Naš suradnik, književnik i prevoditelj s ruskog jezika, Žarko Milenić, donosi nam svoj prijevod priče Petuhov ruskog satiričara s kraja 19. i početka 20. stoljeća Arkadija Averčenka. Žarko Milenić trenutno pohađa poslijediplomski studij ruske književnosti u Moskvi gdje živi sa suprugom Natalijom Sergejevnom Milenić i sinom Danielom. Iza njega je tridesetak knjiga proze i poezije, a osim s ruskog prevodi i s bugarskog, makedonskog, ukrajinskog, slovenskog i engleskog jezika:
Arkadij Timofejevič Averčenko (Sevastopolj, 1881. – Prag, 1925) ruski je humorist, satiričar, dramatičar i kazališni kritičar. Objavio oko dvadeset knjiga. Nakon ruskog građanskog rata 1917. emigrirao je i, nakon boravka u više zemalja, umro u Pragu. Bio je urednik više glasila od kojih je najpoznatiji satirični časopis "Satirikon", odnosno "Novi satirikon" koji je pod njegovim uredništvom bio vrlo popularan, a koji su boljševici 1918. godine ocijenili kao antisovjetski. U časopisima je Averčenko objavljivao tekstove pod svojim imenom i pod više pseudonima. Kritičari su ga nazvali Ruski Mark Twain te ga uspoređivali s njegovim suvremenikom Čehovim. Boravio je Francuskoj, Turskoj, Baltiku, Bugarskoj, Srbiji, Hrvatskoj... Proza mu je još za života prevođena na više jezika, posebice na češki. U Zagrebu je objavio zbirku satira "Raj na zemlji". Na hrvatskom su mu objavljene knjige "Bezobraznici i druge humoreske" (Zagreb, 1918) i "Plemenita djevojka i druge satire" (Koprivnica, 1924). Njegov jedini roman "Šala mecena" (1923) objavljen je 1925. godine, posthumno. Uz Kozmu Prutkova (pseudonim skupine pisaca iz 19. stoljeća), Zoščenka te Iljfa i Petrova Averčenko se smatra vodećim ruskim satiričarom i humoristom. Knjige mu i danas često izlaze u Rusiji i u prijevodima.
PETUHOV
Muž može promijeniti žena koliko god hoće i nadalje ostaje zaljubljen, nježan i ljubomoran kakav je bio do tada. Poučna priča koja se dogodila Petuhovu može poslužiti kao primjer tomu. Počelo je to tako što je Petuhov, koji je imao ženu, pošao jednom u kazalište bez žene i ugledao tamo visoku, lijepu brinetu. Njihova su mjesta bila blizu jedno drugom i to je dalo Petuhovu mogućnost, malo se okrenuvši, diviti se prekrasnom profilu svoje susjede. Dalje je bilo ovako: susjedi je ispala futrola dvogleda, Petuhov ju je podigao, susjeda je pažljivo pogledala Petuhova, a njega je prošla ugodna drhtavica. Ruka Petuhova ležala je na naslonu fotelje — takvu je pozu poželjela zauzeti i susjeda… Kada je položila svoju ruku na naslon fotelje — njihovi su se prsti sreli. Oboje su se trgli i Petuhov je rekao: — Kako je vruće! — Da — spustivši kapke, suglasila se susjeda. — Jako. U grlu joj se osušilo do užasa. — Popijte limunadu. — Neugodno mi je ići sama u bife — uzdahnula je lijepa dama. — Dopustite mi da vas otpratim. Ona je dopustila. Tijekom zadnje pauze oboje su već brbljali kao da su stari znanci, a poslije predstave Petuhov je, otprativši je do kočije, uzeo damu pod ruku i stegnuo joj lakat malo jače no što bi trebalo. Dama se uznemirila, no ruku nije povukla. — Nije valjda da se više nećemo vidjeti? — lako zastenjavši upita Petuhov. — Ah, trebali bi se opet vidjeti. Brineta se lukavo nasmiješila: — Tsss!.. Nemoguće. Ne zaboravite da sam udana. Petuhov htjede reći kako to ništa ne znači, no suzdrža se i samo prošapta: — Ah, ah! Molim vas gdje ćemo se vidjeti? — Ne, ne — osmjehnula se brineta. — Mi se nigdje nećemo vidjeti. Nemojte ni pomišljati na to. Tim više što ja sad skoro svaki dan idem na skаting-ring1. — Aha! — povika Petuhov. — O, hvala, hvala vam! — Ne znam zašto mi zahvaljujete? Zaista mi nije jasno. Pa, ovdje se moramo oprostiti! Sjest ću u kočiju. Petuhov je posadi