top of page
Aleksa Janković

Ispočetka: Aleksa Janković


Aleksa Janković: Rođen 25.06.1994 u Mrkonjić Gradu. Završio Banjalučku gimnaziju. Trenutno studira na Filološkom Fakultetu pri Univerzitetu u Banjoj Luci na smjeru za engleski jezik i književnost. Dobitnik plakete ''Pjesmarica za Petra Kočića'' za zbirku poezije ''Crna Riječ'', izadana 2017 godine. U slobodno, a bogami i u redovno vrijeme, opčinjen muzikom, poezijom, video igricama i kozmologijom. Trenutno živi u Banja Luci.

O svojoj poetici Aleksa kaže: "Tri stvari:1. Umjetnost je ambasada duše. Time poezija služi kao jedan od ambasadora. Duša je u ovom smislu ono nesvjesno, ono nedokučivo. Gomila osjećanja i promišljanja koja se fermentuju danima, mjesecima, godinama i čekaju realizaciju, odnosno efekat na stvarno. Umjetnost vidim kao jedinu validnu komunikaciju između svjesnog i nesvjesnog, jer ima sve alatke koje su potrebne za to. Iz tog razloga je poezija često nejasna i čini se nedokučivom jer jezik mora biti na drugom stupnju i razlikovati se od normalnog govora da bi dotakao nesvjesno. Dušu ovjde posmatram generalno, odnosno neobuhvata samo dušu stvaratelja nego i duše onih s kojim teži da se poveže. S time je poezija bolja što se sa više ljudi uspije povezati.2. Smisao za muziku je veoma važan. Pobornik sam slobodnog stiha, ali mi je vjerovanje da čak i on mora da se povinuje određenom metru i ritmu. Da li ulazi svjesno ili nesvjesno u izbor riječi i sitnaksu stiha i nije toliko važno ali je važno da se neka muzika promalja kroz strofe. Razlozi za ovo su preširoki za ovaj format, ali u suštini služe da približe haos misli koji flertuje sa nejasnim dubinama nesvjesnog onome ko čita i daju na efektu smislu koji treba da se prenese.3. Ne postoje granice u jeziku. Sve što su granice jezika su i granice poezije. Riječ nikad nije ni dovoljno suva ni dovoljno sveta da stane u stih. Kao neko u poslu pravljenja novih obrazaca i zarobljavanju idealnog u najbanalnije, pjesniku (vjerovatno i svakom umjetniku) se ovo mora dopustiti. Tako i vulgarizmi služe da oboje pjesmu određenim duhom i da određenoj strofi daju teret odabrane riječi."

 

Ispočetka

I opet ti i ja. Ja u vodi. Ti u paučini. Ko se tu ustvari davi? Voliš me samo dlanovima. Neko nam kaže da nismo sami.

A opet, pijem u kafanama po ćoškovima liječim mamurluk cigarama i poezijom, nekim izaponoćnicama pričama kako umijem da gorima, kako sam pepeo, i anarhija.

Sanjao sam nekunoć da imaš tri sise i da si tužna jer te hvataju samo za srednju. Ja sam igrao ulogu pijetla koji ne zna da kukuriče. Morao sam se praviti kvočka da bi izbjegao sudbinu, u supi.

Kad sam se probudio sve je mirisalo na tebe i smrt.

Pjanska

Obučen u ponoć, pio sam cijelu noć. Pivo. Katran. Oči.

Vrištao sam negdje dolje gdje se voda s zorom sreće: ''Dođi, dođi!''

Uplašeno kamenje se krilo od klubskih štikli, noćobdije su rušili javno dobro.

''E moj pobro...'' Kočić šapuće s Manjače. ''Vrati se kući'' u potpisu, smreke s Lisine. Pinealna žljezda pali zastavu nostalgije. Gazim ćik iz dosade, najveća bitanga s ulice blagosilja moje otrove. Bebek me potsjeća na krvavi sjaj:

''Nikad se neću vratit', u svoj rodni kraj!''

Jen', dva! Jen', dva!

Čaša nema dna.

Nebo se nikad zatvara na minus 21 celzijusa.

Hodamo s namjerom da stignemo do kraja. ''Ša la laj laj la!''

