Kukac: Marin Pelaić

August 6, 2018

 

 

Marin o sebi kaže: "Rođen sam 1. studenog 1987. godine u Splitu. Tu sam završio osnovnu školu, opću gimnaziju i dvopredmetni studij engleskog jezika i povijesti. Kao i većina diplomiranih magistara edukacije u Hrvatskoj, najčešće radim u turističkom sektoru. 
Pišem oduvijek, no na književne natječaje se prijavljujem od 2014. godine. Od dosadašnjih uspjeha izdvojio bih prvo mjesto na natječaju za kratku priču Knjižnica grada Zagreba u Noći knjige 2016., pobjede na natječajima „Mjesto radnje: Makarska“ i „Kaštelanske štorije 2017.“, drugo mjesto na međunarodnom natječaju za kratku priču „Joan Flora 2016.“ te treće mjesto na natječaju za najbolju kratku priču – satiru „Slavko Kolar 2014.“ te međunarodnom natječaju časopisa Avlija. 
Moja priča „Siva i žuta“ objavljena je u prošlogodišnjoj zbirci Istrakona, a odabrana je i kao jedna od predstavnica Hrvatske u specijalnom engleskom izdanju Parseka za Worldcon 2017."

 


A upitan da opiše svoj rad, kaže: "Jako težak - štoviše, prezahtjevan zadatak za moju malenkost, obzirom da žanrovski lutam od satire preko povijesnih priča do znanstvene fantastike."

 

 

KUKAC

 

F. K. je laganim korakom ušetao u veliku tamnosivu zgradu odlučan da iz nje izađe u roku od pola sata. Obavljena posla, dakako.

Mada na prvu ne djeluje tako, bila je to suludo hrabra odluka. Govorilo se, naime, da u toj zgradi nitko tko je želio nešto obaviti nije boravio manje od dva sata. Kolala je, tiho doduše, unutar njezinih zidova legenda o nekom čovjeku koji je sve što treba uspio odraditi u sat i pedeset minuta. Objašnjenja kako nije bilo – točnije, bilo ih je, ali previše. Neki su tvrdili da su satovi bili stali na deset minuta, neki da je tip u pitanju bio sin vilenjaka i Marsovkinje, a neki da je zaista uspio sve obaviti za sat i pedeset minuta, ali su ga već sutra ujutro vidjeli kako se pokunjeno vraća u zgradu i pogledom utučenog zlatnog retrivera opet liže šalterska stakla.

Zgrada Uprave bila je kao vremenska zona, ako ne i čitav svijet za sebe.

Pa ipak, uređen, namirisan, svježe obrijan, stišćući pod mišicom fascikl s dokumentima, F. K. je uzeo svoj broj i stao u red. Pogled na dotrajale sjedalice naslona oguljenih kao da su koža bičevana roba, sto nijansi birokratske smeđe boje i nepregledan niz šaltera nisu ga mogli pokolebati, premda se govorilo – ah, opet te legende! – da nekima pri pogledu na dugi hodnik prepun administracije pomoći nije mogao ni Prozac.

Na red je došao relativno brzo. Kad se na ekranu ispisao njegov broj, pobjednički je usto, duboko udahnuo, a onda i nakašljao jer ga je val ustajalog zraka „ugrizao“ za sinuse. Stigao je do šaltera broj 5, predao ceduljicu s brojem i rekao, najljubaznije što je mogao:

„Dobar dan. Molim vas, trebam Formular E-2.“

„Izvolite?“ rekla je nezainteresirano gospođa s druge strane šaltera, kao da uopće nije čula njegove riječi.

„Trebao bih Formular E-2, molim“, ponovi on jednako umiljato.

„Formular E-2?“ ponovi službenica. „Trebat ću vašu osobnu iskaznicu, rodni list i domovnicu.“

F. K. spremno izvuče osobnu iskaznicu iz novčanika te preostala dva dokumenta iz fascikla.

„Jeste li ispunili Formular 11?“ upita ona.

