Bestežinska smrt: Roberto Rauch

April 25, 2018

 

Priča Bestežinska smrt Roberta Raucha bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.

 

Roberto o sebi i svom pisanju: "Roberto Rauch, 26 godina, rođen u Puli. Trenutno sam postariji student na magisteriju ruskog i engleskog jezika i književnosti u Ljubljani. Ljeti radim kao skipper na jedrilicama, što mi omogućava bezbrižno studentsko životarenje ostatak godine. U slobodno vrijeme bicikliram po raznim državama Balkana i Europe. Iz dogodovština na moru i cesti neuspješno crpim inspiraciju za kratke priče i pjesme.

Pišem od dvadesete godine i nikada nisam ništa pokušao objaviti. Priče su čitali uži krug prijatelja i Franci, kojem (umjesto fiktivnom S.-u iz priče) nosim svoje spise u zoru u Fiorin. S vremenom se u mene ipak uvukla potreba za objektivnim mišljenjem pa sam, ponukan lokalnim karakterom Vašeg natječaja (usput se naslađujući mazohističnim mislima o odbijanju), odlučio malo prokopati bilježnicama i fajlovima i poslati Vam ovu priču. Nekoliko mi je godina tinjala u mašti, a materijalizirala se pretprošlo ljeto u vreloj skučenosti brodske kabine.
U pisanju mi autobiografske mrvice služe za početnu ideju, a zatim štošta dodam, izuzmem, izmislim i pokušam sve to „izbrusiti“ u nekakvu cjelinu. Uglavnom se držim nekakvog realnog miljea uz težnju za introspekcijom likova i njihovih postupaka, iako se ne ustručavam u priču dodati kakav fantastični element."

 

 

 

Bestežinska smrt

 

U posljednjim trenucima svog života, S. pred sobom nije vidio svjetlo na kraju dugog mračnog tunela, niti su mu se pred očima kronološki odigravale scene njegova života. Posljednja impresija bila mu je maglovita plavičasta smjesa. Bila je ugodna na dodir i osjećao je kako se njome ogrnuo, kao da se pokrio svježom satenskom plahtom u vrućoj ljetnoj noći.

 

Da, definitivno maglovita plavičasta smjesa…razmišljam dok na semaforu čekam zeleno svjetlo, a sunce se nepovratno probija kroz bočna stakla mog yugića. Nesnosno je vruće i krupne kapi znoja već uvelike natapaju moju crnu košulju, a ukvašene mi noge zjape u jeftinim formalnim dugim crnim hlačama. Nervozne autokritičke misli zbog kašnjenja na pogreb S.-a kovitlaju se sa refleksijama o njegovim posljednjim trenucima. Utopio se prije tri dana i to je u meni stvorilo onaj dobro znani neshvatljivi jaz koji se budi iznenadnim gašenjem nečijeg života, konfuziju u kojoj moram odjednom osobu zamijeniti samo pukim ništavilom, zamijeniti je njenom vlastitom odsutnošću. Taj neobjašnjivi iznenadni prijelaz iz nešto, u ništa; u sekundi, u bljesku, jednim jednostavnim pucnjem prsta. Sada je početni stadij te zbrke počeo jenjavati i ja sam se zamaram tim prokletim detaljima; razno raznim okolnostima koje su dovele do nježnog polaganja njegovog tijela na dno mora.

 

Dok vozim po žarko osunčanoj bijeloj rivi, a njen fekalijski miomiris ispunjava čitavu moju nutrinu, razmišljam kakvom se brzinom proširila vijest o njegovoj smrti. Opet proklinjem te jebene detalje, kratke rečenice koje serviramo uz samu obavijest o smrti, sve ukomponirano kiselim, sjetnim izrazom lica. Jeftine, tračerske činjenice, kao proizašle iz žute štampe. Rečenice, kojima je meni dano do znanja da je mrtav, zvučale su nešto poput: „Utopio se. Valjda se zaglavio u nekoj škrapi. Tako ti je to stari moj. Hvali more, drž se kraja…“ Valjda, jer činjenice nisu još provjerene. Čekaju se službeni rezultati, što će napisati mediji. I naravno, životna pouka na kraju, jer treba učiti iz tuđih grešaka.

