Priča Život s mumificiranim sjećanjima Ane Narandžić bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Ana o sebi: "Rođena sam 1949. godine u Tuzli, B i H. Od 1972. živim u Zagrebu, gdje sam do umirovljenja radila. Imam obitelj – muža, tri sina i dva unuka. Uz svoj redovni posao učiteljice bavila sam se slikanjem i pisanjem. Imala sam nekoliko samostalnih i zajedničkih izložbi. Pisanjem se intenzivnije bavim otkako sam u mirovini. Pišem uglavnom pjesme i dramske tekstove. Moje pjesme i igrokazi objavljivani su u zajedničkim zbirkama.U vlastitoj nakladi sam 2015. izdala svoju prvu zbirku pjesama “Moja zbirka”. Moj igrokaz Kako su slova krenula u osvajanje dječjih srdaca izvodi se na školskim priredbama. Adaptirana je za TV i prikazana u programu za djecu. Na natječaju Hrvatskog sabora kulture moja drama “Sutra će opet sve biti isto” proglašena je najboljom u 2017. a ja sam dobila priznanje i plaketu. I moje dvije pjesme su na istom natječaju zaslužile pohvalu i priznanje. Tek sam se nedavno odvažila na pisanje kratkih priča. Priča koju šaljem jedna je od prvih. Bila bih sretna da ne doživi sudbinu “prvih mačića”. Ali, i to je život. Iako, u današnje vrijeme pravi mačići se spašavaju. Daje im se druga šansa. U dvojbi sam da li to vrijedi primijeniti i na priču."
Ana o svojoj poetici: "Teško mi je napisati nešto o mojim kratkim pričama. Nova sam u ovom žanru. Imam osjećaj da nosim te priče u sebi. Kao trudna žena. S tom razlikom što trudna žena zna termin kada će roditi. Zna i što će roditi. Ja ne znam termin. A još manje znam što ću “roditi” Hoće li to biti neko slabo, nemoćno stvorenje koje neće preživjeti oštru borbu za opstanak? Ili će biti snažna priča koja je sposobna krčiti sebi put? Nemoguće je znati. Sve komplicira i izmaglica subjektivnosti. Glas razuma govori da treba zažmiriti i pustiti je da pliva, da se koprca, da se bacaka u plićacima, virovima, bujicama. Ako preživi, bit će to dostojanstven život koji će donijeti radost i njoj i meni. Ako ne, s vremenom otići će u zaborav. Ništa novo!"
ŽIVOT S MUMIFICIRANIM SJEĆANJIMA
Sanja je svu pažnju posvetila traženju ključeva stana koji su kao i obično bili na dnu torbice. Opet je prekorila samu sebe i obećala si da će ih stavljati uvijek u isti džepić da izbjegne ovo nervozno kopanje po torbi. Konačno, našla ih je i istog časa zaboravila što si je obećala. Gurnula je ključeve u bravu i osjetila olakšanje kad se čulo oštro « škljoc ». S tim osjećajem olakšanja uskočila je u stan.
Nakon Martinovog odlaska stan je bio apotekarski sterilan, čist i uredan. I prazan. Znala je da će biti prazan. Ipak ova sterilnost, čistoća i urednost, umjesto da je ispune zadovoljstvom i mirom, uznemirili su je. Zaboljela ju je praznina. Posebno bolno dojmila ju se tišina. Lijek za tišinu bio je glas spikera s radija. Uvjerila je sebe da taj glas tišinu čini manje bolnom. Nije pomoglo, nešto je manjkalo. Manjkao je osjećaj lakoće. Lakoće koja daje krila, ruši prepreke, pomiče zidove. Umjesto toga dočekala ju je tišina koja joj je svezala noge i zarobila misli. Osjećala se prignječeno i sputano. Kao da nosi prtljagu koja je srasla s njenim ramenima. Stvari je ispustila na pod i žurnim korakom krenula je prema WC-u. Po tko zna koji put je zaključila kako mora riješiti to s mjehurom. Imala je već i termin. Propustila ga je.
« Ti si kukavica », govorio joj je jedan glas. Kao dijete nadmudrivala se s tim glasom. « Ja ? “Da, ti”! “Ja nisam kukavica. Nije to zbog straha”. Ni sama nije bila načisto je li zbog straha ili … Što « Ili » Grozila se pomisli da će ostati bez dijela sebe, bez dijela svog tijela. A onda poklopio ju je sram. Sama sebe se sramila: « Kako možeš biti tako sebična, bezdušna, bezosjećajna ? Ti imaš izbor. A što je s onima koji ne mogu birati između hoću - neću. Njihovo hoću - neću je izbor između života i smrti ». Naježila se od ove pomisli i posramljeno pomislila: « Jesam, kukavica sam. Kakav je takav je, trpjet ću svoj kukavičluk i svoj mjehur dokle god mogu ».