u kočiju, poljubi joj jednu ruku, a ubrzo i drugu. Dama se lako nasmiješila, onako kako se smiješe žene, kada im poškakljaju zatiljak — i otišla. Kada se Petuhov vratio kući njegova žena još nije bila zaspala. Stajala je pred ogledalom i podešavala frizuru pred spavanje. Petuhov, poljubivši je u golo rame, upita: — Gdje si bila večeras? — U kinu. Petuhov ljubomorno uhvati svoju ženu za ruku i prošapta, prodorno je gledajući u oči: — Sama? — Ne, s Marusjom. — S Marusjom? Znamo mi tu Marusju! — Ne razumijem. — Vidiš, mila… Meni se ne sviđaju ta hodanja po kazalištima i kinima bez mene! Nikada to ne izađe na dobro! — Aleksandre! Ti mene vrijeđaš… Ja ti nikada nisam davala povoda! — Eh, malena! Ja ne sumnjam da si mi sad vjerna, no ja znam kako to ide. Ha-ha! O, ja izvrsno znam vas žene! Sve to počne s nekom sitnicom. Ti, vjerna žena, pođeš u kazalište i nađeš se sa susjedom, s nekim zgodnim blondinom. O, naravno, tebi ništa loše ne pada na pamet. No, pretpostavimo da ispustiš futrolu dvogleda ili nešto drugo — on podigne i vi se sretnete pogledima… Ti, naravno, kažeš da u tom nema ništa za osudu? O da! Zasad, naravno, ničeg nema. No on te produžava promatrati, i to tebe hipnotizira… Ti staviš ruku na naslon fotelje i — to je vrlo moguće, zar ne? — vaše ruke se dodirnu. I ti, mila, ti (Petuhov bijesno, s tonom ljubomore, uhvati svoju ženu za ruku) trgneš se kao od električnog udara. Ha-ha! Gotovo! Počelo je! "Kako je vruće", kaže on. "Da", iskreno odgovaraš ti. — U grlu mi je suho…" — "Hoćete li čašu limunade?" — "Molim…" Petuhov se uhvati za kosu i stade poskakivati po sobi. Njegov ljubomorni pogled ošine njegovu ženu. — Lelja — prostenja on. — Lelja! Priznaj!.. On je zatim mogao tebe uzeti pod ruku, ispratiti do kočije i čak — nitkov! — pri tom mogao saznati kada i gdje se možete opet vidjeti. Ti mu, naravno, nisi rekla gdje bi se mogli vidjeti. Ja te vrlo uvažavam zbog toga, no ti bi mogla, Lelja, mogla bi mu uzgred reći da često posjećuješ skating-ring ili nešto drugo… O, Lelja, kako ja dobro znam vas, žene!!! — Što ti je, ludice? — začudi se žena. — Ništa mi se od toga nije dogodilo… — Pazi se, Lelja! Samo ti poriči, ja ću ionako saznati istinu! Zaustavi se jer to vodi u propast! On je stiskao ženi ruke, jurio po sobi i neizdržljivo patio.
***
Prva osoba, ona koju je sreo Petuhov, došla je u skating-ring. To je bila Olga Karlovna, njegova nova znanica. Ugledavši Petuhova, ona mu se predala naglim, otvorenim kretnjama i, s usklikom radosnog iznenađenja, upitala: — Vi? Kako ste se usudili?! — Dopuštate da budem vaš pratitelj? — O, da. Ovdje sam sa svojom rođakinjom. Ništa zato. Upoznat ću vas s njom. Petuhov obgrli struk Olge Karlovne i poveze se s njom po skliskom, sjajnom asfaltu. I, prinoseći je k sebi, on je osjetio kako je ubrzano pod njegovom rukom bilo njezino srce. — Mila! — prošaptao je on jedva čujno. — Kako mi je lijepo s vama… — Tsss… — nasmiješila se Olga Karlovna, rumena od vožnje i njegovog dodira. — Takvo nešto se ne govori udanim damama. — Hoću s vama biti dugo, dugo... Hajde da zajedno večeramo. — Vi ste poludjeli! A rođakinja! A… sve ovo… — Ništa "sve ovo", a rođakinju ćemo poslati kući. — Ne, i ne pomišljajte na to! Ona me neće ostaviti samu! Petuhov ju je pogledao zamagljenim očima i upitao: — Kada? Kada? — Ni-ka-da! Uostalom, sutra ću doći bez nje. — Hvala vam!... — Nije mi jasno zbog čega mi zahvaljujete! — Otići ćemo nekamo gdje će nam biti ugodno. Kunem vam se, ja ne dopuštam sebi ništa suvišno! — Ne razumijem o čemu govorite! Što je to — ugodno? — Sunce moje! — uvjerljivo je rekao Petuhov. Vrativši se kući on je vidio svoju ženu kako čita neku knjigu. — Gdje si bio? — Navratio