Priča Performans za čovjeka Anamarije Helene Milardović bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Anamarija Helena o sebi: "Rođena sam 1978. godine u Karlovcu, a više od 25 godina živim u Zagrebu. Završila sam Menadžment u kulturi, uz rad, a fakultet sam sama financirala. 2013. godine sam upisala Informacijski i komunikacijski studij Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smjer Bibliotekarstvo, na kojem me od diplome dijeli diplomski rad u nastajanju. Pišem pjesme i priče, najviše me privlače sf i horror jer dopuštaju poniranje u dubine pa čak i pogled u budućnost. U nastanku je duži rukopis o mojoj bolesti, liječenju, invalidskoj mirovini u 33. godini života te iskustvima s ljudima na tom kvrgavom putu. U hrvatskoj antologiji klimatske fikcije Homo climaticum (tiskano i e-izdanje) objavljena mi je kratka priča „Posljednji brod”.
Također, autorica sam djela „Hrana i ekologija” koje je doživjelo nekoliko izdanja (također i tiskano i elektroničko).
Mnogo slikam uvijek se iznova podsjećajući da ne treba pratiti pravila i trendove. Njegujem svoj stil veselih boja i mračnih dubina. Priča „Performans za čovjeka” koju dostavljam na natječaj većim je dijelom autobiografska. Godinama sudjelujem u performansima s ciljem osvješćivanja prava i ugroženosti životinja. Knjiga, ekologija i životinje moje su konstante u življenju i stvaranju. Ono što me čini sretnom, osim navedenog, stvari su koje me svakodnevno okružuju - ljepota riječi, ljepota misli te sva veselja i tuge koje nas kroz život oblikuju, krše, lome i ponovno uzdižu."
PERFORMANS ZA ČOVJEKA
„Vidi ih, k´o cigani…“, po cijele dane sikti moj otac netremice buljeći u tv prijamnik. Srastao sa svojom udobnom foteljom, kao na tvorničkoj traci izbacuje psovke i uvrede. Tamo onima nekima koji ga, hvala Bogu, ne čuju. „Vidi ih, pokazuju dva uzdignuta prsta! Ma koga su oni to pobijedili?!“, dere se dok mu slina podmazuje urlike.
Mama se skupila u kutu sobe, neprimjetna. Šćućurena vrti krunicu pod prstima u svoje slobodne sate, u ono „vrijeme za sebe“ kojim nas bjesomučno siluju mediji.
Ja, bježim što dalje. Pokušavam ignorirati ovo rasulo izazvano nečijim tuđim očajem.
Bježim u mrak. Iz mraka topline doma u mrak na dnu predgrađa. U dobro poznatu jazbinu nakrcanu poznatim licima. Otpozdravljam kimanjem; svi se ovdje poznajemo. Neki su veterani pijančevanja, drugi su veseljaci željni druženja, ali svatko nosi svoju priču.
Sjedam i naručujem. Konobar lijenim pokretima dohvaća bocu i ulijeva mi dozu ljutine. Srknem odjednom da mi se hitna doza lijeka slije niz grlo. Kimnem mu pružajući čašicu. On ulijeva sljedeću ne puštajući više bocu iz ruke.
„Neka muka, ha?“, upita me reda radi. Ne odgovaram. Znam da nervoza izbija kroz sve pore moga tijela i to mu je posve dovoljan odgovor.
„…Ali to su sve mladi ljudi!“, viče grimasa iz ugla kafića. „Šta ne ostanu braniti svoju domovinu?!“, nadovezuje se ispijena utvara. „Guraju to nekoliko djece ispred sebe, uvijek pred kamere.“, slaže se treći. „Da stvore privid obitelji koje bježe pred ratom!“, objašnjava istomišljenik pa nastavlja: „Suludo je što i sami priznaju da dolaze tek tako, iz ekonomskih razloga.“
Dugo je potrajao iscjeljujući efekt mog utočišta. Dopire do mene sve više glasova. Žamor pa buka stopljena u jednu misao svih prisutnih. Oni nisu (kao) mi.
Podižu mi se one proždrte ljute iz želuca. Bacam na šank novčanicu i već su vrata za mnom zalupljena. Pokušavam proći kraj svega netaknut. Ali bezuspješno. U trenucima mi čitavo tijelo trgaju nemoć i gađenje nakupljene posljednjih mjeseci više nego inače. Valjda onaj ženski dio mene ima valunge, nasmijem se kratko sam sebi. Hodat ću malo gradom. Da se ispušem.
