Pripovjedač

Pripovjedač

Prekrasno je bilo moje odrastanje u tom istrijanskom selu, tada najvećem na poluotoku. Selo je bilo veće od svijeta, sve što se nalazilo pod kapom nebeskom postojalo je i ovdje.

Za rana si kao dijete mogao upoznati škrca, luđaka,

duhovnog čovjeka, dobričinu ili farabuta i naučio ih kasnije prepoznavati kroz život.

U to su se vrijeme po kućama rušila posljednja ognjišta i zamjenjivali su ih špaheri koji su bili puno praktičniji, zauzimali manje prostora i grijali ujednačenom toplinom. Sjedeći uz ognjište sprijeda je uvijek prevruće dok su istovremeno leđa ledena, pa se čovjek mora neprestano okretati. Osim toga, za špaher nisu potrebne kana, molete i kadene, vatra se brže razgori i sve je tu jednostavnije.

Bilo je to dok još nisu postojale špine, voda se sićem izvlačila iz šterne i unosila u kuću. Tek se kasnije selo priključilo na raški vodovod.

Danas nam je teško i zamisliti kako je sve to funkcioniralo tad kad nije bilo ni frižidera, a ništa se nije kvarilo. Ljudi su jednostavno ubirali iz vrtova samo ono što im je trebalo tog dana, dok su meso uvijek kupovali friško. Mesari su, naime, dobro pazili i dogovarali redoslijed klanja stoke, tako da ništa ne propadne i ne baci se.

Ribu su nam dovozili sami ribari „prikodražani“ u malom kamioncinu jedva većem od današnjih auta kojih tada po selima skoro da nije ni bilo. Svakog bi petka došli, trubili, pa zatim ribu prodavali na placi koja bi cijelog tog jutra mirisala po škombrima i šurima. Obitelji, tada velike, kupovale su dosta ribe.

Bilo je puno djece u toj našoj Marčani, u osnovnoj su školi razredi bili prepuni, danas znamo da je siromaštvo dobar prijatelj demografske slike nekog kraja.

Ja sam, za reći pravo, rođen u pulskom starom rodilištu, a nekoliko dana nakon toga po mamu i mene je došao autobus (kurijera) i pun putnika čekao da se nas dvoje spremimo, dobijemo otpusno pismo i spustimo se niza stube, te nas potom odvezao u Marčanu.

Kakva vremena!

Mi, djeca mlađeg uzrasta neprestano smo bili zajedno, penjali se na drveće, izrađivali praćke, pa smo često skupa i jeli, danas kod jednog, sutra kod drugog.

Stariji su to poticali jer zna se da djeca u društvu imaju bolji apetit i više pojedu. Osim toga bio je grijeh, kad neko dijete dođe u kuću, ne ponuditi mu pijat onog što ti je u pinjati na špaheru.

Naša susjeda Katina koja nikad nije srušila ognjište bila je bez djece, ali nas je voljela kao da smo svi mi njeni i neprestano nas zvala u svoju hižu. Opčinjeni otvorenom vatrom obožavali smo tamo odlaziti, pa smo i kod nje često jeli.

Kad bi nekom od nas sa stola na saliž pao krumpir rekla bi: "Ne baciljaj, hiti ga u oganj."

Ali kad bi to bio komad mesa vrijedilo je:

"Dobro ga spuši i vrži u usta."

Ipak, ono što nas je ovamo najviše vuklo bio je Paškualin koji bi u svojoj iznošenoj, nekad tamnoplavoj jakni znao svratiti, obično pred večer. Bio je odličan pripovjedač, obožavali smo ga, nestrpljivo ga čekali, a kad bi konačno došao mi bi se svi ozarili i tad bi nas prožela neka posebna radost. U tim druženjima Katina i on bi se često znali pogledati ispod oka, to tad još nismo razumjeli, on je bio neženja, a njoj se njen Bepo nije nikad vratio iz Mathausena.

Drugi je svjetski rat završio desetak godina prije našeg rođenja ali se u selu još uvijek vidjelo to što je za sobom ostavio, ne samo po zidovima i pokojem izgorjelom krovu, već više u ponašanju ljudi. Puno sam puta doživio kako bi na spomen nečega, poneka žena usred razgovora ispod pregače izvukla rupčić i okrenula se na drugu stranu.

Muškarci su se ponašali drugačije.

