Priča Tko je čovjek koji se predstavlja kao moj brat? Lorene Potočki bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Lorena u svojoj biografiji navodi: "Rođena je 17.10.2000. u Zagrebu, a odrasta u malenom mjestu pored Krapine, Radoboju. Amaterskim pisanjem počela se baviti prije nego je krenula u prvi razred osnovne škole i redovito sudjeluje na mnogim literarnim natječajima koji se nude. Pohađa jezičnu gimnaziju u Krapini, a donedavno je pohađala i glazbenu školu gdje je učila svirati gitaru i glasovir. Sada slobodno vrijeme posvećuje mažoretkinjama, a živi u obiteljskoj kući s roditeljima i starijim bratom."
Lorena o ovoj priči: "Predstavljam vam djelo koje spaja fantastične elemente moderne medicine sa životom običnog čovjeka čiji mentalni opstanak ovisi o životu voljenog brata koji je u nesreći zadobio teže ozljede glave. Kako se osjeća čovjek nakon amnezije i kako doživljava svijet oko sebe, upakirano u prikaz približen čitatelju glavno je polazište ove priče. Koje šokantno rješenje doktori pronalaze za spas njegova života i kako će to prihvatiti njegov brat koji počinje osjećati prve znakove psihičkog sloma ostaje vam da saznate."
Tko je čovjek koji se predstavlja kao moj brat?
Glava mi tulumari. Sjedim pored čovjeka srednjih godina. Navodno mi je brat. Ne znam, nikada ga prije nisam vidio. Ležim na prilično neudobnoj postelji i pokušavam nataknuti čarapu na noćnu svjetiljku. Izgleda da sam vrlo osjetljiv na svjetlost. Čini se da sam osjetljiv na svašta. Maločas sam pokušao utišati buku gađajući televizor praznim bocama od soka, a onaj čovjek je pozvao svoju ženu pa su mi zavezali ruke. Sada sam slobodan jer sam prijetio da ću se zadaviti tim štrikom. Jučer je bio predivan dan. Hranio sam mlade srne na nekoj livadi, blizu šume. Kasnije smo se prijatelji i ja okupili u krčmi i proslavili moj rođendan. Častio sam kao da sutra umirem, a oni su pjevali dugo u noć. Pitao sam danas takozvanog brata zašto nije došao na moj rođendan. On me pogladio po licu i rekao da sam to sanjao. Nemoguće da je ovaj besćutan čovjek moj brat. Sigurno se pokušava izvući jer je zaboravio da mi je rođendan. Da se barem mogu vratiti u jučer i ponovno obilaziti kuće s harmonikom i dijeliti domaće vrhnje.
Popodne nas je posjetila žena u svjetlo plavoj uniformi. Hodala je oko mene s nekim čudnim spravama i nešto zapisivala. Lažni brat, njegova žena i ona odvojili su se u susjednu sobu i šaputali, ali meni je i to udaralo po glavi. Ubrzo je došao i gospodin u bijeloj uniformi i postavljao mi čudna pitanja poput: ,,Boli li te ovo?“ i pritisnuo mi prstima uglove očiju. ,,I ruka bi me boljela da je tako pritisneš“ srdito sam odgovorio. Zadržao se još neko vrijeme pored mog kreveta, konstantno me promatrajući, od čega sam počeo osjećati nelagodu. Postalo je vruće, pa mi je ruka posegnula za čašom vode pored kreveta koju sam tada prolio po sebi. Godilo je. No, očito su neki ponovno imali nešto protiv moje ugode. Brat lažnjak koji je svo vrijeme mirno sjedio u kutu sobe, tada je uspaničeno ustao i krenuo prema meni no čovjek u uniformi ga je potapšao po leđima i odveo u susjednu sobu. Do mene je dotrčala ona žena pa mi dala suhu pidžamu i presvukla posteljinu. Ovaj put se oni iz susjedne sobe nisu ni trudili ne pokvariti moj mir. Čuo sam sve.
