Zvona i topovi: Marko Raguž

July 30, 2018

 

Marko Raguž u svojoj biografiji ističe: "Rođen je 1986. godine u Sarajevu. Magistrirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književnu kritiku i eseje objavljivao u sljedećim časopisima: Novi Izraz (Sarajevo), Sarajevske sveske (Sarajevo), Motrišta (Mostar), Zeničke sveske (Zenica), Hrvatski narodni godišnjak 2007, 2008, 2009 (Sarajevo), Odjek (Sarajevo), Beton (Beograd), Sic! (Sarajevo), Zarez (Zagreb). Učestvovao u osnivanju i afirmaciji književnog časopisa Sic! i pjesničke trupe Diogenes Poetes. Društvene komentare objavljivao u bosanskohercegovačkom dnevnom listu Oslobođenje (podlistak Karike), Blin Magazinu, na portalu Radio Sarajeva, te na portalima za kulturu Kul.ba (Sarajevo), Književnost.org (Mostar) i Booksa (Zagreb). Participirao u projektu Invent / Tura (projekat je nastao u saradnji Mostarskog teatra mladih i Protoka – centra za vizuelne komunikacije u Banja Luci), kao i u regionalnom projektu Criticize This! (projekat je nastao u saradnji Kulturtregera i Kurziva iz Zagreba, Betona iz Beograda, i Plime iz Ulcinja). Piše prozu, poeziju, eseje i kritike. Autor je jednog romana, jedne zbirke priča i dvije knjige eseja. Pomalo prevodi s njemačkog jezika. Tekstovi su mu prevedeni na engleski i njemacki jezik."

 

 

Zvona kao muzika vasione i topovi kao muzika Zemlje


 

Prvi ljudi koje su bogovi stvorili bili su zlatni naraštaj – piše Gustav Schwab u svojoj knjizi Priče iz klasične starine. Živjeli su bezbrižno i bili su slični bogovima, daleko od posla i brige. Tegobe starosti su im bile nepoznate. Uvijek zdravi, lišeni svakog zla, uživali su u veselim gozbama. Blaženi bogovi su ih voljeli i darivali ih bogatim poljima i prekrasnim stadima. Kad su trebali umrijeti zapadali su samo u blagi san. Kad je taj naraštaj po odluci Sudbine iščeznuo sa Zemlje, postali su ti ljudi zaštitnici bogova. Oni su obavijeni gustom maglom, oblijetali zemlju kao čuvari pravde i osvetnici. Onda bogovi stvoriše drugi ljudski naraštaj – srebrni. Nepromišljena djela bacila su te nove ljude u bijedu.Oni nisu mogli obuzdavati svoje strasti nego su griješili obijesno jedan protiv drugog. Ni žrtvenike bogova više nisu htjeli častiti doličnim žrtvama. Stoga Zeus ukloni i taj naraštaj sa Zemlje. Zbog toga što nisu imali dovoljno poštovanja prema besmrtnicima oni su još smjeli obilaziti zemljom kao smrtni demoni. Tada Zeus stvori naraštaj božasnkih heroja, koje su negdašnji ljudi zvali i polubogovima. Ali je na kraju i njih uništio rat i razdor. Jedne pred sedmorim vratima Tebe, a ostale na bojištu pod Trojom kamo su u golemom broju doplovili radi lijepe Helene. Zeus im je dao nakon smrti boravište na kraju svijeta, u okeanu, na otoku blaženih. Onda bog stvori sljedeći naraštaj koji je obilježio naše vrijeme. Njegova epoha još traje. „Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio. Ovaj naraštaj je od željeza.“ Božice stida i svetoga straha, koje su se još mogle vidjeti na Zemlji, zastiru svoje lijepo tijelo u bijelu haljinu i napuštaju ljude da ponovo nađu sklonište u zboru vječnih bogova. Dok topovi pucaju muze ćute.

 

Otpočelo je takozvano dugo putovanje kroz noć. Čovjekova prošlost je obavijena maglama i mitovima, i on ništa osim mitova nema da osvijetli to burno vrijeme njegovog rođenja na Zemlji. To čovjekovo putovanje kroz noć traje vijekovima. Vrijeme ljudi željeznog naraštaja o kojima piše Gustav Schwab obilježili su topovi i zvona – zvona kao muzika vasione i topovi kao muzika Zemlje. Život na Zemlji je pretvoren u pakao. Iz očaja se govorilo: „Ako ne znaš gdje je pakao – pitaj umjetnike, ako umjetnika nema onda si već u paklu.“ Svako je vrijeme imalo svoje umjetnike. „Ich bin, nur, ein Dichter“, govorio je veliki njemački pjesnik Hajne. Umjetnici su i sami bili često žrtve mraka i tiranije. Fransoa Vijon i njegova sudbina o tom najbolje govore. Godine 1431 ljeta Gospodnjeg, na maloj crkvi Sen. Žak u Parizu zvonila su zvona radosti. Kapelan te crkve posinio je budućeg velikog pjesnika. Te 1431. godine kad je Fransoa Vijon došao na svijet, na lomači je spaljena heroina nacije Jovanka od Arka. Strašan prizor pružala je tada Vijonova Francuska. Gradovi su gorili. Bilo je mnogo izdaja, mnogo podviga, mnogo leševa i mnogo pobjeda., ali nije bilo hljeba ni spokojstva. Sudije su u to vrijeme brzo sudile a dželati brzo vješali. Bojeći se da ne izgubi vlast nad zbunjenim dušama, Crkva je marljivo radila. Pronalazili su nove jeretike, i bacali ih u podzemlje, vješali ili spaljivali na lomači. I sam Vijon je bio žrtva tog vremena. Bio je osuđen na vješala. Očekujući smrtnu kaznu on je napisao Epitaf: „Pet nas je bilo svega. Života mi smo htjeli. Ali nas objesiše i svi smo pomodrjeli. Živjesmo ko i ti. Sad nas više nema. Nemoj osuđuvati – bezumni su ljudi. Prigovor nikakav od nas se ne sprema. Pogledaj, pomoli se, a Bog će da sudi.“