 

U daljini uočavam omanju skupinu ljudi koja se ispred groblja okupila za posljednji ispraćaj S.-a i iz stopa odlučujem parkirati: gromoglasni zvukovi Yuga zasigurno bi razbili svetu tišinu njihova kontempliranja. Dok hodam prema grupici zamišljam meni upućene iskre osude što frcaju iz njihovih očiju: „Vidi ga“, govore mi u mislima, „na pogreb ne može doć na vrijeme, i još tu budi mrtvace s ovom krntijom“. Odbacujem tu prisilno nametnutu teoriju svoje mašte i, približavajući im se, podižem pogled kako bih ih fokusirao, uokvirio. S moje lijeve strane, odmah pored pomno ofarbanog blještavog bijelog zida koji označava početak kraljevstva mrtvih, jedan stariji čovjek rezignirano zuri u točku pred sobom. Iako mu nisam sasvim blizu, razaznajem njegov zamagljeni pogled koji ni u što ne gleda; kao da mu trebaju kakve naočale debelog stakla kako bi se svijet ispred njega ponovno izoštrio, uobličio u nešto konkretno. Možda i on sa sebe pokušava odbaciti taj teret iznenadnog nadolaska odsutnosti. Malo odvojene od ostalih, dvije gojazne žene u četvrtom desetljeću života tiho izmjenjuju kratke rečenice. Kad se cvrčci ne bi neumorno oglašavali, od tišine bi se vjerojatno čule njihove riječi. Žena s lijeve strane, pomno očuvane crvene kose, nježno je izustila frazu koju je druga mazohistički upila u sebe, u kompletu s kiselim licem, zatvorenim očima i nijekanjem glave. Moj im um sudi i tiho izrečene riječi niču u mojoj mašti: „Valjda se zaglavio u kakvu škrapu… strašno…“ Pogledom klizim po ostalim personama i u trenutku nas zamišljam u renesansnim kostimima na kazališnim daskama. Gojazne žene dubokim glasom i uzvišenim gestama pjevaju neki intermezzo, dok mi tihim topotom igramo neko kolo.

 

Moju raskalašenu morbidnost presiječe prizor majke. Loš humor smjesta iščezne i zamijeni ga nešto poput straha, strah djeteta pred kakvom fobijom iz djetinjstva. Je li jeftino pokušati je opisati? Ili je možda još jeftinije napisati kako ne postoje riječi ni jezika kojima bih opisati mogao prizor taj“? Vidim kako ju prožima kristalna, jasna, opipljiva bol koja ju je nadjačala, sasjekla ju u vitalno područje i zadala joj ranu od koje će sigurno, bar sad tako izgleda, iskrvariti. Dok ja razbijam glavu teorijama odsustva, kako se ona nosi s činjenicom da je njen sin otišao prije nje? Da je svako slijedeće jutro samo proživljeni dan više u odnosu na njega? Znoj što mi curi po leđima postaje hladan, kocka leda ubačena u majicu koja se hitro topi dok klizi po mojoj kičmi. Pokunjeno odvraćam pogled i, slijedeći primjer starijeg gospodina, s predajom u očima zagledam se u pod. „Vi ne, majko“ , govorim joj iako me ne čuje. „Vi ne igrate ovu igru sa nama, ne nosite s nama pomno biranu masku natmurenog lica. Vi niste, majko, kao mi, pretvorili i posljednji ispraćaj ljudskog života u predstavu. Izrazi lica, turobna crna odjeća, gestikulacije, dijalozi, sve smo brižljivo pripremili za ovu malu farsu. Vas bol izjeda, Vi ju ne igrate, nosite je slijepljenu za svoje biće i nosit ćete je do posljednjeg dana, a mi ćemo svoje odglumiti, još malo razmišljati o tom nepredvidljivom izmjenjivanju u procesu života i smrti, sjetiti se, uz aperitiv, još kakve humoristične zgode sa S.-om u glavnoj ulozi, a zatim spretno, s olakšanjem, odložiti u ormar crnu odjeću i masku naše tuge, čekajući slijedeću predstavu u koju ćemo s negodovanjem ponovo uskočiti.

 

Žarko sunce žustro pada po našim crnim odjećama, po čempresima, po prljavo sivim nadgrobnim pločama tamo, iza ograde. Na bijelom zidu zelena osmrtnica prekida mirni sklad ostalih, crno-bijelih. Među starijim ljudima nalazi se i on. Izgleda starije, kao da mu je četrdeset i koja. Klasična ozbiljna slika, za dokumente. Vidi mu se slamasta nenjegovana kosa koja mu dolazi do ramena. Slika ne otkriva zanemarene i poprilično odvojene zube, a crno-bijela boja ne prikazuje vjerno njegovo aknama izbrazdano, bukovskovsko lice. Izgleda kao da jedva čeka da prođe taj dan, vjerojatno pun birokracijskih borbi po mupovima. Dragi S., di si sada da skupa sprdamo ovo komešanje ozlojeđenih ljudi? Njegova slika opet pobudi moju maštu i ja se ogrnem svojim mislima, vizualizirajući posljednje buđenje njegova života. Prokleti detalji.

 

Metalni zvuk budilice odjeknuo je u mirnoj noći. Bilo je 4:30 i nikada se nije uspio naviknuti na rano ribarsko buđenje. U polusnu utiša budilicu i nakratko pozavidi ljudima u uredu, na njihovom ustajalom toku života, ali još puno više, na njihovom buđenju dva, tri sata kasnije. Ljubomoru je odmah zamijenila ljutnja, prizvana činjenicom da je zaboravio naviti prvu budilicu, u 4:00. Bilo je to ono upozorenje, koje mu je govorilo kako ima još pola sata sna i kako se njime mora nasladiti, jer se poslije kreće. Ta mu je prva budilica olakšavala ono pravo buđenje, ili mu se bar tako činilo.