„Formular 11?“ ponovi F. K., znajući da na ovome mjestu nikad nije dobar znak ako za nešto čujete prvi put.

„Da biste dobili formular koji tražite, morate prvo ispuniti Formular 11“, ponovi službenica.

„Gdje ga mogu pronaći?“

„Šalter broj 7.“

„Aha. Hvala“, reče F. K., ne dopuštajući sebi da ga mu ovo pomrsi planove. Formular više-manje, uvijek je tako; nije problem, brzo će on to.

„Dobar dan“, rekao je kad je došao na red pred šalterom 7.

„Dobardan“, promrmljao je nezainteresirano službenik, ni ne pogledavši ga.

„Rekli su mi da kod vas mogu uzeti Formular 11“, reče F. K.

„Osobnu i Potvrdu 124, molim“, reče službenik.

„Kako ste rekli?“, upita F. K.

„Vašu osobnu i Potvrdu 124“, ponovi službenik, napokon se prisilivši pogledati klijenta.

„Potvrdu 124?“

„Da.“

„Gdje da je nabavim?“

„Pa kod ulaza.“

„A koji je to šalter?“

„Pa onaj kod ulaza“, reče službenik slegnuvši ramenima.

„Aham… Hvala“, reče F. K., neuvjerljivo se nasmiješivši.

Šalter kod ulaza nije imao oznaku, niti je tamo itko čekao red. F. K. pomisli kako mu se možda od ovog trenutka sreća ipak osmjehuje.

„Dobar dan“, reče s entuzijazmom s kojim je ušao u zgradu. „Molim vas Potvrdu 124.“

Zadubljena u hrpu papira pred sobom, službenica samo kažiprstom kucne o staklo koje ih je dijelilo. Na njemu je bio nalijepljen papir na kojem je pisalo: POTVRDU 124 UZMITE NA ŠALTERU 19.“

„Aha“, reče F. K. „A, ispričavam se – gdje je šalter 19?“

„Između šaltera 18 i 20“, reče pomalo osorno službenica, namjesti naočale i nastavi pisati.

F. K. se osvrne, a onda odlučnim korakom krene pronaći šalter 19. Pred njim je čekalo desetak ljudi. No, strpljen – spašen, govorilo se u narodu.

„Dobar dan“, reče F. K. kad je došao na red. „Molio bih vas Potvrdu 124.“

„U koju svrhu?“ upita službenica.

„Molim?“

„U koju svrhu?“

„Da bih dobio Formular 11.“

„Ma razumijem to“, reče iznervirano službenica. „Ali što će vam Formular 11?“

„Aha, to… Pa, za Formular E-2.“

„E, to vas pitam. Za Potvrdu 124 morate mi dati vaš JMBG i kopiju osobne iskaznice.“

F. K. preda JMBG i osobnu iskaznicu.

„Ne slušate me“, zvučala je službenica gotovo razočarano. „JMBG i kopiju osobne iskaznice. Ne osobnu iskaznicu!“

„Pa zar ne može i osobna?“, iznenadi se F. K.

„Ne.“

„Ali nemam kopiju.“

„Pa napravite je.“

„Mogu je kopirati tu negdje?“

„Snađite se, gospodine. Odrasla ste osoba. No, ako nemate fotokopiju sa sobom, molim, otiđite to kopirati. Zadržavate red.“

F. K. se odmakne od šaltera i prvi put tog jutra opsuje u sebi. No, tad odluči da neće gubiti živce i da što prije napravi što mu kažu, prije će biti gotov. Uostalom, kad je dolazio, zapazio je da se nasuprot zgrade Uprave nalazi jedna trafika i oni sigurno fotokopiraju. Napravit će odmah fotokopiju svih dokumenata i onda je miran.

U zgradu Uprave F. K. se vratio za petnaestak minuta. Bogatiji za nekoliko fotokopija, ali i siromašniji za 48 kuna i 70 lipa – trafika je kopiranje dokumenata naplaćivala kao da u najmanju ruku skeniraju original Deklaracije neovisnosti.

