Dom: Nermin Delić

July 17, 2018

 

 

NERMIN DELIĆ u svojoj biografiji ističe: "bosanskohercegovački književnik rođen je 12.7.1995. godine u Bugojnu. Kao učenik generacije završio je medicinsku školu u Jajcu. S nepunih 18 godina (2013.) predstavljao je svoju državu zahvaljujući povjerenju koje mu je ukazala američka ambasada u Sjedinjenim Američkim Državama u sklopu „Youth Leadership Program“ –a i tako radeći s osobljem Baraka Obame (Luis Ortega, Ivan Baron,...) stekao je certifikat i znanje koje primjenjuje u svojoj domovini. Član je Jajačkog akademskog kluba. 
Trenutno je student četvrte godine na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. 
Svojim je radom osvojio niz nagrada: 
2010. godine, drugo mjesto na Šopovim Danima na Plivi (Jajce, Bosna i Hercegovina), Pjesma: Poeziju nigdje nećemo naći, ako je ne nosimo u sebi;
2011. godine, drugo mjesto na konkursu IK Nova Poetika (Beograd, Republika Srbija);
2012. godine, prvo mjesto na Šopovim danima na Plivi (Jajce, Bosna i Hercegovina), Pjesma: Bosanski Amanetnik;
2012. godine, treće mjesto Šopovim danima na Plivi (Jajce, Bosna i Hercegovina), Pjesma: Svemirski pohodi; 
2013. godine, nagrada IK Polaris (Novi Sad, Republika Srbija), štampanje knjige;
2017. godine, književna nagrada „Najljepša ljubavna pjesma“ za pjesmu „Amore Bona“ (Mrkonjić Grad, BiH)
2018. godine, književna nagrada „Najoriginalnije knjižvno djelo“ za pjesmu „Čekanje žena“ (Mrkonjić Grad, BiH)

Autor je tri zbirke poezije (2012. godine – OKRUTNE MILJENICE (e-book), IK Nova Poetika, (Beograd, Republika Srbija), 2013. godine – PJESNIKOVE BJELINE, IK Polaris, (Novi Sad, Republika Srbija)  i 2014. godine – RUSTEMOV AH, IK KULTura sNOVA, (Zagreb, Republika Hrvatska)), a njegove su pjesme uvrštene u niz zbornika.
U zadnje dvije godine se prevedena su njegova djela na slovenski, makedonski, albanski, talijanski, francuski i engleski jezik. Živi i stvara u Sarajevu i u Vincu."


DOM

 

Odlazim tako od njega da postanem neko.

Suze padaju a i svaki put, mati prosipa vodu iz bokala

možda da ih spere, a možda i samo kako bi skrenula pažnju

da je sreću ipak moguće na silu probuditi.

 

Odlazim i razmišljam gdje stanujem kad odem...

 

Moj dom je neisfenirana kosa moje majke,

cvijeće u dvorištu na koje smo zaboravili

i jedno u dnevnoj koje je dobila za rođendan.

Iako zna da će uskoro uvenuti,

njemu i dalje vodu mijenja

(zvuči kao da nikad ne zaboravljamo

da bez uspjeha ne znači uzalud).

 

Moj dom je ruka moga oca, taj živi zid

između mene i kosmosa

novih ratova i starih ranjenika

loših djela slavnih umjetnika

kamenog srca i tetralogije Fallot

(jedno nikad ne znači drugo).

 

Također, dom su mi i majčine oči,

ta stakla kroz koja se gledaju životi

kao poljski cvjetovi što naivni mašu,

ti prozori kroz koje virkam

buljeći u džepove neba,

tražeći Boga da ga pitam nešto.

Moj dom je i njena četkica za zube

još jedan podsjetnik da se riječi mogu prati,

da se možemo čistiti,

sve dok imamo kome pokazati zube.

 

Odlazim i okrećem glavu natrag.

Vanjska svjetla gore, zaboravili smo ih ugasiti.

Nikad neću zaboraviti prethodno veče

kad je otac popalio ta ista vanjska svjetla

da mogu prenositi drva oni koji nisu pričali s njim.

Hladno je, svijetu treba topline!

Sa prozora sad on viri i gleda mi u korake.

Otkako je dobio infarkt, ne smije na hladnoću.

Da sam žensko, zaplakao bih, mislim u sebi.

 

Prolaze mi kroz glavu...

svi ti osmijesi na slikama u vitrini,

sva ta moja priznanja iz škole,

svi ti fudbaski trofeji iz mladosti moga oca,

sve te krpe vrijedne domaćice, majke moje...

Gledam to u mislima i pokušavam oživjeti

sve te umrle događaje kao katarzu, pepeo u zlatu

(prošlost se nikada ne hvata za ruke).

 

Moj dom je i ostavljena proteza u ćošku.

Troje nas, a pet nogu.

Ta plastična noga kao orden preživjelog rata

čeka sutra, da hoda ponovo

i da podsjeti da se mora dalje dok god ima sutra.

Na stolu neki spisak. Zvjezdica kraj moga imena,

kao nešto znači.

 

Odlazim i razmišljam gdje stanujem kad odem...

 

Zamaknuo sam.

Još uvijek izgledam kao najstariji dvadesetdvogodišnjak na svijetu.

Zamaknuo sam.

Još uvijek odlazim da bih se vratio.


 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.