Buba

BUBA

Bilo je to naše prvo prijevozno sredstvo na četiri kotača; tamno plava s bijelim navlakama, malog, sportskog volana, zaobljena i sva, baš po mjeri, slatka Volkswagen-Buba. Dočekala me pred portunom peterokatnice u kojoj smo stanovali, na povratku sa službenog puta, kad mi je Antonio šapnuo na uho: “Pogledaj dolje kroz prozor onu tamno plavu ljepoticu. Kupio sam je za nas. Ima debeli lim pa će te dobro štititi“.

I zaista, Volkswagen - narodni auto slijedećih je 10 godina vjerno pazio na nas i štitio nas od svih sudara, srazova iliti kolizija koje sam uglavnom ja, doživjela s njim.

Ervin - pustinjska lisica, tako je Antonio prozvao Bubu, po njemačkom generalu Ervinu von Rommelu, koji je sličnim vozilom tutnjio pješčanim putevima sjeverne Afrike u doba Velikog rata, vodeći besmislene ofanzive protiv ljudi i pijeska. Pijesak bi se nakon bjesomučnih bitaka jednostavno slegnuo i prekrio već osvojena područja, pa je sve opet izgledalo kao prije bitaka, kao da tu stoljećima nije kročila ljudska noga, a kamoli nekakvo narodno vozilo.

Naš se Ervin nije morao probijati kroz pustinjski pijesak, ali se zato izvrsno prilagodio parkingu na kome je stanovao i đombastim pulskim ulicama. Mjesec dana nakon što je svečano zauzeo svoje mjesto pred zgradom, pokazao je svu svoju borbenost i jačinu debelog lima i šasije.

Spustila se jesenja, prohladna večer. Listopadno drveće već je davno pogubilo šarene haljinice i tužno pružalo svoje gole ruke. Parkirala sam Bubu ispred ulaza i krenula u rikverc, kad se začuo tup udarac; pogledam u retrovizor i ugledam tik odzada parkiranu Dijanu, koju je Buba malo pogurala da si napravi mjesta. Srce mi je stalo. Krenem naprijed, kad ono, i Dijana kreće zamnom, uz prodoran i škripav zvuk kao da netko otvara veliku, limenu konzervu. Zakočim, izletim iz auta i imam šta vidjeti. Moj Ervin se svojim „rogovima“ na braniku bezobrazno zavukao pod Dijaninu šasiju i kad sam krenula naprijed i Dijana je krenula s nama uz lomljavu i buku, žaleći se na potpuno nepotrebno uznemiravanje, jer je ona, molit ću lijepo, bila prva na parkingu i već je pomalo tonula u prvi, večernji san.

Dijanin stražnji dio karoserije bio je sav raskupusan; nježne narančaste boje, nalikovala je ljepotici koju je oluja upravo raščerupala i pokvarila joj besprijekoran look. Mojoj Bubi, naravno, ništa, ni ogrebotine; samo su joj farovi slabije svjetlili, kao da osjeća da je sad bolje biti u mraku, možda će šteta biti manje uočljiva.

U sekundi mi je glavom protutnjao scenarij kroz koji ću morati proći. Moram se ispričati Rikiju, vlasniku Dijane s drugog kata. Njegov auto nije bio nov, ali je bio dobro očuvan, a narančasta šasija veselo je svijetlila na jutarnjem suncu. No, to je bilo u neko drugo vrijeme, prije dolaska ratobornog Ervina.

S nelagodom sam pozvonila na vrata Rikijeva stana. Znala sam o njemu samo da živi sam s majkom i radi u pulskom brodogradilištu. Otvorio mi je on, glavom i bradom, a po oblaku dima koji ga je obavijao, odmah sam shvatila da već zna što se dogodilo. Nešto sam zamuckivala i petljala, pokušavajući se ispričati. On je i dalje nervozno prinosio krajičak cigarete ustima, a onda pristojno progovorio: “Ma, ništa, ništa, svakom se to može dogoditi“. Nesretno sam odjurila doma, dok me Antonio bezuspješno tješio.

