Tijelo jezera: Jasmina Mujkić

June 25, 2018

 

Jasmina Mujkić (Virovitica, 1982.) sudjelovala je na međunarodnom festivalu suvremene poezije u organizaciji udruge Brutal 2009. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zbirku "Topla tama među prstima". Objavljivala je u brojnim časopisima, sudjelovala na čitanjima te bila sudionica radionice pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić 2014. godine, koja se kasnije prometnula u pjesnički kružok. Vodi yogu, pleše suvremeno, pjeva u zboru. Živi i radi u Zagrebu.

 

O svom radu Jasmina kaže: "Poezija, uranjanje u neke dublje sfere sebe. Pokušaj dijaloga same sa sobom i svijeta kako ga vidim/osjećam."

 

tijelo jezera

 

           ***

 

Izdržis dah negdje duboko u korijenu povučeš hranjivo
Bogato koje povlačiš s tlom u samu skromnost
Napajaš  kao životinju
Sakriješ kao ime
Jednom si ga nosio teških suglasnika koji su lupali o caklinu
Sada  zaključao kao tajnu.
 na pristaništu saginješ preko ograde olovne šake prijeteći odrazu
 ali ipak zaključiš da to lice pripada drugome 
 i da je to što vidiš tek nečije upadanje u prizor
Netko se nametnuo u konačnom poretku stvari
I ništa ne možeš učiniti.
Izdržiš dah negdje duboko u sebi pustiš da padnu
  prijeđu u dlan 
i  čudiš se jer imaš tijelo koje posjeduješ
 ime koje te nosi
Uvijek žedno divlje.
Na što ćeš poleći pticu koju si progutao
Kome se navraćati jednom kad odustaneš
 zapamti, sve ovisi o tempu kojim hodaš
o  žeđi koja prijeti raspadanjem
 tada te tijelo pušta na drugim mjestima
i napokon možeš odahnuti tamo
odakle si dugo bježao.

 

           ***

 

Treba ugađati dušu svakoga dana
 ugađati zimu na tišinu riječi
nespretno promrzlo spoticanje o zvukove.
vlak odnekud doprema tijela i ona se vuku svojim težinama
prema rijeci, prema rubovima 
hvataju odraz olovnog tla
i nestaju u svoja druga tijela
 tople oblike
prostore koje su slamala prema sebi
 kamo su
zasijala misao u jastuk
zašila okna
spustila noć kao ribe na površinu jezera
da bi dočekala drugu nijansu tame
biljege farova rastočenih po ustrajnom zidova
neprestanu živost u očima onoga koji nikako da usne
na rubovima nastupa događaj i grad sanja mjesto procijepa
gdje svi oblici postaju jedno meso
kao kocka šećera koja odgađa slatkoću
tako i grad odbija djelovati naglo
sve ti se nešto pričinja, tebi koji ne možeš usnuti
sada su farovi slike kuckanja, kapanja
nečeg živog što u tebi teče
što struji van u usta ribe u tijelo jezera
da se napokon smjesti i usne.


           ***


Pred njim se to ne spominje
Nalet riječi
Šapat šum
Udarac
Pred njim se nemoć cijedi
U rukavce
Penjemo se prema nekom većem prostoru
Čistini po kojoj ćemo 
Posložiti svoje
Međuvrijeme
Kupljeno od usoljene
Šutnje
Godinama tovljene
Do povraćanja naša tijela
Upiru kako bi rasula
Svu tu buku u noć
Predala biljkama
Predala
(s užasom, kada shvatimo
kakva je to čistina
kakav prazan hod počiva u svemu)
Pred njim se usta uvlače u sebe
U sebe se zamotaš
U kuću iz koje si potekao
Iz zemlje u koju su te bacili
U riječi kojih se ne sjećaš
Nalik si ribi
Izloženoj bespomoćnoj
Ribi
Samo te još oči odaju.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.