,,Gospodine, Vi morate razumjeti da je Vaš brat pretrpio težu ozljedu mozga i na ovakve ispade ćete se morati priviknuti“ rekao je dublji glas koji je proizlazio iz bijele uniforme.
,,Doktore, ja ne znam hoću li više moći gledati ga ovakvog. Ovo više nije moj brat i nikada neće biti. Jutros je pričao o srnama i vrhnju. Molim Vas, dajte mi nešto jako za smirenje.“ rekao je glas brata lažnjaka gotovo jecajući.
,,Antidepresivi nisu trajno rješenje. Vi ćete brinuti o svojem bratu i bit ćete mu sve potrebniji. Budući da je njegova žena poginula, obaveza je na Vama kao najbližem članu obitelji.“
To raspravljanje trajalo je još dugo. Ništa mi nije imalo smisla i ne znam o kome su pričali. Kada je napokon nastala tišina zaspao sam, a kad sam se probudio brat lažnjak i njegova žena jurišali su sobom odjeveni u crno. Pitao sam ih kamo idu, na što je ovaj bezobzirno odmahnuo rukom, ponovno me pogladio po obrazu i rekao kako imaju nekog posla, ali će se brzo vratiti. Ostao sam sam sa ženom u svjetlo plavoj uniformi koja je jurcala oko mene i dosađivala pitanjima trebam li što. Ne znam zašto se uvijek nakon nečeg lijepog nađem u ovoj postelji. Malo prije sam lovio ribe i taman kada sam rekao ženi neka ovog predivnog šarana kojeg sam uhvatio pripremi za večeru, ponovno sam se našao kako ležim. Mislim da ovi ljudi nemaju dobre namjere. Oduzimaju mi slobodu i sputavaju moj avanturistički duh. Pitat ću lažnog brata gdje je šaran kad dođe kući iako se ne nadam previše. Vjerojatno će nekako zataškati da ga je pojeo. Pitam se je li mu gospođa koju predstavlja ženom zaista žena ili je i to muljaža. Također, mislim da nije fer da onda kući dovodi i ovu u plavoj uniformi. Svakom poštenom bi jedna bila dovoljna.
I tu su njegovi memoari završili. Posljednje riječi koje je Hrvoje umio napisati bile su o meni, njegovom rođenom bratu, kao lažnjaku s lošim namjerama. Dan koji je opisivao bio je kada smo žena i ja išli na sprovod mojoj šogorici koja je poginula u nesreći u kojoj je on zadobio teže ozljede glave. Suza mi je razmočila trag grafita. Sjetio sam se noći kada me panično dozivao i kada sam ušao u sobu ugledajući ga kako visi s kreveta naglavačke i pokušava zaustaviti krvarenje iz ustiju bijelom posteljinom. Otada više nije bio ondje. Prevezen je u bolnicu i sada je na intenzivnom promatranju. Otkada mu se stanje pogoršalo sve ga rjeđe vidim i žalim za trenucima kada su me najviše brinule čarape na svjetiljkama. Dolazim ondje svaki dan, ali me ne puste u sobu pa komuniciram s njim pogledom preko staklenog dijela vratiju. Pogledom koji mi nije uzvraćen. Izgleda spokojno, ali aparati na koje je spojen ne ulijevaju nadu. Medicinska sestra kaže da je preko dana stabilan, ali se noću mori sa nekim previranjima i viče neke nerazumljive riječi.