 

Još se malo rastezao u krevetu, razmišljajući o onome što je sanjao. Prizori su bili mutni i sve su više klizili iz sjećanja, kao da je tu scenu usnuo nekoliko godina unazad. Povijesne ličnosti bile su česti gosti njegovih snova i on je opet sanjao kako razgovara sa Napoleonom. Isto je tako opet pomislio kako ovoga puta zasigurno ne sanja i kako napokon može s njim porazgovarati u četiri oka. Sjedili su u kuhinji nekakvog studentskog stana. Za stolom je bilo još ljudi ali S. za njih nije mario, već je pokušavao, po tko zna koji put, raspraviti napokon s francuskim Imperatorom njegovu kampanju u Waterloou i ukazati, ako bi uspio skupiti dovoljno hrabrosti, na učinjene greške. Francuski se vojskovođa doimao sramežljivim. Zar on, od svih, povučen? Takvi su snovi, ponekad tako jeftino dizajnirani i čudni, a dovoljno realni da nas obmane. Bonaparte je nosio nekakvu vunenu hemingvejsku dolčevitu i kosa mu je bila skroz zamašćena. Pokuša se sjetiti dijaloga ali uzalud. Sjetio se samo kako ga je neka ruka otrgnula iz studentske kuhinje i bacila ga nehajno u limb, u kojem je zvuk budilice, nešto poput ljutitog galeba, postepeno jačao i on je napokon ugledao dobro znane vlažne mrlje vlage na stropu svoje sobe.


Žustrim se pokretom dovede u sjedeći položaj i osjeti trnce pri pogledu na prozor, orošen kišnim kapima. Noć je svojom težinom pritiskala nebo i blijede su se ulične svjetiljke uzaludno kroz nju probijale svojim snopom kratkog dometa, osvijetljavajući okolne zgrade nekakvim zlaćanim, neprivlačnim sjajem. Ustao je i krenuo prema malenoj kuhinji, dok je u sebi, kao i prošle noći (i one prije toga), vodio borbu sa samim sobom. Misao Neću više ronit prikaže mu se toliko jasna da ju je on i tiho izustio, osjetivši svoj ustajali zadah.

 

U zadnje vrijeme svako je ustajanje za S.-a, kao za većinu ljudi ovoga svijeta, bilo poraz. Kolebanje sa prihvaćanjem nadolazećeg radnog dana i, naposljetku, popuštanje. Utjehu i rezignaciju nisu mu pružali ni nadolazeći vikendi, ili godišnji odmori. Za S.-a je vikend značio ronjenje, a godišnji si, u nedostatku novčanih sredstava, još nije mogao priuštiti; ali S. se ipak razlikovao od većine ljudi. Bio je, na gotovo religiozan način, privržen Izdaji. Ona je prožimala čitavu njegovu egzistenciju i on joj se s pokornošću podavao. Izdaja je bila njegova životna vodilja i prateći nju on je, unatoč smrti u 35. ili 36. godini, proživio poprilično osebujan život. Tu svoju muzu prezentirao mi je on sam u jednom našem dijalogu. U zanosnom je zagrljaju s Izdajom vidio tridesetak zemalja i odradio nekolicinu raznih poslova, od rudarskog šegrta do asistenta na faksu. Kada bi se S. negdje ugnjezdio, Izdaja bi se javljala iz nekog prikrivenog zakutka njegova uma. Bilo je dovoljno dobiti osjećaj kako je bar djelomice upoznao grad u kojem je živio ili osjetiti onu prvotnu ustajalu monotoniju na poslu. Potreba za bijegom nesnosno bi rasla i on bi u roku od nekoliko tjedana već ispario, vucaravši se po putu u potrazi za novim mjestom. Napuštao je trgove i parkove koje bi zavolio, poslodavce, usputne prikaze i njihova kafanska jadanja, žene sa kojima je stvarao sterilne odnose i za koje se nije uspijevao vezati, potencijalne potomke i obitelj, sigurnost, topli dom, karijeru, mirovinu. Ta svemoguća životna pratilja šaptala mu je kuda i kada, dok joj se on s užitkom prepuštao.