Da je Ernest Hemingvej bio njihov suvremenik, svoj roman “Kome zvona zvone”, mogao bi napisati u tri toma. Ali i naš Mak je bio u svome “Kamenom spavaču” na tragu velikih otkrovenja. On tu nije samo veliki poeta nego i tumač tajni. Evo par stihova iz njegove pjesme “Sunčani Isus”: “Ni život ni smrt ne pripada meni. Ja sam tek onaj koji je u sjeni, onog što se u vremenu ovremeni. Onog što mu smrt ne mogaše ništa. Onog što pretoči se u stub sunčani. Ja sam onaj što iz svoje jeseni. Iz zatoka tvari iz tvarne muke, u ona daleka sunčana počivališta pruža ruke.”

 

Epitafi, te kamene enciklopedije prohujalih vremena pomažu nam da se sklopi mozaik o ljudima koji su obilježili svoju epohu. Na jednom starom groblju u Londonu može se pronaći ovaj epitaf: „Here reposes Daniel Defoe author of Robinson Crusoe 1660 – 1731. Veliki francuski pisac Stendal dao je da se na njegovoj nadgrobnoj ploči ukleše epitaf na italijanskom jeziku: „Enri Bejl milanez, živio, pisao, volio.“ Stendal, autor romana Crveno i crno, pokopan je na groblju Monmartr u Parizu. Viljem Šekspir na svojoj nadgrobnoj ploči ima uklesan neuobičajen epitaf: „Bio je poeta kao Vergilije, obrazovan kao Sokrat, mudar kao Nestor. Narod ga voli a Olimp ga ima.“ Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći. Sada počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona. Ovaj kralj uma i lijepe riječi sahranjen je u perzijskom gradu Širazu. Na osam mermernih stubova postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je veliki sarkofag ispisan Hafizovim stihovima. Stihove je uklesao najveći krasnopisac Perzije A. Malek, zvani “princ kaligrafa”. Bertolt Brecht je sahranjen, po svojoj želji, na jednom starom francuskom dominikanskom groblju u Berlinu. Na jednom riječnom kamenu uklesano je njegovo ime, godina rođenja i smrti. Zgrada u kojoj je proveo posljednji dio života nalazi se uz samo groblje. Prozori njegovog stana su gledali na to groblje i svega desetak metara su udaljeni od mjesta gdje je on kasnije sahranjen. Taj prostor je danas muzej i Brechtov arhiv. Firer Adolf Hitler je bio najveći nacista i fašista planete, ali treba, istine radi, reći da su Njemci dali i najvećeg anti-fašistu planete – Brechta. Bježeći od rata, Brecht je prvo utičište našao u Kopenhagenu. Tamo je napisao jedan satirični dramski tekst pod naslovom Was kostet das Eisen. Švedska je u to vrijeme bila najveći snadbjevač željezom za Naci-Njemačku. To je bio veliki biznis. Po ulicama Štokholma se šaputalo – sa količinom željeza koji smo otpremili, Njemci mogu proizvesti toliko granata i topova, da njima mogu uništiti tri ovakve planete. Svojim dramskim tekstom Was kostet das Eisen Brehcht je opovrgao onu tezu da – dok topovi pucaju muze ćute. Da su muze zbilja ćutale dok je zveketalo oružje, ko zna šta bi ispalo od poezije. Jedva ako bi se skupilo nešto mrvica.

