Priča Svi smo mi peron broj pet! Denisa Giljevića bila je u konkurenciji za ZiN nagrade.
Denis u svojoj biografiji navodi: "Kako bi moja priča dobila na težini, valja mi biografiju, pa makar i kratku, započeti mudrom izrekom kakvog veleštovanog uma. Recimo... "Život je jedan, ali su puta dva - lakši i teži." Ne znam tko je to rekao, možda ja u bunilu, ali meni je izgleda sudbina odredila da kaskam po sredini. Završio sam biologiju na PMF-u, ali između nje i mene očito nije bilo kemije pa sam, nakon što sam radio sve, od ništa do štošta, završio pišući. Napisao sam na tisuće vijesti po raznim portalima, stotinjak kolumni, na desetke priča od kojih su mnoge objavljene u raznim zbirkama. Može se reći da mi je pisanje život, ali i kruh. S obzirom da volim šalu poput mede, vuka i svinje iz Ježeve kućice, to je kruh sa sedam fora. Onaj sa sedam kora trenutno kusam svakodnevno u Konzumu KLIK. Na krilima krilatice "oči su ogledalo duše, a majica duhovitosti" dosad sam kreirao i šezdesetak originalnih pa i vrckastih majica koje sam više puta predstavio u javnosti. A možda me na taj dizajnerski polet ipak natjerala krilatica "lakše je napisati majicu nego knjigu"... Pikantnije detalje o mojim životnim stranputicama možete pronaći u dokumentu Opća klinička slika..."
Denis u izjavi o svojoj poetici ističe: "Najkraće, ali nipošto najblaže rečeno - svaki moj poetski ili prozni ispad pleše onako kako satira svira.... Sve moje zbrkane misli koje frcaju i lete brzinom jezika, a često i ispred pameti na kraju se ujedine kako bi postale priča, pjesma, kolumna, majica, performans... Pisanje mi je, nogometnim rječnikom, oblik fazonske obrane od sustava sivila koji igra život. "
Svi smo mi peron broj pet!
Ima nešto čudno u Čazmatransovoj autobusnoj liniji Zagreb - Dubrovnik - Zagreb, osobito ako je čovjeku cilj iskočiti u naseobini s manje od 30 tisuća stanovnika. A Retard Putnixon imao je plan iskočiti u mjestu zvanom Gradac i iz njega se, ako bude sreće, zdravlja i povratnih karata, vratiti u Zagreb. Povratnih karata? Ziheraš poput Retarda Putnixona imao je povratnu kartu na kojoj je čitko napisao svoju adresu i broj telefona ako je nekim nemogućim slučajem izgubi, strojno zašivenu za džep traperica. No u tom je grmu, ili ako hoćete džepu, i ležao zec. Ili, ako hoćete, zez. Od Makarske pa barem do Ploča, povratnoj je karti Čazmatransove linije nemoguće prišiti i rezervaciju koja bi guzicu očistila od crva i osigurala joj spokojno sjedenje do Zagreba. Da dupe odrveni, a ne da ga se sa sjedala koje pripada nekom drugom šupku diže već u Drveniku.
Zovite Čazmatrans u Zadru, oni će znati. Da, znat će valjda ako shvate da ne treba biti Nikolaj Pešalov da se podigne slušalica.
Nažalost, mi ne prodajemo rezervacije za Čazmatrans Dalmacija, možda da probate u Splitu... U Splitu? A do Splita ću leti-leti, kao vještica na metli?
Mi nemamo ugovor s njima o prodaji karata, a da probate rezervirati u Dubrovniku? A da mi malo probate rezerviriti iz šupka?
Ne znamo vam reći gdje i kako rezervirati, žao nam je... Nije utješno, ali je barem pošteno.
Umjesto da u debeloj hladovini ispija osvježavajuće napitke i noge namače u Jadranskom lavoru, Retardu su po čelu izbijale graške hladna znoja dok je bjesomučno napikavao brojeve telefona svih autobusnih kolodvora do kojih je mogao doći. Uho mu se zažarilo od pametnog telefona, nemogućih odgovora i svemogućih izgovora. Čazmatrans se Retardu Putnixonu lagano pretvarao u čazmatraumu. Da proba u Dubrovniku ili Splitu? Halo? Pa on ima kartu Zagreb - Gradac - Zagreb! Zar ne bi bilo logično da se ista rezervira u mjestu polaska, a ne na drugom planetu?!
Na koncu, kakav takav umirujući odgovor dobio je od prijazne tete s kolodvora u Pločama nakon stotinjak SOS poziva na sve strane.
- Javite nam se pola sata - sat prije puta i mi ćemo vas zatefteriti u vozačevu bilježnicu. Tako će vozač znati da mora pokupiti putnike.