 

Vruća moka zatutnja i prekine mu misli. Nije preferirao doručkovati, već samo popiti crnu kavu i popušiti dvije zamotane cigare. Taj jutarnji post imao je za posljedicu konstantnu boležljivost, koja se odražavala na njegov dlakavi, asketski izgled tijela. Bio je podosta visok, a imao jedva šezdesetak kila. Jednom sam, dok smo goli oblačili ronilačka odjela prilikom našeg jedinog ronjenja skupa, pomislio kako mu te guste arapske dlake na prsima rastu iz samih rebara. Ugasio je drugu cigaretu, otvorio prozor i opipao ronilačko odijelo na štriku. Bilo je još vlažno, kao i uvijek. Osjeti ubodnu hladnoću na licu dok ga je prožimao miris neoprena s daškom urina. Mogao je u nedogled trljati odijelo dok ga je prao, ali pišanje u njega ostavljalo je neosporiv trag na neoprenske čestice. Svakim je ronjenjem vjerno označavao svoj teritorij. Strpavši sve u torbu krenuo je van u tih i pust hodnik zgrade, označen nekim ustajalim mirisom Jugoslavije.

 

Nekakvo novo komešanje odvraća moj pogled s usijanog cementa. Grupica amaterskih glumaca zajedno s majkom kreće prema grobnom mjestu. S.-ovi nepoznati mi poznanici nose lijes poput četiriju patničkih Isusa, dok im kapi znoja užurbano klize po licu. Mi ostali sudionici ovog posmrtnog pohoda sporim korakom krećemo odmah iza njih. Za potpunu sliku fali samo trubač u svjetlo plavoj šoferskoj košulji koji svako toliko potrči ispred nas i onda odsvira dio pjesme My way od Frenkija (melankolična, a opet za ekipu, za pobjedu nad smrću) ili možda Ribare (za dušu). Spori korak muškog dijela glumaca postepeno poprima formu zamišljenog dendija. Stavljamo ruke iza leđa i opet kontempliramo o pokojniku. Slijedi pogled u nebo ( za neke sadašnji dom S.-a, za druge samo Nepoznato, misterij posmrtnog života) i sjetni uzdah: „Ahhh.“

 

Ugasio je auto i utonuo u tišinu oko njega. Nebo je još bilo mračno, a prvi pucnjevi zore nazirali su se na istoku. Izašao je iz auta i krenuo oblačiti odijelo. Morao ga je umočiti u more kako bi lakše kliznuo u njega. Osjeti odbojnost zbog hladnoće i s uvjerenjem djeteta koje odbija sirup protiv kašlja, skoro otiđe doma, a rečenica Neću više ronit opet mu zaigra na usnama, kao izrečena od strane same Izdaje. Odlučio je staviti četiri kile olova na ronilački pojas kako bi, negdje oko osmog ili devetog metra dubine, dobio negativnu plovnost i počeo tonuti. Savršeno za tehniku čekanja ribe ili za šuljanje po morskom dnu. Kako je odlučio probati uloviti nešto veće, uzme dužu pušku i noseći je u desnoj ruci skupa s olovima, s bovom i perajama u lijevoj, uputi se nezgrapno prema moru. Osjetio je ugodnost tek kada mu je more začepilo uši; to beskrajno plavetnilo koje ga je okruživalo, ta egzistencijalna samoća čovjeka u moru istinski ga je umirivala. Tek tada je prestao zavidjeti službenicima u uredu, i kada bi morao prkositi Izdaji, zasigurno bi izabrao more kao prvi razlog njenog odbijanja. Pomisao kako će ga opet napustiti i možda mu se nikad vratiti budila je u njemu strah od smrti; ne od nje same, već od pomisli da će umrijeti negdje daleko od ovog, od male vale u kojoj se kupao kao mali i gdje je hvatao prve očade. Zar svaki čovjek, unatoč neprivrženosti kraju u kojem se rodio, naposljetku ipak poželi umrijeti u okovima svog rodnog mjesta?

 

Upregnuo je noge i zaperajao. Morski je mir probijao samo zvuk lupkanja tih karbonskih pomagala za stopala o površinu. Nakon što se malo izvukao iz plićaka, zaroni da isproba plovnost. Negdje oko desetog metra, osjeti kako je počeo propadati i položi se na dno. Stao je i ogledao se oko sebe. Kao promatrač, ne kao lovac; bar ovaj prvi zaron. More je i dalje bilo obavijeno sivom tminom nadolazećeg jutra, a prve zrake sunca će ubrzo preskočiti obližnji brežuljak i utonuti sramežljivo u plavetnilo. Nekoliko ribica krene znatiželjno prema njemu. Osjeti potrebu da ispruži ruku prema njima, ne znajući ni sam zašto, ali odustane. Slobodnom se rukom odgurnuo od morskih alga i krenuo prema površinigore, a pri izronu je s nasladom popunio pluća zrakom. Ustanovio je kako je blizu stare i dobro mu znane pošte te je sporim pokretom nogu krenuo prema njoj. Bila je to dobro prikrivena morska stepenica na nekih dvanaestak metara, gdje se mogao sakriti i gdje je često kakva orada ili brancin znao osjetiti potrebu da se približi toj tamnoj prikazi koja u desnoj ruci drži duguljastu uperenu cijev, zažalivši za odlukom trenutak prekasno. Kako mu je do tamo trebalo desetak minuta, izbaci dno iz fokusa i zamisli se. Na nekakvoj fiktivnoj ljestvici podvodnih ribolovaca, S. bi zauzeo osrednje mjesto. Počeo je roniti kao mlad, ali je njegova prva i najveća ljubav ipak bila Povijest, koja mu je, maksimalno ga zaokupivši, često zabranjivala susrete sa drugim aktivnostima. Intenzivnije je počeo roniti tek prije dvije godine, kada se vratio doma. Čim je ljubav prema moru prešla u obavezu, počeo je osjećati neku vrstu odbojnosti i gađenja, a mislima su mu se vrtile i kojekakve misli po pitanju etike, što je kulminiralo povratkom dobro mu znanog glasa, koji mu je priopćavao kako je vrijeme da se uskoro krene. Sve u svemu, znao je osjetiti ribu, nečujno se šuljao po dnu i istraživao duboke škrape u kojima su se skrivali kojekakvi vrijedni ulovi, ali je prečesto gubio koncentraciju i padao u kojekakva razmatranja. Često bi neka poveća riba prošla po dnu a da ju on ne bi vidio. Znalo mu se desiti da se, poput kakvog dubokoumnog intelektualca u dugoj šetnji, odjednom trzne i osvrne oko sebe, shvativši da je sat vremena neodređeno perajao bez da se zapita kuda ide.