 

Jedan od najboljih primjera pruža nam Vergilije. On je propjevao u najcrnja ratna vremena. Nad svojim stihovima je strepio i “mazio ih” kao što medvjedica mazi svoje mladunce, kako sam reče. Muze su ga pratile kao sjena dok je radio. Kakvo ćutanje, koješta, došaptavale su one, tek u ratu se vidi ko je pjesnik a ko nije. On je započeo grandiozan poetski poduhvat kojim bi trebao Homera nadmašiti. Rim je trebao i na polju umjetnosti pokazati dominaciju nad Atenom. Javno čitanje pred imperatorom Avgustom izazivalo je veliku pozornost. To je bilo najviše formalno priznanje poeziji u cijeloj njenoj istoriji. Ni prije ni poslije ona nije bila na nekom mjestu i u nekom času podržana s većim autoritetom. Dante je Vergilija unio u svoju “Božanstvenu komediju” i tamo ga naziva svojim ocem i učiteljem. Hajnrih Hajne mu je posvetio jednu pjesmu, ovako ide: “Zastor je pao. Konac drame. Već idu kući gospoda i dame. A da li se komad dopo? Po pljesku sudeć nije propo. Priznanje zahvalnoga svijeta, umro je poznati poeta. No sad je kuća posve nijema i žamora i svjetla više nema. Al kakav je to čudan zvuk odjeknuo po praznoj bini? To možda jedna žica puče na nekoj staroj violini. Posljednja lampa već se gasi. Ne može jadna sjati dulje. Iako plamsati još kuša. To svjetlo biješe moja duša.” Bilo je i pokušaja da se ponovo “uglazbi” bar eho te drevne Vergilijeve muzike. Za tako nešto treba biti velik kao Gete u svojim “Rimskim elegijama” ili naš Krleža u svojoj simfoniji “Pan”.

 

Evo par Krležinih stihova iz poeme: “O kad bi ti, Bože, znao kako sam grešan u duši, s prstiju mi kapa mlaz tople nevine krvi. O, kad bi ti, Bože, znao kako me savjest mrvi, spalio bi me ognjem da Grijeh me uguši.” Tada na zapovijed Gospodnju stiže odmazda s neba u stihu: “Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu, da se prospu svijetla, linije i boje. Sotonu da čuješ gdje divnu pjesmu poje, na crvenom ognju gdje cjeliva ženu. Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu.” Danas neki Vergiliju, ipak, zamjeraju što nije “sastrugao pozlatu sa svog vremena.” Njegov san o zlatnom vijeku je ostao san. Tako je i Rim doživio poslije zlatnog, srebrnog i svoje željezno doba. Jedva da je bilo primijetno svjetlo male lampe na stolu Galileja u gustom srednjovjekovnom mraku. Mikelanđelo je morao prekinuti radove na jednoj velikoj skulpturi od bronze. Ona je pretopljena i od nje je izliven top. Posada na tom topu se istakla sa matematski preciznim pogocima. Taj top su od milja zvali “ludi Mićo”. Tamo gdje su njime dejstvovali ostajalo je doslovno pokošeno polje. Mikelanđelo se povukao u osamu i počeo pisati poeziju. I to je radio majstorski. Evo par stihova koje je napisao svome prijatelju Ludoviku Beccaldelliju, nadbiskupu dubrovačkom: “Milošću i putem mnogih grdnih bola / Mi ćemo nać se u Raju, o Monsignore: / No, prije smrti, ne će bit najgore / Vidjet se još i sred tog plačnog dola. / Tvrd ako put i brda i more prječe / Sastanak nov, duh naš se na let sprema / Pred svime: snjed i led ga skučit ne će. / Za krila misli lanca i spona nema.” Zanimljivo je da se veliki Mikelanđelo godine 1556. spremao da posjeti Dubrovnik, ali ga je u tome spriječila smrt njegovog pomoćnika Frančeska, pa je putovanje odgodio.

 

Željezno doba ispisuje svoje stranice historije. I neki od velikih vladara se diče tim nadimcima. Tako je u 19. vijeku Oto von Bizmark prozivan željeznim kancelarom. A u 20. vijeku britanska premijerka Margaret Tačer imala je nadimak “željezna lady”. Inače, Oto von Bizmark je njemački kancelar za čijim je stolom donešena odluka da se Osmanlije nakon pet vijekova pošalju iz Bosne kući. Jer, kod kuće je najbolje. Ono što je trebao da uradi Napoleon, a nije, uradio je Bizmark. U rijeku života jedni dolaze, a drugi iz te rijeke odlaze. Decenije i stoljeća ove mračne epohe huje iznad njihovih glava. O ljudima govore njihova djela, a možda ponajviše njihovi odlasci. Njihove posljednje želje. Jedan njemački putopisac je u latinskoj Americi pokušao da osvijetli zagonetan ritual ili kult smrti kod Inka i Maja. Nije čovjek ko ne umre. Smrtnost nam je zajednička sudbina. Ovaj putopisac je na to odgovorio: „Wen zwei das gleiche tun, ist es doch nicht das gleiche.“ On je obilazeći groblja na Andima primijetio jedan zagonetan pomen mrtvima. On u svom putopisu govori: „Grab stein dort hat es eine Lucke, eine offene Stelle. Warum? Sie ist der untergehenden Sonne, zu gedacht.“ Mali otvor na grobu je pružao priliku pokojniku da gleda zalazak Sunca. Posljednja zraka Sunca trebala je probuditi pokojnike iz sna. Inke i Maje su dolazili u tišini. Provodili su život u radu i molitvi i onda u tišini odlazili.