F. K. se vrati do šaltera 19 i stane u red.

„Izvolite?“ reče službenica i kad se pojavio pred njom i pogleda ga kao da nije razgovarala s njim prije pola sata.

„Molim Potvrdu 124.“

„Treba li vam i Obrazac 3B?“ upita ona.

F. K. se zbuni. „Ne… ne znam. Treba li mi?“

„A kako bih ja to mogla znati, dragi moj gospodine?“ odbrusi ona.

„A u redu onda… Dajte, za svaki slučaj.“

„Nemam ja to.“

„Što nemate?“

„Pa to, Obrazac 3B.“

„Pa zašto ste me pitali treba li mi?“

„Moje je da pitam. Ovdje se uzima samo Potvrda 124 za Formular 11 u svrhu izdavanja Formulara E-2. Za Obrazac 3B odite na šalter 12.“

„Ma, valjda bi mi rekli da mi treba“, reče F. K., ne vjerujući sasvim svojim riječima. „Dajte mi Potvrdu 124 za Formular 11 u svrhu izdavanja Formulara E-2. Evo JMBG i kopija osobne.“

Službenica prepiše JMBG. Potom uze kopiju osobne – i jednako je brzo vrati.

„Gospodine, što je ovo?“ upita zgroženo.

„Fotokopija osobne“, reče začuđeno F. K.

„Neovlaštena fotokopija osobne!“ nadopuni službenica odgovor. „Pa gdje ste napravili kopiju?“

„U trafici preko puta.“

„O Bože moj, gospodine, pa vi kao s Marsa da ste pali!“ reče ona sklapajući ruke. „Mi priznajemo i prihvaćamo samo fotokopije dokumenata napravljene u našoj ovlaštenoj fotokopirnici. Eno vam je lijevo od ulaza, između porte i WC-a. Ovo što ste mi donijeli, za ovo bih vas mogla i novčano globiti. Odnesite to“, reče ona i odgurne fotokopiju od sebe s gađenjem s kojim Seka Aleksić ulazi u knjižnicu.

Nemajući previše izbora, F. K. ode u službenu fotokopirnicu i još jednom kopira sve dokumente koje je ponio. Bogatiji za još jednu verziju kopija, te siromašniji za još 107 kuna i 35 lipa, vrati se u red za šalter 19.

Na red je došao za petnaest minuta. On i službenica nijemo su se gledali.

„Da?“ reče ona napokon.

„Molim Potvrdu 124“, ponovi on. „Zar se ovdje izdaje još kakva potvrda osim te?“ nije se mogao suzdržati a da ne upita.

„Ne“, odgovora hladno službenica. Opet nastane muk.

„No?“ drekne službenica. „Za koju svrhu uzimate potvrdu, gospodine?“

„Aha! Pa – za Formular 11… Za Formular 11 u svrhu izdavanja Formulara E-2.“

„Tako mi recite. Ne mogu čitati misli. Evo vam Potvrda 124“, reče ona, otpuhujući. „A bude li vam trebao i Obrazac 3B, molim vas lijepo, nemojte mene gnjaviti. To vam je na šalteru broj 12.“

„U redu. Hvala vam“, reče F. K.

„Može dalje“, reče službenica najčešći pozdrav u zgradi Uprave.

F. K. se vrati pred šalter 7.

„Molim Formular 11“, reče i složi na licu smiješak broj 36.

„Osobnu i Potvrdu 125, molim“, reče nezainteresirano službenik.

„Mislite Potvrdu 124?“ upita F. K. i ispod stakla gurne osobnu i potvrdu koju je netom nabavio.

„Koji vama formular treba?“ upita službenik.

„Formular 11.“

„U koju svrhu?“

„U svrhu izdavanja Formulara E-2.“

„Onda mi trebate dati Potvrdu 125. Ne 124, nego 125.“

„Ali vi ste mi, kad sam prvi put to bio, rekli da trebate Potvrdu 124!“ reče F. K., po prvi put tog jutra gubeći kontrolu nad svojim glasom.

