, sva su stabla polako ostajala bez lišća, a onda je nastupila teška i hladna zima. Narodi, koji su sada već bili mnogobrojni i zaokupljeni svojim širenjem, zaboravili su na pripreme za zimu. Ubrzo je pao i veliki snijeg za koji nitko nije bio spreman. Taj snijeg označio je početak propasti.
Narodi su počeli međusobno ratovati, a nisu imali ni hrane ni ogrjeva. Stoga se javila potreba za otimanjem od drugih naroda. Tuga, glad i hladnoća zahvatile su zemlju, a narodi su se sukobljavali na praznim ravnicama gdje je donedavno vladao mir u zagrljaju velike šume. Nekad mnogobrojna plemena naglo su se smanjivala, postajala su poput sjena svoje prošlosti. Gospodar Lipe, koji se dosad nije miješao u njihove sukobe ipak im odluči pomoći. Znao je da su se ti ljudi jednom slagali, ali ih je ponos zaslijepio. Znao je da su ratovali samo zato jer su htjeli zaštiti ono što najviše vole - svoj narod. Jedne ledene noći gospodar izađe iz svojega skrovišta, ponese nešto voća i svoja zadnja četiri suha, srcolika lista Lipe. Letio je zrakom tako neprimjetno kao da se stopio sa snijegom koji je padao. Nitko ga nije primijetio. Potom se ušuljao u dom svakog od vladara te im je ostavio po jedan list Lipe i malo voća. Na svakom je listu bio i poziv. Poziv na sastanak ispod Lipe. Vladari su se pribojavali okupljanja, ali, kako su od svojih starijih pripadnika plemena doznali da list u obliku srca simbolizira mir, ipak su krenuli prema Lipi.
Nenaoružani vladari pojavili su se kod stabla. Trojica muškaraca i jedna žena. Gledali su se hladnim očima, ali ne zbog mržnje, nego zbog straha. Bili su jako različiti. Vladarica sa sjevera, bila je visoka blijeda žena, plavih očiju i plave kose. Vladar s istoka, pak mršavi čovjek, sitnih očiju i crne duge kose ukrašene i oblikovane u pundžu. Visok čovjek jako tamne kože, crne kovrčave kose bio je vladar juga šume. Dok je vladar sa zapada imao urednu smeđu kosu i dugu bradu. Kada se gospodar šume pojavio pred njima, njihov je strah nestao. Bili su zbunjeni jer nisu znali što ih očekuje. Oštroumni gospodar im je objasnio kako su uništili nešto što su njihovi preci poštovali godinama, zbog čega su se vladari naroda posramili. Cijelu su noć razgovarali, smrzavali se, gladovali, ali zajedno. S prvom zrakom sunca, dogovor je bio zaključen. Dogovorili su se da će si međusobno pomagati te da će prekinuti borbe. S tim je dogovorom gospodar bio jako sretan te im se zahvalio, dao im mali dar i povukao se u svoje skrovište. Narodi su počeli jedni drugima pomagati, davati hranu i odjeću. Zajedno, preživjeli su zimu. I tako su prošle i druge zime i ljeta, a četiri plemena živjela su u slozi i uskoro postali jedan narod sa samo jednim vladarom. Više kao da nije bilo razlika među njima. Novi je narod bio sačinjen od mnoštva različitih ljudi, ljudi različite boje kože i uvjerenja, ali ono što je sve njih povezivalo bila je želja za zajedništvom i mirom. Njihov simbol postao je dar koji su njihovi preci dobili od gospodara šume - srcoliki list lipe.“
Kada je starješina završio svoju priču, zahvalio se narodu koji ga je cijelo vrijeme pažljivo slušao pa pričekao da svi odu. Zadovoljno mnoštvo polako se razilazilo, nitko nije žurio, no s vremenom je starješina ostao sam. Ugasio je vatru i osluškivao hladni zimski vjetar. Kada je otvorio oči, zagledao se prema velikom selu, selu punom različitih ljudi, drugačijeg izgleda. Sada su svi bili jednaki i pripadali jednom narodu. Starješina se tada okrenuo prema Lipi i počeo razmišljati. Nasmijao se. Naime, nitko zapravo nije znao tko je on i kako uopće zna tu priču. Osjetio je samo da su mu ljudi, naposljetku, bili zahvalni, a i on je njih nosio u srcu. Napokon, pokrio je glavu kapuljačom i dotaknuo stablo koje ga je pozvalo u svoje skrovište, kao nebrojeno puta prije. Usnuo je sretno i zadovoljno do sljedeće zime.
