Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) ostavio je, kako sam kaže, svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga i Dnevna doza.
Objavio je knjige:
- «Boje Sunca» (proza, 2000.),
- «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara - liječnika, 2007.),
- «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. - II izdanja),
- «Obične riječi» (poezija, 2012.),
- «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
- «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
- «Dobre godine» (proza, 2018. - II izdanja),
- «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).
Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.
Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).
Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
BESMISLICA
Kao kad prokopaš rupu.
I stigneš u rupu.
Kao kad jednom opereš zube,
vjerujući da je to-to.
Kao kad prvi put kakiš u tutu,
misleći da je to definitivno.
Kao kad te sustigne kletva:
„Dabogda ti se u kući sve osušilo sem veša!“
Kao kad kam koji voliš,
porineš gdje je najdublje more.
Kao kad utajiš ljubav,
pokušavajući glumiti nekog drugog sebe.
Kao kad se uhvatiš za pčelu radilicu,
očekujući da poleti.
Il' glasaš na predsjedničkim izborima.
Za Mohameda Salaha.
MJESEC MOJ
Spokojstvo pokrova nebeski moćnog
truje prisustvom okruglosti svoje.
Poput čuvara sna, istinski noćnog,
ušunja se kradom u vijuge. Moje.
Zaboravi dan da ima pun krug,
mjesečno jednom što ispuni plavo,
ostavština mraku da stalno vraća dug,
u zlatu – skoro iskričavo.
Izmijeni čist oblik i likom se prati,
sada, on je pola, sutra kružan, cio,
i kružan se takav, staroj poli vrati,
ja pomislim – gdje je drugu polu skrio?!
Pri tom on žuri u mijeni shvatit,
polovinu tijela profil neće skrit,
a noć mu je prilika polovinu vratit,
potpun opet bit.
Tako se stalno rastenje mjeseca,
miješa sa mojim odrastanjem. Puno.
Tako moj život, u snu, presijeca,
tvoje veličanstvo, o Luno!
PROLAZI VRIJEME, MIJENJA SE ŠTOŠTA ...
Opčarani krasotama koje su nam sjenčile život postajali smo ljudi.
Naše isto mijenjalo se i nehotice, odrastali smo u različito.
Kolanje se vezalo i nastavljalo: sve oko nas postajalo drukčije.
Zimu, avaj, ne razaznajem po snijegu na jarkocrvenim krovovima komšiluka
niti po okruglorumenim obrazima djetinjstva.
Stidna, još se samo u stare kalendare može skriti.
Proljeća me ne omamljuju rascvalinama, jer sve što se trebalo rodit,
rođeno je prije i nazor – ko sedmače.
U ljetnim noćima ne nosimo džempere za gole ruke naših djevojaka.
Danas, njihovoj koži, samoj kakva i jest, pretoplo je.
Jeseni me više ne biju kišama i vlagom koja u kosti kidiše.
Tu su, tik pored, tek da se zna.
I tako, sve isponova, dugo već – trajemo.
Svijet se mijenja kako adet ne poručuje, a mi, zašto ne reć' – starimo.
Kao da ne osjećamo sve ono što smo osjećati učili.
Kao da, u jednom mahu i ne znajuć',
prolazimo sve ono za što smo se godinama spremali,
čemu smo se, vrijeme trošeć', nadali.
Od svega, proplamsaji tek.
Kadšto pomislim: je li sve bila opsjena?
VRANICA
Kanim okrenuti misli u davne i prelijepe dane,
kada se upredala vuna, čibučilo, varilo mlijeko.
Sjećanje me stigne, osvoji, a behar sa grane,
raspuhne i ono malo, premjesti ga, odnese daleko.
Vjetar, ko u pjesmi, prevrelo, za tili čas ohladi,
domišljat poljubi tišak, okruni obližnji vrh.
Urlikne, svije harno stablo, a korijen tek pogladi,
potjera me, ćušne ukraj, snažan porodi srh.
Vranica se presijava, srebri, u sjajne đozluke lovi,
sitne ljude, raštimane, što joj po površi gmižu.
Od nemila do nedraga, ko moderni pustolovi,
užagrenih očiju, pentraju se, u tespih korake nižu.
Raspukne se stijena, otkine, bezoka u provaliju stropošta,
satre i zatre svašta, natkrili, zamuti hladno vrelo.
Uplaši život i okuraži, odnekle donese miris mošta,
u prah se na kraju stvori, sama razbije cijelo.
A mal kad nad krstom stanem, okrenem glavu i gledam.
Metne mi gnijezdo u srce, obujmi god na panju.
Vranica traži žustro, do balčaka da joj se predam,
stopim sa njenim adetima, zatomim u njenom imanju.
Loćika, Vranica, juli 2004.
OPTIMIZAM SJEĆANJA
Poništavam,
dane crne,
gumicom bijelom,
od vremena sastavljenom.
Ostaju,
tek obrisi,
po životu,
koji (pred)osjećam.
Odlazim,
tamo,
gdje me nema,
ko tražiti.
Dovoljno daleko,
za mene,
nedovoljno blizu,
za beskraj.
Poništavam,
dane crne,
gumicom bijelom,
od vremena potrošenom.
Gledam,
da ne vidim,
što vidjeti,
ne treba.
Zaboravljam,
zaboravu dato.
Zaboravom,
čistoću mislima dajem.
Pamtim,
bijele dane,
gledajući u prošlost,
crnim očima.
Sam
sebi
sam
dekorater.
Psihologinje bi to nazvale optimizmom sjećanja.