 

Navike, običaji, tradicija pa makar i vjekovima stvarana podložna je promjenama. Dolaskom željeznog naraštaja su važnu ulogu imali u životu ljudi njihove omiljene igračke od željeza – topovi i crkvena zvona. U jednoj svojoj priči Andrić piše: „Top nisam nikada video, jesam čuo kad puca o praznicima, ali video ga nisam. Top je važna i sudbonosna stvar. Top može svakog časa da opali i da uplaši i digne ne samo ove golubove sa kamenog vijenca na zidu tvrđave nego i ljude, i da unese teške potrese i velika uzbuđenja među njih. Pucanj topa može u ovim prekomorskim krajevima da javlja dolazak broda iz Evrope. A taj brod nam donosi možda dragog putnika koji nedostaje našoj sreći pa da bude potpuna. Ali može da donese neko službeno pismo sa mnogo pečata, koje javlja neočekivane preokrete, rastanke i stradanja. Pucanj topa može da kazuje da je neprijatelj na vidiku. Uvijek postoji negdje neprijatelj, ali kad se on pojavi, topovi počinju, tako reći, sami od sebe da pucaju i ubijaju. Ovo je onaj koji samo javlja da drama počinje.“ Zvuk zvona Angelusa u predvečerje, odjekujući sa obale, kod Dantea, izaziva u mornarima sa broda koji putuje u strani svijet svečano raspoloženje, puno čežnje za rodnim krajem i sjenkom zavičajnog zvonika. Iako svi putevi vode u Rim postoji negdje i Danteov Pakao koji nije retorička fikcija nego tamni oblak koji upozorava. Njemci koriste ovu rečenicu. Ista je, ali ipak drugačija: „Alle wege fuhren nach Rom, besagt ein altes Sprichwort. Und wer dort komt, ist er und kein anderer.“

 

I kod nas je bilo literarnih pokušaja da se sa svjetiljkom u ruci prođe kroz Danteove krugove pakla. Jedan autor iz Sarajeva je napisao knjigu Slaveni o Danteu. Nije ni sklopio korice svoje tek napisane knjige, sa okolnih brda je otpočela topovska kanonada. Koordinate su pronađene i grad je pretvoren u ruine. Ovaj autor je pobjegao iz Danteovog pakla u Pariz. Ostavio je olovku i sa četkom je počeo da farba stvarnost Pariza. Na puno mjesta su se mogli pročitati njegovi natpisi i upozorenja: „Vorsicht, frisch gestrichen.“ Farbao je marljivo i vješto kao da ga je mama rodila sa četkom u ruci. Kad je, napokon, shvatio da je i sam sebe prefarbao, bacio je četku u rijeku Senu i vratio se u Sarajevo.

 

U međuvremenu je ovdje melodija topovskih kanonada prepustila mjesto poeziji. Radovan Karadžić je bio slab poeta, ali dobar tobdžija. Onaj ko ne umije da povlači kanafu i aktivira haubice, neka piše poeziju. Tu jedna riječ stvara drugu i na kraju nešto ispadne što, doduše nije ništa, ali izgleda da je nešto. Sve je u ritmu. I topovi kao i stihovi počinju predudarom, produžuju se trohejima. Pri kraju dolazi daktil, koji neobično dejstvuje, čime kraj stiha dobija mračan, tužan karakter. Kad mu se american dream rasplinuo pred očima kao balon od sapunice, pokojni Dario Džamonja je spakovao kofere za povratak, rekavši: „Bolje je u Sarajevu umrijeti kao pisac, nego u Americi kao kuhar.“

 

Ovako važne životne odluke prati velika ljudska drama, svejedno da li se govori o sarajevskim piscima ili velikom Cezaru kad je rekao – kocka je bačena. Na početku svega bijaše čovjek, onaj koji nije znao – kuda. Lomio se po putevima, stvarao samome sebi boga da mu odredi smisao svijeta i života. Umirao hiljadu puta da bi naučio kako da se dostojanstveno rodi. Osnivao je gradove pune rupa kroz koje su građani propadali u pakao. Život mu je ponudio dva puta. Da ne bi ispalo da se zbunio izabrao je oba puta. Jednom nogom je stao na jedan drugom na drugi. I kako su se putevi krišom odvajali sve više i više, samog je sebe razapeo.

 

Od Homera pa sve do modernih pjesnika, možda su pisane samo varijacije jedne te iste svemirske pjesme. Postoji legenda da će Antikrist kad se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je Bog stvorio, samo sa većom vještinom i sa više savršenstva, kako bi namamio lakovjerne. Možda je umjetnik preteča Antikrista. Možda se mnogi od nas igraju Antikrista kao što se djeca u miru igraju rata - o čemu je Ivo Andrić pisao u jednom eseju. Naš poznati kompozitor i roker Brega u jednoj pjesmi kaže: “Topom ću te gađat moja mala.”