 

U sebi se kritički osvrtao na ratne taktike opisane u knjizi koju je čitao. Povijest stogodišnjeg rata sa svojim tehnikama ratovanja. U jednom ih je trenutku ismijavao, u drugom se divio uvedenim inovacijama s jedne i druge strane. Ali tko zna koliko je vjerno sve to dokumentirano? Povijest je fikcija, šapnula mu je Izdaja desetak godina unazad, kada mu se prvi put javila. Ljubav za poviješću rodila se u njemu u ranoj mladosti. Do dvanaeste je godine je njegovo znanje o ratovima i generalima bilo veće od većine srednjoškolaca. Nakon srednje škole je povijest nastavio proučavati na fakultetu, a svoju je opsjednutost drugim svjetskim ratom dodatno produbio u doktorskom radu. Njegovo je veliko znanje zamijećeno i ubrzo je dobio posao asistenta na faksu. Plaća je bila dobra, a studentice zanosne. Nije da se previše njima zamarao, bilo mu je dovoljno samo njihovo mladenačko zračenje, slatki miris proljeća koji je iz njih izvirao, mada se nije bunio što su mu pridavale toliko uzvišene (i umjetne) pažnje, kakvu nepripremljen student pridaje profesoru. I onda, odjednom, kao da se izgubio u svom tom moru ratova i pretencioznih figura koje su bile uvjerene kako je svijet sudbinski njima pripisan. Sva povijest bila mu je tako nedodirljiva, nepostojeća. Osobe o kojima je čitao danju i noću bile su mrtve godinama i stoljećima, a od velikih civilizacija i imperija očuvali su se samo posmrtni ostaci uokvireni u moderan svijet današnjice, sa plaćenim ulazima i turističkim vodičima. Ljaga potrošačkog društva zadesila je i te svete spomenike propalih kraljevstva i one mu se na kraju zgade. Koliko god produbljivao svoje znanje, povijest je za njega ostajala samo nepoznanica. Nešto što nije mogao okusiti. U takvom mu se oslabljenom stanju uma prvi puta javila životna muza i on preko noći ostavi sve i uputi se na brod, provlačeći teške kablove kroz brod od šest ujutro do sedam navečer. Taj je posao ostavio nakon godinu dana, ali je on pustio u njemu onaj neutaživi poriv da vidi svijet. Jer ako može lutati, zašto da stoji na mjestu? Knjige je odbacio i nekoliko mjeseci nije pročitao ni retka. Kada je utažio savjest i shvatio kako zapravo ne žali za odbačenim poslom asistenta, počne opet čitati mahnito, pretežito povijest, ali i književnost, filozofiju, psihologiju. Tako je S., s nepunih tridesetih godina, postao pravi primjer intelektualca-bauštelca-lutalice. Svoje znanje iz pročitanih knjiga nije rado iskazivao, a stvari koje je za sebe pisao još manje. Ja sam o S.-u čuo iz raznih priča. Mitovi o njemu zapanjili su me. Neki tip, govorili su, proputovao je svijet, čita i zna sve, mogao je radit ko profesor ali je rađe bio na baušteli, sad roni i živi od ribe. Kako da moj pretenciozni um ne osjeti želju upoznati osobu koja se krije iza takve priče? Bio sam pijan u kafiću kada sam ga vidio kako sjedi sam, raspoznavši ga odmah. Isusovsko lice sa dozom akna koje su pustile trag, samotnjačko ispijanje gemišta u kutu, ali sa izrazom mira na licu, one pomirene oči koje ne traže emocije u noći već samo neodređeno lutaju bez da se u išta stvarno zagledaju. Skupljao sam hrabrost ( kao da prilazim nekoj osobi suprotnog spola) i započeo s njim neodređeni razgovor. On mi se postepeno, tek nekoliko spontano provedenih večeri kasnije, počeo pomalo otvarati, čudeći se što njegova pojava toliko iziskuje moj interes. Književne, povijesne i filozofske teme izvlačio sam iz njega tek kada bi on bio dobrano pijan, a tada me bez problema pretvarao u zrno graška, čak i u književnosti, gdje sam se nadao da ću moći držati korak za njim. Riječi su klizile iz njegovog pijanog daha kao da mu je sam alkohol dodatno povećavao znanje. Spomenuo bih kakvu knjigu, a on bi odgovarao kako ne zna previše jer nije pročitao baš sve knjige istog autora. Zatim bi počeo raščlanjivati, analizirati i svrstavati, pokušavajući pritom i mene ubaciti u raspravu kako bi srezao vlastiti monolog, ali bi od mene kao odgovorio dobio samo kakvu jeftinu srednjoškolsku rečenicu, govorio bih kako mi je knjiga ful dobra i kako mi se sviđa način na koji je autor predstavio određeni lik. Jednom smo pijani nakon zatvaranja kafane otišli spavati kod njega, a S. je već oko osam ( taj dan kasnije, zbog mamurluka), otišao roniti. Probudio sam se sam u njegovom stanu i počeo listati knjige sa polica. Naišao sam na neke njegove spise i počeo ih bjesomučno čitati. Bilo je tu svačega, od geopolitičkih analiza do eseja o književnim postupcima.