Sjećam se našeg pakta iz djetinjstva kada me zamolio da što god mu se dogodilo, nastavim njegove memoare i očuvam nasljedstvo za njegove potomke. Nisam očekivao da ću to zaista biti primoran učiniti i to u njegovim ranim tridesetima, kada još nije ostvario želju da ima svoje nasljednike. Izgleda da će tako i ostati. Svakog dana kada otvorim istrošene korice ovih pisanja, osjećam dodire njegove vrele ruke koja se spajala sa živahnim pogledom, vječno punim optimizma. Sve bih dao za još jedan dan s njim, onako zdravim i prepoznatljivim da se dostojno pozdravimo i provedemo najljepši dan naših života. Odveo bih ga do kojeg god mora na svijetu želi da upeca najveću ribu koju smo ikada vidjeli i ostvari svoj dječački san. Ako ja ubrzo poludim, tko zna hoću li imati koga da nastavi ovo naslijeđe. Moja žena kaže da sam se otuđio otkada se dogodila nesreća i da me više ne prepoznaje. Znam da me voli i da se nada sretnijoj budućnosti koju joj ja neću moći pružiti. Navodno sam počeo mjesečariti, a imam i neke tikove. Možda je do kapsula koje potajno uzimam.
Jutros sam do bolnice otišao u pidžami jer sam želio da moj brat osjeti barem tračak domaće atmosfere. Moja žena kaže da to nema smisla jer je ionako u bolnici proveo više vremena nego kod kuće u vremenu u kojem počinje njegovo sjećanje. Sada i ja uviđam da je to bila loša ideja jer moj brat ionako ne raspoznaje okolinu, a odustao je i od svakog pokušaja govorenja. Ljudi su me nepristojno šamarili pogledima na ulici, a u bolnici me nekoliko članova osoblja zamjenilo s pacijentom. Ništa od toga nije me pogađalo. Prišao mi je doktor ozbiljnim pogledom dok sam rutinski stajao pred vratima Hrvojeve bolničke sobe i zurio kroz prozorčić.
,,Gospodine, imam dobru i lošu vijest.“
Slijedio sam brata i njegov pozitivan duh pa sam odlučio prvo čuti dobru, no doktor je odbio moj zahtjev i rekao kako nakon loše dolazi dobra. Naglo sam umuknuo, a on je nastavio.
,,Bojim se da je Hrvojevo stanje sve lošije i postoji strah da ga prerano izgubimo...“
Nastavio je drobiti o najnovijim nalazima i lošim prognozama, no ja sam čuo sam šumove jer mi je kroz glavu pulsirala misao o gubljenju svoga brata. Nisam razmišljao konkretno o njegovoj smrti od noći nesreće kada smo čekali vijesti je li tko uspio preživjeti. Očekivao sam starenje svoga brata u krevetu moga doma, a nekoć je još postojala nada da će uz Božju milost pokazati znakove poboljšanja. Sada je ostala samo tupa bol i bespomoćni osjećaj bijesa. Nešto kasnije sam shvatio da doktor viče na mene.
,,Gospodine! Gospodine, čujete li Vi mene!? Još niste čuli dobru vijest...“ Ne znam kako nakon ovoga nešto može biti dobro. Zar su farmaceuti odjednom otkrili lijek koji čudotvorno vraća ljude iz groba?
,,Ne, ali nije toliko daleko od toga.“ Nakon što mi je doktor odgovorio, shvatio sam da sam to izrekao naglas.
,,No, hajde. Slušam.“ Dao sam priliku doktoru nespretno skrivajući skeptičnost.
,,Kao što sam rekao, samo je pitanja dana kada će vaš brat izgubiti borbu za život. Međutim! Imam čast otkriti Vam kako nam se pružila jedinstvena prilika. Vaš brat bi mogao postati prvi čovjek s transplantiranim mozgom na svijetu! Naravno, zahtijevat će to mnogo komplikacija i sredstava, ali u medicini ništa nije nemoguće, zar ne?“ Oduševljeno je pripovjedao dok sam zapanjeno gledao kako se njegova čeljust miče, a ja se ponovno gubim. Što mi on to pokušava reći? Transplantiranje mozga? Ovaj čovjek je lud. To bi izgledalo kao gledati tijelo brata i slušati stranu osobu što prozbara iz njega. Imati njega... bez njega. Kao lutka. Ili stranac. Možda i kao osoba koju su nastanili demoni i oduzeli joj osobnost. Pa strani mozak nosi sa sobom drugu osobu. A možda i operacija ne uspije! Nisam mogao vjerovati što sam upravo čuo. Neuljudno sam odbrusio doktoru i pokupio se kući.
