top of page
  • Nikola Petrović

Jezik: Nikola Petrović


Nikola Petrović rođen je u Beogradu 1978. godine. Kratke priče objavljuje u periodici (Ulaznica, Grad, Znak Sagite, Emitor), zbornicima i antologijama (Istinite Laži, Gradske priče - Fantastika, Vodenica, Najkraće priče 2005 - 2007, Alisa u zemlji priča). Književne prikaze objavljuje u Emitoru i Književnoj fantastici. Dobitnik je druge nagrade Art-Anima 2007 za minijaturu Vremenom i treće nagrade Ulaznica 2018 za priču Papir brzo gori.

Nikola o svojoj poetici i svom čitatelju/čitateljici: "Trudim se da pišem bez predumišljaja, štedljivo ali neuzdržano, u širokom rasponu od prljavog realizma do mračne fantastike – gde god mogu da ulovim ranjive likove i iskoristim njihove slabosti zarad našeg zadovoljstva. Priče su zajednički poduhvat. Ti si moj partner. Ova "osmina ledenjaka nad površinom vode" je moja, ostavljam ti odrešene ruke za podvodnih sedam. Ako ti se rezultat ne dopada – krivi smo oboje i možda je vreme da viđamo druge ljude. Ako ipak, nakon poslednje tačke osetiš da smo izrodili nešto vredno, onda smo stvoreni jedno za drugo. Volećemo se i kada osedimo, ogluvimo, obnevidimo."

 

Jezik

Stavi se u moju poziciju i zamisli ovako:

Upoznaš se sa devojkom, ili je znaš od ranije pa se ponovo zbližite. Ili je upoznaš, a onda detaljnom pretragom vaših prošlosti utvrdite da ste se već negde sreli. Možda davno. Možda ste bili u istom porodilištu, možda su vaše škole bile u istom gradu na ekskurziji, možda ste išli na ista predavanja na fakultetu, ali ste se uvek mimoilazili.

Ili.

Možda ste se upoznali, ali niste bili pri čistoj svesti i zdravoj pameti. Bila je neka žurka, bila je gomila kaputa na krevetu i vas dvoje pod gomilom. Možda ste samo spavali.

Kakva god da vam je zaista bila prošlost, već pri upoznavanju imate osećaj da ste zajedno sišli sa drveta, lovili, otkrili vatru. Na drugom, radite neke stvari zbog kojih bi se ranije možda i postideli. Na trećem, već birate zavese.

A onda, kada se uselite u zajednički stan ona bupne tu rečenicu za doručkom. I ti ispustiš kašiku. Zaroniš pod sto na sve četiri da je potražiš dok te ona prati podizanjem rubova stolnjaka. Pita te da li se stvarno kriješ pod stolom.

Kažeš da samo tražiš kašiku i podigneš je visoko da je i ona vidi, ali od kašike ne vidiš njeno lice, samo svoje, ali znatno umanjeno. Kažeš da te je iznenadila pa si se trgao, ništa više.

Ali znaš da ta njena rečenica ne može da se povuče.

Pitaš je: „Da li je to toliko bitno?“ i njoj zasuze oči.

Sve ti je jasno, nije ti ostavila izbor: Moraš da usavršiš jezik.

Ali ona ne čita misli pa nastavlja da ti predočava. Svi njeni prethodni ljubavnici, govori, ali se ti streseš. Muškarci? Jezici? bili su izuzetno vešti i ona…

Kažeš joj da ne mora da nastavlja. Kažeš joj da ti je njeno zadovoljstvo preče od svega, da je od tog trenutka, jezik tvoja jedina misija.

I zaista tako i misliš.

Šta drugo i možeš da misliš? Sve ostalo je tako poravnato i skladno da ova mala nepodudarnost sada štrči kao kvržica na jeziku posle ujeda.

Kada ti glavu obujmi butinama, ne možeš da čuješ da li uzdiše od zadovoljstva, ili jeca (što si jednom prilikom u užasu otkrio), ili iz besa pokušava da ti slomi vrat. Po jačini stiska, znaš da nije zaspala, a to je ipak napredak. Kada stisak popusti, pitaš kako je bilo. Bolje, ali znaš da bolje nije dovoljno dobro.

Možda u trenutku preispitivanja, zoveš bivše devojke, ali ne znaš kako da sročiš pitanje, pa prekidaš vezu. Onda im pišeš. Lomiš rečenicu, premeštaš reči. Kada klikneš na pošalji, potpuno se preznojiš. Zažališ što nisi slao obična, papirna pisma koja negde na dugom putovanju možeš i da presretneš. Neka pitanja ti se vrate - adresa više ne postoji, ili ne postoji za tebe. Greškom ponovo čitaš pitanje i u odrazu ekrana vidiš jarko crveno lice. Kada odgovori stignu, shvataš da postoji i crvenija boja. Svi odgovori su u rasponu od „pa i mogao bi da poradiš na tehnici“, preko „zato sam ja prešla na žene“ do gomile emotikona razjapljenih usta.

Pretražuješ internet, gledaš animacije, čitaš čudno ilustrovane brošure koje premećeš po rukama dok ne utvrdiš šta je gore, a šta dole.

Pokušavaš opet, menjate poze. Kukovi na jastuku. U stolici. Na tvom licu. Jezik je iziritiran i utrnuo, ali napreduješ: Treningom do savršenstva.