 

Izabrao sam neke koji su me se posebno dojmili i čekao S.-a da se vrati. On je tiho ušao u stan i trznuo se vidjevši me, nenaviknut da netko boravi u njegovu domu. Vidljivo umoran, odmah je krenuo prema krevetu, dok sam ja nadobudno citirao rečenice iz njegovih zapisa. Mašući ispisanim listovima papira pred njim, uzdizao sam ga u svijet neotkrivenih pisaca i s velikim ga oduškom nagovarao da tekstove skupa negdje pošaljemo. On je samo legao u krevet, kao da me nema, rekao mi kako nije u redu kopati po tuđim stvarima i kako znam di je izlaz iz stana. Nakon nekoliko je sekundi već blaženo sanjao dijaloge s velikim vođama prošlosti.

 

Dobro sakriveni škalin na dvanaest metara nije mu dao ništa. Jedan je mali šarag oprezno doplivao do sigurne udaljenosti, ne približivši se više od toga, što je S.-a čak i usrećilo, ta pobjeda ribe nad čovjekom. Plivao je dalje ispunjen tim porazom čovjeka pred prirodom. Sa površine ugleda jedan jedva vidljiv procjep, za koji nije znao prije te ga odluči istražiti. Zaroni i rukom se uhvati za dno. Zaboravio je sa sobom ponijeti lampu i već je zaključio kako je pokušaj uzaludan, pošto se u samoj rupi nije vidjelo ništa, sve dok se unutra nije odjednom trznula duguljasta sjena. Pokuša priviknuti oči na mrak i, zaklopivši malo kapke, raspozna tabinju. Njeno elegantno, lepršavo tijelo bilo je mirno, kao u pokušaju loše mimetizacije. Okrenuo je pušku, naciljavši sredinu njenog tijela. Prije nego što će opaliti, nakratko ju pogleda još jednom, a taj mu se trenutak učini vječnim. Zastajanje prije grijeha. Zatvorio je oči - kao da nije htio vidjeti ubojstvo koje je činio, kao da joj se ispričavao - i potegnuo okidač. Brzi metalni hladni komad željeza probi njeno mekano meso i ona se stane koprcati u životnoj panici. Brzo ju je pritegao k sebi i krenuo gore. Pošto je procjep ležao na kakvih sedam metara dubine, plovnost mu je bila pozitivna i more ga je polagano uzdizalo prema zapjenjenoj površini. Brzim je pokretom izvadio nož iz ležišta na nozi i zario joj ga odlučno malo iznad očiju, i tada bez da ju gleda. Posljednji joj živčani impulsi još jednom živo zaigrahu i ona klone, predajući se. Krhko joj se tijelo savilo pod silom mora u izronu, a usta razjapila. S. joj provuče tanašnu metalnu iglu vezanu špagom kroz škrge i zaveže špagu oko svog pasa. Njeno se beživotno tijelo nađe u visećem položaju pod njegovim leđima, odmah iznad pojasa s olovima. Smrt tabinje opet pobudi u njemu gorčinu. Kada je bio mlađi, nikakva ga etička pitanja po pitanju ribolova nisu zamarala. Zabijao je svojim žrtvama nož u mozak kirurškom preciznošću, bez da se pritom zapitao postupa li po nekim moralnim načelima. Nećkanja su se počela javljati tek kada je počeo živjeti od ribe. U početku se tješio činjenicom da nije prelazio dozvoljene dnevne količine, određene po zakonu, da bi zatim zaključio kako je sam zakon subjektivan. Smatrao je kako je dupin najgracioznija životinja ovog svijeta, ali tko mu kaže da, kada bi recimo odrastao u nekakvom Japanu, ne bi i tom divnom biću zabio nož među oči? S. je zaista živio od ribe, prodavao ju je lokalnim restoranima za male novce kako bi platio režije i imao za hranu, duhan i pokoji gemišt. Tako se neko vrijeme tješio tom Darwinovskom teorijom zakona jačeg –životni krug, govorio je sebi i leševima riba- međutim ga je i ta uvjerenost u zadnje vrijeme napuštala. Zato se u moru osjećao poput stranca - proklet samim pripadanjem ljudskoj rasi, proždrljivac što nikoga ne pošteđuje – uzrok jutarnjim borbama sa samim sobom, što je njegova muza vješto koristila: njen je šapat već prelazio u viku, spremala se opet mu zakovitlati svijet i još ga jednom odvesti u Nepoznato.