Neki hrvat nosi neko veliko, zgoropadno ''U'' na leđima, spotiče ga addidas četnik:

na krucu mu tetovaža ''Velika Srbija'' iznad šupka: ''od sad i za 10 dolara!''

Na raskršću Petra Prvog i Mak Dizdara, nekom muslimanu presudi ćirilica?

Gazimo po ljusci rata malograđana ja i još dva čovjeka...

...i ima još do proljeća.

Jen', dva! Jen' dva!

U maršu su zvijezde i još dvan'es' rakija prije počinka, Žarko bez imena me obavještava:

''Ovaj grad ima oči Beograda, i dupe Staljingrada!''

Ako ovako nastavimo stićemo i do Jajca na jedno brzinsko kod Marina!

Ajde! Ajde! Ima mjesto gdje se Vrbas pretvara da nije pritoka (Joj! Ubi nas provincija!)

Ima mraka da nas još sakrije od lupeža i zvižduka.

Jen', dva! Jen' dva!

Jutro nas vraća na tačku bez povratka. Ima još šanse da se sve ovo prespava.

Velika pjesma

Ovo je velika pjesma. Obučena u smrt i sve stvari koje vreba. U raskošu noći postaće hram u kojem se okupljaju obnevidjela dijeca sa nadgrobnim pločama pod miškom puna onog sumanutog splina, čekaće nešto.

I mjesec će nositi krst koji izmišlja boga ako se čuju, znači da su došli i u svemiru ima mjesta za njega.

*

Imam hiljadu nekad, i samo jedno sad. Hiljadu plaža i samo jednu bombu s jednom adresom i imenom što nam je došla, i tu je i prijeti da se vrati.

Imam i nož i žicu i Bosnu moju i Krajinu svom ugrcalom od krvi što navire kivno s zastava, s parola, i novina i TV čarolija, imam i tu krv svu čudnu u osveti svu modru od prošlosti k'o oblake što se dave na vodi; piju je fotljske izjelice i plaćenici krv im jebem!

Imam i taj put sav lišen prizora. Sav od kostiju i noći, taj put što ga svi imamo, taj put kojim se i putuje.

I ovo naše nebo puno promjena i šarenila zora i sutno puno žala i prozora na sivom svodu šapata smrtila. Sredine pune svijetla i utvara, imam mu čežnju i poziv daljini da opišem oblake nekom tamo Englezu, da mu kažem kako se na Mjesecu rđavo stoji, i kako su mu tamne strane u boji.

Imam i riječi. I engleske i ove naše. Sve ih imam! Ispljuvke ćoravih simbola, prljave fleke pulsirajućeg mozga, potucaju se po glavi, po vrisci ruže, po klepetu gitare, između dvije noći rastegnute na listovima smijeha.

I da pet jezika nisu dosta da u usta stanu, bol, tuga, ljubav.

Sva su slova malena prošlost. Samo ih gnjavimo istorijom.

Uvlačeći se u bolnu uobrazilju klubova, kafa, cigara, s mantra-očima, Oblačeći užarenu prazninu između svega onoga što smo prećutili, hromom, skupim autima, markiranom obućom, i svim što nisu prokleto ćorave riječi.

Imam i bijes! Bijes čovjeka bez sna, čovjeka bez muzike, čovjeka bez poezije čovjeka bez one lelujave spone kosmosa i ruke sopstvene, čovjeka toliko omamljenog ogromnim bespućem bilborda, semafora, ponoćnog krika, ekrana, šarenih pilula, policijskih rotacija, bolničkih rotacija, smećarski rotacija,

rotacjija, rotacija, rotacija! Rotirajućih reklama i rakijskih kazana rotirajuće svijesti EPP otrova rotirajućih očiju Doline Pepela, rotirajući bijes revolucije pokreta, bijes vriska nesreće:

''Što se sve okreće? Zašto me niko ne sreće? Zašto se sve pokreće?''

O ljubavi, Bog je sve što miriše, svi su krstovi vještice!

Hrabro, silo, duša uvijek tiho putuje.

... i ponoć prestaje.

 

Nedavne objave

Prikaži sve

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page