„A što ste vi meni rekli da tražite?“ upita službenik.

„Formular 11.“

„Onda ste nešto umislili. Gledajte, radim ovdje godinama i visoko sam specijaliziran za izdavanje Formulara 11. Valjda znam što za to treba – trebaju osobna iskaznica i Potvrda 125.“

„Ali gospodine“, nije se želio F. K. tako lako predati, „ja kad sam vadio Potvrdu 124 rekao sam gospođi na šalteru 19 da je u svrhu vađenja Formulara 11 koji pak treba za dobivanje Formulara E-2. Ona mi je izdala Potvrdu 124 upravo u tu svrhu.“

„Gledajte gospodine“, reče službenik i blaženo sklopi ruke. „Za ovo što vi tražite treba vam Potvrda 125. To sam vam rekao i prvi put kad ste došli. U rad svojih kolega ne ulazim. Ako nemate Potvrdu 125, eno vam je na šalteru 11.“

„To je prema desno?“ upita F. K.

„Šalter 11 je, ne biste vjerovali, između šaltera 10 i 12“, reče službenik podrugljivo.

F. K. se polako odmakne i zahvali nebesima što kojim čudom u džepu jakne nema pištolj. Jer da ima, ne bi se zakleo da ne bi pucao. Možda čak i ne u službenika – prije u sebe. No, ipak se nekako sabere, po ko zna koji put uzme broj i stane u red. Ovog puta pred šalter 11.

„Dobar dan“, reče kad je došao na red. „Molim Potvrdu 125.“

„Mhm“, promrmlja službenik. „Dajte mi rodni list, natalnu kartu, prijepis dolaznih poziva s vašeg mobilnog telefona iz rujna 2013. i vaš OiB.“

F. K. spremno položi fascikl na drvenu podlogu i izvadi sve dokumente koji su od njega zatraženi. Službenik ih sve dvaput prelista.

„Niste mi dali OiB“, reče plaho.

„Jesam, tu je“, reče F. K. „A mogu vam dati i osobnu iskaznicu ili ovlaštenu fotokopiju osobne iskaznice. Iz oba je dokumenta čitljiv.“

„Ne-ne-ne“, reče službenik i rukama protrlja oči, očito naviknut da ljudi ponavljaju grešku na koju je sada kanio ukazati. „Ovo što ste vi meni dali je OIB. A meni treba OiB.“

F. K. ostane šutjeti, zbunjen kao Luka Modrić u sudnici.

„Čujte“, krene objašnjavati službenik. „Ovo što ste mi dali je OIB – osobni identifikacijski broj. To mi ne treba. Treba mi OiB – Obrazovanje i biznis. To je novitet koji smo nedavno uveli. Dokument koji objedinjuje potvrdu o zvanju koje ste stekli i opis radnog mjesta kojeg imate, ili pak potvrdu o nezaposlenosti ukoliko ste nezaposleni.“

„Pa odakle mi to?“

„Šalter broj 4. Može dalje.“

F. K. uzme broj i ode na šalter 4.

„Htio bih uzeti svoj OiB“, procijedi.

„Molim vaš OIB, JMBG i Upisnicu A66.“

„Odakle mi Upisnica A66?“

„Šalter 5.“

F. K. pogleda šalter s lijeve strane. Pred njim je čekalo desetak ljudi. No, bio je to šalter 3. Pred šalterom s druge strane nije bilo nikoga. F. K. pomisli kako mu se napokon osmjehnula sreća.

„Dobar dan. Upisnicu A66 za izdavanje OiB za Potvrdu 125, u svrhu vađenja Formulara 11, za potrebe dobivanja Formulara E-2, molim“, izrecitira u jednom dahu.

„Šalter broj 5“, odvrati blago službenica.