Slave je, kad bi ga vino prevarilo, u gostionici udarao šakom po stolu, kolutao očima i proklinjao:

Prokljeta vas je mati zlegla, da mi se uni put ni mitralja inkantala sve bi vas bija vrag uza.

Za razliku od njega, Miho Martinaš nije popio ni kapi od kad se vratio iz boške. Tumarao je selom uvijek sam, moglo ga se vidjeti u svako doba, a na poziv kumpanije razgovor je još i prihvaćao, ali bukaletu ne. Ljudi bi ga čuli, naročito u ljetnim noćima, kako raspravlja s nekim, možda s Bogom. Govorilo se da je izgubio svoj mir. Zvali su to tada "partizanska bolest", danas je zovu drugačije, naziv je sada nekakva kratica.

Često smo mi klinci berući šparuge ili kupine u šumi nalazili komade zaostale vojne opreme, najviše prazne mitraljeske redenike, već zahrđale. Oko njih bi se i posvađali.

Pred našom su štalom kokoši moje none pile iz njemačkog šljema. I ona je izgubila sina, u kući se o tome šutjelo, bio je gotovo dijete kad je poginuo u Gorskom Kotaru kamo su se naši odlazili boriti. Nije u pitanju bila nikakva ideologija, naprosto je bježao od deportacije u radni logor. Mi djeca dugo nismo znali da je naš barba Edi postojao, saznali smo to puno kasnije.

Godinama nakon toga kad bih posjetio nonu i pitao ju je li dobro rekla bi:

"Stara san sin moj, sve zabin samo uno ča bih stila ne moren."

U kući susjede Katine iz ognjišta se čulo pucketanje, jugo je ponekad vraćalo dim unutra i tada su oči malo pekle. Nestrpljivo smo željni priče čekali Paškualina, a Katina bi govorila:

"Ja ne znan, dica moja, ko će danaska dojti, on meni nikad niš ne povi."

Kad bi se konačno pojavio na vratima kao da je u kuću ušla svijetlost jača i od one iz ognjišta. Malo bi se pošalio s nama i sjeo na bankinu. Mi smo šutjeli, nitko ga se nije usudio pitati da priča, a on je volio dati se malo nagovarati.

Na kraju bi Katina progovorila prva:

"Šu Paškualin, povi ča to, neka se dica vesele."

Tad bi on, nimalo ne žureći, izvadio iz džepa kutiju Drave, iz nje španjulet, pa bi moletom dohvatio kus žerave. Kad bi povukao dim taj se odmah sljubio s onim iz ognjišta i kliznuo u dimnjak.

Čekali smo opčinjeni.

Izgovorio bi prvu rečenicu pretiho kako bi mi bolje naćulili uši. Uostalom, znali smo ju napamet jer je priču uvijek započinjao njom. Namjerno kažem priču a ne priče, ona je zapravo svakog puta bila jedna te ista. I kao što dijete do u beskraj može ispočetka slušati Crvenkapicu, tako ni nama ne bi nikad dosadila. Cijeli je njen prvi dio do jednog trenutka bio jednak, a onda bi on poput bluesera, tad kad ne očekuješ, zavrnuo fabulu u sasvim drugom smjeru.

Sada je već govorio mnogo glasnije.

Evo kako sam ja to čuo:

Su bili mati, tac i tri šćere i jeno su jutro pošli u kampanju nagračati kumpir. Ti put su morali poj jeno malo ranije, čekalo hi je više dela, tac je učer poša viti i reka da su pralog i rapanjača napro uresli. Tribalo je kumpir učistiti od te diblje trave.

Ujtro, dok je on upreza njihovega tovara Mora, žene su na voz nakrgale matike, špag, marendu, bocun vina za oca, damižanu z vodon za se i sve drugo ča njin rabi. Ontar su se svi sprtili i sili. Na komandu: đije Moro! - tovar ni da bi se maka, ni stija nanke provati potegnuti, sta je na mistu i maha z uši. Tac mu je z jenin tankin pruton prova dati jeno malo kuraja, ma ni to ni pomoglo. Na kraju je poša naprid samo pok je vidija da su se dvi od njih raskrgale, one će za vozon hoditi na noge.

Zašto svaki put jopet provivamo, pensa je čovik, ni Moro štupido za svim ča je beštija.

Došli su u kampanju, uzeli u ruke matike, stali naspored i počeli kopati. Prije tega je tac Mora z dugin špagon veza u hladu poli korune.