na kratko u skating-ring. A zašto? — I ja ću sutra poći tamo. Te su koturaljke prekrasne! Petuhov se namršti. — Aha! Znam ja! Sad mi je sve jasno! — Što? — Da, da… To je prekrasno mjesto za sastanak s nekim slučajnim poluznancem. Uh, što si podla! Petuhov srdito uhvati svoju ženu za ruku i zatrese. — Jesi li ti pri sebi? — O — gorko se nasmije Petuhov — na žalost, jesam. Ja shvaćam! To se radi tako jednostavno! Susret i upoznavanje u kazalištu, dojam koji ostavlja njegova nalickana njuška, potom polunaznačeno poluviđanje na skating-ringu, zagrljaj, idiotski šapat i komplimenti. On ti — ne budi lud — sad kaže: "Idemo na neko mirno mjesto na večeru." Ti, naravno, odmah pristaješ… Petuhov se dubokim glasom, stradalnički nasmija. — Ne pristaješ… "Ja sam, kažeš ti, udata, to je nemoguće, ja sam s mojom glupom rođakinjom!" Zmija! Ja izvrsno znam vas, žene, ti si već riješila drugog dana poći s njim tamo kamo te on povede. Pazi se, Lelja! Zbunjena, začuđena žena isprva se smiješila, a potom je, pod težinom prijekora i prijetnji, zaplakala. No Petuhovu je bilo gore. On je patio više od svoje žene. Petuhov je došao kući noću, kada je njegova žena već spavala. Otkucalo je tri sata. Žena se probudila i ugledala blizu sebe dva sjajna, podozriva oka i lice naruženo unutarnjom boli. — Spavate? — prošapta on. — Umorili ste se? Ha-ha. Kako da ne… Od čega ste se umorili! Strasni, grješni zagrljaji — oni zbilja umaraju! — Mili, što ti je? Ti bulazniš? — Ne… ja ne bulaznim. O, naravno, ti možeš biti u ovo vrijeme kod kuće, no tko, tko mi se može zakleti, da ti nisi bila danas na nekom skating-ringu i da se nisi sastala s nekim od svojih znanaca?! Dobro je što se poznanstvo produžuje na tri-četiri dana… Ha-ha! Teren je već pripravljen i to što ti govoriš njemu o svom mužu, o kući, moliš ga da ne ide dalje – to su, draga moja, zadnji žalosni ostaci prijašnjeg glasa krijeposti, zadnja, nikom ne nužna borba… — Saša! — Nemoj ti meni — Saša! Petuhov uhvati ženu za ruku iznad lakta tako snažno da je ona zastenjala. — Oh, vražji porode! Ti, dok jedeš u restoranu, pričaš o svom mužu a sama osjećaš svu besmislenost tih riječi. Nije li tako? Ti nastojiš biti skromna, no već prva čaša pjenušca i poljubac, poslije laganog protivljenja, približava te k tom užasnom prokletom času… Ti! Ti, čista, krijeposna žena, tek nalaziš u sebi snagu koja tek što iskri: "Bože, sad mogu otići!" Ha-ha! Čvrsti bedem krijeposti koji se ruši nakon okrenutog ključa u bravi i dviju rublji danih lakaju za čaj! I eto — sasvim je gotovo! Ti više nisi ona moja Lelja kakva je nekad bila, nisi ona, vrag neka me nosi! Nisi više ona! Petuhov stegne ženino grlo, pade na koljena u krevetu i, iznemogao, zarida ganutljivim glasom. Prošlo je od tada tri dana. Petuhov je došao kući na ručak, ugledao ženu kako veze, stavio ruke u džepove i, prezrivo zažmirivši, nasmijao se: — Kod kuće ste? Tako. Okončala se, znači, veza! Još malo pa će se nastaviti, još malo. Ha-ha! Vrlo jednostavno… Tvoj ljubavnik će te vidjeti, vozeći se kočijom Moskvom, u zagrljaju riđeg časnika generalskog štaba — da bi ti potom napisao kratko i jasno: "Vi ste mogli prevariti muža sa mnom, no prevariti mene s riđokosim sinom Marsa — to prelazi svaku mjeru! Nadam se da će vam sada biti jasno zašto sam prema vama sasvim ravnodušan i — neću kriti — čak ćutim u sebi laki nalet prijezira i sažaljenja što smo bili bliski. Zbogom!" Žena, prinijevši ruku k srcu koje je lupalo, uzbuđena, smetena, pogleda Petuhova, a on joj, zapucketavši prstima, zlurado namigne i prosikće: — Što je bilo? Okončala se veza?! Okončala?! Tako i treba. Tako i treba! Ho-ho-ho! Dovoljno sam ja, dušo moja, propatio za sve to vrijeme!