„Pa zar to niste vi?!“

„Ne, ovo je šalter 22. Nije vam ovo trkaća pista da brojevi idu po redu. Idete do kraja hodnika, zadnja vrata lijevo.“

F. K. je nekoliko sekundi skamenjeno gledao djelatnicu Uprave. Onda je odlučio da nema smisla dobiti infarkt i da je ipak premlad da završi u zatvoru, pa se samo kiselo nasmiješio i krenuo prema hodniku do zadnjih vrata lijevo.

Koračao je niz hodnik u kojem su ljudi shrvani od čekanja i nedovoljno preciznih informacija sjedili skvrčeni u malim neudobnim sjedalicama prema kojima je električna stolica iz Alabame iz 1930-ih djelovala poput rimskih ležajeva prekrivenih jastucima. Stigavši do kraja hodnika, F. K. nije mogao razlučiti živcira li ga više spoznaja što s lijeve strane nema nikakvih vrata ili pak što ga to uopće ne čudi. Međutim, bila su jedna s desne. Valjda se gospođa zabunila. Da bi bio siguran, F. K. jednog čovjeka koji se nalazio pred vratima upita:

„Pardon, gospodine, vi čekate na Upisnicu A66?“

„Ne“, odgovori gospodin.

„A ako smijem pitati – što čekate? Koji dokument?“

„Mislite da znam?“ odgovori on protupitanjem.

„Mogu onda samo s vrata pitati izdaju li ovdje Upisnicu A66?“ upita F. K.

„Ni govora! Znam ja takve kao vi, koji preskaču red! Čekajte kao svi ostali!“

Na red je stigao za petnaest minuta.

„Dobar dan“, započeo je staloženo. „Došao sam po Upisnicu A66.“

„Upisnicu A66?!“ ponovi njegove riječi službenik u uredu. „Pa zašto su vas zaboga po to poslali ovdje? To je niz hodnik, zadnja vrata lijevo!“

„Pa išao sam niz hodnik, evo me tu sam, ali s lijeve strane nema vrata!“ vikne F. K. u poluočaju. „Pa sam ušao na ova, zadnja vrata desno.“

„Hoćete mi reći da ne razlikujete lijevo i desno?“ upita drsko službenik. „Ne, ja nemam veze s Upisnicom A66. I naravno da niste mogli naći zadnja vrata lijevo kad ste u krivom hodniku. Morate na šesti kat, tamo pitajte upute.“

F. K. se vrati natrag i ode do lifta. Na njemu je bio izvješen natpis s porukom: U KVARU. Dugim stubama uspeo se na šesti kat.

„Dobar dan. Molim Upisnicu A66“, upita za prvim šalterom.

„Četvrti kat, niz hodnik, zadnja vrata lijevo“, zacvrkuta mlada pripravnica koja je tu radila.

F. K. se spusti na četvrti kat i ode niz hodnik. Zadnja vrata lijevo. Pred njima je stajalo dvoje ljudi. Čekanje se protegnulo na preko pola sata.

„Dobar dan“, započe F. K. jednom kad se dokopao ureda. „Molim Upisnicu A66.“

„Eno vam ih u kutiji u čekaonici“, reče i pokaže prema mjestu pokraj kojeg je F. K. čekao. „Niste trebali dolaziti u moj ured. Tamo s pulta uzmite koliko vam treba.“

Ne posve siguran bi li se poveselio ili naljutio, F. K. izađe iz ureda i s pulta uzme Upisnicu A66. Štoviše, uzme ih odmah pet, jer mu je nešto govorilo da bi mu ih moglo toliko zatrebati. Ispuni ih, siđe u prizemlje i stane opet u red za šalter 4 kako bi dobio svoj OiB. Kojim će dobiti Potvrdu 125. U svrhu vađenja Formulara 11. Za potrebe dobivanja Formulara E-2.