 

Postoji puno načina prizivanja rata. Ipak, Bosna nije kliznula u pakao rata zato što je Bog napustio čovjeka već zato što je čovjek okrenuo leđa Bogu. Ali Bog prašta. Ko je malo bolje osluhnuo, mogao je čuti koliko jučer iz pravca Mostara šapat neba. Sveta nedjelja, 19. 06. 2016. godine, oglasila su se crkvena zvona u Mostaru. Prvi put nakon dvadeset i četiri godine zazvonila su zvona sa zvonika Saborne crkve u Mostaru povodom obilježavanja krsne slave – Silazak svetog Duha na apostole, Trojcindana. Posljednja služba pod krovom Saborne crkve služena je u aprilu 1992. godine na Vaskrs. Izgrađena je 1873. godine i bila je tad jedan od najvećih i najljepših pravoslavnih hramova na Balkanu. Zapaljena je 15 juna 1992. godine na Trojcindan. Obnova je pri kraju. Počeli su radovi na centralnoj kupoli, a ove godine bi trebalo završiti zvonik i pokriti crkvu. Paroh mostarski u božićnoj poslanici kaže da su posebno ponosni na to da su svi Mostarci pomagali gradnju hrama. To ohrabruje i raduje. Tome je svakako doprinjeo i omiljeni mostarski pjesnik Aleksa Šantić koji je simbol onog lijepog lica Mostara. Evo par njegovih stihova iz pjesme “Veče na školju”: “I jeca zvono bono. Po kršu dršće zvuk. S uzdahom tuge duge ubogi moli puk. Kleče kosturi suri pred likom boga svog. Ištu. Al tamo, samo, ćuti raspeti Bog.”

 

Crkva je najstarija evropska institucija. Ako se neko pita zašto, odgovor se može pronaći u onoj mudroj latinskoj izreci – Ora et labora. (Radi i moli se Bogu.) Ali možda od svega najviše fascinira vitalnost Crkve i njena sposobnost da se posle velikih historijskih potresa obnavlja i postaje još jača. Ako je igdje božija providnost neupitna, onda je tu. Isto se odnosi i na džamiju i sinagogu. Svi smo mi djeca jednoga Boga. Svi smo mi na istom Suncu gaće sušili. Shakespeare je govorio da je Svijet pozornica, i drame su se samo smjenjivale. Ponekad velike i sudbonosne. Jedna je bila i bitka za Konstantinopolj. Još u prvom činu te velike povijesne drame vizantijski inženjeri su ponudili caru Konstantinu svoje nove, tek izlivene topove. Car je odbio dati novac jer su branioci uspješno odoljevali ekspanziji Otomanske imperije. Onda su ti novi topovi dospjeli u ruke Osmanlija. Šverceri oružjem napravili su veliki biznis. Bitka je trajala ne satima i danima, već nedjeljama i mjesecima. Uvođenjem u borbu novih topova, kupljenih od protivnika, Osmanlije su ostvarile prednost. Odbrana je počela da slabi i puca. Teško ranjeni car Konstantin je tražio da mu prekrati muke kršćanska ruka. Niko mu nije odgovarao. Turci su poput oluje navalili na zidove grada. Zvona sa crkava umjesto pobjede zvonila su poraz. Konstantinopolj – to gordo ime nekadašnje prestonice kršćanstva potpuno je zaboravljeno. Ono danas još živi na usnama svećenika na Svetoj Gori – Atosu.

 

* * *

 

Zvona sa tornja katedrale u Frankfurtu na Majni najavila su podne. Dvadeset i osmog avgusta 1749. kad je otkucalo dvanaest sati, došao je na svijet u Frankfurtu na Majni njemački pjesnik Wolfgang von Gete. Položaj zvijezda bio je sretan. Sunce je stajalo u znaku Djevice i prolazilo kroz podnevak toga dana. Jupiter i Venera posmatrali su ga prijateljski. Merkur nije bio neljubazan. Saturn i Mars držali su se ravnodušno. Samo je Mjesec,koji baš tad bješe ušao u štap, djelovao snagom svoje opozicije, tim prije što je i njegov planetarni sat bio nastupio. On se, dakle, protivio rođenju Geteovom, koje nije moglo nastupiti prije nego što taj sat prodje. Ovo dobro znamenje, koje su astrolozi kasnije uspjeli da ocijene kao vrlo srećno, bilo je vjerovatno uzrok što se Gete održao u životu, jer je usljed babičine nevještine došao na svijet gotovo mrtav i tek poslije mnogih nastojanja postiglo se da ugleda svjetlost dana. Ova okolnost koja je familiji zadala mnogo brige, donijela je korist sugrađanima. Naime, gradonačelnik Frankfurta u to vrijeme bio je Geteov djed Johan Wolfgang Tekstor koji je uzeo za povod da u općini postavi porođajnog liječnika i osnuje ili obnovi babičku školu, što je mnogima koji su se rodili poslije bilo od koristi. Topovi su bili vreli i u Geteovo vrijeme. Napoleon je osedlao Evropu i na nju uzjahao kao na svoju kobilu.Volter je za njemačkog cara Fridriha govorio da je - Veliki. On je ostao u historiji zapisan kao car Fridrih Veliki. Gete je slično govorio za Napoleona. To su bila vremena kad se mnogo pucalo, strasno voljelo i mnogo patilo. Gete je imao jedan susret sa Napoleonom. Njihov razgovor je danas prekriven velom tajne. Ekerman je u svojoj knjizi Razgovor sa Geteom pokušao razriješiti zagonetku. „Napoleon vam je označio mjesto u Verteru, koje, kad se strogo ispita, ne može da se održi, što ste mu i vi priznali. Volio bih da znam na koje je mjesto mislio.“ „Pogodite“, reče Gete sa tajanstvenim osmjehom. „E, sve mi se čini da je to ono mjesto gdje Lota šalje Verteru pištolje, a nije izustila Albertu ni riječi, niti mu saopćila svoje slutnje i bojazni.“ Vaše zapažanje je tačno. Ali da li je Napoleon mislio na to isto mjesto ili na neko drugo smatram da je dobro da ne odam – odgovorio je Gete.

