Medaljon Babušine Šukunšukunbake, zakopan: Tamara Bakran

June 13, 2018

 

Donosimo novu priču Tamare Bakran. Tamara je upravo objavila dvije knjige iz svog novog ciklusa bajki koje karakterizira autentičan spoj klasičnih pripovijednih elemenata i suvremenog, urbanog poetskog izraza: to su slikovnice "Babasova i kraljičino stablo" te "Začarana" (obje je objavio Sipar iz Zagreba). Upravo je bajka o Babasovi premijerno objavljena na stranicama "ZiN Dailyja". Ovaj put pred vama je priča o maloj vještici Babuši. 

 

 

MEDALJON BABUŠINE ŠUKUNŠUKUNBAKE, ZAKOPAN

 

 

U vrt Margarete P., Jasenova ulica br. 55, doselila se Babuša, mala vještica. Danju se skrivala u bazginom grmu ili živici, a noću se muvala oko voćaka i gredica, pušući, šnjofkajući, škrgućući i gunđajući. Gdje li je?! Traži ona zakopani, čarobni medaljon svoje šukunšukunbake. Majka joj je na samrti rekla da je njena šukunšukunbaka bila jedna doista moćna vještica zahvaljujući medaljonu u kojem je čuvala košticu jabuke, one jabuke iz koje se rodila nerođena djevojka. Kada i kako se Babušina šukunšukunbaka domogla te koštice, heh, tko će ga znati.

 

Babušina šukunšukunbaka bila je drska i sebična vještica koja je radije sakrila svoju moć nego ju s drugima podijelila.  S vremenom su njeni potomci saznali o kojem se vrtu radi, ali tko god je u njemu pokušao naći medaljon, nije uspio. Tražili su ga pomoću čarobnih rašlji od jelenjeg roga. Kad bi ovaj zatitrao, kopali bi. Jedini znak njihovog kopanja bila bi mala hrpica zemlje za koju bi Margareta P. mislila da je krtičnjak. Obični krtičnjak.

 

Tako je radila i Babuša. Babuša je vjerovala da je medaljon suđen baš njoj i sanjala je o tome da bude moćna!, moćna!!! moćna!!!!! Ahahahahahahaha.

 

Babuša je bila okruglasta, kao okruglica od šljiva. Imala je smiješnu, prugastu kapicu čiji joj je izduženi vrh visio pa padao preko ramena. Za uhom joj je bio zataknut čičkov cvijet, amajlija protiv zlih uroka. Male su joj klempave uši bile načičkane drvenim naušnicama različitih oblika i boja. Lice joj je istovremeno djelovalo i dobrodušno i vragolasto, u svakom slučaju, vrlo zbunjujuće za Babušine sugovornike. Oči su joj vrcale znatiželjom, u ustima je  često kotrljala hihot, kao tvrdi bombon. Haljinu si je sašila od vreća za brašno, a u prednjem velikom i dubokom džepu nosila je gnijezdo u kojem je spavala njena ljubimica, ptičica-sjenica.

 

O, GDJE LI JE?!

 

-A što tražiš? – lecne ju jedne noći, u vrt netom dolutali jež.

-Duga je to priča…- reče  Babuša hodajući gore-dolje uz gredicu graška, s rašljama u ruci.

-Možda ti mogu pomoći?- nije odustajao jež .

 

Babuša je mrmljala sebi nešto u bradu kad stane naglo, zagleda se u ježića pa izvadi iz džepa jednu krasnu krušku i pokloni je ježiću, a zatim nastavi za sebe

 

– Oj -  joj šukunšukunbako, što si takva bila, zločesta vila, medaljon svoj skrila, mene ojadila, a mogla si mi biti mila!

 

Babušina ljubimica ptičica-sjenica sjedi na njenoj kapi pa gleda i ona u tlo kao da može vidjeti kroz travu žuđeno blago. Jež se za to vrijeme divio kruški. Nikada nije u životu jeo ljepšu i slađu krušku. Šutio je usta punih zahvalnosti i soka. Odjednom rašlje u Babušinoj ruci počnu mahnito titrati u smjeru jedne stare šljive.