I trpjela je mjehur. Trpjela je i Martinovu isključenost, nesanicu, znatiželju rodbine i prijatelja, zlobu susjeda i kolega… Život kao da se svodio na trpljenje. S jedne i s druge strane. A samo je željela promjenu. Željela je da njen život liči na plesni podij na kojem će se ona veselo zavrtjeti. S kim? Nije znala. Martina nije vidjela na plesnom podiju. Nije se usudila praviti scenarij.
Za scenarij, ni malo sličan plesnom podiju, pobrinuo se život.
Nakon što je život odigrao svoju scenu i zastor se spustio ništa više nije bilo isto. Ona nije bila ista. Sada bi neke dijelove izbrisala. Da li bi zbog toga trebala mrziti svoj život i njegov scenarij koji je po vlastitoj inerciji otišao dalje nego što je zamišljala? Mnogi koji su slutili što se događa, osuđivali su je. Osuđivala je i ona sebe. Zbog siline i brzine s kojom se sve dogodilo u malom djeliću njenog života. A dogodio se Igor i dogodila se strast. Zahvatila ju je i planula brzinom ljetnog požara. Izgorjeli su svi njeni principi i sva pravila koja uređuju vjernost i bračne odnose. Kako je brzo planula, vatra se tako brzo i ugasila. Ostalo je zgarište na kojemu nije bilo ničega više. Samo ona, s podijeljenim mišljenjima o sebi, o tome što se dogodilo i s pougljenim ostacima onoga što je bilo prije. U svojim očima ona je bila piromanka koja je potpalila vatru.
Vatra na kojoj se pekla ostavila je trag. Bolne ožiljke koje nisu mogla ublažiti uvjeravanja same sebe da će sad konačno doći do promjene u njenom životu. Vjerovala je da će biti manje kriva ako Martin nestane iz njenog života. Htjela je odluku prepustiti Martinu, dati mu razlog da on, Martin, ode i stavi točku na njihovo zajedničko poglavlje. Bila je uvjerena da će tako sa sebe sprati taj osjećaj krivice koji se zalijepio za nju poput žvakaće gume na vrućem asfaltu. Sva ta uvjeravanja same sebe nisu pokrenula promjene. Uvijek je jedan izdajničko dio nje držao Martinovu stranu.
Zvonjava mobitela prekinula ju je u razmišljanjima. Dok ga je našla, utihnuo je. Pomislila je: « Tko god da je, ako me treba, zvat će ponovno ». Bilo joj je dosta svega. Nije se udostojila ni pogledati ga više. Počela je raspremati stvari koje je donijela iz dućana. Misli su joj bile nesređene. Trebala joj je kava. Kava bi je razbistrila. Vagala je. «Kava ili ručak? Ručak ili kava»? Odlučila je. « Ručak !». Odluku je donio onaj dio nje koji nikada nije želi izaći iz zone sigurnosti i poznatih rituala.
U početku njene i Martinove bračne zajednice, u vrijeme koje je bilo primjereno da postanu roditelji, to im nije uspijevalo. U njihovom braku bez djece nastala je pukotina. Martin se ponašao pred pukotinom kao da ima povez na očima. Nije ni shvaćao da je on na jednoj strani pukotine koja ih je razdvojila, a ona na drugoj i da je dovoljan samo jedan krivi korak pa da oboje završe u provaliji. Do njega nisu dolazili vapaji kojim ga je dozivala, ni optužnice, ni presude koje su nakon vapaja stizale. Djeca u braku su skretničari koji skreću pozornost s problema i amortizeri koji spašavaju brak od udaraca i raspada. U njihovom braku, problemi su stizali, a skretničara nije bilo. Udarci su prijetili da se brak raspadne. Ako već mora, naivno je priželjkivala da to bude bezbolan raspad, nakon kojeg nitko neće patiti. Htjela je uvjeriti sebe da je to moguće.