Slažem cigaretu na cigaretu. Usta su mi živa pepeljara. Ne znam više je li mučnina posljedica jeftinog duhana ili reakcija na bezumlje što me okružuje.
Čim sam umaknuo od jazbine iz gluposti nazvane utočištem i kad je buka sveznajućih analitičara jenjala, preda mnom se prostre grad kao pustinja od asfalta. Nigdje nikoga. Nema čovjeka. Vjetar mi brije po licu, sušim rubove usana. Navlačim kapuljaču do pola lica i smijem se svojoj upornosti da ne nosim kapu. Uvijek nečemu prkosim. Samo kompliciram, tako mi stari oduvijek spočitava.
Mokre ulice presijavaju se pod svjetlima grada. Odraz zgrada na cesti kao odbljesak žalosnih vrba u rijeci. U svemu romantičarska lutanja i ljepota. Čak i u prljavoj cesti. Ona ljepota koja ti razdere utrobu, samo ako dopustiš. Izgubljen slučaj. Možda i trebam mijenjati sebe.
Uh što brije, zajecam u sebi pa produžim korak. Udari vjetra, neumoljivi siječanj. Nemam kamo, jurim natrag kući. U onaj premali stan za nas troje.
Otvaram vrata najtiše što mogu. S godinama sam postao pravi maher u šuljanju i izbjegavanju zamki. Još korak pa klisnem u svoju sobu. Predah. Mogu udahnuti zraka. Mogu smiriti srce.
„Sine…“, prestravi me šapat s vrata. „Reci, mama.“ „Podgrijala sam ti večeru.“ „Nisam gladan, hvala ti.“ Tišina me zasječe. Brzo se ispravljam pa umornoj sjenci odgovaram: „Ma evo, sad ću. Doći ću. Hvala ti, majko.“
Večeram, majka me dvori. Dvori svoga staroga konja. Imam trideset šest godina i dopuštam starici da me dvori. Ali svi moji pokušaji, nježni i oni manje nježni, da majci objasnim da si znam i sam odrezati kruha, redovito su se utapali u njezinim suzama. Shvatio sam s vremenom da sam ja, u čitavu njezinu nezadovoljstvu, ipak svrha njezina postojanja. Jednostavno joj treba netko o kome će brinuti. Pa makar to bio konj od trideset šest. O onom starijem pred televizorom neću ni govoriti. On zna kako koristiti poslugu.
Žvačem ostatke od tko zna kada pa upitam: „Kako si, majko?“ Njezina sjena naglo zastane. Kao da prekidam avetinjski ples. Svaki put mi se skupi tuga u grlu, ona koju ne mogu progutati: Moja majka je sjena. „A, dobro sam. Kuhala sam danas jabuke… Da se ne baci.“ Pomisao na jabuke mi zaustavi apetit.
„Bila sam u crkvi… Molila sam se za tebe. I za tatu.“, prostenje jedva čujno. „Ništa mu to neće pomoći!“, prosikćem prije nego što sam uspio promisliti. „Nemoj tako, sine. Tata je star i bolestan.“ „To slušam otkad znam za sebe. Možda i je bolestan cijeli život, ali bio bi jedini koji je cijeli život star.“ Majka se nasmije, lice joj nakratko oživi. Ali se brzo vrati u izgužvanu masu podočnjaka.
Dižem se od stola, ostavljam majci da sklanja za mnom. Osjećaj srama i nelagode. Ali puštam. Opreznim korakom provlačim se kraj dnevnog boravka, strepim. „Marjane, jesi to ti?“, čuje se iz fotelje. Ostanem zamrznut u pokretu. Šutim trenutak, zaustavljam dah. Najradije bih produžio dalje. „Jesam“, odgovaram. „Dođi.“, odgovara fotelja. „Žurim, imam nešto za obaviti…“ „Dođi.“, ponavlja fotelja iz dnevnog boravka.
Ulazim u centralno mjesto svog doma, među zidove sivih ruševina. Sve je mrtvo; soba s fotografije. Osim fotelje, ona još živi, spojena na biće što u njeno ime progovara. Znam što slijedi, skupljam snagu za tih nekoliko riječi koje sam dužan izgovoriti.
„Je l´ ti to vidiš, Marjane? Je l´ ti vidiš šta nam rade? Oni zovu izbjeglice da dođu. Zovu ih!!“ Gledam foteljsko biće pred sobom. Čini mi se da zaista ne vidim gdje koje počinje, a gdje ono drugo završava. Nećkam se. Da govorim ili šutim? Da kažem što mislim ili da izbjegnem sukob? U glavi mi je tisuću riječi, ali i moja majka koja mi drhtavo diše u nadlakticu. Dahom moli da se suzdržim. I ja šutim. I burljam iznutra.
