Ispočetka: Aleksa Janković

August 17, 2018

 

 

Aleksa Janković: Rođen 25.06.1994 u Mrkonjić Gradu. Završio Banjalučku gimnaziju. Trenutno studira na Filološkom Fakultetu pri Univerzitetu u Banjoj Luci na smjeru za engleski jezik i književnost. Dobitnik plakete ''Pjesmarica za Petra Kočića'' za zbirku poezije ''Crna Riječ'', izadana 2017 godine. U slobodno, a bogami i u redovno vrijeme, opčinjen muzikom, poezijom, video igricama i kozmologijom. Trenutno živi u Banja Luci.

 

O svojoj poetici Aleksa kaže: "Tri stvari:1. Umjetnost je ambasada duše. Time poezija služi kao jedan od ambasadora. Duša je u ovom smislu ono nesvjesno, ono nedokučivo. Gomila osjećanja i promišljanja koja se fermentuju danima, mjesecima, godinama i čekaju realizaciju, odnosno efekat na stvarno. Umjetnost vidim kao jedinu validnu komunikaciju između svjesnog i nesvjesnog, jer ima sve alatke koje su potrebne za to. Iz tog razloga je poezija često nejasna i čini se nedokučivom jer jezik mora biti na drugom stupnju i razlikovati se od normalnog govora da bi dotakao nesvjesno. Dušu ovjde posmatram generalno, odnosno neobuhvata samo dušu stvaratelja nego i duše onih s kojim teži da se poveže. S time je poezija bolja što se sa više ljudi uspije povezati.2. Smisao za muziku je veoma važan. Pobornik sam slobodnog stiha, ali mi je vjerovanje da čak i on mora da se povinuje određenom metru i ritmu. Da li ulazi svjesno ili nesvjesno u izbor riječi i sitnaksu stiha i nije toliko važno ali je važno da se neka muzika promalja kroz strofe. Razlozi za ovo su preširoki za ovaj format, ali u suštini služe da približe haos misli koji flertuje sa nejasnim dubinama nesvjesnog onome ko čita i daju na efektu smislu koji treba da se prenese.3. Ne postoje granice u jeziku. Sve što su granice jezika su i granice poezije. Riječ nikad nije ni dovoljno suva ni dovoljno sveta da stane u stih. Kao neko u poslu pravljenja novih obrazaca i zarobljavanju idealnog u najbanalnije, pjesniku (vjerovatno i svakom umjetniku) se ovo mora dopustiti. Tako i vulgarizmi služe da oboje pjesmu određenim duhom i da određenoj strofi daju teret odabrane riječi."

 

 

 

Ispočetka

 

I opet ti i ja.
Ja u vodi.
Ti u paučini.
Ko se tu ustvari davi?
Voliš me samo dlanovima.
Neko nam kaže da nismo sami.

 

A opet,
pijem u kafanama po ćoškovima
liječim mamurluk cigarama
i poezijom,
nekim izaponoćnicama
pričama kako umijem da gorima,
kako sam pepeo,
i anarhija.

 

Sanjao sam nekunoć
da imaš tri sise i
da si tužna jer te hvataju samo za srednju.
Ja sam igrao ulogu pijetla
koji ne zna da kukuriče.
Morao sam se praviti kvočka
da bi izbjegao sudbinu,
u supi.

 

Kad sam se probudio
sve je mirisalo na tebe
i smrt.

 

 

Pjanska

 

Obučen u ponoć,
pio sam cijelu noć.
Pivo.
   Katran.
       Oči.

 

Vrištao sam negdje dolje
gdje se voda s zorom sreće:
     ''Dođi, dođi!''

 

Uplašeno kamenje se krilo
od klubskih štikli,
noćobdije su rušili 
javno dobro.

 

''E moj pobro...''
Kočić šapuće s Manjače.
''Vrati se kući''
u potpisu, smreke s Lisine.
Pinealna žljezda pali zastavu nostalgije.
Gazim ćik iz dosade,
najveća bitanga s ulice
blagosilja moje otrove.
Bebek me potsjeća na krvavi sjaj:

 

''Nikad se neću vratit',
u svoj rodni kraj!''

 

Jen', dva! Jen', dva!

Čaša nema dna.


Nebo se nikad zatvara
na minus 21 celzijusa.

 

Hodamo s namjerom
da stignemo do kraja.
''Ša la laj laj la!''

 

Neki hrvat nosi neko
veliko, zgoropadno ''U'' 
na leđima,
spotiče ga addidas četnik:

 

na krucu mu tetovaža ''Velika Srbija''
iznad šupka:
''od sad i za 10 dolara!''