Buba, naravno, nije pokazivala nikakvu grižnju savjesti ili, ne daj Bože, samilosti prema bližnjemu svome. I dalje je rogoborila pulskim ulicama, pri čemu bi na nizbrdici povremeno iz auspuha odjekivao čudan prasak, pa bi se pješaci u strahu sklanjali s puta, misleći u sebi ono uobičajeno: “Vidi lude žene, kamo juri s tim tamnim vragom?“.

Drugi put bi u najvećoj gužvi poslije posla jednostavno stala usred raskršća i ni makac. Ugasila bi motor i zatvorila svoje velike farove, ne obazirući se na nesretnog šofera, tj. mene, dok sam morala moljakati da nas malko „odšlepaju“ sa strane kako bi oslobodili raskršće krcato nervoznim vozačima koji su već sjeli na svoje trube.

Buba je uistinu bila nepredvidiva i tvrdoglava, na što nas, naravno, nije upozorio njen bivši vlasnik.

Ali, vratimo se nesretnoj Dijani. Dani su prolazili, a nekadašnja narančasta ljepotica tužno je čekala da joj poprave haljinicu. A onda, jedne subote, dok sam žureći u grad uskočila u Bubu i izvlačila je s parkinga okrečući volan na pogrešnu stranu, začujem snažan udarac lima o lim i ne vjerujući svojim očima opet ugledam onu nesretnu Dijanu koju je moj Ervin, ovaj put, tresnuo s prednje strane!

O, zemljo, otvori se ! Istog časa pola je stanara izletjelo na prozore i veselo promatralo besplatnu predstavu, dok mi je Antonio dovikivao sa zadnjeg kata: „Lela, opet ćeš morati posjetiti Rikija!“. Nesretnog li dana za mene. Riki još nije uspio popraviti Dijanu ni od prethodnog udarca, a već je uslijedio novi. Tako bar neće morati ići dvaput kod karosera, pokušavala sam stvar gledati s vedrije strane.

Pozvonila sam na vrata njegova stana. Opet ista scena: Riki u oblaku dima nervozno prinosi čik ustima i sijeva na mene pogledom. Voljela bih radije da mi raspali šamar, umjesto da me ovako nijemo optužuje. Stojimo par minuta nesretno gledajući jedno drugo i danas, dok pišem ovu priču, još živo vidim crn, prodoran pogled njegovih očiju koji boli više od svih neizgovorenih riječi.

Poslije tog nemilog događaja, Riki nikad više nije parkirao Dijanu pred našom zgradom. Osjećala sam se kao divljak koji je došao i istjerao pitome, dok se naša tamno plava Buba važno kočoperila na novo osvojenom teritoriju. Dijana je neslavno završila u sudaru negdje na pulskoj zaobilaznici. Na svu sreću, naša Buba ovaj put nije bila upetljana u cijeli slučaj, mada nam se činilo da joj farovi opet nešto slabije svijetle.

Biografija: Jelica Fiorido

Rođena sam 28. 1. 1954. u Labinu, ali živim u Puli, gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu diplomirala sam kemijsku tehnologiju 1977. ; posljednjih 25 godina radila sam u Zavodu za javno zdravstvo u Službi za zdravstvenu ekologiju, gdje sam dočekala umirovljenje 2015. g.

Pišem poeziju, kratke priče i putopise o planinarenju s Planinarskim društvom Glas Istre, Elektroistra i Gojzerica iz Pule. Putopise sam objavljivala u Glasu Istre, a pjesme na hrvatskom standardu, čakavici i labinjanskoj cakavici u zbornicima radova Verši na šterni 2010., 2012., 2016., 2019., 2021., Reci mi ca 2010.-2017., Ako zanoćim uz more 2012., Vertigo tinitus 2013., Valentinovo 2013., Kalendar Jurina i Franina za 2020 i dr.

Volim prirodu, putovanja, dobru knjigu i film, strane jezike, muziku i vjetar u kosi dok vozim bicikl.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/the-front-of-a-blue-car-uOgkoyoqaX4) 12. 9. 2025.

---

#JelicaFiorido #freshprose