Otac me ošine pogledom: „Šta je? Nemaš ništa reći? Ti si bar uvijek prepun ideja…“, završi posprdno. „Imam. Ali umoran sam, išao bih leći.“ „´Ajde onda, idi. Odmaraj. Ideš sutra na ono svoje?“ Na trenutak mi se učini da pita sa zanimanjem. „Da, u devet.“, odgovaram. „´Ajde, ´ajde, samo ti radi svoje.“, odgovori otac odmah nastavljajući svađu s televizorom.
Majka me u stopu prati tih par koraka do moje sobe. Kao da tijelom diže živu ogradu između oca i mene. Kažem joj da me taj čovjek umara. Da me žalosti njegova nehumanost. Moja istrošena, blijeda majka tiho odgovara: „Sine, ali oni nisu kao mi.“
Zaspao sam čim sam glavom dotknuo jastuk. U pola devet bio sam na Trgu u skafanderu nalik onome iz Gitma. Vežu me u žicu, ja je oprezno rukavicama prihvaćam.
Ljudi prolaze, prolaze sati. Nepomično stojim i zurim nekamo ravno ispred sebe. Susprežem suze, prolazim vlastita previranja. Od otupjelosti do bijesa pa istim putem natrag. I moje suze i majčine riječi i bezumnost ovoga svijeta. Ma kome ja to „budim svijest“? Tko će u žilet-žici sapletenoj oko moga tijela čuti krik djeteta što se u njoj trza? Tko će prepoznati izbuljeno oko srne, nevine u svom postojanju, sapletenu u žici podjela? I naposljetku, koga je briga…?
Oko mene bljeskaju fotoaprati, mobitele mi guraju u lice. Hvataju pravi kut za svoju facebook fotku. Cere se kraj moje bubnjajuće glave i hvataju krupni kadar. Osjećam se zatočeno u svojoj žilet-žici. Nisam više izvan nje; ne vješam više ukrase o nju na slovenskoj granici. U njoj sam, u njezinoj nutrini. U čitavoj mržnji svijeta naspram svih drukčijih, naspram svih Drugih. Dere me iznutra i sapinje… žica koju sam sâm sebi satkao. Očicu po očicu svakim izgovorenim ne, po jedan žilet za svako zauzimanje za čovječnost.
No ne stojim u obranu tamo nekih ljudi. Moja borba je borba za svakog čovjeka. Stojim u obranu ljudskog dostojanstva. Prava na život, čak samo i na bolji život. Pravo na slobodu svakome jer svi smo pod kapom nebeskom jednaki. Stojim u obranu prava svih da ne osjete bol i strah.
Stojim tako u svojoj žici okružen strvinarima što se podsmjehuju. U inat izopačenicima koji se iz svojih fotelja gnušaju blatnjavih kolona izbjeglica. Stojim sam u svojoj žici ograđen od svijeta smrti dižući krhak zid prema neljudskosti. Svojom žicom i svojim tijelom ograđujem sićušan vrt nade od ostatka bezumlja.
Stojim u svojoj žici skrivajući se od ostatka svijeta u pokušaju da ostanem neokaljan, svjesno puštajući bol nepravde neka tinja. Sve dok osjećam bol, znam da još sam čovjek.
Stojim među golubovima što bezbrižno kljucaju po tlu. Kao glineni golub među živima, kao minula sjena življenja. Stojim s vjencem od žice oko svoga tijela za rat koji sam zajedno sa svojim roditeljima prošao. Stojim jer bih volio da je netko ovako stajao za mene.
Stojim šutke za sve nas prognanike i izbjeglice koji nismo tada napustili tek svoje domove. Daleko više od zidova kuća je tamo ostalo, neusporedivo slađe od plodova s grbavog stabla jabuke. Ostalo je tamo moje djetinjstvo. Izrečeno je tada posljednje zbogom do tada znanim životima. U budućnost smo ponijeli tek krhotine svojih obitelji. Otišlo je u nepovrat ono što mi nitko nikada vratiti neće – onaj neprežaljeni dio mene.
Ne tako davno, grabili smo u bolje sutra. Utekli smo iz svojih djetinjstava identičnih onima iz kojih se sada u „novi život“ prisilnim porodom istiskuju neka druga djeca. Oni školarci kojima se ne može vjerovati. Ona plamteća prijetnja, ona prljava, nakazna djeca s dva prsta ponosno uzdignuta u zrak i osmijehom razvučenim u inat svakoj neljudskosti.