Prije par dana ona i Martin zajedno su izašli. Svatko na svoju stranu. To je bio jedan od njihovih rituala. Muk koji je nastao nakon toga nije bio dio rituala. Danima se nisu ni čuli, ni vidjeli. Za vrijeme ručka Sanja se sjetila zvonjave mobitela. To je bio on, Martin. Zasjala je. Zasvijetlila je lampica koja je trebala biti svjetlo na kraju tunela u kojem je bio njihov odnos. U zadnje vrijeme Martin je vrlo rijetko zvao. Kad god je došla u iskušenje da ona njega nazove ili da mu pošalje poruku, odustala je. I sada nije mogla odlučiti. U njoj su se kao klatno njihale rečenice: Da ga nazovem - da ga ne nazovem, da ga nazovem – da ga ne nazovem… Klatno se zaustavilo. Ako me treba, nazvat će opet. Bila je sigurna da će mobitel ponovno zazvoniti. Željela je to. Poslije ručka, uz kavu, koju u zadnje vrijeme u tišini, pila sama, čekala je poziv i razmišljala o njih dvoje. Martin. Pitala se je li taj čovjek sretan ? I sama sebi odgovorila : « Naravno da je sretan. Ima obitelj. Ima posao… ima… Što još ima? » Zastala je. « Pa ja pojma nemam što on ima! Ne znam što ga čini sretnim. ” Mogla je samo nagađati. Ostala je u čudu : « Koliko malo ja znam o njemu ?! Kao da smo živjeli paralelne živote. Što mu, nakon požara u kojem je izgorio najbolji dio mene, mogu ponuditi? Nije li to licemjerno? Očekivati da me nazove i da nastavimo tamo gdje smo bili u našim najljepšim danima? Nakon Igora i svega što se dogodilo? »
U sljedećem trenutku upitala je samu sebe: Je li stvarno izgorio najbolji dio nje. Ili najslabiji, onaj za kojim ne vrijedi žaliti? Najbolji dijelovi ne gore. Oni ostaju za vječnost. Bila je sigurna da je izgorio onaj dio koji je morao izgorjeti. Za Martina je sačuvala najbolji dio sebe. Onaj dio kojeg ništa ne može uništiti. Martin i ona imaju budućnost.
Martin je često izbivao. Takav mu je posao. Odlazio je i vraćao se nepokolebljivo uvjeren u postojanost njegovog i njenog izbora. Njihov brak za njega je bio kao doživotna pretplata na zabavan, poučan, zanimljiv časopis koja nikad neće isteći. Nije primjećivao kako je časopis sve tanji, ilustracije u njemu sve bljeđe a teksta gotovo da više i nije bilo. U nekim trenutcima strepila je od skorog isteka te pretplate, a u drugim priželjkivala. Ta dvojnost stvarala je konfuziju unutar njenog bića. Život joj se činio kao labirint s dva izlaza, a ona nije bila spremna odabrati jedan i izaći. Radije je ostala zarobljena u mreži labirinta.
Što je za njega sreća? Nikad ga nije pitala. Nikad o tome nisu razgovarali. Predbacivala je sebi: « Da, trebala si ga pitati. I odgovarala: « Pa, dobro, pitat ću ga. Razgovarat ćemo. Sve će se promijeniti. Uskoro». Uz kavu pričat će o svemu. O sreći, o ljubavi, o životu i smrti, Bila je sve sigurnija da je upravo to oduvijek željela. Poziv je stigao. Nije bio očekivan. I nije bio od Martina.
Broj koji nije imala u kontaktima donio joj je vijest o prevrnutom autu. I Martinu u njemu. Bila je zatečena, nespremna. A kako je mogla biti spremna? I tko je ikad bio spreman na takvu vijest ?! Za pitanje više nije bilo vremena. Umjesto toga, pričali su joj detalje. Nije ih željela slušati. Ona ništa nije shvaćala. Auto, magla brzina, stup… nije to mogla povezati s Martinom. Misli su joj bile zbrkane. A kada bi se malo sredila, čula bi sebe kako govori; « Otišao je. Zauvijek. Ostavio me… « Ne, to nije Martin. Martin to ne bi učinio » « Ali ti si htjela da ode ». « Nisam htjela. Ne na ovaj način ». « Ali svejedno, htjela si » « Nisam htjela. Sve je to krivo ». Pljuštale su optužbe koje je upućivala sama sebi. Obrana je bila slabašna i neuvjerljiva. Izmučena, predala se i prihvatila presudu. “Kriva sam. Ja sam kriva. Sve je moglo biti drugačije… Samo da je on… Samo da sam ja»… Iza Martina ostala je praznina, u kojoj je rastao samonikli korov s gorkim plodovima kajanja i krivnje koji joj se potpleću pod noge. Gorčina plodova korova zaliječit će rane. Mumificirat će sjećanja. Bila je to kazna. Ona je bila odlučna prihvatiti kaznu. Živjeti život s mumificiranim sjećanjima.