I bi tako. Retard Putnixon otipkao je broj telefona autobusnog kolodvora u Pločama u 12:30, u 13:15 stajao je uz magistralu nadajući se da je zatefteren, gledajući u razjareno magarče naslikano na zidu autobusne stanice - simbol Torcide Gradac - kao u ogledalo. U 13:30 činilo se da nije namagarčen. Autobus se zaustavio na stanici, iz njega je iskočio vozač s klupe, dostojna rezerva zvijezde autobusa za volanom, s osmjehom razvučenim od Rijeke do Cavtata. Uljudna je ljudina u tren oka ubacila Retardov ruksak u prostor za prtljagu, a Putnixona u prostor za putnike. Dva brza zgoditka u manje od minute igre.
Vraški igrač, zaslužuje više od klupe za rezerve, pomislio bi Retard Putnixon da nije morao brinuti drugu brigu. Autobus je bio pun putnika kao balkanski narodi mržnje. Hodao je proredom između sjedala odlučno ali oprezno, pazeći da neku uspavanu glavicu ne tresne ruksačićem sa sendvičima. Gledao je čas lijevo, čas desno, ali sva su mjesta bila više ili manje ugodno popunjena. Gledanje vlastitog dupeta odnosno njegove dobrobiti okončano je doslovno u posljednjem trenutku, u zadnjem redu, nakon što su putnici, njegovi budući susjedi, s posljednjeg praznog smještajnog kapaciteta nevoljko uklonili svoje vrećice, jakne, pederuše i druge materijale namijenjene očuvanju vlastitog komfora i maskiranju slobodnog sjedala.
Retard Putnixon napokon je sjeo, no nije to bilo mjesto za njega. Nije imao rezervaciju, ali nakon četiri dana uz more, moraš imati barem zrnce soli u glavi. Održavati dvije inertne mesne polutke na sjedalu pred kojim zjapi ponor prolaza između redova sjedala značilo je da će morati plesati kako vozač svira, nogama nagaziti pod svaki put kad vozač nagazi kočnicu. Inače će završiti kao krunica, na šoferšajbi. Naoštrio je čulo vida i bacio pogled duž autobusa. Meta su bile noge, ne samo ženske, sve. Dlakave, mršave, savršene, krive, s venama ili bez njih. Njegov je radar lovio i brojao japankere - vrstu polubosonožaca čije stopalo od tla dijeli samo tanani sloj popularne obuće za plažu. Iskustvo mu je govorilo da će dobar dio njih vrlo brzo iz autobusa isisati privlačna sila jadranskih turističkih destinacija. Bića s japankama na nogama i nisu putnici. Ona samo mijenjaju plažu. A takvih je u autobusu bilo barem desetak.
Teorija Retarda Putnixona držala je vodu. Uskoro su brojna sjedala duž autobusa bila oslobođena od japankera. Preselio se u oslobođeno područje i razvukao guzicu kao ležaljku preko dva slobodna mjesta. Iako nije imao rezervaciju, pogled šoleta s klupe, koji bi susreo svaki put kada bi rezervni dasa od papučice gasa krenuo u istjerivanje putnih karata iz džepova svježih putnika, govorio mu je - nema brineš.
Moglo je biti svega, ali sad ću imati mira, pomislio je naivno Retard Putnixon. Znao je da u Zadru može doći do tzv. presjedanja, ali to bi bio presedan - presjedanje se na njegovim putovanjima prema moru i natrag svodilo uglavnom na to da vozač s vjetrobranskog stakla ukloni ploču Nešto - Nešto i na njeno mjesto stavi ploču Nešto drugo – Nešto drugo. No ovoga puta, svega će bit', al' mira biti neće, svega će bit', al' neće biti sreće. A ploču je, čim su ispuzali iz Biograda, promijenio i do tada Retardu Putnixonu naklonjeni rezervni šole. Nije bilo više pogleda "nema brineš", bilo je "ima da se s autobusa u Zadru skineš, odeš do blagajne i prišiješ rezervaciju povratnoj karti".
Hoće li se vratiti u isti autobus? Ako ne, na kojem peronu će biti njegov bus? Kada polazi iz Zadra? Sve su to pitanja koja su zapela negdje u grlu Retarda Putnixona jer su mu se u guzicu uvukli crvi - mislio je samo na to kako da na blagajni bude prvi.
Uza sve napore i čvrstu volju da gazi i preko leševa ako treba, na blagajnu je stigao tek četvrti. Dragocjene sekunde i barem drugo mjesto izgubio je šeprtljavim izvlačenjem svoje opreme za ljetovanje iz prostora za prtljagu. Jedva je stajao na nogama od nervoze, jedva je dočekao da dođe na red i jedva je pronašao putnu kartu - od izbezumljenosti je zaboravio da mu je cijelo vrijeme znojem zalijepljena za dlan.
