Bog uzima, bogat daje: Denis Giljević

March 9, 2018

 

Priča Denisa Giljevića u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

O svom radu Denis veli: "17-ak godina pis(er)uckanja.. Malo za spisatelja, previše za spizditelja vremena koji 17 godina spisateljem pokušava postati. Mnogo je tinte proteklo ispod moje olovke... Pričice, kolumnice, vijesti, osvrti, crtice o događajima, ljudima, pojavama... Predosjećate zasigurno da ton (ton, čuj njega, koji ku..ev ton pisanja!) ove crtice miriši (ton pisanja koji miriši, o nabijemo ga na mirišljav ton pisanja, nije ni čudo da je tu gdje jest!) na balegu deprodocusa. Deprodocus. Vrsta gmazohista koji te svojom masom, svojom težinom, svojom balegom, zakuca za zemlju. I onda te živoga poždere. Nadao sam se da je izumro. Ali nije.Bilo je tu uspjeha i uzleta. Ali bio bih neiskren kada bih prešutio da su češći bili neuspjesi i padovi. Bili su skriveni u rukavu, ne kao aduti već kao ubodi igle - bolni podsjetnici na jednu fiks ideju. Tihi, prešućeni... Za njih se nije znalo, za njih se nije čulo kao što je zvonilo o uspjesima. Da, bilo je to zavaravanje, samozavaravanje, samozavarivanje za čeličnu volju bez pokrića.17 godina znoja i suza. Krvi, srećom, nije bilo. Valjda zato i dalje pišem. Ne kužim, kao i barbari u spektaklu Ridleyja Scotta. Ne razumijem Quintusa dok govori Maximusu: Ljudi bi trebali shvatiti kada su poraženi."

 

BOG UZIMA, BOGAT DAJE

 

Tu šestu minutu šestog popodnevnog sata 24. prosinca, a ujedno je to bila i 666 minuta njegova neprekinuta rada tog dana, Pajo Paleta vjerojatno će pamtiti cijeloga života. U tom je šezdesetiišestom Pajinom prekovremenom satu u prosincu, vražja sudbina, kažu, mrtva hladna odlučila uplesti prste (iako su promrzli prsti na sklopki nedvojbeno bili Pajini) u život mrtvo umornog, ne pretjerano bistrog skladišljakera i pokrenuti prešu za kartonsku ambalažu u nezgodnom trenutku - dok je Pajo Paleta bio do grla u preši i nogama gazio i gnječio papirnatu masu kao da je zrelo grožđe. Sudbina je, kažu, htjela (a ako je govorila, uplitala se i, na koncu konca, htjela, očito je imala nešto protiv njega, neke neraščišćene račune s njim) da Pajo Paleta, višestruki pobjednik krvavog natjecanja za radnika mjeseca, toga dana zamalo nasmrt iskrvari i zauvijek ostane bez lijeve noge.

 

Ležeći u bolnici s jednom nogom u krevetu, a s drugom u grobu, Pajo je Paleta, u dubokoj groznici, u bunilu koje proždire svjetove, paleći i gaseći svjetlo na kraju tunela, danima i noćima neprekidno ponavljao:

 

- Oprostite mi, ja sam kriv. Neće se ponoviti, obećavam! Ja sam kriv, neće se ponoviti, časna riječ! Greška je moja, samo moja, nisam htio, neće se ponoviti. Ja sam kriv, sam sam kriv...

 

Ni liječnici koji se nikako nisu mogli usaglasiti je li Pajo više mrtav ili više živ, ni medicinske sestre koje se nisu mogle dogovoriti koja će brisati i prati Pajine tjelesne izlučevine, niti dežurni svećenici koji su lutali hodnicima poput aveti tražeći bilo kakvo tijelo na samrti i koji nisu mogli odrediti je li Pajo kriv ili prav, vjernik ili bezbožnik, nisu mogli zaustaviti ludilo Paje Palete, bujicu riječi od kojih je njegova podsvijest pravila spektakularni vatromet krivnje, sve dok jednog popodneva Pajo, sam od sebe, nije došao k sebi.

 

Paji su Paleti, niti pet minuta pošto je otvorio oči, na njih navrle suze. Oko njega sjedili su predstavnici tvrtke za koju je desetljećima radio s buketima svježeg cvijeća u rukama i uvelim licima. Jedan od ljudi u odijelima i kravatama koje nikada nije vidio, samo je znao da negdje postoje, da imaju moć pretvaranja prekovremenih sati u neplaćene ili sposobnost preobražavanja državnih praznika i svetih nedjelja u najobičnije radne dane, ustao je i s visoka, ali kao da je manji od makova zrna, pružio Paji Paleti list papira s vojskom riječi na čelu s memorandumom i tamnim pečatom tvrtke na začelju, kojeg je jahao stameni, plavi potpis generalnog direktora.

 

...odlučeno je... S danom tim i tim, zbog razloga tih i tih, radniku Paji Paleti uručuje se...

 

Ustima suhim poput njegova tekućeg računa gutao je, a očima vlažnim poput njegova jednosobnog podrumskog stana čitao je pismo kao da je sveto.

 

Pajo Paleta, bez imalo sumnje, dan kada je nogu izgubio pamtit će do kraja života. Ali ovakav dar, brigu i suosjećanje onih koji imaju prema onima koji nemaju, gotovo nevjerojatne u svijetu podijeljenom na klase i klasice i neočekivane kao potres (u Kaliforniji), čin kojim se bespoštednom radniku Paji Paleti jednoglasnom odlukom upravnog odbora kompanije daje noga, pamtit će (se) vječno.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.