Kad se na ekranu ispisao njegov broj, samo je bez riječi gurnuo Upisnicu ispod prijetećeg šalterskog stakla. Službenica ju je skenirala pogledom Napoleona koji proučava plan bitke, a zatim nijemo podigla glavu. Sada je imala pogled Napoleona tijekom Bitke kod Waterloo-a.

„Krivo ste ispunili“, reče glasom roditelja koji djetetu deseti put objašnjava da plastelin nije jestiv.

„Kako sam krivo ispunio?“ upita F. K. slomljeno.

„Ispunili ste dokument plavom kemijskom, i to je još nijansa azurne plave. Trebate pisati crnom kemijskom. Dajte da vidim…“, reče i uze ostale ispunjene Upisnice. „Da, vidim sve ste ispisali tom plavom. A ništa – uzmite novu i ispunite ju crnom, što ja sad da vam kažem?“

F. K. opet ode na četvrti kat, ali se više nije mogao sjetiti koji hodnik traži. Bilo ih je nekoliko i bili su toliko isprepleteni da mu se činilo da će, bude li hodao dovoljno dugo, nesumnjivo naići na Minotaura i Tezeja u klinču. Na koncu je pronašao ured pred kojim je uzeo Upisnice A66. Samo što ih sada više nije bilo na pultu. F. K. se osvrne i ugleda jednu djelatnicu Uprave u prolazu.

„Ispričavam se“, obrati joj se. „Ovdje je prije desetak minuta bilo praznih primjeraka Upisnice A66.“

„Da“, reče ona. „Kolega ih je unio u svoj ured. Morate ih uzeti tamo.“

F. K. zahvali na informaciji i odmah pokuca na uredska vrata.

„Nećete ga naći“, dovikne gospođa u odlasku. „Na pauzi je!“

„Ali ja trebam Upisnicu A66!“, jaukne F. K.

„A što će vam?“

„Treba mi da dobijem OiB.“

„Hmmm…“, stane ona razmišljati. „Za izvaditi OiB možete i na šalteru 16 izvaditi Molbu za izdavanjem neizdanog dokumenta. Nju ispunite – pazite da je ispunite grafičkom olovkom HB – predate kolegi na šalteru 2 da pečatira, odnesete u Ured za proceduru i za sat vremena dobit ćete obavijest kada ćete dobiti OiB. Za što vam on treba?“

„OiB mi treba za Potvrdu 125, a ona za Formular 11, a on za Formulara E-2; Formular E-2 mi jedini treba u životu od svega ovog.“

„Ništa ne brinite, gospodine“, reče ona uviđajno. „Ovaj postupak za dolazak do Formulara 11 za izdavanje Formulara E-2 je najlakši dio. Kasnije će vam trebati i Formular 21 te Formular 31, za koje su procedure nešto složenije. U svakom slučaju, ako se ne želite gnjaviti sa šalterom 16, pričekajte kolegu za Upisnicu A66. Pauza je brzo gotova, za ne više od četrdeset minuta.“

Bez riječi, namirisan, svježe obrijan, savijen poput vrbe i prazan iznutra, stišćući pod mišicom fascikl s dokumentima, F. K. sporim korakom napusti zgradu Uprave. Na samom izlazu otvori svoj podeblji fascikl i ispod gomile dokumenata i njihovih (što ovlaštenih, što neovlaštenih) fotokopija izvuče rukopis djela na kojem je radio. Naime, F. K. – punog imena Franz Kafka – već je neko vrijeme pisao roman. Kanio ga je nazvati Proces i dati izdavačima na uvid. Međutim, dok je promatrao zgužvane stranice papira na kojima ga je ispisao, shvatio je da, suočen s hrvatskom birokracijom, djeluje naivno. Krajnje naivno. Kafka odluči odustati od završavanja romana i samo ga ubaci u obližnju kantu za smeće.

Nakon jutra provedenog u zgradi Uprave shvatio je, naime, da čovjek ne treba doživjeti preobrazbu da bi se osjećao poput zgaženog kukca.

 

 


 

 


 


 

 


 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.