Svako preispitivanje i pokušaj redefiniranja osnovnog sredstva za rad bilo koje struke neminovno uznemiruje pripadnike te struke. Stoga je razumljivo da je netom objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku uznemirila pripadnike svih struka koje se bave jezikom i jezicima. Između ostalih uznemirila je i pisce. Između ostalih uznemirila je i nas dvoje. Na pitanje treba li redovito preispitivati i određene temeljne vrijednosti, ideje ili postavke, treba li s vremena na vrijeme biti uznemiren – odgovor je potvrdan. Sama uznemirenost pokazatelj je da se ima o čemu razgovarati, da se ima o čemu raspravljati.
Kada smo pokušali otkriti što nas u Deklaraciji naročito uznemirava došli smo do neočekivanog otkrića. Naime, potpisnici Deklaracije, pozivaju nas na nekoliko stvari.
Prva je „ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama“. Naša osobna iskustva s problemom na koji deklaratori ovdje ukazuju upravo su to – osobna – no sasvim dovoljna da potpišemo bilo koji dokument protiv bilo kakvog oblika bilo kakve segregacije i diskriminacije. Nismo toliko naivni da vjerujemo da će naši potpisi taj problem automatski dokinuti: različitost će zlonamjernima uvijek biti izgovor za podjele i obespravljivanja. Jednako gledamo i na „zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika“. Slažemo se: sve represivne, nepotrebne i po bilo koga štetne prakse razdvajanja bilo koga ili bilo čega treba zaustaviti. I po potrebi nastaviti zaustavljati. Potpisali bismo i za „prestanak rigidnog definiranja“ bilo čega, kao i „izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih“ aktivnosti u bilo kojoj djelatnosti. Bezrezervno podržavamo „slobodu individualnog izbora i uvažavanje“ bilo koje vrste „raznovrsnosti“, bilo kakvu „slobodu u“ bilo čemu i „slobodu“ bilo kakve „upotrebe i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja“ bilo čega „na sveopću korist“. Jednako kao i sastavljači i potpisnici Deklaracije, i mi volimo vjerovati da svojim radom i primjerom promičemo vrijednosti koje svijet oko nas čine barem mrvicu boljim. Zašto nas onda ova Deklaracija uznemiruje? Zašto je nismo već potpisali?
Jedan od razloga svakako leži u činjenici da smo – osobno – razvili određeno podozrenje ili čak alergiju na diktat jednine. Moguće da se radi o nekom sasvim specifičnom poremećaju, ali nam nije jasno zašto negdje gdje već postoji jedno umjesto toga jednoga ne može postojati mnoštvo, kao i zašto je ondje gdje već postoji mnoštvo često impuls većine da to mnoštvo zamijeni jednim. Ipak, kako u profesionalnom i privatnom životu baratamo s nekoliko jezika, svesti četiri od njih na jedan imalo bi stanovitog administrativnog smisla. Isti bismo princip mogli nastaviti primijenjivati i na ostale jezike pa zaključiti da svi ljudi bez obzira živjeli na Balkanu ili bilo gdje drugdje na svijetu upotrebljavaju zajednički jezik. Glavni je problem što ga ne upotrebljavaju dovoljno često. No, dosljedni u potkopavanju jednine, tvrdimo da postoje dva zajednička jezika, kako na Balkanu, tako i drugdje. Jedan jezik upotrebljavaju ljudi koji se žele sporazumjeti, a drugi ljudi koji se ne žele sporazumjeti. Svaki je od ta dva jezika „policentričan“ i svaka zajednica u kojoj smo imali prilike živjeti i raditi u tom je smislu bilingvalna.