 

Ovaj primjer najbolje govori u kolikoj su mjeri zvona bitna u životima ljudi sadašnjeg vremena, i uopšte ljudi nakon dolaska Isusa Krista, i nastanka Crkve. Zvona su bitan zupčanik u mehanizmu vasione. Kažu da život svakog čovjeka obilježavaju tri zvona. To je zvonjenje sa crkvene katedrale povodom rođenja čovjeka, kao što je to u navedenom primjeru o njemačkom pjesniku Geteu, zatim je to zvonjava crkvenih zvona na vjenčanju čovjeka, i posljednje treće zvono tiče se zvonjave crkvenih zvona povodom smrti čovjeka. Zvono udara u ritmu svemirske melodije, ono u čovjekov život na planeti Zemlji unosi puls vasione, dok je časovnik nešto potpuno suprotno, on je također graničnik vremena, on tom vremenu daje čovjeku prihvatljivu formu trajanja vasione, kojoj je podložno i trajanje vremena na planeti Zemlji. Svi ti mračni vjekove naše ere ograničeni su zvonjavom zvona sa crkvenih katedrala. S druge strane, topovi su također muzika željeznog naraštaja, o kojem je pisao Gustav Schwab. Kada je čovjek ovladao metalom, on je i ovladao mehanizmima ubijanja, bilo da je to mač ili strijela, ili su to moderna oružja koja predstavljaju moć čovjeka, nacija, ili pak teritorija kojima čovjek vlada na planeti Zemlji. Bilo da je riječ o smrti nanesenoj mačem, bilo da je riječ o puščanom zrnu, koje je ogromnom brzinom ispaljeno iz metalne cijevi, ili se pak radi o rasprskavanju željeznog mesa topovske granate, sve smrti su nanesene željezom, kao materijom kojom je čovjek ovladao, nakon što je ušao u željezno doba, o kojem piše Gustav Schwab, a sve u kontekstu mitova o čovjekovom životu na ovoj Zemlji, a ti mitovi uvijek unutar sebe sadržavaju i zrno istine.

 

Moderna društva i nisu toliko odmakla od onih arhaičnih, s početka nove ere, jer se i sada narodi ove planete naoružavaju ogrominim količinama na tehnološki napredan način oblikovanog željeza, i to je željezo ustrojeno na principu potrebe osvajanja novih teritorija, odnosno učvršćivanja moći i vladavine nasiljem čovjeka na ovoj planeti. Svejedno je riječ o željezu kao sredstvu za ubijanje. Možda će na ovoj planeti Zemlji nastupiti i neko novo doba, možda će ovaj svijet po volji bogova naslijediti neki novi naraštaj, a ukupna čovjekova civilizacija nakon Krista će biti obavijena velom mita, možda se za nju neće ni znati, ili će pak neki novi istraživači kopati po smetljištu historije i na taj način saznavati o životu savremenog čovjeka. Bez obzira na sva tehnološka dostignuća današnje civilizacije, svejedno je riječ o jednom ratničkom naraštaju, koje drži planetu u okovima vojne tehnologije. Na drugoj strani su tu zvona, koja su poput srca po rođenju čovjeka, počela pulsirati u ritmu svemirske melodije, nakon rođenja današnje civilzacije, nakon pojave Krista, i uspostavljanja Kristove Crkve na planeti Zemlji. O zvonima kao pulsu vasione na planeti Zemlji ću govoriti na osnovu primjera iz Kohanove knjige Istorijazapadnoevropske književnosti.

 