Razgovarao sam sa ženom po dolasku kući, a ona je čitavo vrijeme šutjela. Uskoro sam shvatio da razgovaram sam sa sobom, a ona se vraća kući s posla iza tri. Posegnuo sam za još jednom bočicom onih kapsula. Možda je i bolje za mene da u nekim trenutcima nisam svjestan gdje sam i što se događa i imam opciju iskjučenja svjesti. Žena me pronašla kako buljim u čarapu na svjetiljci koja je ostala ondje kao uspomena na mog brata u donekle prisebnom stanju. Nježno me zagrlila i pitala kako je. Slegnuo sam ramenima i ništa nisam rekao. Mislim da bi doktorove vijesti mogle i nju šokirati, a ipak je dobro da imamo još nekog razumnog u kući. Rekla mi je kako bi bilo vrijeme da se presvućem iz pidžame jer joj izgledam kao bolesnik. Tako sam se i osjećao, ali mentalno. Ova noć je za mene bila jedna od težih. Borio sam se s nepovezanim noćnim morama, a žena mi je rekla da ju je probudilo treštanje mikrovalne pećnice. Navodno sam pripremao kokice, ali sam umjesto njih upotrijebio plastične čepove od boca na što je mikrovalna reagirala blažom eksplozijom. Kaže da me jedva vratila u krevet trudeći se ne probuditi me. To me podsjetilo da sam zapravo sanjao kako s bratom idem na pecanje i pripremam nam jelo za piknik pored jezera. Rekla je da svaki dan pričam o istom snu, a ja se zapitao jesam li zaista ponovno to sanjao ili se moj um poigrava sa mnom. Kao da mi je sve teže razlikovati san i javu. Zapitao sam se je li jučerašnji razgovor s doktorom bio stvaran. Rutinski sam se uputio u bolnicu, ponovno u pidžami, no žena me odgovorila od toga i pošla sa mnom. Rekla je kako osjeća da nešto skrivam od nje i da ju sve više zabrinjavam. Ono što sam očekivao, to se i dogodilo. Istina je izašla na vidjelo. Doktor je objasnio mojoj ženi isto što i meni i ponudio jednako rješenje. Ona je bila mnogo ljubaznija u tom razgovoru od mene. Dapače, nije se naljutila što sam takvo što krio od nje. Prekinula me u buljenju kroz prozorčić na vratima bratove sobe i bez razmišljanja rekla:
,,Mislim da moramo to učiniti. Vrijedi pokušati, zar ne? Medicina napreduje, a Hrvoje je sve lošije. Imaš li hrabrosti onemugućiti mu vjerojatno posljednju priliku za život?“
Ove posljednje riječi doprle su do najdubljih mojih kutaka. Isprva sam mislio da se i moja žena dočepala čarobnih kapsula, a onda sam pogledao kako neustrašivo gleda u mene i čini sve od sebe kako bi me izvela na pravi put. Zaista nemam pravo ikome oduzimati pravo na život, iako to podrazumijevalo krajnje rubna rješenja, a osobito ne svom rođenom bratu. Vratili smo se kući, a ja sam čitavo vrijeme vožnje razmišljao. Žena mi je zabranila da vozim i rekla kako ne želi i mene prerano izgubiti. Zapisao sam najnovije događaje između bratovih korica memoara i kad sam htio odložiti teku u ladicu njegovog privremenog noćnog ormarića odlučio sam presvući posteljinu i dovesti ovu sobu u red. Žena mi je razbistrila misli. Moj brat nije ovdje i ne moramo živjeti u kaosu koji svjedoči da je ovdje živjela polunormalna osoba. Bezdušno sam skinuo čarapu sa svjetiljke i pokupio boce oko televizora. Bio sam spreman napraviti Hrvojev krevet i maknuti posljednji trag njegova pristustva ovdje. Odmaknuo sam pogužvani prekrivač, duboko udahnuo posljednji dašak bratova mirisa i svukao posteljinu. U tom trenutku na pod je pala ceduljica koja je očito bila zataknuta u udubini pokraj madraca. Kada sam pročitao natpis, ruke su mi zadrhtale, a noge se odsjekle. Sjećam se svakog slova kao da sada držim tu ceduljicu pred očima. Bila je naslovljena za mene od mog brata, napisana u danima prije nego mu se stanje pogoršalo. Pisalo je: ,,Draga navodna obitelji, predlažem da isključite aparate.“