Klečiš, čučiš, stojiš i ležiš. Presamićuješ se, podižeš, nosiš. Krišom gledaš osmeh i pitaš se da li je golicaš? A onda vidiš kako se uvija u ekstazi. Primetno je bolje, znatno bolje, mnogo bolje.

Nije bolje jeziku, misliš. Jezik je utrnuo, otekao, udrvenio se. Nakon nekoliko dana treninga više ga ne osećaš. Deluje strano, kao samostalna životinja koja se praćaka u ustima, ali po razmeri njenog uzbuđenja, čini ti se da sve ide kako treba. Još sa vrata te gleda kao grabljivica i naskače na ramena, već svučena i spremna.

Ne osećaš ukus hrane, ali se složite da je trening sada prioritet i da se taj problem lako može rešiti kasnije. I ako bi poželeo nešto da kažeš, ne možeš - usta su ti već zauzeta.

Dok voziš na posao u koloni, neki klinac ti se plazi sa zadnjeg sedišta automobila. Shvatiš da si ti prvi počeo. Kažiprstom pokušavaš da uguraš jezik u usta, ali tamo više nema mesta.

Lekar ne dolazi u obzir, kaže ona, šta ako nešto morate da menjate? Šta ako preporuči neke lekove za smanjenje otoka? Ili ne-daj-bože mirovanje? Nije sigurna da može da se vrati na onaj stari, beskorisni patrljak.

Više ne govoriš jer znaš da si slabo razumljiv. Na predavanjima puštaš studente da sami čitaju. Prikazuješ slajdove, mašeš pokazivačem, na pitanja odgovaraš pisanjem po tabli. Kolega lingvista te stavlja u stolicu kao dete i bocka jezik hemijskom olovkom. Povlači ga prstima, uvrće, savija, pregleda koren. Kaže da svakako pripada romanskoj grupi, možda italijanski, možda španski, ali najverovatnije francuski. Ne znaš čime pre da ga odalamiš.

Posle svakog treninga, gledaš jezik kako raste. Uvijaš ga u rolnu, sapinješ ali ne zauzdavaš. Više ga ne kontrolišeš.

Klečiš pred krevetom na koji je položen i ona ga opkoračuje kao mehaničkog bika dok se ti dosađuješ. Kada se zadovolji, leži na tom jeziku, vlažna, znojava, umorna, gotovo beživotna ali sa osmehom. Na parčetu papira pitaš da li je dobro i prineseš joj, a ona se iznenadi što te vidi. Kaže da je odlično, kaže da je savršeno.

Pred spavanje, brižno ga kvasi vodom iz kofe, pere sunđerom i pevuši. Onda ga poljubi, legne kraj njega i prebaci nogu, kao nekada preko tebe. Dok ih gledaš kako mirno spavaju, pokušavaš da se prisetiš gde si tačno pogrešio. Ako bi mogao da vratiš vreme, do koje tačke bi ga vratio?

Ali ne možeš. Zato zaspiš klečeći.

Kada se probudiš, gledaš jezik kako puzi po stanu kao veliki puž i povlači te za sobom. Kliziš po njegovoj sluzi kao prazna neuhranjena ljuštura. Vidiš nju koja ga rukama poziva u spavaću sobu sa sjajem u očima. I onda ti sine.

U prolazu dohvataš sataru i nož iz kuhinje i biješ ga snažnim udarcima, ubadaš duboko i paraš meso, dok jezik palaca i krvari, pokušava da se uvije oko tebe, da ti smrska kosti. Sečeš ga brzo u korenu, iako i ona pokušava da ga odbrani, ali dok gubiš svest, gledaš kako ranjeni jezik puzi pod krevet.

Osećaš da si se odvojio, osećaš olakšanje.

Hirurzi te ušivaju. Pune ti usta gazom, a vene analgeticima i elektrolitima. Osećaš se lagano, osećaš se slobodno. Ona je kraj tebe, mazi ti obraz i spušta glavu na grudi. Kada joj napišeš da će sve biti u redu, ona odmahne glavom i brizne u plač, ali se ipak držite se za ruke na putu do kuće.

Misliš da je gotovo, misliš da je sve konačno rešeno. Sve je opet poravnato i skladno. Ali njena šaka u tvojoj je sve nemirnija, pa je čvrsto stegneš. Posmatra te i razmišlja, vidiš joj to u očima. Podigneš obrve u pitanju, ali kad se vrata od lifta otvore, ona se otrgne, potrči ka stanu i zalupi ti vrata pred licem. Stojiš okamenjen dok slušaš okretanje ključa u bravi.

Osloniš uho na vrata i slušaš ciku, dahtanje, cviljenje, trljanje, pljeskanje i praćakanje. Kucaš, cimaš kvaku, lupaš, šutiraš. Čuješ kako ljudi izlaze iz svojih stanova, osvrćeš se a onda ih nemo gledaš, otvaraš usta i iz njih ispada gaza, unjkanje, mumlanje, urlanje.

Žene te zabrinuto pitaju da li ti treba pomoć, a ti mašeš glavom dijagonalno: Možda da, možda ne, ni sam ne znaš, pa i one zbunjeno nestaju iza svojih zaključanih vrata da se posavetuju sa jezicima još prikačenim za njihove srećne muškarce.

 

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page