Drugi razlog zbog kojega nismo potpisali Deklaraciju vjerojatno je taština. Kako bismo kompenzirali vlastite nedostatnosti i komplekse u odnosu na izvorne govornike jezika upotrebljavanih u zajednicama u kojima smo živjeli i radili, smislili smo hipotezu po kojoj bi razina razumijevanja među ljudima bila najniža kada bismo svi odjednom počeli govoriti isti jezik jer bi tada trud koji se ulaže u sporazumijevanje bio najmanji, previše bi se toga podrazumijevalo, razumjelo „samo po sebi“. Naime, ne vjerujemo da je jezik sredstvo koje olakšava komunikaciju. Ono što olakšava komunikaciju jest dobra volja i bolja namjera sugovornika – ako su sugovornici odlučni da se sporazume, to će uspjeti bez obzira kojim jezicima govore. Jezik sam po sebi u tom je smislu neutralan, nenamjeran. Jezik, bilo koji, ne naziva sebe ni ovako, ni onako. Jeziku čak nije ni najmanje stalo do njegovih govornika.
Treći razlog našeg nepotpisivanja je taj što Deklaracija pojednostavljuje stvari: „Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.“ Taj jezik koji Deklaracija opisuje upotrebljava se i drugdje. Na prostorima koje Deklaracija spominje upotrebljavaju se i drugi jezici, jednako zajednički ne nužno po lingvističkoj definiciji, već po konkretnoj uporabi. Jer što su npr. u Istri hrvatski, talijanski i slovenski ako ne zajednički jezici, i svaki od njih pojedinačno i sva tri skupa? Što su, na istom poluotoku, npr. njemački ili engleski? Jesu li dovoljno „zajednički“ kada tisuće ljudi na tim jezicima ostvaruje svoju egzistenciju? A ča je s našin lipin čakavicon i kajkavicon? Spadaju li one u onaj „mali broj postojećih razlika“ ili daju doprinos „ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika“?
Upravo u tome leži glavni razlog zbog kojega nismo potpisali Deklaraciju - jer ona definira kao zajednicu prostor na kojemu i mi živimo i radimo, dakle i našu neposrednu zajednicu, ali tu našu neposrednu zajednicu istovremeno stavlja po strani kako bi se stvorila zaokruženija slika zajedništva. Banaliziramo li raspravu ako upitamo može li prostor koji ne čini zajednicu imati zajednički jezik? Tvore li Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija uopće bilo kakvu zajednicu u kojoj ne bi trebale sudjelovati i Makedonija, Slovenija, Kosovo, ali onda i Albanija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Austrija i Italija? Naš je dojam da Deklaracija kreira tek jezičnu zajednicu zajedničkog jezika, društvo ograničene odgovornosti u kojemu je pozvan sudjelovati svatko tko prihvaća ideju o zajedničkom jeziku, a sav spektar aktivnosti i odgovornosti članova zajednice sveden je na potpis same Deklaracije.
Smisao zajednice, barem kako je mi osobno shvaćamo, jest u tome da postoji nešto (zajednica) što svaki pojedinac istovremeno prepoznaje kao svoje (vlastito) i kao nešto što dijeli s drugim članovima zajednice (zajedničko) jer samo u tom slučaju postoji odgovornost pojedinca prema zajednici. S naše strane bilo bi licemjerno da kao svoje prepoznajemo jezik(e) Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili Srbije, a da istovremeno kao svoj ne prepoznajemo talijanski (jezik članova naše rodbine i prijatelja, prvih susjeda, pa i onaj zajednički nam jezik naših suseljana u Šišanu koji govore talijanskim kojega većina Talijana ne može tako lako razumjeti), a da istovremeno kao svoj ne prepoznajemo engleski jezik na kojemu pišemo, ili njemački s kojega prevodimo.
Ova je deklaracija jednako tako mogla biti i Deklaracija o zajedništvu jȅzīkā, inicijativa koja bi umjesto postotkovne lingivstičke analize u obzir uzela očitu potrebu stanovnika spomenutih zemalja da i putem jezika grade svoje identitete i potaknula komunikaciju i suradnju. Konačno, zašto činjenica da upotrebljavamo sličnije jezike (sličnije nego što su međusobno slični drugi slični jezici) ne bi mogla doprinijeti uvažavanju i poštivanju vlastitih međusobnih različitosti. Jer različitost će dobronamjernima uvijek biti izgovor za upoznavanje, učenje o sebi i o drugome. A zlonamjernima će različitost uvijek biti izgovor za...