Na raskršću Petra Prvog
  i Mak Dizdara,
nekom muslimanu
presudi ćirilica?

 

Gazimo po ljusci
rata malograđana
ja i još dva čovjeka...

 

...i ima još do proljeća.

 

Jen', dva! Jen' dva!

 

U maršu su zvijezde
i još dvan'es' rakija
prije počinka,
Žarko bez imena
me obavještava:

 

''Ovaj grad ima oči Beograda,
i dupe Staljingrada!''

 

Ako ovako nastavimo
stićemo i do Jajca
na jedno brzinsko kod Marina!

 

Ajde! Ajde!
Ima mjesto gdje se Vrbas
pretvara da 
      nije pritoka
(Joj! Ubi nas provincija!)

 

Ima mraka da nas još sakrije
od lupeža 
  i zvižduka.

 

Jen', dva! Jen' dva!

 

Jutro nas vraća na tačku
bez povratka.
Ima još
    šanse da se sve ovo
                                  prespava.

 

 

Velika pjesma

 

Ovo je velika pjesma.
Obučena u smrt i sve stvari
koje vreba.
  U raskošu noći postaće
                                   hram
u kojem se okupljaju obnevidjela
  dijeca sa nadgrobnim
                      pločama
            pod miškom
puna onog sumanutog
                                splina,
čekaće nešto.

 

I mjesec će nositi krst
koji izmišlja boga
   ako se čuju, znači da 
su došli
        i u svemiru ima
           mjesta za njega.

 

*

 

Imam hiljadu nekad,
i samo jedno sad.
Hiljadu plaža
i samo jednu bombu
s jednom adresom i imenom
što nam je došla, i tu je
i prijeti da se vrati.

 

Imam i nož i žicu i
Bosnu moju i Krajinu
svom ugrcalom od krvi što navire kivno
s zastava, s parola, i novina 
i TV čarolija,
imam i tu krv 
       svu čudnu u osveti
svu modru od prošlosti
k'o oblake što se dave na vodi;
piju je fotljske izjelice i plaćenici
krv im jebem!

 

Imam i taj put sav lišen prizora.
Sav od kostiju i noći,
taj put što ga svi imamo,
taj put kojim se i putuje.


I ovo naše nebo
puno promjena i šarenila
zora i sutno
puno žala i prozora
na sivom svodu šapata smrtila.
Sredine pune svijetla i utvara,
imam mu čežnju i poziv daljini
da opišem oblake nekom
tamo Englezu,
da mu kažem kako se na Mjesecu 
rđavo stoji,
i kako su mu tamne strane u boji.

 

Imam i riječi.
I engleske i ove naše.
Sve ih imam! Ispljuvke ćoravih simbola,
prljave fleke pulsirajućeg mozga,
potucaju se po glavi,
po vrisci ruže,
   po klepetu gitare,
između dvije noći rastegnute
na listovima smijeha.

 

I da pet jezika nisu dosta
da u usta stanu,
          bol,
              tuga,
                  ljubav.

 

Sva su slova malena prošlost.
Samo ih gnjavimo istorijom.

 

Uvlačeći se u bolnu uobrazilju
klubova, kafa, cigara,
s mantra-očima,
Oblačeći užarenu prazninu
između svega onoga što smo prećutili,
hromom, skupim autima,
markiranom obućom,
i svim što nisu
prokleto ćorave riječi.

 

Imam i bijes!
Bijes čovjeka bez sna,
         čovjeka bez muzike,
          čovjeka bez poezije
čovjeka bez one lelujave spone
kosmosa i ruke sopstvene,
čovjeka toliko omamljenog
ogromnim bespućem bilborda,
semafora,
ponoćnog krika,
ekrana,
šarenih pilula,
policijskih rotacija,
bolničkih rotacija,
smećarski rotacija,

 

rotacjija, rotacija, rotacija!
Rotirajućih reklama i
rakijskih kazana
rotirajuće svijesti
EPP otrova
rotirajućih očiju Doline Pepela,
rotirajući bijes
revolucije pokreta,
bijes vriska
    nesreće:

 

''Što se sve okreće?
Zašto me niko ne sreće?
Zašto se sve pokreće?''

 

O ljubavi,
Bog je sve što miriše,
svi su krstovi vještice!

 

Hrabro,
         silo,
             duša uvijek
tiho putuje.

 

... i ponoć prestaje.

 

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.