Prvi primjer se tiče poznatog i proslavljenog književnog djela Bogorodičina Crkva u Parizu, odnosno njegovog književnog junaka Kvazimoda. Kvazimodo je ljudska nakaza kojemu je crkva, odnosno njeni svodovi po kojima se on kao zvonar penjao, zamijenila ljudsko društvo: „Čudna nakaza Kvazimodo nije mogao da zamisli drugu ogradu osim raznobojnih staklenih okana, drugu hladovinu osim one koju je pravilo kameno lišće, sa kamenim pticama u saksonskim kapitelima, druge planine osim ogromnih crkvenih tornjeva, drugi okean osim Pariza, koji je hučao pod njegovim nogama.“ Kvazimodo je jedan degenerisani čovjek, koji živi u to doba Kristove ere u jednoj velikoj metropoli zapadne civilizacije, i on svoj život provodi kao pokretač zvonjave crkvenih zvona, on u svakodnevni život Pariza toga vremena, unosi pulst vasione – bez obzira što je on toliko nakazan, i toliko udaljen od lika uzvišenog čovjeka, kakvi su sveci u dugoj tradiciji kršćanstva na planeti Zemlji. Kvazimodo je razgovarao sa svecima, jer su oni bili njegovi prijatelji, dok se sklanjao od ljudi koji su zalazili u crkvu. Kohan dalje piše: „Crkva mu nije zamenjivala samo društvo, već i ceo svet, svu prirodu.“ Kvazimodo je živio u univerzumu koji se zvao Pariz i granice toga grada koje je posmatrao sa crkvenih katedrala rubile su njegovu vasionu, i on je u nju unosio muziku vasione, odnosno zvuk crkvenih zvona. „Ali najviše je voleo zvona. Bio je zvonar. Ogluveo je od njih, ali majke često najviše vole onu decu od koje su najviše propatile. Zvona su budila u njemu dušu, naterivala ga da povremeno ispravi krila, koja je priroda žalosno složila u njihovu pećinu, i činila su ga s vremena na vreme srećnim. On ih je voleo, mazio, razgovarao s njima i razumevao ih.“ Kohan piše da je Kvazimodo u dane velikog zvonjenja živio intenzivnije, jer su tada crkvena zvona podrhtavala u punoj snazi: „Ponekad je na njega nailazio nekakav bes, u njegovom jedinom oku se palio nekakav pakleni sjaj; vrebao je zvono koje mu se približava kao što pauk vreba muvu, i bezglavo se bacao na njega. Uhvativši se za njega, on se zajedno s njim ljuljao iznad ponora držeći se čvrsto za bronzano čudovište...“ Ta zvonjava zvona na katedrali u Parizu je bila nešto pouput vihora, taj zvon je bio Kvazimodova stihija, kako piše Kohan u svojoj knjizi. Ovdje vidimo da je duhovno nakazan čovjek toliko ushićen crkvenim zvonima, što će nam kazati da čovjek koji gotovo i nema dušu, također osjeća to vibriranje muzike vasione, koje na ovoj planeti Zemlji predstavljaju crkvena zvona. Baš kao i u Parizu, tako je i u drugim dijelovima Svijeta, koje je bilo pod utjecajem kršćanstva, zvonjava zvona je predstavljala bitan događaj u svakome božijem danu. Svi ti tornjevi su imali svoje zvonare, ljude kojima je bila profesija da prevode muziku vasione u svakodnevni život ljudi, koji je toliko podlegao pod ljudskom glupošću i prizemnim osjećajima. U romanu Viktora Igoa se govori o jednom takvom čovjeku, o jednoj nakazi koja je potpuno bila vezana za zvona katedrale: „Toranj je drhtao, Kvazimodo je uzvikivao i škripao zubima, kostrešila mu se riđa kosa; grudi mu se nadimale kao kovački mehovi, oči mu iskrile, a ogromno zvono kao da je zadihano rzalo pod besnim jahačem.“ Međutim, nije samo Kvasizmodo, kao duhovna nakaza bio fasciniran crkvenim zvonima. U Kohanovoj knjizi Istorija zapadoevropske književnosti postoji još jedan primjer čovjekove fascinacije crkvenim zvonima. Samo što u ovom slučaju nije riječ o crkvenom zvonaru, nego pak o graditelju tih zvona. Riječ je o Hauptmanovom djelu Potonulo zvono, o kojem je pisao Kohan u svojoj knjizi. Govori se tu o mjastoru Hajnrihu koji je neumorno radio, i koji je izlio više od stotinu zvona. Na stotinama zvonika su ta zvona oglašavala muziku vasione i širila se među narodom. Međutim, majstor Hajnrih je sanjao o tome da napravi i svoje posljednje zvono, koje bi trebalo da bude vrhunac umijeća toga majstora, i koje bi bilo potpuni spoj estetike i majstorske vještine. Međutim, nakon bezuspješnog pokušaja da se to zvono postavi na zvonik, majstor Hajnrih se povlači na brda, i tamo se preporađa. On shvata koliko je ništavna njegova tvorevina, jer je to zvono bilo dobro u dolini koju naseljavaju ljudi, ali ne i dovoljno dobro za carstvo brda, prostoru u kojem borave duhovno uzvišeni ljudi, polubogovi, ili pak bogovi, jer to carstvo brda može predstavljati i tu vasionu, s kojom su u dodir došli samo posebni ljudi, koji su se duhovno uzdigli, i koji su prešli granicu koja ljude razdvaja od bogova. Kohan u svojoj knjizi piše: „On postavlja sebi natčovečanski zadatak da napravi novo zvono u čijem će zvuku gromovitih truba potonuti zvon svih zvona i, uz jeku sve jačeg likovanja, objaviti svetu rađanje novoga dana.“ Otkako se povukao u brda, duh majstora Hajnriha čezne za duhovnim vrhuncima, koji su tako udaljeni životima obične mase, kojoj je dotada gradio crkvena zvona, i njegova je želja bila da izgradi novo crkveno zvono, za novu eru, koja će služiti novoj duhovno uzvišenoj crkvi, za nova ljudska pokoljenja, koja će biti bliže svijetu Hajnrihovih brda. Možda je majstor Hajnrih sanjao o početku nove epohe, koja bi trebala zamijeniti ovu željeznu eru, o kojoj je bilo govora na početku ovog teksta, a u kontekstu mitskih priča Gustava Schwaba. Pa tako Kohan piše: „Brda – to je zemlja u kojoj je on ugledao natčoveka, doline – savremena zemlja u koju je on doneo vest o njemu. Ovim fantastičnim sižeom pesnik se oslobodio obaveze da tačnije odredi zadatke i težnje majstora Hajnriha. Zvono o kome Hajnrih sanja ovaploćava u sebi ideal umetničke tvoračke prirode.“ Baš kao što su crkvena zvona svojom zvonjavom objavila otpočinjanje nove ere u povijesti ljudske civilizacije, takozvane nove ere, tako majstor Hajnrih sanja o tome da izgradi novo zvono, kojem će objaviti svijetu otpočinjanja jednog novog Svijeta, ili Svijeta u kojem će živjeti duhovno superiorniji čovjek – odnosno Natčovjek. Međutim, mi iz iskustva bliske povijesti znamo kako je prošao jedan pokušaj građenja Svijeta na principu duhovno uzvišene rase – a to je primjer Adolfa Hitlera, i nacističke Njemačke, čiji su koncentracioni logori i gasne komore progutale milione ljudi u cilju tog čišćenja ljudske civilizacije od genetskog smeća. Svejedno, ta nova era o kojoj sanja majstor Hajnrih ne mora nužno biti slična tom mračnom primjeru iz povijesti naše civilizacije.