Kopati je trudno delo i šporko.

Kad je došlo vrime od marende sili su na zglavnicu spod mendule i čovik je reka najmlažoj šćeri:

Šu, Boža moja, uzmi sić i hodi na lokvu po vodu da se malo propljahnemo i da pokle Moro pije.

Poslušala je i pošla zajno, lokva ni bila daleko.

Čekali su, a ona se ni tornivala, i ni je, i ni je i ni.

On je ontar reka unoj sridnjoj da gre za njon, pokle dosti vrimena unoj starijoj, pak najzad ženi da vidi kadi su njin šćere. I na kraju ga je tukalo poj samega.

Naša he je blizu vode, sić je bija u blatu, a one su, čapane jena drugoj oko vrata, plakale kako prišunete.

Brižan se je čovik prenuja ča se je dogodilo i kad he je to pita one su počele još jače jokati i tuliti, nisu se mogle fermati.

Boža, tebe san prvu posla pak mi ti prva i povi - reka joj je.

Pomalo je došla na se i počela:

Kad san bila poli sam lokve i jušto da ću zagrabiti, propensala san kako bi bilo kad bih ja s Paškualinon imala dite i kad bi se to dite u uvoj lokvi utopilo, nego bi to velika nesrića bila. Pokle san sve povidala Ani, ona Mariji i na kraju materi.

Dosta he je vrimena gleda mučeći, jenu po jenu drito u oči, ženu zadnju.

Sve četire ste skrozju prošvikale, niste više u šesti i z vami se ne more živiti. Sad hote doma same, ja ne gren, ću poj po svitu i ko kadi najden da je ki munjeniji od vas ću doj nazad, ko ne neću.

Na ovom bi mjestu Paškualin napravio pauzu, izvadio iz kutije još jedan španjulet i puštajući nas gladne, zapalio ga uz dugi ritual.

Kakav savršeni tajming!

Znali smo da je ovo bio samo uvod i da priča tek sad počinje.

Kažem vam, kao u bluesu.

Svijet je velik, svašta je putem vidio.

Za razliku od svih ostalih koji na putovanjima traže mudrost, on je bio u potrazi za glupošću.

Ne sluteći od ranije koliko je ona velika sad ju je počeo primjećivati na svakom koraku i sve se manje čudio tolikom izobilju.

U jednom je selu vidio kako su četvorica njih vezala kozi špagu oko vrata i vukli je na crkveni toranj da pojede bršljan. Tako su je, naravno, objesili. Ta pametna ideja bila je zvonarova.

I uvi su napro munjeni, reka je čovik, ma jopet nisu kako une moje doma. Gren ja naprid.

Putujući, nekom bi usput nacijepao drva, negdje okopao vinograd ili pokosio travu i tako je odrađivao obrok i krov nad glavom, ali mu je sve više falio onaj njegov.

Posvuda bi ostao dva, tri dana i opet krenuo naprijed u potrazi za svojim pravom da se vrati.

Paškualin i Čovik ostali su u mojoj svijesti ista osoba, jednako zamjećivali stvari, često aludirajući na one pojave koje su se upravo događale u Marčani, a tu se neprestano događalo nešto novog. Zato je i njegova priča uvijek bila drugačija, samo je završetak bio isti:

Na uven svitu baš nidan ni normalan, još su une moje najštabelije, gren ja nazad doma.

Ismijavajući sve oko sebe, a često i vlastitu sudbinu, sjećam ga se kao rječitog i sugestivnog pripovjedača, imao je tempo, ritam, krešendo, kulminaciju, sve.

Ma najviše od svega je ima fantažije.

Kao odrastao, u nekim sam razdobljima čitao puno, u nekim nimalo. Više od romana volim kratke forme, mislim da mi je tu ljubav usadio Paškualin, bio je rođeni pripovjedač, najbolji kojeg sam slušao uživo.

A i pokazao mi je da svaka priča, ma koliko kratka bila i o čemu god govorila može započeti rečenicom:

Su bili mati, tac i tri šćere i jeno su jutro pošli u kampanju nagračati kumpir.

Autor o sebi: Gordan Poropat (1955), rođen i živim u Puli. Ove sam godine objavio zbirku kratkih priča pod naslovom Jato. Nakladu potpisuje izdavačka kuća Izvori.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/time-lapse-photography-of-flame-2L9yw0EN2oI) 21. 10. 2025.

---

#GordanPoropat #freshprose