- Autobus broj četiri - rekla je hladno blagajnica koja bi radije htjela biti na moru nego na radnom mjestu, ali njen leden glas i još vruća rezervacija došli su mu kao osvježenje.
Istrčao je na perone mašući putnom kartom kao pionir zastavicom na dočeku maršala Tita i natrčao pravo na svog rezervnog šoleta. U stavu na mjestu voljno, čovjek je bio na zasluženom odmoru. Držao je cigaretu u jednoj ruci, a drugom otirao znoj s čela. Do dna prsne kosti raskopčana plava košulja oslobodila se stiska kaiša i pobjegla iz hlača, a pogled mu je ponovo bio u "nema brineš" načinu rada.
- Jesam ponovo kod vas? - dahtao je Retard i pružao kartu.
- Vi ste na šestom - otpuhnuo je rezervist samouvjereno i oblačić dima i Retarda Putnixona na susjedni peron.
Činilo se da je sve na svom mjestu. Zalazeće sunce, autobus, a nakon par koraka, čak i Retard Putnixon i njegova prtljaga. Idiličnu sliku na peronu broj šest kvario je samo jedan, naizgled nebitan detalj. Čazmatransovi autobusi stajali su na drugom, trećem, četvrtom, petom, ma na gotovo svakom peronu... Osim šestog.
Retard Putnixon - začudo - nije odmah izgubio kompas, u ovom slučaju možemo reći i autobusolu. Posegnuo je za kartom i s nje počeo iščitavati podatke. Autobus broj četiri, peron broj pet. Samo par laganih koraka udesno dijelilo ga je od blaga, zlata vrijednog sjedenja do Zagreba.
Pronašao je šofera, možda je to bio i šoferov zamjenik, svejedno. Osim što ga službena osoba morala uvesti u kraljevstvo autobusko, trebalo mu je i stručno oko da potvrdi valjanost njegovih zaključaka. Šofer, a možda i njegov zamjenik, svejedno, brzinom je svjetlosti očitao kartu i dao mu za pravo. Otvorio je pretinac za prtljagu, čak i pomogao Retardu Putnixonu da ubaci stvari. I stvar riješena.
Retardu Putnixonu ostalo je još desetak minuta vremena da protegne drvene noge i malo pripremi svoju mesnu štrucu za dugotrajno sjedenje. Muvao se amo - tamo po kolodvoru i pomalo zlurado promatrao putnike kako se u grozničavoj potrazi za svojim prijevoznikom naguravaju oko autobusa kao štenci oko kuje. Muke su bile slatke, naravno, više nisu bile njegove. Na primjer, pomislio je Retard, ova gungula na peronu broj sedam gdje traje opsada Čazmatransova autobusa broj četiri baš je...
- O Isusa ti autobusa! - vrisnuo je Retard Putnixon i istog trena izgubio svu boju teško stečenu u par dana sunčanja.
Imao je jedva pet minuta da pronađe šofera onog autobusa ili šoferova zamjenika, svejedno, izvrši premetačinu prostora za prtljagu, iščupa svoje stvari iz utrobe višeputničkog prometala, otrči do perona broj sedam i potrpa sve, od glave do pete torbe u jebeni autobus broj četiri!
U utrci s vremenom, Retard Putnixon uspio je oboriti svjetski rekord u ronjenju prostorom za prtljagu na dah, europski rekord u disciplini 20 metara s peronima, a u svojim je snovima svemu pridodao i olimpijski rekord u ubojstvu šofera na mah. Ili šoferova zamjenika, svejedno.
Doslovce u posljednjoj sekundi, guzica mu je upala u pravi autobus. Srce mu je lupalo kao Yamato bubnjari, čelo mu je bilo orošeno poput livade u zoru, a noge, njegovim je nogama hladetina mogla biti uzor čvrstoće. Nije se mogao suzdržati pa je u prolazu dobacio rezervnom šoletu, tek da nešto kaže:
- Pa dobro, čovječe, na karti piše peron broj pet...
Nije ga morao niti pogledati, rezervni je naprosto isijavao onom "nema brineš" energijom kojoj je još prikačio "kompa" nijansu i pridodao "prika" ton.
- Ma svi smo ti mi peron broj pet!
Gotovina, Charlie Hebdo, Norac, kurac, palac, ovaj, onaj, a sad još i peron... Ma da, sve je super i sve je za pet kad si Retard i biraš autobusni promet, propjevale su misli Retarda Putnixona kad je konačno spustio dupe i dušu na sjedalo. Da sam dvadesetak centimetara viši i dvadesetak kilograma teži, upamtio bi ti Retarda Putnixona za cijeli život.
Ovako, Retard će dobro, dobro pamtiti njega... I par njegovih kolega.