 

Posmrtna šetnja završava kod samotnjačkih grobova. Ovdje nema više raskošnih obiteljskih grobnica kao na početku groblja, u prvim redovima. Mrtvacima je tu dodijeljen tek križ od jeftinog drva po kojem su markerom ispisani datumi rođenja i smrti. Na S.-ovom su križu datume napisali po uskoj, okomitoj dasci, umjesto po vodoravnoj, pa se natpis čini nekako zbijen. Zamišljam kako autor, s izbačenim jezikom i markerom u ruci, pomno bira veličinu fonta kako bi mu natpis stao u dva reda. Pošto nema previše ljudi, svi smo se uspjeli nagurati oko grobnog mjesta. To ovaj događaj bar pošteđuje one nagomilane mase koja se okupi za pogrebe mladih ljudi i nehajno gazi po tuđim odmorištima mrtvih kako bi dobila bolji pogled na posmrtni obred. Glas zrikavaca sad zamjenjuje svećenikov. Monotone riječi u istom tonu izviru iz njega, dok u kratkim crtama opisuje neke značajke S.-ova života, pjevajući mu pravi pravcati panegirik. On plete neku svoju verziju njegova života, ja svoju. Kvit smo.

 

Nakon dva sata ronjenja za pojasom je imao tabinju i povećeg šarga. Šarag se iz daljine zaletio na njegov nišan i došao mu na samo nekoliko centimetara od puške. Svoju je dušu ispustio u jednoj dubini usred posidonije gdje se S. iskusno utaborio, na trinaestak metara dubine. Perajao je dalje, i dalje ozlojeđen zbog smrti ubijenih riba. Postajalo je već nepodnošljivo. Poče se tješiti prizivanjem u sjećanje zemalja u kojima je živio i radio. Skele u Nigeriji, rudnici u Kazahstanu i noćne čuvarske smjene u Boliviji nikada nisu pobudile u njemu ovoliku potištenost. Pa ipak, dvije godine unazad uspio je čeznuti za domom u tolikoj mjeri da se suprotstavi Izdaji. Osjetio je kako je vidio dovoljno, dovoljno se skitao i dovoljno čitao, kako se sad mirno može vratiti u rodni kraj i, ribareći, doživjeti sretnu starost. Čovjek s veseljem očekuje mir i rezignaciju starih dana, ali ju često odgađa kada u nju treba stupiti.

 

