Marija o sebi: "Splićanka. Dišem, čitam i pišem u Šibeniku. Multikulturalna sam, rječita i svakodnevno se borim protiv svih mutiranih podvrsta modernog fašizma. Zaljubljena u knjige i književnost. Pijem tri kave dnevno, osim kad pišem od jutra do mraka – onda ne brojim dok se ne počnem tresti. Boli me duša kad vidim pisaće strojeve koji se ne koriste, knjige koje se ne čitaju i ljude u samonametnutim kavezima."
O svom radu: "Ne vidim smisla u danu ako u njemu ne nađem poeziju, bilo tuđu, bilo vlastitu. Vjerujem da je poezija kao šparoge: ili imate oko za nju i vidite je iza svakog grma, ili je ne vidite uopće i čudite se onima koji je znaju naći."
Kovčeg mraka na igralištu
Danju trepere valovi veselja
petero djece šestom dječaku otima kamiončić: nemojte, molim vas
razbijajući ga prije nego majke – kopci – kokoši
stignu intervenirati.
A i nije im previše žao. Što žao tuđeg djeteta? Čijeg uopće djeteta?
Za trenutak sam vidovita trideset godina unaprijed:
dječak koji plače nad slomljenim kamionom
jebe ženu onom malom plavom
što se najglasnije smije, zajedno sa svojim pjegavim prijateljem.
majke odnose svoju djecu
ljudi odvode svoje pse
dan odnosi svoje svjetlo
živi pijesak noći guta pohlepno
(kao da je postio stoljeće, a ne dan)
odjeke vriske, krike, cike i smijeha
klackalice uperene u nebo kao raketni bacači
ciljaju mjesec projektilima od šljunka
(prave li djeca još bombe od šljunka umotanog u debeli papir?)
majke odnose svoju djecu
ljudi odvode svoje pse
dan odnosi svoje svjetlo
majke odnose svoje pse
ljudi odvode svoje svjetlo
dan odnosi vašu djecu
Živi pijesak noći guta sve osim kutka,
jednog zabitog kutka u kojem sjedi dječak
po kojeg otac ni majka još uvijek nisu došli.
Dolazi li po njega noć?
Dječak sastavlja kamion iz čijih crijeva/cijevi još krvari
mašta kako će jedan dan
u njegovom krilu na njegovim raširenim boksačkim bedrima vrištati od užitka curiti crnka
s prstenom na preplanuloj ruci,
prstenom koji je na rate kupio plavi
(onaj što se najglasnije smijao)
A što plavi nije znao gazeći kamion?
Dječak je uvijek tu. Nikad ne dolazi ni ne odlazi.
Uvijek ima šest godina i uvijek čeka u istom kutku.
Dolazi li po njega noć?
Danas polako stresa prašinu, briše prašnjave suze –
dolazi li po njega noć?
i kreće s mjesta na kojem je sjedio sve te godine
noć
ga vodi za ruku, a za drugu kamion
(kreće u jednu malu kuću
u kojoj živi i spava pjegavi dječak
kojega će ujutro majka buditi tiho
pa glasnije
pa vikati
pa moliti da se probudi
pa birati tri broja
pa plakati)
majke uspavljuju svoju djecu
(neke zadnji put)
ljudi miluju svoje cvileće pse prestravljene grmljavinom
dan odnosi svoje svjetlo
noć donosi svoj mrak:
kovčeg mraka
nosi kovčeg mraka
ne šeta ga na rotirajućim kotačićima kao turist:
jer noć nama nije turist, ona nam je doma
dom joj je na dnu zjenica vaših umirućih roditelja
i tu joj je jednako dom kao na dnu zjenica vaših sinova
i tu joj je jednako dom kao na dnu zjenica vaših
noć donosi kovčeg svog mraka
ne šeta ga na rotirajućim kotačićima kao pičkica:
nosi ga jer mrak treba nositi, ne vući
mišići su joj nabrekli od težine mraka
otvara se kovčeg, prepun je, pritisni ga, sjedni na njega, zakopčaj patent, brzo –
puca!
Kasno je.
Ne.
Otvorite kovčeg. – Nemojte, molim vas.
carinici ga otvaraju sami
kovčeg noći
nemojte, molim vas
iz njega se izlijeva nešto bezimeno
ostaju nijemi
prinose svoje službene pištolje sljepoočnicama
majke gledaju svoju djecu čudno i pitaju se dišu li
pitaju se žele li da dišu
ljudi napuštaju svoje pse kraj autoputa
znamo zašto
dan odnosi svoje svjetlo
dan više nema što odnijeti
noć još uvijek tovari šlepere svog mraka u naša mrtva grla
Kamion se smiješi
sunce sviće
klackalice uperene u nebo kao raketni bacači
ciljaju sunce
(napokon su ga naciljale snajperski precizno, ovaj put je gotovo)
plavi će za dvadeset i sedam godina, pet mjeseci i dva dana upoznati crnku
(dječak s kamiončićem će dvadeset i sedam godina, pet mjeseci i dva dana
puniti svoj kovčeg mrakom
na dnu kovčega šaka nečijih pjegica i tišina koju je ubacio kad su mu ubili kamion)
Živi pijesak noći guta sve osim kutka,
jednog zabitog kutka u kojem leži dječak
po kojeg otac ni majka nikad neće doći.
Dolazi li po njega noć?
Dječak s kamiončićem bit će muškarac bez suza s punim kovčegom mraka.
Zasad čeka jutro da se upiše na boks
i raste