 

Dalje Kohan govori da je majstor Hajnirh sličan Ničeovom Zaratustri, koji je također natčovjek, i koji živi u Svijetu Brda, visoko iznad života ostalog čovječanstva. „Majstor Hajnrih prezire gomilu, i gomila ga mrzi. Njegov tajanstveni rad u brdima odvratnost budi svuda. Zaratrustrin natčovek se peo na visine i pio iz izvora koje nisu dotakle nečiste usne gomile. Majstor Hajnrih napušta dolinu radi brda, da mu blizina gomile ne bi oskrnavila njegov ideal.“ Ovdje vidimo sličnost na principu suprotnosti između Hauptmanovog lika majstora Hajnriha i Igoovog lika Kvazimoda. Obojica su bila opsjednuta zvonima, samo što su oni bili potpuno suprotni tipovi ljudi – majstor Hajnrih je bio duhovno uzvišen čovjek, dok je Kvazimodo bio duhovna nakaza, jedan zakržljali čovjek, i duhovno i fizički, koji oličava sve od čega je majstor Hajrnih htio da pobjegne. Međutim, i majstor Hajrnih na kraju propada. On čuje kako potonulo zvono ječi označavajući pobedu zemaljskog nad nebeskim u njegovoj duši. Međutim, možda će upravo zvona sa tornjeva kao muzika vasione, označiti na kraju sumrak naše ere, tog željeznog naraštaja o kojem je govorio Gustaw Schwab, odnosno sumrak Kristove ere, jer sva zvona današnjice i dalje zvone i skladu sa veličinom žrtve Isusa Krista.

 

Možda će uskoro doći i sumrak te ere, koju je tako dobro i duboko u svojoj duši osjećao majstor Hajnrih. Međutim, možda je i naša civilizacija, bez obzira na zvonjavu crkvenih zvona širom planete zemlje, osuđena na propast, jer je čovjek željezne ere, odnosno čovjek željeznog naraštaja u tolikoj mjeri u svoje kandže uzeo ovu planetu Zemlju, koja je stalno poprište ratova, ljudskog stradanja i izgnaništva, a sve se to omogućuje tom metalnom tehnologijom podređenom ubijanju kojom je čovjek ovladao. Zato se može kazati da su topovi zapravo muzika ove planete Zemlje, da ta zvona samo uzaludno pjevaju svoju muziku vasione, u jednom poretku koji je zasnovan na borbi jačega, koji je zasnovan na sveopštem ubijanju i podjarmljivanju, toliko da je sve ono što simboliziraju crkvena zvona zapravo uzaludno. Međutim, ostaje nada da će možda ta zvona jednoga dana odzvoniti, odnosno označiti rađanje jednog novog pokoljenja. Možda u dubinama Svemira, na nekoj drugoj planeti zvone zvona na katedralama, šaljući tako vapaje čovječanstva duboko u Svemir, i očekujući da će se zvuk tih udaljenih zvona spojiti sa zvukom koje odašiljaju naša zvona na katedralama, i time označiti početak jedne nove ere u povijeti čovječanstva na našoj planeti Zemlji. Zasad je zvuk tih zvona samo jedan usamljeni odjek nad provalijama bez dna – koje okružuju naš Svijet.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.