Na jednoj punti, zaroni na desetak metara i spusti se na dno. Hvatajući se slobodnom rukom po dnu, nečujno se počeo šuljati. Prevalio je nekih dvadesetak metara po dnu bez da vidi išta i odluči vratiti se na površinu. Gurnuvši se rukom naglo sa dna, opazi bljesak živog bića u mutnoj daljini. Krene gore pamteći mjesto gdje je zaronio. Na površini je duboko udahnuo nekoliko puta i malo smirio otkucaj ubrzanog srca, zatim, uzevši dubok udah, krene opet dole. Učinilo mu se da je riba krenula malo dublje te se spusti na četrnaest metara, padajući zadnja dva-tri metra poprilično brzo. Oprezno se ogledao uokolo ne vidjevši ništa. Sa svoje donje desne strane, na osam do devet metara od sebe opazi suncem obasjani srebrni rep kako ulazi u rupu. Pažljivo se privukao do ulaza, spustivši se pritom još dva metra dublje. Stajao je ispred nje i opet prilagođavao pogled mrkloj tmini u procjepu. Jebena lampa. Ulaz je bio prostran i s podosta je opreza zavukao glavu unutra. Škrapa se naglo sužavala i skretala kanalom udesno. Povuče se za komad vireće stijene i uvuče unutra do peraja. Kanal je bio potpuno mračan i unutra nije uspio razabrati nikakvo srebrno ljeskanje koje je maločas vidio. Još je jednom prokleo zaboravljenu lampu i pomalo se izvukao iz tmine. Na toj su ga dubini olova poput čeličnih ruka povlačile ka dnu i trebao je dodatno upregnuti noge kako bi se uzdignuo prema svijetlu. Pogleda prema gore i shvati da je zašao podosta duboko. Minorni mjehurić zraka koji je nesvjesno ispustio kada se izvukao iz rupe, gubio se na putu prema gore i postajao jedva vidljiv. Isperajavši prvih nekoliko metara, poče osjećati neku čudnu vrstu umora, kao da su mu noge već prevalile stotine metara i kao da se njima izvlačio iz nekog gustog mulja ili pijeska. Odluči još jednom baciti oko na dno kako bi zapamtio rupu sa veće distance i začudi se pri prizoru: dno je bilo skroz mutno, kao da je odjednom ostao bez maske, kao da su mu oči suzile. Uspije dignuti glavu i, razabravši posljednjim moždanim impulsima kako je površina još jako, previše daleko, shvati. Smrt mu se naglo progura kroz misli i on ju prihvati gotovo uzbuđeno. Pred očima mu se za kraj prikazala maglovita plavičasta smjesa i S. se njome ogrne, kao hladnom satenskom tkaninom u ljetnoj noći, izgubivši svijest.

 

U tom je trenutku bio dostigao limb. Nikakav metaforički ili metafizički limb, već onaj pravi, ronilački. Stupio je u onaj minorni prostor u kojem je njegova plovnost bila neutralna i nekoliko sekundi nije ni plutao, ni tonuo. Umro je tamo, bestežinski, lebdeći. Da, baš tamo. Veliki znanstvenici reći će mi kako sam idealist, kako je S. tada tek izgubio svijest i kako je zapravo umro tek kasnije, nakon što je njegov mozak plućima naredio da udahnu što se udahnuti da, što je prouzročilo naplavljivanje mora u iste, nakon što je naposljetku ipak počeo tonuti, udario maskom o kakvu škrapu, nakon što mu je srce prestalo kucati. Ali veliki mi znanstvenici nikad nisu bili simpatični, i ja ne želim i neću svesti čin smrti na puki naturalizam. Ona mora, bar ovdje, bar za S.-a, imati neku svoju posljednju uzvišenost. I zato je on umro baš tamo u limbu. Velebna Smrt nije ga uspjela prikovati svojim teškim okovima za nekakvu smrtnu postelju, kao što ga život nije uspio prikovati za jedno mjesto. S. je izdao i nju. I samu Smrt.

 

Uredno stajemo u red. Jedan po jedan, koračamo prema raci, grabimo iz male posude nekoliko latica i puštamo ih da sporo slete na svijetlo smeđi lijes, pritom opet kontemplirajući nad njim nekoliko sekundi. Grobarski djelatnici uigrano, a ipak malko nespretno spuštaju lijes u svježe iskopanu vlažnu zemlju. Dok se S.-ov posmrtni oklop spušta, ne uspijevam zadržati osmijeh pun zadovoljstva: „Bestežinski, moj S., bestežinski.“

 

Dok ispred groblja pušim cigaru prije odlaska, sjetim se još jedne naše književne zgode. Jednom sam bio dovoljno pijan da S.-u u mrkloj noći srijede odnesem nekoliko svojih pričica i pjesmica. Neprekidno sam zvonio dok nije otvorio vrata, a ja sam mu bacio papire u glavu i rekao, ako se dobro sjećam: „Evo, čitaj, Glavo.“ Kada smo se našli na trijezno, iskomentirao ih je. Nadao sam se nekoj polupohvali, nekakvoj frazi koja će barem reći kako tu ima nečeg. Ali ništa. I mene je, poput drugih, brzinski raščlanio i prozreo. Uslijedio je poduži monolog o tome kako, bilo kako bilo, moram nastaviti pisati. Kako sam ja na sve te riječi samo kimao glavom, S. mi pokuša približiti stvar:

 

„Recimo to ovako: Svevo je u jednom pismu prijatelju zaključio kako je spoznao da je na ovom svijetu pisati nužno, a objavljivati nepotrebno. On je za prijatelja imao Joycea, koji mu je kasnije pomogao objaviti svoja djela. Ti si daleko od Sveva, a ja sam još dalje od Joycea. Razumiješ?“

 

Nehajno bacam cigaru na pod i zabavljen krećem prema Yugu. Dobro S., pisati ću. Kad bolje razmislim, to je jedino što si ikada i tražio od mene. Pisati za sebe, ničemu ne težiti. A i čemu bih težio? Zar je ideal osvanuti na jeftinim policama tiska? Biti čitan na gradskoj plaži od strane srednjovječne žene, u pauzi od skrolanja po fejsu? Hvala, ne bih.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.