Pjesme Sva ta pisma, Otoci su Alcatraz i Sumnjam u bolest i ljubav Željke Horvat Čeč u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Željka u svojoj biografiji ističe: "Rođena je u Čakovcu 1986. godine. Objavila zbirku pjesama „I zvijezde se smiju krhkosti“, te zbirku priča „Kauboj u crvenom golfu“, dok je za istoimenu priču bila nagrađena na natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“. U izdanju VBZ-a objavila je zbirku pjesama „Moramo postati konkretni“, koja je bila u finalu nagrade Kamov i u Booksinom je izboru 5 najboljih knjiga objavljenih u 2015. godini. Proznu knjigu „4 brave“ (VBZ) objavila je 2016, a ulomci su objavljeni u nekoliko časopisa/zbornika: Kritična masa (finale nagrade Sedmica), Ulaznica, Biber (finale nagrade Biber), European Literature Network (engleski prijevod). Uvrštena u antologiju mladih pjesnika regiona „Meko tkivo“. Dobitnica je prve nagrade Ulaznica za poeziju 2013. godine , a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Članica je pjesničke platforme Versopolis od 2016. godine.
Objavljuje u književnim časopisima (Re-u, Ulaznici, Temi, Zarezu) i nastupa na raznim festivalima (Littfest, Vrisak, Lit Link, Casanovafest, Prvi prozak na vrh jezika, Goranovo proljeće, Forum Tomizza). Živi u Rijeci, više ne igra nogomet, ali organizira književne tribine „Pisac i građanin“. Glasnim praćenjem utakmica podržava Green Bay Packerse, Arsenal i Rijeku. Možete je pronaći na facebooku ili web stranici www.zhecec.com"
Željka o svojoj poetici: "Većina pjesama ima (barem neku labavu) narativnu strukturu. Lirski subjekt se kreće u okviru žongliranja privatnog i javnog, češće nudeći intimne momente kroz konkretne banalne pokrete/djela, intimne momente koji su najčešće u domeni propitkivanja egzistencije, bolesti, ili puno suptilnije; ljubavi. Kroz pjesme se često protežu ironija, metonimija te narativni obrati. Konkretizam i ekonomičnost stiha često su u svrsi prijenosa direktne ideje i semantičke igre koja gradi narativni obrat."
Željku fotografirala: Milica Czerny Urban
Sva ta pisma
pišem ti pismo svako jutro
pa ga na večer lomim u stihove
onako kako je baka lomila triješće
s rukama
sa zvukom
za nestajanje
iscijedit ću misli u malu staklenku
onu od kapara ili onu od inćuna koju kupujemo često
staviti u frižider
između cikle i zelenih maslina, malo iza
da se pretvore u sivo-zeleno dlakavo biće kao ona
kremšnita na koju smo zaboravili
osjećaje ću baciti u onu mašinu za rezance
osušiti ih i pakirati u vrećice
staviti ih kraj čaja od mente
i onog od matičnjaka za kojeg kažu da smiruje
danas smo lovili sunce i zdravlje uz more
i spremali kamenje u vrećice na zip
pišem ti pismo na večer pa ga skrivam
u ladici sa čarapama, tamo duboko desno
kraj elastičnog zavoja za stopalo jer danas
neću stići lomiti rečenice
Otoci su Alcatraz
te najlon vrećice koje si ostavila kraj ulaznih vrata
još uvijek stoje tamo
izgledam zapušteno
i smrde mi noge od tvojih čarapa
one jedne koju ne skidam
one za koju smo mislile da ju je pojela veš mašina
na točkice i ždralove
nitko nema takve čarape
nitko nema takav pogled mislila sam dok smo stajale
u redu za sladoled na onom otoku na koji uopće nisi htjela ići
jer otoci su teški i teško dišeš na njima jer otoci su Alcatraz
otoci su sraz čovjeka
i bez veze smo brojile zvijezde koje voliš
samo nemoj velikog medvjeda govorila si
sada u prašini maloga grada smrdim s jednom čarapom
dok si ti otišla na veliki otok koji izlazi iz Europe
tako kažu na televiziji
kažu i bit će snijega i kiše, ali ne na našim otocima
na otocima je uvijek vedro kao i u vezama koje prežive
samo mi se nismo znale vratiti zajedno
mirišeš na dim marihuane rekla si i otišla u šlapama
koje nisi ni oprala od onog pada po crvenoj zemlji
a rekla si da hoćeš
i da ćemo zajedno
i najlon vrećice baciti u smeće
Sumnjam u bolest i ljubav
sumnjam u boje; ne znam više koja je koja,
razlijevaju se preko rubova svijeta i uvlače u crne točke
svijest mi se zabija u kut i postajem ništa
voliš li me kada me nema?
jesam li ja ja i kada ukočeno tijelo bez svijesti stoji kao
skulptura u muzeju grada kraj slučajnih prolaznika
sumnjam u svijet, uspomene, svjetiljke,
vozila za hitnu pomoć i aparate sa crticama
sumnjam u riječ epilepsija jer zvuči kao neka opaka bolest ili glupost
kao tepsija - sve, a ništa
ne volim bolest jer mi jede život malom žlicom praveći se da nije tako
kao ja u krevetu s teglicom Nutelle
sumnjam u smrt jer toliko je puta već dolazila
pa trupnula vratima i otišla u zadnji čas
sumnjam da si ti pojela onu čokoladu s lješnjacima
jer ostali su samo lješnjaci
bojim se da će od mene ostati samo dijagnoze
i nešto crno, kao fotografija
sumnjam da ću se moći javiti telefonom kada odem
pa već sada smanjujem fond riječi; brišem ih iz rječnika
sve ih je manje pa sumnjam u nalaze, magnete i strojeve
a opet pišem pjesme sve više i sumnjam, sumnjam u sve
najviše da nećeš znati iz te hrpe riječi pročitati da te volim
sumnjam