 

-Ajde, ajde nađite ga!, rašlje jedne, ovdje sam već tri mjeseca, a tako mi nedostaje dom. Zapravo, toliko mi fali moja kućica da me više ne zabavljaju niti misli u kojima mi se svi dive zbog novostečene moći-

 

Babuša je živjela u vještičjem selu, visoko u planini jugozapadno od glavnog grada ove države. Njezina je kućica, mala i drvena, imala po vanjskom zidu urezana tajanstvena  slova čije je značenje znala samo Babuša i prethodni vlasnici. Noću bi vatra s Babušinog ognjišta za čaranje bojala prozore u toplonarančasto i činila kućicu jako primamljivom prolaznicima i putnicima-namjernicima. Ispred kuće je bila zasađena breza čija bi sjena na zidu, za jake mjesečine, plesala balet s vjetrom.

 

-Tu je, tu je, osjećam to cijelim svojim bićem – bodrila je Babušu gusjenica s jednog lista šljive.

 

Ta gusjenica nikada nije postala leptirica. Njen neostvareni san ju je jako tištio. Neostvareni snovi mogu postati teški kao kamenje. Gusjenica je od prvog dana bila upoznata sa Babušinim slučajem, da ne kažemo očajem, jer je Babuša već od prvog dana plakala i gunđala upravo ispod ove šljive, žaleći se na sebičnu šukunšukunbaku sâmom mjesecu. Gusjenica je iskoristila Babušin jad da i sama jadikuje. O hoće li ikada postati leptirica?!.

 

-Tu je, tu je, osjećam to cijelim svojim bićem – bodrila je sad Babušu gusjenica

-Ma nije... Nešto ne valja s ovim rašljama inače bi drugi već do sada pronašli medaljon – malodušno će Babuša

-I što ćemo sad? – zamisli se gusjenica

-Nemam pojma- jecala je Babuša dok su joj se u rukama rašlje polako smirivale.  Stale su. Uhvati ju divlji bijes, bila je temperamentna ženska, pa odjednom, iz sve snage zavitla rašlje preko susjedove ograde iza koje je često dolazio opasan lavež čini se opasnog i velikog psa. Čim ih je zavitlala, požalila je, ali bilo je kasno.  Babuša skine svoju kapicu, baci ju na tlo i počne luđački skakati po njoj kao da je kapica kriva za sve. Tja, netko je morao biti. Ptičica-sjenica joj je usplahireno letjela oko kuštrave glave. Uto se iz rupe u zemlji pojavi zajapurena mišica i srdito baci nešto u travu.

 

-E pa dosta je bilo više! Umorna sam Marko, umorna. Kap je prelila čašu!- vikala je nekom dolje u rupi. Ne znam gdje si to našao, od kud dovukao, ali stvari je u kući pre- vi- še. Samo gomilaš, a meni fali zraka, Marko, fali mi prostora! Mi nismo hrčci zaboga, mi smo miševi – odjekivalo je iz rupe u koju se vratila

 

-Mislim da je mišica to upravo u travu bacila nešto zlatno na lančiću. –reče gusjenica raščupanoj i očajnoj Babuši.

 

            Babuša skoči. U ruci je držala medaljon, šukunšukunbakin medaljon! Ahahahahahahaha.

 

**

 

Kakav kraj ima ova priča, ova čiča i miča? Nakon što je svojim smijehom Babuša probudila sve biljke i životinje u vrtu i razjarila susjedovog psa, shvati da u medaljonu nema koštice. Sada su svi pak morali slušati prestrašne psovke, kletve i jako, uf, jako grde riječi. Kad je došla k sebi, čučnula je pred rupu i škrgutala u nju sve dok iz rupe nije izišao Marko i priznao da je košticu pojeo. U zadnji je čas pobjegao nazad u rupu munjama koje su počele frcati iz Babuše kao bodlje iz dikobaraza.

 

Nakon ovih teških događaja, Babuša je još neko vrijeme sjedila ispod šljive i uzdisala, a onda je spakirala kofer i krenula kući. Dosta je bilo moja vilo. Ipak neće biti moćna, šteta, a bilo bi to tako super. Joj meni joj. Ali, barem će pijuckati čaj od metvice uz svoju dragu vatricu. Vraćam se dome moj tebi- pjevušila je nekako rasterećena, čak veselo mašući koferom kad naglo  stane na izlaznim vratima  kao da se nečeg sjetila. Okrenula se i vratila do šljive na čijem je listu i dalje sjedila snuždena gusjnica ispuhujući glasno šmrkavi nosić. Babuša pucne prstima, a gusjenica taj čas postane čudesna noćna leptirica koja se svojim prekrasnim krilima vine visoko u zrak uz kliktaj veselja i nevjerice -Juuhuhuhuuuhuuuuuu!!!!

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.