top of page
Marija Dukić

Kovčeg mraka na igralištu: Marija Dukić


Marija o sebi: "Splićanka. Dišem, čitam i pišem u Šibeniku. Multikulturalna sam, rječita i svakodnevno se borim protiv svih mutiranih podvrsta modernog fašizma. Zaljubljena u knjige i književnost. Pijem tri kave dnevno, osim kad pišem od jutra do mraka – onda ne brojim dok se ne počnem tresti. Boli me duša kad vidim pisaće strojeve koji se ne koriste, knjige koje se ne čitaju i ljude u samonametnutim kavezima."

​​

O svom radu: "Ne vidim smisla u danu ako u njemu ne nađem poeziju, bilo tuđu, bilo vlastitu. Vjerujem da je poezija kao šparoge: ili imate oko za nju i vidite je iza svakog grma, ili je ne vidite uopće i čudite se onima koji je znaju naći."

 

Kovčeg mraka na igralištu

Danju trepere valovi veselja

petero djece šestom dječaku otima kamiončić: nemojte, molim vas

razbijajući ga prije nego majke – kopci – kokoši

stignu intervenirati.

A i nije im previše žao. Što žao tuđeg djeteta? Čijeg uopće djeteta?

Za trenutak sam vidovita trideset godina unaprijed:

dječak koji plače nad slomljenim kamionom

jebe ženu onom malom plavom

što se najglasnije smije, zajedno sa svojim pjegavim prijateljem.

majke odnose svoju djecu

ljudi odvode svoje pse

dan odnosi svoje svjetlo

živi pijesak noći guta pohlepno

(kao da je postio stoljeće, a ne dan)

odjeke vriske, krike, cike i smijeha

klackalice uperene u nebo kao raketni bacači

ciljaju mjesec projektilima od šljunka

(prave li djeca još bombe od šljunka umotanog u debeli papir?)

majke odnose svoju djecu

ljudi odvode svoje pse

dan odnosi svoje svjetlo

majke odnose svoje pse

ljudi odvode svoje svjetlo

dan odnosi vašu djecu

Živi pijesak noći guta sve osim kutka,

jednog zabitog kutka u kojem sjedi dječak

po kojeg otac ni majka još uvijek nisu došli.

Dolazi li po njega noć?

Dječak sastavlja kamion iz čijih crijeva/cijevi još krvari

mašta kako će jedan dan

u njegovom krilu na njegovim raširenim boksačkim bedrima vrištati od užitka curiti crnka

s prstenom na preplanuloj ruci,

prstenom koji je na rate kupio plavi

(onaj što se najglasnije smijao)

A što plavi nije znao gazeći kamion?

Dječak je uvijek tu. Nikad ne dolazi ni ne odlazi.

Uvijek ima šest godina i uvijek čeka u istom kutku.

Dolazi li po njega noć?

Danas polako stresa prašinu, briše prašnjave suze –

dolazi li po njega noć?

i kreće s mjesta na kojem je sjedio sve te godine

noć

ga vodi za ruku, a za drugu kamion

(kreće u jednu malu kuću

u kojoj živi i spava pjegavi dječak

kojega će ujutro majka buditi tiho

pa glasnije

pa vikati

pa moliti da se probudi

pa birati tri broja

pa plakati)

majke uspavljuju svoju djecu

(neke zadnji put)

ljudi miluju svoje cvileće pse prestravljene grmljavinom

dan odnosi svoje svjetlo

noć donosi svoj mrak:

kovčeg mraka

nosi kovčeg mraka

ne šeta ga na rotirajućim kotačićima kao turist:

jer noć nama nije turist, ona nam je doma

dom joj je na dnu zjenica vaših umirućih roditelja

i tu joj je jednako dom kao na dnu zjenica vaših sinova

i tu joj je jednako dom kao na dnu zjenica vaših

noć donosi kovčeg svog mraka

ne šeta ga na rotirajućim kotačićima kao pičkica:

nosi ga jer mrak treba nositi, ne vući

mišići su joj nabrekli od težine mraka

otvara se kovčeg, prepun je, pritisni ga, sjedni na njega, zakopčaj patent, brzo –

puca!

Kasno je.

Ne.

Otvorite kovčeg. – Nemojte, molim vas.

carinici ga otvaraju sami

kovčeg noći

nemojte, molim vas

iz njega se izlijeva nešto bezimeno

ostaju nijemi

prinose svoje službene pištolje sljepoočnicama

majke gledaju svoju djecu čudno i pitaju se dišu li

pitaju se žele li da dišu

ljudi napuštaju svoje pse kraj autoputa

znamo zašto

dan odnosi svoje svjetlo

dan više nema što odnijeti

noć još uvijek tovari šlepere svog mraka u naša mrtva grla

Kamion se smiješi

sunce sviće

klackalice uperene u nebo kao raketni bacači

ciljaju sunce

(napokon su ga naciljale snajperski precizno, ovaj put je gotovo)

plavi će za dvadeset i sedam godina, pet mjeseci i dva dana upoznati crnku

(dječak s kamiončićem će dvadeset i sedam godina, pet mjeseci i dva dana

puniti svoj kovčeg mrakom

na dnu kovčega šaka nečijih pjegica i tišina koju je ubacio kad su mu ubili kamion)

Živi pijesak noći guta sve osim kutka,

jednog zabitog kutka u kojem leži dječak

po kojeg otac ni majka nikad neće doći.

Dolazi li po njega noć?

Dječak s kamiončićem bit će muškarac bez suza s punim kovčegom mraka.

Zasad čeka jutro da se upiše na boks

i raste

 

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page