Otada više ne pišem njegove memoare. Izbrisao sam njegove tragove iz sobe, a sada želim i prekinuti ove patnička pisanja. Koliko god je tada bio lud, predosjećao je da mu se stanje pogoršava i uputio nas na čin koji je vidio u filmu. Pokazao sam ženi o čemu se radi jer nisam imao snage držati u sebi nešto toliko gorko. Posljednji atomi mojeg razuma popuštali su. Nisam joj dopuštao da me tješi već joj gotovo odrješitim glasom rekao:
,,Pođi sa mnom u bolnicu. Idemo reći doktoru da pristajemo.“
Žena me ošamarila po licu svom snagom. Koliko god je osjećala moju patnju, bijes je kipio u njoj.
,,Slušaš li ti sebe? Pa u što se pretvaraš? Želiš ubiti svoga brata čak i prije nego mu je suđeno?“
Tada sam shvatio što sam rekao, odnosno kako je zvučalo.
,,Želim pristati na transplantaciju mozga. Ili bolje rečeno pokušaj.“ Ispravio sam se.
Tada mi se posramljeno ispričala zbog šamara, a već sljedeći trenutak bili smo u automobilu. Ja na suvozačkom mjestu u pidžami. Ovaj put me nije uspjela spriječiti. Jurili smo prema vratima Hrvojeve bolničke sobe. Srce mi je nabijalo kao da daje svoj posljednji takt. Provirio sam kroz poznati prozorčić i urezao sliku duboko u sjećanje. Položio sam dlan na staklo i uzdrhtalo mu se nasmiješio. Izgledao je spokojno, ali ne na lijep način. Ne znam kada sam ga posljednji put vidio da pomiče bilo koji dio svoga tijela. Vječno je spavao ili na trenutke padao u komu. Ne znam kako će ovo završiti, ali vjerojatno ne može gore nego što je trenutno. Znao sam da zaslužuje bolje od ovoga.
Primio sam ženu za ruku i potpisao suglasnost o operaciji. Postupak je bio pokrenut prije nego sam se stigao predomisliti, a sutradan je prozorčić na vratima bio zauzet. Bio je okupiran objektivima kamera, a novinari su uzbuđeno dojurili do mene kada su me ugledali. Nekoliko dana kasnije ležao sam kod kuće u naslonjaču i pregledavao novine na čijim sam naslovnim stranicama osvanuo, zajedno sa zloglasnom zgradom i staklenim prozorčićem, a lice mog brata bilo je zamagljeno. Uopće se ne sjećam što sam izjavio novinarima, no pored moje slike i imena bio je citat: ,,Moj brat je oduvijek bio borac, a žena vjeruje suvremenoj medicini pa sve nalaže kako će zahvat uspjeti.“ Kasnije mi je žena objasnila kako je platila novinarima da objave njezinu izjavu pored moga imena jer ja nisam bio sposoban reći nešto suvislo, što neće privući pažnju osoblja iz ludnice. Namrštio sam se, ali duboko u sebi bio sam vrlo zahvalan.
U podne je zvonio mobitel, a ja sam se javio ne gledajući tko zove. ,,Dobar dan, gospodine, doktor je.“
Progutao sam knedlu i drhtećim glasom pozdravio.
,,Čast mi je priopćiti kako je prva transplantacija mozga na svijetu uspjela. U sljedećih nekoliko dana imat ćete priliku posjetiti svoga brata s drugih strana vratiju.
„Oh, i da. Odsada se odaziva na ime Ivan.“
